Duhovna obnova tlig - Rodos - rujan 2012. - fr. Vincent Cosatti

MOLI SE GOSPODINU I ON ĆE TE OZDRAVITI (PŽUB poruka od 22. srpnja 1990.)

MOĆ MOLITVE I NJEZINI OZDRAVLJUJUĆI UČINCI

Ovo je velika tema i 45 minuta nije dovoljno da bi se dao kompletan uvid u nju. Zato namjeravam predstaviti samo nekoliko važnih i temeljnih aspekata molitve za ozdravljenje. Pozvat ću se na određene autore koji su posljednjih godina bili veoma aktivni i utjecajni na ovom polju. O. Emiliano Tardif posebno je netko tko je, kao što znate, rekao za Vassulu i Pravi život u Bogu „Vjerujem da je ona istinska i autentična mističarka: zasigurno je to Gospodin koji joj govori. Pravi život u Bogu pun je blaga.“ Zato ću i ja, držeći se tog blaga iz poruka, pokušati pokazati da je kombinacija molitve i ozdravljenja temeljna tema našeg duhovnog života i prema tomu u srcu je Himna ljubavi Pravog života u Bogu, i jedna od njegovih omiljenih tema.

U poruci od 1. svibnja 1989. Gospodin kaže:

„došao sam k vama da vas ozdravim i utješim vas; došao sam donijeti vam mir i ljubav“; a malo dalje dodaje:

„ah, ljubljeni moji, došao sam zaliječiti vaše boli, vaše rane i vaše slabosti, svih onih koji su tako divlje ranjeni u ovom mraku; ne, ljubljeni moji, vaše rane nisu neizlječive, vaše su rane izlječive, jer ja-sam-s-vama i uvijek tako blizu vas“;

Ranjivost definiramo kao napad na naš osobni integritet, to nas priječi od potpunog uživanja života koji nam Bog daje i od obavljanja djela koji nam je on povjerio. Prema biblijskoj antropologiji jedinstvo ili intergritet osobe sastoji se od usklađenih interakcija između triju sustavnih razina čovjekova bića: duha, duše i tijela. Svaki napad na taj integritet stvara ranu koju mi proživljavamo kao trpljenje.

„A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti i neka se cijelo vaše biće - duh, duša i tijelo - sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.“ (1 Sol 5, 23).

Premda sv. Pavao pravi razliku između duha, duše i tijela, kao da je duh drukčiji od duše, većina velikih mistika, poput sv. Terezije od Djeteta Isusa ili sv. Franje Saleškog, ne odvajaju duh od duše, nego smatraju duh na neki način najvišom točkom duše. Govoreći tako, na ova tri 'područja' možemo iskusiti slabosti i zbog toga nam je potrebno ozdravljenje. Duh je onaj zbog kojeg se razlikujemo od životinja i čini nas duhovnim bićima, sposobnim za vjeru, nadu i ljubav.

Prije svega zapitajmo se od koje bi se bolesti morali liječiti i razmotrimo koji instrumenti imaju moć obnoviti naše zdravlje.

Fizičke su bolesti brojne, postoje tisuće i tisuće malih i velikih, jednostavnih i kompliciranih, ozbiljnih i trivijalnih.

A što se tiče bolesti duše to uključuje sve naše neuredne sklonosti, svjetovne emocije, naše strahove i zabrinutosti, razne navezanosti koje nas onemogućavaju i zatvaraju nas, navezanosti na bližu ili dalju prošlost, navezanosti na loše navike, dobrovoljno prihvaćene ili nametnute naveznosti, naši promašaji u ljubavi, traume iz djetinjstva, od rođenja, iz odrastanja, sve vrste zavisnosti, agresivnosti, svoje zaokupljenosti, neosjetljivosti, neprijateljstva, naših izbjegavanja, kompleksi itd.

I napokon postoji bolest duha. Te bi se bolesti mogle svrstati kao grijesi vjere, nade i ljubavi, ili života kao da Bog ne postoji, očaj i mržnja.

BOŽJI POHOD

Već više od stoljeća kako je započela karizmatska obnova, počelo je s protestantima, a potom s katolicima, fenomen ozdravljanja nastavio je rasti. Vid kod slijepih obnovljen je u trenu, savršen sluh vratio se gluhima, hromi su ostavljali svoje štake i štapove, bolesni su ustajali iz svojih bolničkih kreveta potpuno ozdravljeni. Ukratko, znakovi koji su za Ivana Krstitelja bili dostatni da bi identificirali Isusa čini se opet se ponavaljaju u velikoj razmjeriI

„Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest“; (Mt 11, 4-5). Ti znakovi bili su veoma izobilni na početku apostolskog služenja. Djela apostolska nam kazuju da su se „ preko ruku apostolskih događali mnogi čudesni znakovi u narodu (...) tako da su čak na ulice iznosili bolesnike te ih postavljali na postelje i nosila, da barem sjena Petrova, dok je on prolazio, padne na nekoga od njih. A i mnogi su dolazili iz gradova u okolici Jeruzalema i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi. I ozdravljahu.“ (Dj 5, 12- 12b).

Karizma ozdravljenja koja je prisutnija na Zapadu, bila je još prisutnija u 4. stoljeću, ali je uveliko nestala u slijedećem stoljeću. A onda su se kroz stoljeća pojavili sveci koji su činili čudesa i pojavio se dar ozdravljenja. Sveci kao sv. Antun Padovanski i sv. Rok. Neosporno je da Duh Gospodinov posjećuje njegov narod na veoma poseban način, često neovisno o osobnoj svetosti osoba. Iznenađujuće je da to Crkva ne primjećuje uvijek:

„Grade! kojeg sam došao pohoditi da bih objavio svoju ljubav kroz tebe svima vama i da ozdravim vaše bolesne stanovnike;“ (13.5.1991.);

„kako to da moj Duh Sveti ne može biti uočen među tolikima od vas? podzemlje i zemlja drhte na moj pohod;“ (23.12.1993..).

Kakav je bio i kakav je još uvijek naš odgovor na ovaj pohod? Ne čini li Crkva istu pogrješku kao i prije 2.000 godina kad nije prepoznala Mesijin dolazak? „Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir! Ali je sada sakriveno tvojim očima. (Lk 19, 42) a mi znamo kakva je nevolja bila kao posljedica takvog sljepila.

„moju žalost koju sam jednom izrekao Jeruzalemu, s tugom kazujem danas vama: 'kad biste samo u svoje vrijeme razumjeli veličanstvenost moje Poruke mira! ali, na žalost, to je skriveno vašim očima!“ kad biste samo u svoje vrijeme zgrabili veličanstvenost moga Svetoga Duha, izlijevanja blagoslova za blagoslovom na sve vas... ali, na žalost, niti vidite, niti čujete Odvjetnika, Duha Svetoga, koga Otac šalje u moje Ime, podučavajući vas i podsjećajući vas sve na istine koje sam vam dao, jer, knez ovoga svijeta koristi se vašom slobodom za vašu vlastitu propast“; (27.6. 1991.).

Što je dublje naše razumijevanje službe ozdravljenja to moramo više shvatiti da Božje namjere idu daleko iznad samih čudesa. Glavni je cilj dovesti nas k većoj ljubavi, intimnijem jedinstvu s njim. Međutim, kako god ozdravljenje moglo biti važno, mi nikad ne smijemo zaboraviti da je najvažnije da se jednog dana nađemo uz Oca, da pjevamo Božje pohvale za svu vječnost.

Za one koji još uvijek sumnjaju, Gospodin potvrđuje i obećava svoju želju da nas ozdravi:

„želim ozdraviti tvoju siromašnu dušu, želim odmoriti tvoju umornu dušu“ (10.10. 1989.)

„želim ozdraviti vašu nevjernost, želim ozdraviti vašu apostaziju i svima vam dati čisto srce“ (15.7.1996.)

A Isusova služba ozdravljenja je još uvijek aktivna u naša vremena:

„moja je Krv prolijevana za vaše spasenje, ja sam bio na zemlji u tijelu: živio sam među grješnicima, ozdravljao bolesne i podizao mrtve; nisam vas ostavio; jer ja sam još uvijek među vama, ozdravljam vas; dođite k meni da bi bili ozdravljeni, ja ću podići vaše duše k sebi (2.2.1987.)

Kako će nas Bog ozdraviti? Odgovor je veoma jednostavan: kroz našu molitvu. „molite se Gospodinu i on će vas ozdraviti“ (22.7.1990). Zato pogledajmo uvjete ove molitve.

1) DAR VJERE

Vjera je čisti dar Božji. Nitko ne može primiti taj neprocjenljivi dar, tu nepokolebljivu uvjernost, bez Božje milosti. Isto je tako i s pravom ljubavlju i nadom. Vjera je sine qua non za ozdravljenje. Zašto? Zato što je to bitno za poniznost i ljubav: ona priznaje i navješta vrhovništvo i svemogućnost Božju. To je ta otvorenost za Božje slobodno davane darova koja pokazuje našu ljubav prema Bogu.

Među čudesima koja nalazimo u evanđeljima[1] vjera je prisutna kod veoma različitih ljudi. Jedan od najljepših primjera je žena koja je krvarila dvanaest godina, koja je dotakla rub Isusove haljine i bila odmah ozdravljena. Isus je osjetio da sila ozdravljenja izlazi iz njega. I on reče ženi: „Kćeri moja, tvoja te vjera ozdravila.“ (Mk 5, 34). Vjera bi mogla biti zbog služenja, kao na primjer što nam to pokazuje čovjek s usahlom rukon. Ništa nam ne govori da je taj čovjek imao vjeru. Čudo ozdravljenja ili oslobođenja je nešto dobiveno ne kroz vjeru te dotične osobe, nego indirektno, po zagovoru drugih, kao što vidimo u ozdravljenju uzetoga: Videći njihovu vjeru, Isus reče uzetom: 'Sinko, opraštaju ti se tvoji grijesi... Ja ti naređujem: ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!“ (Mk 2, 5-11).

„ako vjeruješ i ponudiš mi svoju volju, predajući mi se, ja ću ući u tvoje srce i ozdraviti te“ (18.8.1988.).

Na početku katekizma Katoličke crkve stoji da „Mi započinjemo svoju ispovijed vjere govoreći: „Vjerujem“ ili „Vjerujemo“[2] Ali ima i drugih izričaja da bi izrazili dinamičnost vjere. Zapravo, katekizam nastavlja i kaže: „Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je on od Boga i za Boga stvoren; Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi[3]. Odgovor na tu privlačnost koja je zajedništvo i intiman dijalog s Bogom je način izražavanja naše vjere. Zato sv. Ivan često koristi izričaj „doći k Isusu“ da izrazi vjeru. „Tko dolazi k meni, sigurno ne će ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno ne će nikada ožednjeti“ (Iv 6, 35). Slično je i u Pravom životu u Bogu:

„približi mi se; ja ću te uljepšati i očistit ću te; ja ću zacijeliti sve tvoje rane; ja ću te obnoviti, dijete moje; (7.4.1988.)

„dođi k meni kad groznica ovoga svijeta poraste protiv tebe da te spali; dođi brzo k meni, svojemu Abbi, i ja ću iscijeliti tvoje opekline;“ (19.9.1991.)

I tako slijedi da živeti u vjeri znači živjeti u intimnosti, doći k Bogu s uvjerenjem, kao dijete, k bratu ili prijatelju, s otvorenim i slobodnim srcem:

„kćeri, svaka duše može biti slobodna, ali samo onda kad se sama otvori i bude voljna; svakoj duši dao sam tu slobodu, i njihova volja pripada samo njima; ako je neka duša postojana u svojoj zatvorenosti prema meni, kako onda mogu ući u njezino srce? ja sam Gospodin i Bog, ali sam vam dao svu vašu slobodu i volju; ako vjerujete ili ponudite mi svoju volju, predajući mi se, ja ću ući u vaše srce i ozdravit ću vas; ne ću ući silom; ja sam na njihovim vratima i čekam ih da mi otvore i s dobrodošlicom me prime unutra“; (18.8.1988.)

Vjera podrazumijeva pouzdanje. Vjerovati jest pouzdavati se u Boga, jedinog izvora milosti. Emiliano Tardif običavao je reći: „Jedna od opasnosti u službi ozdravljenja je staviti čovjekovo pouzdanje u osobu koja očito ima posebnu moć ozdravljenja. To je zapravo ozbiljna pogrješka, zato što je samo Isus zdravlje bolesnih. Isus je taj koji ima svu moć; ljudi su samo protok njegove milosti.“ I on nam daje tu sliku koju bi bilo dobro imati uvijek pred očima kad netko moli za ozdravljenje: „Kad netko polaže ruke na bolesnu osobu, to je kao par rukavica s Isusovim rukama u njima. Isus je taj koji djeluje kroz njih.“

Evo kako nas jedan događaj iz Djela apostolskih poučava kad su Petar i Ivan ozdravili hromog čovjeka (Dj 3, 11): „Kako ozdravljenik nije ostavljao Petra i Ivana, sav se narod, preneražen, strča k njima u trijem zvani Salomonov. Kad to vidje Petar progovori narodu: 'Izraelci, zašto se čudite ovomu? Zašto ste uprli pogled u nas, kao da smo mi svojom snagom ili pobožnosti učinili da ovaj može hodati?“

Usmjerimo svoj pogled na samog Isusa Krista. „Ja, Jahve, tvoj sam Ozdravitelj“ (4.3.1994.) „Jer bez mene ne možete ništa!“ (Iv 15, 5).

„da, vidiš, Vassula, čini se da me sada bolje razumiješ; ako dajem tebi, koja si zaista najbjednija od svih mojih stvorenja, što onda ne bih dao onima koji stvarno zaslužuju moje milosti, onima koji me časte i koji se žrtvuju za mene! zamolite, ljubljeni, i ja ću vam dati, vjerujte u ono što tražite, imajte povjerenja i pouzdajte se u mene, ne budite kao Petar koji je izgubio pouzdanje kad je hodao po vodi; imajte vjere u mene; budite uvjereni! vjerujte! (21.11.1987.)

Ako je 3.000 duša bilo obraćeno k vjeri nakon slušanja samo jedne Petrove propovijedi, vjerujete li onda da Bog može učiniti isto i u naše dane? Ako ne vjerujemo da je Bogu sve moguće, onda se sigurno to ne može dogoditi.

Gotovo stotinu poruka sadrže riječi „uzdajte se u mene“, to je radi toga da znamo koliko je bitno ako želimo raditi u interesu Božjeg plana.

„rekao sam, nemoj se brinuti zbog sutra; ne brini se; pouzdaj se u mene; želio bih da razumiješ ovo: dok mi ostavljaš mjesta u sebi za disanje, osjećat ću se slobodnim ostvariti svoje djelo“ (27.12.1988.)

2) PONIZNOST

Prethodno poglavlje moglo bi se nastaviti ako se sjetimo da je za pouzdanje neophodno da srce bude ponizno, tj. samozatajno, mrtvo prema sebi. To je također omiljena tema Pravog života u Bogu. „Veliko čudo“ (10.1.1990.) Jedinstva može doći samo pri uporabi ključeva ljubavi i poniznosti: „budući da mi dopuštaš da te umanjim, moje se čudo događa“; (15.6.1994.);

Sv. pismo kaže: „molitva poniznoga prodire kroz oblake;“ (Sir 35, 17). (24.4.2000.)

Poniznost nije isto što plašljivost. Neki se ne usude moliti za ozdravljenje bolesnih zato što misle da oni nemaju mnogo za ponuditi. A potpuna je istina da oni nemaju ništa da ponude bolesnom ako misle da bi po njihovoj vlastitoj moći bolest mogla biti ozdravljena. Ponavljajmo često: „Jer bez mene ne možete ništa!“ „Ja znam za tvoju beskrajnu slabost i da bez mene ne možeš podignuti ni svoj mali prst.“ (30.10.1990.)

S druge strane ne moliti za vlastito ozdravljenje lažna je poniznost. Neki ljudi kažu, budući da je Bog njihov Otac On zna sve njihove potrebe. Sigurno da Bog zna sve što je nama potrebno, ali nas je Isus učio da mu kažemo: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“ Ako je bolest Božja volja, mi ne bismo imali 'pravo' čak ni uzeti tabletu protiv glavobolje. Bolest ne dolazi od Boga. On od nas želi poniznost malene djece. Sv. Ivan Vianney, Arški župnik, rekao je: „Mi moramo biti kao maleno dvogodišnje dijete u rukama Duha Svetoga!“ Zato što u toj dobi mi ne postavljamo pitanja, ne pitamo stalno 'zašto'.

Bog je nježan i ponizan. On ne prisiljava, on nas ne primorava da budemo njegovi instrumeni ozdravljanja. Mi to vidimo u 'dopuštenju' koje Gospodin i njegova Sveta Majka traže od nas: „dopusti mi da te upotrijebim za ozdravljenje duša“ (15.2.1987.).

„daj mi slobodu da djelujem u tebi i po tebi objavim svoju Riječ i tako ozdravljam svoju djecu;“ (17.3.1987.)

I napokon, pogledajmo da bi nedostatak poniznosti bio pri razmišljanju „ako je to sam Gospodin koji može izravno ozdraviti, mi moramo baciti sve lijekove i zaustaviti sva liječenja“. Ti ljudi hoće reći da oni žele biti ozdravljeni „po vjeri“. Ali to je zabluda i nerazboritost koja pokazuje nedostatk mudrosti. Radije prihvatimo da Bog ozdravlja kako On odabere. U Bibliji piše: „Liječenje od Svevišnjeg dolazi kao što se dar od kralja dobiva.“ (Sir 38, 9-10). A onda: „Sine, moj, u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli, jer on zdravlje daje. Bježi od nepravde i ne budi pristran, i od svih grijeha očisti srce.“ (Sir 38, 9-10). „Ali i liječniku mjesta daj, i njega je Gospod stvorio: nek nije daleko od tebe, jer i on je potreban.“ (Sir 38, 12-13). Ponekad je dovoljno prihvatiti neku operaciju. A onda treba samo zamoliti Gospodina da vodi ruku kirurga.[4]

3) OPRAŠTANJE

Oproštenje je tijesno povezano s ozdravljenjem:

„ja imam moć ozdraviti te, zato dođi i pokaj se!“ (5.8.1990.)

Jer, naši grijesi mogu blokirati Božje djelovanje. To je nešto između ostalog što nam ozdravljenje uzetoga pokazuje. Isus mu kaže: „Sinko, tvoji su ti grijesi oprošteni.“ (Mk 2, 5). Isus počinje opraštanjem njegovih grijeha. Zatim ga on ozdravlja od njegove tjelesne bolesti. Najprije eliminira grijeh, a onda ozdravlja tijelo. Grijeh je često uzrok bolesti. Ali nikad, nikad ne kažimo nekomu da je on bolestan zbog svojih grijeha. To nije u redu! Netko tko je bolestan ima dosta da nosi svoj križ kroz svoju bolest, bez dodatnog optuživanja zbog njegovih grijeha.

„ako me slušas pažljivo i ne prigovaraš mi, ako dođeš i priznaš da si griješnik i bez oklijevanja pokaješ se, ja ću te ozdraviti...

Biti pomiren s Bogom ključni je preduvjet. Ali isto je tako biti pomiren i sa svojim bratom ili sestrom. Kao što svi dobro znamo moći oprostiti nije laka stvar! Jedan mi je prijatelj rekao kako jednog dana nije bio kadar prozboriti ni riječ Gospodinove molitve koja kaže: „kao što i mi opraštamo“. Nije mogao to reći zato što je bio duboko povrijeđen raznim svađama iz prošlosti. Izgledalo mu je da bi izgovarujući te riječi lagao Bogu.

Ali što je zapravo opraštanje? Kao što riječ sugerira to je prije svega DAR. Kroz taj DAR milosrđa kojega ja primam, ja postajem kadar u svoje vrijeme prenijeti ga na drugoga. Jedna mi je gospođa rekla da je jednom mogla oprostiti samo 70%, ali je ostalo još 30% onoga što ona nije mogla oprostiti! Videći da na druge mogu prenijeti ono što sam ja primio, prvo moram ponizno moliti za to od Boga. Sve što Bog od mene traži jest odlučiti se oprostiti. Iznad svih osjećaja i zlovolje, gorčine i žalosti, ja odlučujem oprostiti svima onima koji su mi naudili. S mirom molim Gospodina da mi jasno pokaže ljude koji čekaju moje oproštenje, čak ako su već i umrli. Pravo je to oslobođenje koje se dogodi kad uspijemo u davanju svojega oprosta. Oproštenje otvara Kraljevstvo nebesko, kako za onoga koji oprašta, toliko i za onoga koji prima taj oprost.

Svatko i svi od nas pozvani smo moliti za bolesne. Dar ozdravljenja ponuđen je svim krštenima. Zato ne čekajmo da bi primili karizmu ozdravljenja prije nego počnemo moliti za bolesne. „moja ljuav ozdravlja; računajte na mene i ni na koga drugoga; molite više i više tražite od mene; zašto se stidiš mene? dođi k meni, dijete, i zadobit ćeš;“ (20.2.1996.)

Ima mnogo načina kako trebamo moliti molitve, a ovo je samo najvažnije:

1) Postojanošću u molitvi.

- „mir sa svima vama; slavite me; oslonite se na mene; potrudi se i nemoj se umoriti od nošenja moga Križa, ozdravljaj moju djecu;“ (2.5.1987.)

- „Moja Vassula, tvojom postojanošću đavao slabi; zlo se umanjuje“; (2.6.1988.)

- Sigurno se sjećate prispodobe o udovici koja je navaljivala, koja pokazuje da moramo „uvijek moliti i nikad ne klonuti“ (Lk 18, 1). Mi također moramo biti uporni.

- Tako je i Vassula činila: „dođite k meni sa svim svojim poteškoćama; predajte ih meni i odmorite se; dođite i oslonite se na mene; ja sam vaš Tješitelj, i ja ću vas utješiti dajući vam svoj mir; dođite k svome nježnom Spasitelju, i ja ću iscijeliti vaše rane; nikad se nemojte umoriti zazivajući me i moleći mi se“ (28.12.1988.)

2) Polaganjem ruku

- Polaganje ruku često je povezano s ozdravljenjima u Svetom pismu. Dovoljno je samo da se podsjetimo kad je nadstojnik sinagoge, Jair, molio Isusa: „Kćerkica mi je na umoru. Dođi stavi na nju ruke da ozdravi i živi!“ (Mk 5, 23)

- „položi svoje ruke na ove ljude i blagoslovi ih: 'u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga' tako ćeš me častiti i slaviti me; (18.4.1992.)

- „ustani! ustani i položi svoje ruke na bolesne i ja ću ih ozdraviti“; (3.6.1993.)

- „tijekom moga poučavanja ja ću te naučiti da polažeš ruke na svoju braću i sestre, tako da njihov duh padne u moje naručje; mrtvi ustaju; ja ću ih podići, premda ne sve“ (9.11.1994.)

3) Po ljubavi i žrtvi

- Čak i naše dnevne aktivnosti, a osobito najbolnije od njih, sjedinjene sa žrtvom Kristovom, mogu biti izvor milosti:

- „Vassula, oživio sam duh mnogih dok je tvoj duh bio u potrazi za mojim. (Njegova šutnja prema meni i odsutnost od nekoliko dana. Njegova šutnja i skrivanje bilo je razapinjuće za moju dušu). Liječio sam i činio čudesa na račun tvoga teškog trpljenja; bilo mi je zadovoljstvo da to tvoje trpljenje ponudim Ocu, i s tom zadovoljštinom zadobio sam bezbožne;“ (30.9.1993.)

- Pa, ako i ne shvaćamo to, Ljubav može činiti prava čudesa:

„danas sam uzeo esenciju tvoje ljubavi prema meni, da bih je upotrijebio za ozdravljenje jedne duše;“ (30.4.1987.)

- Drugi način sudjelovanja u ozdravljanju duša u čistilištu. Često prikazujemo mise za te nakane, što je veoma dobro, ali Gospodin nam otkriva da im i naša ljubav pomaže: „izlažući te u Hadu mnoge duše su ozdravljene; učio sam te da me ljubiš; ljubi me, tvoja ljubav prema meni ozdravlja ih; upotrebljavam tvoju ljubav kao lijek za njihovo ozdravljenje; liječi ih, Vassula, liječi ih; (10.2.1987.)

- „upotrijebit ću tvoju ljubav prema meni da bih ozdravio mnoge duše koje su u pogibelji da ih sotonski plamen proguta; ti i ja pomoći ćemo ovim dušama; sve što trebaš činiti to je da me žarko ljubiš; doći će vrijeme kad ću ti povjeravati svoj Križ“; (30.2.1987.)

4) Po Sakramentima

Bez dubljeg ulaženja u ovu temu, ipak je važno da još napomenem da svi sakramenti imaju ozdravljujući učinak na tijelu, duši i duhu. Osobito sakrament pomirenja (pogledati poglavlje o opraštanju), sakrament bolesničkog pomazanja i euharistije:

„dođi bliže k meni i slušaj što želim reći crkvi na Rodosu: ... oni koji ne budu pili s mojih rana, propast će, venut će i osušiti se; ja sam vaše Spasenje; pa zašto se ovaj narod boji da me pije i blaguje? vapiju za pomoć, a onda nitko ne dolazi piti i blagovati me, i biti izliječen; nisam li rekao da ćete kroz moje rane ozdraviti) (30.7.1990.)

5) Po porukama

Kroz čitanje ovih poruka Pravi život u Bogu Gospodin nas ozdravlja. To liječenje može se usporediti s cvjetanjem.

„Vassula, moja Riječ (Bog misli ove poruke) rast će visoko poput cedara, njezine grane raširit će se poput otvorenih ruku, doprijeti do mnogih naroda, hraniti siromašne, ozdravljati vaše rane i vaše bolesti, čistiti vaše mrlje i liječiti vašu grješnost, blažiti vas, podizati vas k mojim prsima, da vas ljubim i da vas opet poučavam kako ljubiti jedan drugoga i kako ljubiti mene; moje ruke izbavit će vas od zla, jer vi ste svi moji, ljubljeni“; (30.1.1987.)

Zaključak:

Poglavlja Pravog života u Bogu koja govore o odnosu između ozdravljanja i molitve mnogo su veća od ovih spomenutih ovdje. Svaki put nađe se nijansa u različitosti.

Jedna je stvar sigurna: molitva izmoljena u vjeri nosi plod. Za neke je to odmah i čudesno; a za druge događa se poslije, nakon izvjesnog vremena. Ozdravljenje nije jedini dokaz Božje ljubavi. „On može nekoga izabrati da bude svjedok njegove moći, drugi da bude svjedok njegove strpljivosti, ljubavi ili njegova duha požrtvovnosti. Tražimo najprije Kraljevstvo nebesko. Budimo svjedoci Božje ljubavi u svojem životnom.okruženju, bilo to što ćemo svjedočiti o svojoj radosti usred trpljenja ili biti svjedok svojeg tjelesnog ozdravljenja. (...) prihvatimo sva tjelesna ozdravljenja koja Gospodin želi dati. Prihvatimo ih kao znak njegove ljubavi. Prihvatimo također i trpljenja kao udio u spasenju njegova naroda. I zahvaljujmo Gospodinu za sve blagoslove koje on neprestance izljeva na nas.“ (Emiliano Tardif)

Zašto Gospodin ne ozdravlja svakoga? To pitanje izranja često kad se dođe na ovu temu. Mi bi mogli odgovoriti: mysterum fidei.[5] Naši putovi nisu nužno njegovi putovi: „ne muči svoju dušu tražeći da razumiješ moje putove, jer čineći tako samo dopuštaš da budeš uvučena u zamršene putove kojima nema kraja; znaj da moji putovi nisu vaši putovi, a razlika u tome je, kažem ti, golema! prihvati što ti dajem u miru;“ (21.6.1989.)

Ponekad bolest može izgraditi čovjekov značaj. Ponekad smo pozvani sudjelovati u poslanju davanja zdovoljštine. Način na koji mi to vidimo u toj situaciji je da se upitamo jesu li plodovi Duha očiti. Drugim riječima kad je Gospodin nazočan u posebnoj situaciji i odgovara na naše molitve, čak ako se tjelesno ozdravljenje ne događa, moramo biti kadri prepoznati Božje djelo. Na primjer, na možemo osjetiti mir koji nadilazi sva shvaćanja, koje svijet ne može dati, mi vidimo ljubav, radost, strpljivost, dugotrajno trpljenje, dobrotu, velikodušnost, vjeru, poniznost i čestitost, koji su plodovi Duha, plodovi Božjeg djela o kojemu čitamo u poslanici Galaćanima 5. Kad mi vidimo da se to događa, moramo odstupiti i zapitati se: „Jesu li te osobe pozvane od Boga da žive svoju bolest i kroz to služe Bogu?“

„Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove, govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno ne će im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati.“ (Mk 16, 17-18).

Budimo jednostavni, budimo ponizni i vjerujmo jedino u moć Imena Isusova: „ah, kćeri ... dušo miljenice, zar ću te ikad odbiti ako tražiš u moje Ime? nikad! (5..4.1993.)

Isus nam je obećao: „Što god zamolite u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.“ (Iv 14, 13). Molitva je moćna, a bratski sjedinjena veoma je moćna, Ime Isusovo i njegova nazočnost među nama je neizmjerno moćna. On nas uvjerava da tamo gdje su dvojica ili trojica Kristovih učenika sabrana u njegovo Ime, on će biti među njima (Mt 18, 20) i molit će s nama, i Otac ne će odbiti ništa onima koji se budu molili s njim. Mnogima nije odgovoreno zato što mole sami ili iz nedopuštenih razloga ili zbog oholosti ili grijeha u njihovim srcima. Budimo čistih nakana u našim srcima tako da On može biti s nama i tako moći odgovoriti na naše molitve.

Bog želi da budemo zdravi, on želi skladnost cijelog našeg bića i iznad svega da nas sve što nam se događa vodi u veći rast ljubavi. A onda će ljubav postati izvor zdravlja za druge, jer često je dovoljno samo pogledati na duše pogledom punim ljubavi da bi ih pobijedio. Često duše nisu loše onako kako mi mislimo. Jednostavno su revoltirani, bolesni ili posramljeni. Često revoltirani time što im svijet nudi. Bolesni zato što ih je Sotona slomio. Postiđeni što su bolesni. Oni žele ozdraviti, ali se srame ispovjediti svoje bolesti. Dajte da im damo ono što još nisu iskusili: svetu ljubav! Iziđimo im u susret! Nagovorimo ih da se otvore ne stideći se. Oni su zatvoreni cvjetovi. Ali ako ih Ljubav ugrije, oni će se otvoriti.

„neka se moj narod moli za one koji ne zazivaju moje Ime i ja ću ih ozdraviti; nemoguće postat će moguće; pustinja će se okrenuti u vrt, i kamenje će se pretvoriti u oltar za mene, vašega Boga; reci mojoj djeci da se mole; da se mole srcem i ja ću ih slušati;“ (6.11.1991.)

[1] Gotovo jedna petina evanđelja govori o Isusovim ozdravljenjima. To dokazuje koliku je važnost Isus pridavao ozdravljenju za vrijeme svojega javnog života.

[2] CCC 26

[3] CCC 27

[4] Mihale Scanlan: „Kako moliti za ozdravljenje“.

[5] To je tajna vjere.