Duhovna obnova tlig - Rodos - rujan 2012. - fr. Norkowski

SILA DUHA SVETOGA KOJA PREOBRAŽAVA ZLO U DOBRO

Po profesiji sam liječnik i nutarnje zdravlje veoma mi je blisko.Svaki liječnik poučavan je podsticati kod pacijenta prikladan tretman u procesu ozdravljenja. Kad sam kao apsolvent Medicinskog fakulteta čuo glas svojega poziva upitao sam Boga zašto da ne budem liječnik. Poslije sam shvatio da Bog želi da i dalje budem ozdravitelj, netko koji bi morao pomagati bolesne, ali na dubljoj razini. Zajedno sa svojim bratom blizancem, Stivom, koji je studirao sa mnom, ušao sam u Dominikanski red. Znali smo se šaliti pa smo rekli da idemo na specijalizaciju „Interna profunda“.

Što podrazumijevam pod tim učiniti kompromis između svećenika i liječnika? Odgovor je posve jednostavan. Liječnik liječi fizičke bolesti, dok svećenik, osobito kao ispovijednik i duhovnik - duhovne bolesti. Znamo, dakako, da se ove dvije sfere preklapaju, ali općenito takva podjela između ovih područja medicine i pastoralne aktivnosti može biti prihvatljiva. Obje žele pomoći ljudima u njihovu trpljenju. Što više, obje su veoma vidljive u Isusovim aktivnostima i obično su pratile njegove propovijedi. Kad čitamo evanđelje možemo uočiti da je on uvijek činio tri stvari jednu za drugom: propovijedao, ozdravljao bolesne i istjerivao demone. Njegova aktivnost praktično nije bila nikad ograničena samo na jedan od ovih elementa - u svojem propovijedanju o Kraljevstvu Božjem upotrebljavao je obično sve njih.

Ono što je ograničavalo ove Isusove aktivnosti s kojima se on suočavao bio je samo nedostatak vjere kod ljudi. Evanđelje pokazuje što bi mi trebali činiti kad želimo propovijedati. Međutim, ponekad se problem ozdravljenja može naći ne samo na individualnoj razini. Ozdravljenje može biti potrebno i za odnose između cijelih obitelji, društava ili naroda. Možemo reći da nam je potrebno duhovno ozdravljenje na svim razinama naših života, i fizičkom i duhovnom, individualnom i društvenom.

Duh Sveti u povijesti

Svi znaju o molitvenim zajednicama razasutim diljem kršćanskih zemalja koje su od osnutka pokreta nazivali „Obnova u Duhu Svetomu“. Međutim, po mom mišljenju ne bismo smjeli misliti da je Duh Sveti ograničen samo na takvu vrstu pokreta. U stvarnosti Duh Sveti je pokretač cijele Crkve, naroda i povijesti.

Poljska - deset stoljeća teške povijesti

Povijesno iskustvo Poljske sigurno je dobar primjer za to. Postali smo kršćanska država 966. godine krštenjem vojvode Mieszko-a I. Ovo smo krštenje primili ravno iz Rima i postali nezavisni kršćani, rimo-katolički narod. Naša povijest nije bila laka, osobito zbog švedske invazije u XVII. stoljeću i razaranje zemlje krajem XVIII. stoljeća, kad je Poljska bila razdijeljena između Rusije, Pruske i Austrije.

No, nakon Prvog Svjetskog rata Poljska postaje opet nezavisna. Međutim, odnos sa susjednim zemljama i narodima bio je veoma napet. Nakon kratkog perioda od dvadeset godina izbio je Drugi Svjetski rat. Taj rat bio je veoma tragičan za Poljsku. Zemlja je ponovno bila razdvojena između Njemačke i Sovjetskog Saveza, poljska elita hotimično bila je iskorijenjivana od oba okupatora. Više od šest milijuna poljskih građana bilo je ubijeno (oko tri milijuna od njih bili su Židovi), a zemlja je bila teško razorena. Otac Maximilian Kolbe, koji je umro u Auschwitzu, bio je jedan od tisuća poljskih svećenika i vjernika, koji su bili ubijani i od Njemaca i od Sovjetskih država. Sovjetski Savez je za Drugog Svjetskog rata proveo invaziju i okupirao istočnu polovinu Poljske. Već ranije u tom istom ratu, tijekom 1941., Sovjetska tajna policija ubila je 22.000 Poljaka u takozvanom Katinskom masakru, dok su Sovjeti deportirali oko 2 milijuna Poljaka u Sibir.

Nakon Drugog Svjetskog rata Poljska je bila prisiljena prihvatiti promjene granica i gubitak teritorija te Sovjetsku političku dominaciju. To je bilo ravno gubitku stvarne nezavisnosti. Opet su poljski patrioti bili brutalno proganjani, tisuće njih mučeni i ubijeni. Država, kao i u Sovjetskom Savezu, prvo je uvela prividnu politiku toleriranja Crkve, zatim su uslijedili brutalni progoni, dok se napokon nije ustalila komunistička vlada.

Komunisti su morali preformulirati put političke prakse nakon nereda u Poznanu 1957. te nadbiskup Wyszynski najednom postaje veoma prihvatljiva osoba prvom sekretaru Gomulki. To je bilo vrijeme tzv. 'male stabilizacije'. Crkva je mogla lakše funkcionirati, ali još uvijek pod jakom kontrolom države. Crkvene aktivnosti bile su ograničene na liturgiju u župama, dok su dječji vrtići, škole i bolnice bile nacionalizirane od strane komunističke vlade.

Snažni vođe Crkve

Međutim, u tom teškom periodu, poljska Crkva imala je dobre i kreativne pastirske i laičke lidere. Jedan od osobito nadarenih mladih pastira, profesor teologije, svećenik, a poslije nadbiskup Krakowa, bio je Karol Wojtyla. On i neki drugi mladi pastiri toga perioda izmislili su način djelovanja s mladim ljudima, koji bi se mogao nazvati 'neformalnim'. Ta formacija uključivala je molitvene susrete, svete mise, klanjanja pred Presvetim Sakramentom, diskusije, ali i provođenja vremena u prijateljskoj atmosferi. S vremena na vrijeme organizirali su putovanja, za grupe mladeži, osobito studenata, gdje se zajednički provodilo slobodno vrijeme.

Dogodilo se da sam iskusio takav način života poljske katoličke mladeži u godinama kad je Karol Wojtyla još uvijek bio u Krakowu, a također i za njegova izbora za Svetu Stolicu i prve godine njegova pontifikata. Kao što sam spomenuo bio sam student medicine, i bio sam član Katoličkog studentskog centra. Sjećam se dana kad je Karol Wojtyla bio izabran za papu. Praktično nitko nije mogao spavati u našoj spavaonici. Bili smo sigurni da se u našoj situaciji nešto duboko promijenilo i da će nam ta promjena napokon dati slobodu.

Za vrijeme svojega hodočašća u Poljsku, Ivana Pavla II pozdravio je cijeli narod pun entuzijazma. U Varšavi, gdje je služio misu na otvorenom, izrekao je molitvu koja je bila pravo proroštvo za nas, i zaista promijenilo se stanje u našoj zemlji. Ta molitva bila je: Ništa ne može zaustaviti Tvoj Duh... Sjećam se nečega kao malog potresa koji se dogodio u tom mjestu. Nakon tog papina hodočašća u Poljsku 1978, mi smo zaista postali slobodan narod unatoč istoj političkoj situaciji koja je još uvijek sugerirala nešto posve suprotno.

Pad komunizma

Uskoro je eksplodirao nacionalni pokret „Solidarnost“ i izazvao cijeli politički sustav. Ono što nas je sve pokretalo u tom periodu bila je želja za slobodom i istinom, više od nade za materijalnom dobrobiti. Na neki način Poljska je nadahnula sve komunističke narode, uključujući i one u Sovjetskom Savezu. Polako su svi ovi narodi otkrili da i oni također žele biti slobodni. Napokon, komunizam, kao politički sustav i ideologija, pada i završava početkom 1990. godine. Po mom mišljenju, to je bilo prvo djelo Duha Svetoga, njegovo stalno pozivanje za istinom i slobodom, kojim je on nadahnuo naša srca.

Rane

No, u nama su ostale mnoge rane. Neke od njih bile su izliječene, ali zasigurno ne sve i ne potpuno. Nove rane nanesene su nam nepravdom koja se odnosila na način transformacije u Poljskoj. Moćni post-komunisti ili njihova djeca opet su dominirajuća snaga u ekonomiji i politici, pa je katolička i patriotska većina iskusila sve poteškoće ove nove situacije. Mnogi iz prve grupe ili ljudi povezani s njima su miljunaši, a drugi su morali emigrirati iz zemlje, zbog nezaposlenosti i nedostatka svake perspektive u Poljskoj.

Međutim, najdublje rane obično su na duhovnoj razini. Nisu to obične političke, sociološke ili psihološke razine. Najdublje rane izazvane su našim nevjerovanjem Gospodinu, koje su posljedica nedostatka vjere u okolnostima u našim životima. I u prošlosti i u sadašnjosti mnogi su napastovani graditi svoj život na svemu drugom osim na Gospodinu, ne na Isusu, koji nam je rekao da je on Stijena na kojoj trebamo sve graditi.

Suvremeni izazov

Izazov suvremene kulture protiv vjere golem je. Ljudi, osobito mladi, žele živjeti u skladu s pravilima propisanim od strane mass-media. Oni predstavljaju stvarnost kao da bi stvarna sreća bila moguća na zemlji. U tom viđenju Bog nije neophodan u običnom životu, jednostavno to je stvar osobnog izbora. Vjera također postaje privatna, i po mišljenju mnogih gotovo da nema mjesta za nju u javnom, društvenom i političkom životu.

Za svakoga tko se još uvijek sjeća komunističkog perioda to je misterij. Kako bi konzumerizam mogao biti jači od proganjanja iz prošlosti, kako želja za bogatstvom i zadovoljstvom može pobijediti vjeru u srcu ljudi lakše od trpljenja i bijede od života življenog u prošlosti?

Na neki način natjecanje između ta dva viđenja stvarnosti: jedno - s Bogom u centru, a drugo, bez Boga, koji postaje globalan. U većini kršćanskih zemalja vjernici su pod pritiskom kulture koja je neprijateljska prema vjeri.

Znakovi nade

Međutim, život Katoličke crkve i svih drugih kršćanskih crkava i zajednica, pokazuju veliku vitalnost. Postoje mnoge molitvene zajednice, i zaista, u mnogo slučajeva ljudi koji su bili izvan vidljive crkvene zajednice, vraćaju se natrag k sakramentalnom životu. Na primjer u mojoj zemlji još uvijek ima mnogo aktivnih svećenika i nema problema da bi se našao ispovjednik ili čak duhovni savjetnik. Prema mom iskustvu iz svećeničkog života shvaćanje važnosti ispovijedi još uvijek raste. Jednostavno mogu osjetiti djelovanje Duha Gospodinova u sakramentu pomirenja i nazočnost Isusovu u njemu. Isus je zaista nazočan u svim sakramentima i neprestance daje dar Duha Svetoga svakome koji dolazi k njemu. Morali bi biti svjesni blaga koje je Isus dao Crkvi.

U teškoj borbi naših vremena vjera mnogih postaje zrelija nego ikad prije. Mnogi ljudi traže posebna mjesta u kojem bi oni mogli iskusiti Boga, mnogi putuju ili hodaju u stara, većinom Marijanska svetišta i u mjesta poput Međugorja, gdje se događaju, kako oni vjeruju, nova ukazanja Marije i svetaca, ili samog Isusa. Oni žele biti bliže Bogu, oni žele iskusiti njegovu nazočnost i njegovu ljubav.

Relativno novi fenomen u Poljskoj je popularnost tzv. 'masovnog ozdravljenja', za vrijema kojega prisutni svećenici polažu ruke na one kojima je potrebno nutarnje ozdravljenje. U mnogo primjera mogao sam vidjeti zaista dobre duhovne plodove takve molitve, osim ozdravljenja na tjelesnoj ili psihičkoj razini.

Pravi život u Bogu

U ovoj panorami pokret koji se zove „Pravi život u Bogu“ ima posebno mjesto. Neke od poruka Presvetoga Trojstva, Marije i anđela govore o potrebi pomirenja između Pravoslavne i Katoličke crkve s jednom novom snagom. Riječi izrečene o stanju Crkve i čitavoga svijeta, po mom mišljenju, krajnje su naglašene.

Ove su mi poruke veoma mnogo pomogle da prihvatim svoje stanje svećenika koji je mogao uočiti mnoge opasne tendencije u Crkvi, u mom Dominikanskom redu i u svijetu, i osjetio sam se veoma usamljenim u toj spoznaji. Primio sam potvrdu svojih vlastitih razmišljanja da u ovom periodu zaista postoji opasnost za Crkvu i za cijelo čovječanstvo. Još devedesetih činilo se da je svijet bio u eri prosperiteta. Sada vidimo kako je realnost drukčija. Zapad se guši u financijskim krizama, politička situacija postaje također sve gora i teža. Sada samo možemo moliti da novi mogući rat na Srednjem Istoku ne preraste u veliki vojni konflikt. Te opasnosti su čini se stvarne.

Pitanje potrebe za pomirenjem između Katoličke i Pravoslavne crkve poznato je godinama. Međutim, zaista je zanimljivo znati što Isus govori o tom problemu. Dakako, u porukama pod naslovom „Pravi život u Bogu“ nema ničega što nije u skladu s teološkim shvaćanjem i politikom hijerarhije obiju Crkava. Obje strane priznaju neophodnost pomirenja i ne isključuju ujedinjenje u budućnosti. Međutim, taj proces čini se ide sporim korakom. To stoji u suprotnosti s hitnošću Božjeg poziva u ovim porukama koje je primila Vassula Ryden. Isus nam očito ne ostavlja previše vremena.

Za mene, kao nekoga tko dolzi iz Poljske, pitanje pomirenja i sjedinjenja Katoličke i Pravoslavne crkve je sudbonosno. Mi smo susjedi s mnogim pravoslavnim narodima, koji su uglavnom Slaveni, kao i mi. Najveći od ovih naroda su Rusi i Ruska Pravoslavna crkva igra centralnu ulogu među svim ostalim. Jedna je stvar očita: tisuću godina odnosa između Poljske Crkve i Pravoslavne crkve u Rusiji i drugim slavenskim zemljama, među narodima i državama, bio bi mnogo drugačiji da je pomirenje nakon Velikog raskola 1054. učinjeno brzo. Možemo zamisliti da su zajednički odnosi mogli biti mnogo prijateljskiji i izazvali bi recipročno manje boli. Koliko čak i sada možemo dobiti kad bi se to dogodilo! Ako vjerujemo da je to volja Božja i želja Srca Isusova, mi bismo sigurno učinili sve da to učinimo mogućim.

Ispunjenje te želje čini se da se približava. Nedavno smo bili informirani da će ruski patrijarh Kirill doći u Poljsku u četverodnevni posjet. Ključni trenutak tog posjeta bit će potpisivanje dokumenta kojim se apelira na Poljake i Ruse da oproste jedni drugima za prošle pogrješke i nepravde. Nadajmo se da će to postupno voditi ka pomirenju između naših naroda, čak ako i znamo da je to samo prvi korak. Neka Duh Sveti izliječi sve rane i neka ljubav, Božji dar, zamijeni mržnju i nepouzdanje.

Želio bih završiti s molitvom iz „Pravog života u Bogu“:

O Oče,

izvrši što mora biti izvršeno.

Neka Tvoje riječi prodru,

blagoslovi i očisti srca svoje djece.

Oče, učini kako Tvoje Srce želi

i neka se vrši volja Tvoja.

Amen.

Jacek Maria Norkowski OP