Rodos 2010. - izlaganje nadbiskupa Arguellesa

BESMRTNOST/NERASPADLJIVOST

Izlaganje nadbiskupa Arguellesa

„A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo besmrtnošću, tada će se ispuniti pisana riječ: 'Pobjeda proguta smrt. Gdje ti je smrti žalac?' Žalac je smrti grijeh, a snaga je grijeha u Zakonu. Ali, hvala Bogu, koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!

Prema tomu, braćo moja, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek napredujte u djelu Gospodnjem, svjesni da vaš trud u Gospodinu nije uzaludan!“ (1Kor 15, 54-58).

Ovaj izričaj raspadljiv/smrtan odnosi se na čovjeka. Čovjek je podložan smrti. On je podložan pokvarljivosti i raspadanju. ...jer neraspadljivost/besmrtnost sadržavaju u sebi ideju o stavljanju nekog višeg elementa, nešto dodano, nadodano, nešto što ne pripada samoj naravi. Biti smrtan je naslijeđe čovjeka. Besmrtnost je dar čovjeku. Čovjek nema pravo na besmrtnost. To je povlastica bogova.

Pavlov „The passage“[1] često nazivan Pobjedničkim himnom nad smrću, opomena je 'da se bude čvrst... uvijek pun energije za Gospodina... U Gospodinu nikakav posao nije izgubljen'. Najvjerojatnije to ne potječe od sv. Pavla; on nije pisao himne. Vjerojatno je to stalna meditacija ranih kršćana čije je uvjerenje bilo, kao što bi trebalo biti uvjerenje kršćana svih vremena, utemeljeno na uskrsnuću, Kristovu i našem. 'Obilovati u energiji' značilo bi život u punini. Punina života, odatle besmrtnost, uključuje točno izvršavanje svakog svagdanjeg djelovanja zbog njegove povezanosti s Gospodinom: „U Gospodinu ni jedno djelo nije uzaludno“. Kristovo uskrsnuće čini da ono što je raspadljivo postane neraspadljivo, što je smrtno postaje besmrtno. Tijela izabranih po uskrsnuću postaju neraspadljiva i besmrtna. Smrt, posljednji neprijatelj, pobijeđena je. To je sva poruka Svetog pisma; i ona je ispunjena: „Gospodin nad Vojskama pripravit će svim narodima na ovoj gori gozbu od najljepših jela, gozbu od najplemenitijih vina. Uništit će na ovoj gori zastirač, što zastire sve narode, pokrivač kojim su pokriveni svi narodi. Uništava smrt zauvijek. Svemogući Gospodin briše suze sa svakog lica. Sramotu svojega naroda ukida za sve zemlje“ (Iz 25, 6-8). Kršćansko uvjerenje zaista objavljuje trijumf uskrsnuća: „Gdje ti je smrti žalac?“ Žalac je zmijin ugriz. Smrt, kao zmija lišena žalca, ne može više nauditi onima koji su u Kristu, koji je za nas pobijedio grijeh.

Vratit ćemo se na tu temu opet, jer je to predmet našeg razmatranja. Besmrtnost/raspadljivost je na kršćanski način zapravo posljedica/plod/dar uskrsnuća. Kao dobar kršćanin, čiji je život ukorijenjen u tajni uskrsnuća, mi ćemo pjevati o toj pobjedi. Ali mi moramo pitati što je BESMRTNOST? Što to znači? Kako to mnogi razumijevaju?

Ideja besmrtnosti označava 'odsustvo smrti'. Suprotnost od biti 'smrtan', znači biti podložan smrti. Biti besmrtan znači biti oslobođen od umiranja. Umiranje je uobičajeno događanje. To je ljudska realnost iz dana u dan. Svatko tko je rođen mora umrijeti. Ali nema mnogo ljudi koji bi suočavajući se sa smrću, tako uobičajenoj i neizbježnoj, pretpostavili da je taj život koji je u svijetu ograničen smrću, zaista gotov. Kad ljudi o tome samo razmišljaju oni nalaze da je prava nesreća samo tek nestati tako bez traga i bez nade. Kad čovjek živi na zemlji, bez obzira koliko godina, on nastoji činiti dobro, zato što će se morati suočiti sa svojim ponašanjem u neodređenoj budućnosti. Ako se sve završava u svijetu i ništa ne dolazi poslije toga, onda ništa nema nikakva smisla u životu. Bilo da škodiš ljudima ili im pomažeš, nema nikakvih posljedica. „Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!“ (Prop 1, 2). Nema razloga biti dobar ili zao, nema razloga brinuti se o drugima ili zanemariti ih. Kakav besmislen život!

Ipak većina ljudi misli da smrt nije kraj, da čovjek nekako nastavlja živjeti. Da postoji život nakon sadašnjeg postojanja. Hinduizam objašnjava život kao stalno počimanje i završavanje. Takva predodžba sadrži vjerovanje o transmigraciji (seljenju) duša. Duša se smatra iskrom božanskoga uhvaćena materijom. Materija se smatra zlom. Kad čovjek napušta sadašnji život loše proživljen, idući život koji ga očekuje, bit će mu još gori. Biti ljudsko biće, njegov slijedeći život mogao bi biti nastavak pada od više k nižoj egzistenciji. Obratno je također moguće. Da bi duh bio oslobođen od materije čovjek mora živjeti ispravno i mnogo trpjeti kako bi slijedeći životi bili postupno uzdizani sve dok iskra napokon ne bude ponovno potpuno ujedinjena u božansko. To je dakako panteističko[2] gledanje. To je kako čovjek nastavlja živjeti. Biblija ispravno življenje naziva 'čestitost', jamstvo za besmrtnost.

Mogućnost nastavka života, za neke je pak, kroz krvno srodstvo, s naraštaja na naraštaj. U toj predožbi besmrtnosti važno je imati djecu i unučad da bi čovjek nastavio živjeti kroz prijenos krvi života. Besmrtnost je moguća u tom smislu kroz nastavak čovjekova života kroz prokreaciju. To objašnjava radost poznavanja nečijih predaka unatrag sve dok je to moguće. Velika je nesreća kad nečija krvna loza bude prekinuta zauvijek. Genocidi su vršeni s ciljem potpunog eliminiranja imena ili krvi neprijatelja.

Besmrtnost se postiže pak i po drugoj skupini ljudi, po osobama koje su zapamćene u povijesti. Sjećanja na velike ljude i heroje ostaju u pameti nadolazećih naraštaja. Nečija sudbina i ime postaju besmrtni. Sjećanja na njih nikad ne nestaju. Ta predožba o besmrtnosti zavisi o utjecaju djela te osobe na čovječanstvo. Zapravo svaka osoba kojoj je dan dar života mora na neki način ostaviti neki učinak na ostali svijet. Kineska poslovica kaže „ljudsko biće dostojno da bude smatrano korisnim za čovječanstvo mora ispuniti najmanje jedno od slijedećeih stvari: zasaditi drvo; napisati knjiga ili roditi djecu. To su rezultati vrijednoga života.“ Čovjek živi od onoga čime doprinosti boljitku svijeta, poput stabla koje živi ili snažne ideje koja vodi mnoge za njim, ili jednostavno djeca, koju on rađa na ovom planetu.

Za Grke ideja o besmrtnosti bila je isključiva privilegija bogova, 'besmrtnih' bogova. Neki su smrtnici postali besmrtni zbog svoje povezanosti s bogovima. U filmu „Sudar divova“ smrtnik zadobiva besmrtnost zato što je bio sin Zeusa od smrtne žene i on postaje branitelj svojega naroda, heroj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Hitler je pokušao oživjeti VALHALLA-u u Nordrhein-Westfalliji, drevnom prebivalištu pretkršćanskih germanskih bogova. On je objavio da vojnici koji poginu u ratu za domovinu postaju polubogovi i u Valhallu postižu besmrtnost. Bogovi mnogih nekršćanskih religija nazivaju se 'besmrtnima'. Besmrtnost je jednostavna kvalifikacija koja odvaja bogove od ljudskih bića. Platon misli da čovjek može dijeliti božansku besmrtnost po inteltkutalnoj kontemplaciji.

Čovjek po naravi želi produljiti svoj život. Čak ako ljudi poslije sadašnjeg života vjeruju u rajsko blaženstvo postoji potajna želja za produženjem života. Pitao sam neke ljude, stare i mlade, koliko od vas želi ići u raj. Svi su podigli ruke. A kad sam upitao koliko od vas želi SADA otići u raj, nitko nije podigao ruku, nego su se svi počeli smijati. Zar je moguće da čak i među vjernicima koji vjeruju u raj postoji neki osjećaj nesigurnosti koji čini da više vole produljiti svoj život ovdje i sada? Zaista postoji opća težnja za produljenjem života.

Po prirodi čovjek želi biti besmrtan, bez obzira kako je besmrtnost shvaćena. Čovječanstvo je besmrtno, to je danost. Moćni kralj Mezopotamije je 3000 g. pr. Kr. izgubio svoga prijatelja Enkidu u Gilgamešu. On je poduzeo pogibeljan put da bi povratio svojega prijatelja u život. Na kraju je, u suočavanju sa smrću, priznao svoju nemoć.

Pogrebni običaji mnogih drevnih tradicija svjedoče o nadi ili uvjerenju da za ljude postoji život iza groba.

Vratimo se promotriti kako je BESMRTNOST shvaćena u Bibliji. Um Izraelaca općenito prihvaća čovjekov nastavak postojanja i poslije smrti. Smrt se smatra početkom besmrtnog života.

Stari zavijet prikazuje Boga: „Da, svoju ruku ja dižem prema nebu i kažem: Ne bio ja živ vječito“ (Pz 32, 40); „on... kunući se Vječno živim“ (Dan 12, 7); „Onaj koji živi uvijek stvorio je svemir“ (Sir 18, 1). To i slični izričaji SZ ukazuju da jedino Bog živi zauvijek. Čovjek je u Starom zavijetu po naravi smatran smrtnim: „U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: tà iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti.“ (Post 3, 19). Ali njemu je Bog dao mogućnost da zadobije vječni život: “Bog učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla - pogledu zamamljiva, a dobra za hranu, i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla... Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo. U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti“ (Post 2, 9-17). Prvi grijeh je čin moralne nezavisnosti, napad protiv Božje vrhovne vlasti. Čovjek je po naravi smrtan. On može, i zaista teži, za besmrtnošću. To će mu na kraju biti dano. Raj izgubljen ljudskim grijehom, kad je čovjek sebi dopustio da bude zaveden od đavla i kad je izgubio svoju povlasticu, isti je raj koji se obnavlja po Božjoj milosti.

Mudrost 1, 13-15 kaže: „Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane i spasonosni su stvorovi svijeta i u njima nema smrtonosna otrova. Podzemlje ne vlada zemljom, jer pavednost je besmrtna“.

Mudrost 1, 1: „Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu“. Pravednost podrazumijeva savršno suglasje duha i čina s Božanskom voljom. Čovjek je po prirodi smrtan; i ako je u savršenom suglasju s Bogom, on postaje besmrtan.

To je đavolska zavist koja je natjerala čovjeka da izgubi besmrtnost koju mu je Bog namijenio, čovjeku načinjenom na sliku Božju. „Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolskom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“ (Mudr 2, 23-24). „A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.“ (Mud 3, 1).

Tjelesna smrt nije nužno isto što i prekid života. Ps 16, 9-11: „Stog mi se raduje srce i kliče duša, i tijelo mi spokojno počiva, jer mi ne ćeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život i puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno“ smjerajući da prijateljstvo s Bogom ne može biti prekinuto smrću. „Doista, propast će oni koji se udaljuju od tebe.“ (Ps 73, 27).

Novi zavijet govori o Bogu kao „besmrtnom“. Takva kvalifikacija isključivo pripada njemu: „Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova. Amen.“ (1 Tim 1, 17). Biti 'nepokvarljiv' i biti 'neuništvi' znači biti 'besmrtan'.

1 Kor 15, 50-53: „... tijelo i krv ne mogu baštiniti Kraljevstvo Božje, niti raspadljivo baštiniti neraspadljivo. Pazite! Kazujem vam tajnu: svi ne ćemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti, u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube; zatrubit će trube i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti, jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću“.

Besmrtnost je izgubljena, ali i obnovljena: 1 Kor 15, 21: „Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih“. Rim 5, 12: „Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet, a po grijehu smrt, tako smrt prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše“.

Rim 2, 7-10: „Onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost - njima život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini, a pristaju uz nepravednost - njima srdžba i gnjev. Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako, u prvom redu, na Židova tako na Grka! Naprotiv, slava, čast i mir svakomu tko čini dobro, kako u prvom redu Židovu tako Grku!“.

1 Pt 1, 3-5: „Neka bude hvaljen Bog, Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas po svome velikom milosrđu uskrnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu, za neprolaznu, neokaljanu, neuvelu baštinu koja vam stoji sačuvana u nebesima, vama koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje što već stoji spremno da se objavi u posljednje vrijeme“.

2 Tim 1, 10: „dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti.“

Misleći na Preobraženje. Kristova ljudskost koja je naša ljudskost ižaruje božanstvenost. Besmrtnost za kršćana je plod Kristova Uskrsnuća.

Zaključak: Bog jedini posjeduje besmrtnost (aphtharsia 1 Tim 6, 16). Bog je vječni izvor života. Ljudska bića su stvorena za besmrtnost (prije nego stvorena s besmrtnom dušom). Ta besmrtnost u smislu prihvaćanja i uživanja Božjeg života dana je pravednima na uskrsnuću od mrtvih, u daru i po njemu, neuvelo i besmrtno novo tijelo (1 Kor 15, 53-55). Otpornost na smrt i trulež posljedica su sudjelovanja u Božanskom životu.

[1] „The Passage“ - vjerojatno „Prolaz“ ili „Prijelaz“ (prim.prev.).

[2] Panteizam - filozof. učenje u kojem se priroda promatra kao očitovanje božanstva, jer je Bog sve što postoji.