Rodos 2010. - prilog o. John-a Abberton-a

PRILOG O. JOHNA ABBERTONA NA DUHOVNOJ OBNOVI „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“ ODRŽANOJ NA RODOSU 22. DO 27. RUJNA 2010.

***

NAJVEĆA OBRANA PROTIV SOTONE I ZLIH DUHOVA

JEST KRJEPOSTAN ŽIVOT

Možda se neki ljudi ne bi suglasili s naslovom ovog priloga. Rekli bi: „Sigurno, najveća obrana protiv zla jest molitva“. Drugi bi možda rekli molitva s postom, a neki pak da je naša najveća obrana poslušnost i izvršavanje Božje volje. Možda ima onih koji bi govorili o krunici i zagovoru Majke Božje. Dakako, ne smijemo zaboraviti ni sv. Mihaela, arkanđela. Međutim, iz života svetaca, iz poruka Pravi život u Bogu i evanđelja, jasno je da je najveća obrana život u jedinstvu s Kristom. To je ono što smatram 'krjeposnim životom' i kad se tako razumije, vidimo da je sve ostalo u to uključeno.

Kad se Djevica Marija ukazala djeci u Garabandalu, ona je tražila pobožnost Presvetom Sakramentu, molitvu krunice i pokoru. Rekla im je: „Ali, prije svega morate živjeti dobrim životom“. Na što je mislila? Što znači „dobar život“?

Jedanaest godina sam egzorcist. Za to vrijeme puno sam naučio. Shvatio sam da izbavljenje od Zloga ne znači samo molitva s ljudima. Neki izmučeni ljudi nisu izbavljeni sve dok nisu promijenili svoj život. Drugi pak koji su izbavljeni mogu trpjeti od ozbiljnih posljedica zato što se nisu promijenili. Naš Gospodin Isus Krist nas je upozorio kad se zao duh istjera iz neke osobe, on se može vratiti i dovesti druge sa sobom, ako vidi da mjesto u kojem je obitavao, nije nastanjeno. Nije dovoljno samo istjerati demone; mjesto koje je oslobođeno, mora biti boravišno mjesto Duha Svetoga. Oni koji su bili teško mučeni od zlih duhova, moraju biti pripravni na promjenu. Govorim o obraćenju. To je tako važno da vjerujem kako se oslobađanje može dogoditi tijekom iskrene ispovijedi svojih grijeha. Ako pokajnik zaista želi biti oslobođen od Zloga - ako se zaista želi promijeniti - ako zaista želi ozdraviti, oslobođenje se može dogoditi kroz ispovijed i odrješenje. Sakramenti su veoma moćni kad se iskreno otvorimo Božjoj milosti.

Jednom sam morao putovati više od sata k ženi koja je bila teško mučena. Išao sam je pohoditi oko pet puta. Dvaput je bila seksualno zlostavljana; jednom kao dijete, a onda poslije kao mlada žena. Njezina je majka bila umiješana u spiritizam. Ta žena nije bila udana, ali je imala sina koji je sada živio s bakom, a ono što je ona imala u svojoj kući i oko svoje osobe, bio je zao duh koji je se ponašao kao da je njezin muž. Ona nije bila krštena, ali je bila pripravljena za krštenje. Htjela je biti katolkinja. Svaki put kad sam je posjetio rekao sam da će sve biti u redu kad bude krštena. Znao sam da je trebala biti krštena o Uskrsu prošle godine. Neko je vrijeme nisam vidio, kad sam jednog dana našao poruku na telefonskoj sekretarici. Rekla mi je da se krstila i da je dobro. Bila mi je veoma zahvalna na pomoći i sve je bilo u redu. Hvalim Te, Bože!

Nastojati živjeti istinski duhovan život - krjeposni život, ne znači da ne ćemo biti napastovani ili napadani od đavla. Sv. Ivan Vianney je čuo glasno udaranje na svojim vratima, i često je čuo đavla kako ga ismijava - jednom prigodom krevet mu se zapalio. Padra Pia je đavao fizički tukao. Mnogi su egzorcisti trpjeli neku vrstu fizičkog napada, bilo da on dolazi od druge osobe ili kroz kakvu čudnu bolest ili neke druge vrste privremene muke. I premda se mogu dogoditi fizički napadi, mi smo još uvijek zaštićeni od niza moralnih ili duhovnih napada sve dok se trudimo živjeti u jedinstvu s Kristom. Svatko je napastovan i što više rastemo u većoj Božjoj blizini, snaga tih napasti može rasti. To se pak može upotrijebiti za našu duhovnu korist jer nas zapravo Duh Sveti poziva da se borimo protiv svojih slabosti. Napast je dopuštana zato da bi protiveći joj se mi postajali duhovno jači i sposobni pomoći drugima u njihovoj borbi. Sjetite se riječi našega Gospodina Isusa Krista iz Lukina evanđelja upućenih sv. Petru: „Šimune, Šimune, pazi, Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!“ (Lk 22, 31).

Sv. Pavao kaže: „Vaša će vam izdržljivost osvojit život“.

Isus nam također kaže da se ne bojimo. U Ivanovu evanđelju on kaže svojim učenicima: „U svijetu ćete imati patnju, ali ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16, 33).

A sv. Ivan u svojoj Prvoj poslanici kaže: „Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?“ (1 Iv 5, 5), i on kaže: „A ovo je sredstvo pobjede koje pobjeđuje svijet: naša vjera.“ (1 Iv 5, 4).

U poruci PŽUB od 17. travnja 1992. Isus kaže Vassuli: „Znam ja koliko si krhka i koliko bi Sotona želio da te izbriše s lica zemlje, ali ja sam uza te. Zato, nikad se ne žali, nego velikodušno prihvati sve kušnje s ljubavlju i s velikom poniznošću. Đavao će biti razoružan i pobjeći će od tih krjeposti. Nikad ne daj đavlu uporišta.“

Znamo da su ljubav i poniznost ključ jedinstva. Tu nas se podsjeća da su to krjeposti, prema tome pozvani smo živjeti krjeposnim životom. Ima i drugih krjeposti koje mi, kao sljedbenici Kristovi, moramo imati. U poruci od 22. lipnja 1998. čitamo o krjeposti jakosti. Bog kaže Vassuli:

„Dao sam ti krjepost jakosti da bude glavna od svih drugih tvojih krjeposti, jer sam pripravljao tvoju dušu za tu bitku vaših vremena, gdje je dobro izobličeno u zlo....“

Da bi Vassula izdržala i ustrajala protiv sila zla, s krjepošću jakosti dana joj je krjepost pouzdanja u Presveto Trojstvo. Te su krjeposti ukorijenjene u Presvetom Trojstvu „Izvoru Božanske ljubavi“. Ljubav rađa sve ostale krjeposti. Da parafraziramo sv. Pavla, sve što je bez ljubavi bezvrijedno je. Rečeno nam je da 'živimo sveto', a to znači da živimo u poniznosti i ljubavi i učimo prakticirati sve krjeposti koje su potrebne za kršćanski život.

Tri bogoslovne krjeposti, vjera, ufanje i ljubav, ulivene su u nas po Duhu Svetomu, a dobivamo i krjeposti koje se razvijaju kad surađujemo s milošću Božjom. Da bi rasli u ljubavi i u svim krjepostima, moramo odgovoriti Bogu i moramo učiti umrijeti sebi. Tzv. kardinalne (tj. glavne) krjeposti stožer su o kojemu zavise sve ostale moralne krjeposti. Govorimo o 'moralnim' krjepostima zato što po njima, po milosti Božjoj, upravljamo svojim strastima i kadri smo ponašati se u skladu s vjerom i razumom. Te se krjeposti postižu ljudskim naporom pomognutim s milošću, ali naš osobni napor prijeko je potreban. Borba u razvijanju i življenju ovih krjeposti dio je našeg poziva u Kristu; mi moramo uzeti Križ svakog dana.

Kardinalne, glavne, krjeposti su: mudrost, pravednost, umjerenost i jakost. A te tzv. najvažnije krjeposti suprotnost su glavnim grijesima.

Sve krjeposti za kojima težimo da ih prakticiramo izviru iz poniznosti, velikodušnosti, bratske ljubavi, blagosti, čistoće, umjerenosti i marljivosti.

Suprotnost tomu su poroci: oholost, pohlepa, zavist, srdžba, bludnost, lakomost i lijenost.

Nastojeći slijediti Krista u nošenju Križa; nastojeći umrijeti sebi; tražeći volju Božju i surađujući s milošću Božjom omogućava nam da uživamo i dijelimo plodove Duha Svetoga.

Ovi divni znakovi tog pravog života morali bi biti vidljivi u životu svih nas: Ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, pouzdanje, blagost i samosvladavanje.

Kako bi se inače pobjeda nad zlom, grijehom i smrću, objelodanila? Ne samo našim riječima, bez obzira koliko lijepe i nadahnjujuće bi one mogle biti - nego našim životom. Molitva mora doći iz srca. Molitva usnama nije ni od kakve koristi. Ne možemo efikasno moliti ni evangelizirati ako živimo u grijehu i odbijamo surađivati s Duhom Svetim. Pokazujemo tko smo i izlažemo istinu naše poruke na način kako se ponašamo jedni prema drugima. Kao što sv. Ivan kaže: „Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.“ (1 Iv 4, 20).

Postoji više razloga zbog kojih je jedinstvo važno, ali evo jednoga koji mora biti priznat i naviješten: Sotona ne može u njemu boraviti. Zašto? Evo zašto; jedinstvo Crkve, a onda jedinstvo čovječanstva, dopustit će slici Presvetoga Trojstva da se vidi na zemlji. Braća i sestre koji žive u jedinstvu, mole u jedinstvu, naviještaju isto evanđelje i mole istoga Boga, posvetit će zemlju i cijelo čovječanstvo. Sila Božje milosti natjerat će Sotonu i zle duhove da pobjegnu, i oni će biti spremni baciti se u ponor. Mi smo načinjeni na sliku Božju i mi moramo „postati bogovi po sudioništvu“. To se ne može dogoditi na zemlji bez jedinstva i zato đavao to toliko mrzi i učinit će sve da ga razori. Pokojni Metropolit Sourozha, Anthony Bloom, rekao je da bi Crkva morala biti ikona Presvetoga Trojstva. Crkva bi, rekao je, morala biti formirana tako da izražava odnos između Presvetoga Trojstva: odnos ljubavi, slobode i svetosti! Jasno nam je da se, prema Božjem planu, to ne može dogoditi bez jedinstva. Što se mi više posvećujemo tomu, i što više uređujemo svoje živote tom cilju, to će biti veća naša zaštita protiv zla. Kao što sam rekao, mi ćemo biti i dalje napadani, ali bit ćemo zaklonjeni. Premda neki od tih napada mogu biti jaki, oni će biti pod Kristovom kontrolom. Našem neprijatelju bit će samo dopušteno da nas toliko napada - ali nas ne će uništiti.

Jednom ćemo otkriti pobjedu i ozdravljenje u zajedničkom djelovanju, pomagati jedni druge i moliti jedni za druge.

Nakon jednog susreta sa zlim duhom počeo sam osjećati bol u kuku. Jedna veoma pobožna žena opomenula me da sam se borio s anđelom - s plaim anđeom - i poput Jakoba primio udarac u išijatični (bedreni) živac. Zamolio sam neke ljude da mole sa mnom - neku karizmatsku molitvenu zajednica. A onda, nakon toga, neočekivano, druga veoma pobožna i karizmatična gospođa nazvala me i zamolila da dođem i posjetim je. Nisam je vidio već duže vrijeme. Dogodilo se da ju je baš tada pohodila njezina sestra, koja živi kao redovnica u Irskoj. Ta je redovnica imala dar molitve ozdravljenja. Obje su te gospođe molile sa mnom i ubrzo bol je potpuno nestala.

Koliko je važno za nas da rastome u ljubavi i razumijemo jedni druge! To je svetost života, koji raste iz ljubavi, i u kojemu se prakticiraju sve krjeposti, te nalazimo snagu protiv našeg neprijatelja. Sv. Ivan Vianney, Arški župnik, nije bio službeni egzorcist. Jednog dana kad je jedna posjednuta osoba došla posjetiti tog svetog svećenika, nije bilo potrebe da taj župnik izmoli mnogo molitava, zato što je bilo dovoljno da taj svetac bude blizu da bi se istjerao demon. Molimo se svim sredstvima i koristimo svu duhovnu opremu koja nam stoji na raspolaganju. Ali ako zaista želimo braniti sebe i druge, i ako zaista želimo imati hrabrosti suprotstaviti se Zlomu, i nikako ustaknuti,, mi moramo „živjeti sveto“.

Postoji razlika između formalnog egzorcizma, koji je obred Crkve, i izbavljenja. Pogrješno je misliti da svatko kojemu je potrebno izbavljenje mora ići k egzorcistu. Međutim, pogrješno je također - jako pogrješno - misliti da se svatko može suprotstaviti obzbiljnim problemima kao što je duhovno opsjednuće. Nije mi namjera ovdje razmatrati te razlike, nego samo naglasiti da oslobađanje od zlih duhova ne zahtijeva uvijek egzorcizam, ali zahtijeva vjeru, molitvu i duhovnu zrelost. Laici ne bi smjeli sami pokušavati baviti se zlim duhovima. Postoje karizmatske molitvene zajednice koje su iskusne u tom poslu, ali one se oslanjaju na karizme koje im je dao Duh Sveti; karizme kao što je razlikovanje duhova i riječi znanja. Nitko ne bi smio pretpostaviti da su on ili ona pozvani da mole s onima kojima je potrebno oslobađanje. Mnogi su to učinili, premda to ne znaju, jer takve stvari moraju biti ispitane i mora se poduzeti velika pažnja da bi se izbjegle ozbiljne pogreške pa čak i tragedije. Jedan dobar, iskusan egzorcist, moći će pomoći onima koji misle da su pozvani za takav rad. Istodobno, mi svi možemo moliti za oslobođenje - i mi to moramo činiti - primjenjujući normalne duhovna djelovanja iz duhovnoga života: molitvu i post, molitvu krunice, sakramente, a osobito svetu euharistiju. Zagovornička molitva često može utjecati na oslobađanje, nije nam uvijek potrebno biti s osobom na koju se to odnosi niti reći njemu ili njoj da molimo za njihovo oslobađanje.

Sjećam se jednog ozbiljnog slučaja posjednuća koje je trajalo godinama. Sreo sam tu ženu nekoliko puta. Jednom prigodom molio sam mnoge ljude, uključujući dvije redovnice, da mole za nju. Jednog dana kad sam došao k njezinoj kući upitala me je: „Imali ste ljude koji su molili za mene?“ To nije bilo obična uvjerenost u molitve koje su bile prikazane, ona je zapravo osjetila moć tih molitava.

Ako danas ima mnogo ozbiljnih slučajeva gdje je oslobađanje bilo veoma teško, moglo bi značiti da cijela Crkva ne moli i ne posti dovoljno ili da u samoj Crkvi ima mnogo neispovijeđenih grijeha. To slabi Crkvu i čini je ranjivom. Iznad svega, nedostatak jedinstva je glavna slabost.

Završavajući ovo pismo želim ponovno naglasiti potrebu jedinstva u borbi protiv Zla.

Fr. John Abberton

*********************************************************************

Ovo pismo uputio je Vassuli o. John Abberton duhovnik PRAVOG ŽIVOTA U BOGU, iz Engleske, ali ona ga je dala iskopirati i staviti svim sudionicima duhovne obnove na Rodosu na raspolaganje. O. John se suglasio da ga stavimo na našu hrvatsku web stranicu, kako bi se i mi mogli okoristiti - prim. prev. MDV.

Draga Vassula,

Ti ćeš moći procijeniti jesu li moje riječi točne ili ne. Prije svega žao mi je zbog nedavnih e-mail poruka koja su te zbunile. Bez ulaženja u detalje oko toga što se dogodilo, želio bih podijeliti neka razmišljanja o PRAVOM ŽIVOTU U BOGU u ovim kritičnim vremenima.

Uopće nije jednostavno opisati koliko su čudesne ove poruke PŽUB niti izmjeriti silne milosti koje su došle Crkvi i svijetu kroz ove spise. PŽUB je toliko važan da smatram kako moramo poduzeti oštriji stav prema načinu života kojim živimo i općenito kako se ponašamo. Kao što znamo bilo je mnogo razdora u PŽUB. Neki od tih razdora bili su izazvani nečim čime se nije moglo upravljati. Razdor je najlakši put kojim neprijatelj napada, a događa se zbog osobnih slabosti. Jedan od načina je i taj što se ljudi usredotoče na slabosti drugih (a manje na svoje vlastite!). Neki misle kako imaju potpuno pravo istaknuti slabosti i pogrješke drugih ljudi - čak idu dotle da upozore druge čitatelje PŽUB protiv njih ili da podijele s njima bitne stvari što postaje zlobno ogovaranje. Mi smo u Katoličkoj crkvi upozoreni na dvije vrste „ogovaranja“. To su kleveta i ogovaranje. Biti umiješan u takvo što grijeh je (gdjekad veoma ozbiljan). Kleveta znači lagati o nekomu, a ako se pak radi o velikom grijehu, onda je u pitanju pretjerivanje u njegovim ili njezinim slabostima, pogrješkama itd. Ogovaranje pak znači govoriti drugima o nečemu što je istinito, premda mi nemamo pravo to činiti. U krugovima i skupinama i udrugama PŽUB ponekad smo preslobodni s informiranjem o pogrješkama drugih. Ponekad je potrebno podijeliti neku informaciju, kad je jasno da su poruke u opasnosti ili da neprijatelj koristi nekoga ili neke ljude da bi napao PŽUB, ali može se dogoditi - a i dogodilo se - da neki ljudi smatraju kako imaju potpuno pravo dati sud o drugima, istaknuti njihove pogrješke i - što je prava opasnost - potkopati ih.

Druga stvar je nedostatak opraštanja. Naime, potrebno je dati drugu prigodu ljudima u PŽUB, osim ako imaju Izabelin duh koji zahtijeva poseban tretman ili zato što oni sami rade protiv PŽUB i nema znaka njihovu kajanju (a ima i drugih pokazatelja). Međutim, ljubav i pravednost nalažu nam da se prema svakome odnosimo s poštovanjem, a to znači čak i u slučaju udaljavanja nekoga iz PŽUB, mi onda ne idemo okolo i ne vrijeđamo ih ili nepravedno govorimo o njima, kao da nikad ne će biti neka prigoda za pokajanje i ozdravljenje. Takav stav, koji je često prikriven ili početak nekih drugih događanja - kao što su „borba za položajem“, zavist, ljubomora, zlovolja - već su zatrovali PŽUB i moraju se raščistiti.

Veoma nam je potrebno održavanje pravilne moralne ravnoteže u PŽUB, a iznad svega to je u stavovima koje sam spomenuo, jer stvarna se opasnost nalazi u tome što neprijatelj napada naše slabe točke. U ovom apostolatu posvećenom jedinstvu (ključ je poniznost i ljubav) to su točno područja u kojima smo u najvećoj opasnosti. Očito da postoje i drugi veoma ozbiljni napadi, iz vana i iznutra, ali ova područja o kojima govorim, u stalnoj su opasnosti, a ponekad se na to sliježe ramenima ili ignorira ili čak ismijava. Što je još gore, pojedinci čak misle da im je to Bogom-dano pravo da se tako ponašaju.

Razmišljao sam o svemu tome - a također i molio se za to - i čini se da je vrijeme da se suočimo s tim problemom. Ako postoje nesloga, zbrka i „niski udarci“ kako možemo očekivati da širimo poruku jedinstva? To je zapravo nedostatak stvarne svakodnevne svetosti koji nas sputava. Kao Kristovi sljedbenici mi moramo dati primjer ljubavi i pravednosti.

Oprosti ako Ti se čini da govorim sve što već znaš.

Bog blagoslovio,

O. John Abberton