Duhovna obnova tlig - Rodos - rujan 2012. - nadbiskup Vincent Concessao

PROBRAZBA ČOVJEKOVE DUŠE KROZ POKAJANJE I LJUBAV GOVOR NADBISKUPA VINCENTA M. CONCESSAO, NADBISKUPA DELHI-a, INDIJA

Okupili smo se ovdje na otoku Rodosu, u ovom prekrasnom okruženju i premda opkoljeni velikim vodama mora, zbog kojih katkad upoznajemo plimske valove, oluje i tsunamije, ovdje je atmosfera tiha, pravi ambijent za razmišljanje o duhovnim stvarima. Zahvalan sam organizatorima, osobito gđi Vassuli što me je pozvala da s vama podijelim svoja razmišljanja.

Pogledajmo što preobrazba znači. U organizacionom kontekstu to je proces duboke i radikalne promjene koji vodi u novi smjer i uzima krajnje različitu razinu učinkovitosti. Nije to samo neki običan malo veći napredak na istom planu ili promjena iz loše situacije u dobru. Preobrazba podrazumijeva temeljnu promjenu karaktera i ima malo ili nimalo sličnosti s prijašnjim oblikom ili strukturom. Frances Vaughan je to lijepo rekao: „Preobrazba znači pravu promjenu načina na koji vi vidite svijet - ali i promjenu kako vi vidite sebe. Nije to jednostavno samo promjena u vašem gledanju, nego više je to jedna potpuno drukčija percepcija onoga što je moguće. Tu je mogućnost proširivanja vašeg gledanja na svijet, tako da možete procijeniti različite perspektive, da istodobno možete imati mnogostruke perspektive. Vi se ne krećete s jedne točke gledišta na drugu, vi zaista proširujete svoju svjesnost obuhvaćanja više mogućnosti. Preobrazba uključuje promjenu u smislu sebe samoga.“

Osvrnimo se na preobrazbu duha, koja je opet potpuno drukčija i odnosi se više na duhovni nego na biološki, tehnički ili materijalni svijet. Dvije glavne teme ili točke u našem osvrtu su pokajanje i ljubav.

Pogledajmo izričaj pokajanje.

Pokajanje je čin promjene čovjekova duha. Webster definira tu riječ kao „osjećati kajanje ili predbacivanje za nešto što je čovjek učinio ili nije učinio“. Webster također daje definiciju da se tu osjeća jako žaljenje ili nezadovoljstvo nad nekim prošlim djelima ili nakanama koje bi promijenile čovjekov nazor oko nečega ili promjenile čovjekov put.

Pokajanje uključuje mijenjanje čovjekovih sklonosti - od zemaljski stvari k nebeskim. To uključuje okretanje k živom Bogu od sebe kao boga. to je gledanje u Krista namjesto gledanja bilo kamo drugdje.

Pokajanje zahtijeva odbijanje grijeha i predanje Bogu. Pokajanje je povratak k Bogu. Pokajanje također znači ispravan stav prema sebi. Rasipni sin je došao k sebi. Pokajanje je pravi stav prema drugima. Filipski stražar uzeo je Pavla i Silu istodobno u noći i oprao njihove rane.

Pokajanje nije crni očaj. Kad je Juda prodao svoga Učitelja za trideset srebrnika, bio je ispunjen tamom i očajem toliko da je počinio samoubojstvo, ali se nije pokajao. Pokajanje nije izmicanje grijehu nakratko, to je potpuno okretanje od čina grijeha, potpuni zaokret od 180 stupnjeva. Pokajanje nije skrivanje grijeha. David je pokušao sakrati svoj grijeh, ali mu ga je Bog pokazao. Čak znamo o Davidovu grijehu i danas.

Pokajanje mora biti popraćeno djelima koje dokazuju tu promjenu. U Dj 19, 19 pokajanje je zabilježeno u donošenju knjiga vrijednih pedeset tisuća srebrnika i njihovim spaljivanjem pred svim ljudima. To je pokazalo svim ljudima da znaju za tu promjenu. Za sve se mora pokajati. Svi griješe i kao posljedica toga svi se moraju odvratiti od grijeha i okrenuti k pravednosti. I opet kad je Pavao govorio s Areiopaga Atenjanima i raspravljao s njima o živom Bogu, rekao im je da je za vremena koja su prošla Bog Atenjanima oprostio neznanje, ali sada Bog zapovijeda svim ljudima da se svi i svagdje obrate (Dj 17, 30).

Solunjani su pokazali svoju vjernost okrenuviši se od idola da bi služili jedinom pravom Bogu (1 Sol 1, 9). Pavao je napisao prvu poslanicu Korinćanima i uključio čvrsto odricanje od njihovih grješnih djela. Što više, u jednom dijelu druge poslanice zapovijedio im je da se okrenu od svojega pokvarenog načina života.

Neki je čovjek imao dva sina i reče jednom sinu: „Sinko, hajde i radi danas u vinogradu!“ On mu odgovori: „Ne ću!“ Ali kasnije se pokaje i ode.“ (Mat 21, 28-29). Štogod je ovaj mladi čovjek učinio, Isus kaže, on se pokajao. Isus je nazvao njegov čin pokajanjem. Mladić se osvrnuo na taj događaj i shvatio je da je pogriješio, shvatio je da je sagriješio prema svojemu ocu. Došavši do tog zaključka mladić je okrenuo svoje lice u drugom pravcu i učinio onako kako je njegov otac tražio.

Ljudi koji ne idu pravim putom moraju se pokajati. U Dj 8 govori se o čovjeku koji je slušao evanđelje, krstio se, ali je poslije zbog ljubavi prema novcu i popularnosti, htio kupiti dar Duha Svetoga. Tu je bilo očito da Šimunovo srce nije bilo iskreno i čisto. Bog, poznavajući srca svih ljudi, a zasigurno poznavajući i Šimunovo srce u toj zgodi, uputi Petra po Duhu Svetomu da Šimunu kaže da se pokaje: „zato se odvrati od te svoje zloće i moli Gospodina da bi ti oprostio tu namisao srca tvoga“ (Dj 8, 22). Prva stvar i prijeko potrebna bila je da se pokaje ili promijeni svoj stav i želju. Šimunu je zapovijeđeno da se iskreno pokaje za ovaj čin i ostavi se svoga plana ili načela ili djelovanja. To nam kazuje da su svi nepravedni ljudi potaknuti na pokajanje. To je njihov prvi korak. Nije im rečeno da pričekaju, da čitaju, da mole, da prođu kroz neko iskustvo, da to povežu s objavom u iščekivanju da će im pokajanje biti dano. Takvi nepravični ljudi moraju se pokajati, promijeniti svoje sklonosti i okrenuti se k živom Bogu. Tada će molitva biti prihvatljiva i samo kad se pokajemo Bog će čuti i odgovoriti. Kad netko dođe ne odustajući od svojih grijeha i odluči nastaviti griješiti, Bog ga ne će čuti (Iv 9, 31; 1 Pt 3, 12).

U pokajanju je blagoslov. Za čovjeka koji nije bio kršten u Krista, okretanje k živom Bogu početni je korak njegova odgovora na ljubav Boga o kojemu je on čuo i povjerovao, tako što će biti privučen životom Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda. Za one koji su poput Šimuna bili vođeni po ljubavi prema moći i prema ljubavi svijeta, to je početni čin koji vodi čovjeka da bude obnovljen u svoj nekadašnji odnos s Ocem.

Poslanica sv. Petra kaže da Božja dobrota mora voditi svakog čovjeka k pokajanju. „Ne odustaje Gospodin od izvršenja obećanja, kako to neki misle, nego vas strpljivo podnosi jer ne će da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju“ (2 Pt 3, 9). To je dobrota Božja. To je ljubav Božja.

Pokajanje je promjena u našoj ljubavi, okretanje k Bogu. Napuštanje Sotone i služenje Spasitelju spašava čovjeka od propasti. Krist je rekao, a Luka zapisao u 13, 3: „Kažem vam, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti“. Zlo je griješiti, ali je još gore griješiti, a ne pokajati se.

Jedna od najtežih stvari za muškarca i ženu da urade jest pokajati se za svoje grijehe. Pokajanje je izravni izazov ljudskoj oholosti. Ono zahtijeva da se čovjek uponizi pred Bogom i da se odrekne svega što je suprotno Božjoj volji. Sveti zahtijev pokajanja ostavio je mnoge arogantne izvan Kraljevstva Božjega.

Pokajanje je dužnost nametnuta cijelom ljudskom rodu. To je jednostavno zapovijed Božja i ni jedan čovjek ne smije odbiti pokajati se jer će snositi odgovornost koja će mu doći. Kad je Isus dao cijelom svijetu odredbu, on je rekao: „da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima... (Lk 24, 47).

Razjasnimo neka nerazumijevanja o pokajanju učeći što pokajanje NIJE. Na prvom mjestu pokajanje ne znači jednostavno bojati se. Pavao je razlagao Feliksu njegove grijehe, Feliks se prestrašio, ali se nije pokajao ni obratio (Dj 24, 25). Danas ima mnogo ljudi koji se prestraše pri razmišljanju o svojoj grješnosti, ali oni poput Feliksa, odbijaju pokajati se i umiru bez nade.

Na drugom mjestu pokajanje nije jednostavno žaljenje zbog toga što je čovjek griješio. Isusovi ubojice su se ražalostili na Pedesetnicu slušajući Petrovu propovijed. Srce im je bilo probodeno žalošču. A ipak rečeno im je neka se obrate (Dj 2, 38). Njihovo žaljenje bio je odgovor na Petrovu propovijed o Božjoj Riječi.

Na trećem mjestu stoji da pokajanje nije samo jednostavno i jedino preformiranje života. Čovjek se može odreći grijeha, a ipak ne pokajati se Bogu. On se može odreći određenog grijeha koji ga čini nepopularnim u njegovu poslu ili društvu. Tako on može preoblikovati svoj život iz sebičnih razloga, ali takva preobrazba nije pokajanje. Jednostavno rečeno, pokajanje je promjena razmišljanja i volje, bazirano na žaljenju (2 Kor 7, 10) i rezultira životom usmjeravanim od Krista (Dj 26, 20).

Naš nam je Gospodin dao primjer pokajanja koji mi svi možemo shvatiti. Rekao je: „Neki je čovjek imao dva sina; pristupi k prvom i reče: „Sine, hajde i radi danas u vinogradu!“ On mu odgovori: „Ne ću“, ali se poslije pokajao i otišao (Mat 21, 28-29). Taj mladić je počeo razmišljati što je učinio i shvatio da nije bio poslušan svome ocu. On je postao svjestan činjenice da je sagriješio protiv svojega oca kojemu duguje svoje postojanje. I kad je došao k sebi priznao je da je pogriješio i onda to ispravio. On je PROMIJENIO SVOJE MIŠLJENJE (pokajao se) i učinio ono što je rekao da ne će učiniti. Isus je rekao da je to pokajanje.

Krist je rekao farizejima: „Ninivljani će na Sudu ustati s ovim naraštajem i osudit će ga, jer su se obratili na Jonino propovijedanje; a evo, ovdje je nešto više od Jone“ (Mat 12, 41). Tu Isus kaže da su se Ninivljani pokajali na Jonino propovijedanje. Biblija kaže: „Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta (Jn 3, 10). Propovijed tog proroka Božjega promijenio duh Ninivljana i ta ih je promjena dovela da se okrenu od svoga zlog puta. Ta promjena duha bilo je pokajanje.

Bog je ljudima dao dva motiva kao sredstvo za njihovo dovođenje k pokajanju. Prvi motiv koji Bog korist da bi doveo k pokajanju jest ljubav. Biblija kaže: „ ... a ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi k obraćenju (Rim 2, 4). Dobrota Božja otkrivena je u životu i smrti njegova jedinoga Sina, Isusa Krista. Kao što učimo u životu našega Gospodina, koji je učinio mogućim za siromašne griješnike da budu spašeni i da postanu djeca Božja, mi pitamo čemu taj silni izljev ljubavi, zašto pokazivanje sve te dobrote?

Drugi motiv jest strah. Biblija kaže: „jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu (2 Kor 5, 10-11). Ova rečenica i sva opominjanja u Bibliji dana su s nakanom da se pokajemo za svoje grijehe.

Mali osvrt na ljubav koja bi trebala donijeti preobrazbu.

Prva stvar koja mi dolazi na pamet o ljubavi je iz Ivanova evanđelja: „Jer Bog je toliko ljubio svijet da je poslao svoga jednorođenoga Sina...“ (Iv 3, 16), jedan od najcitiranijih redaka da bi se predstavilo kršćanstvo svijetu. Neka bude jasno za nas kršćane mi vjerujemo da je Bog taj koji je poduzeo incijativu da nas prvi ljubi, kao što je to Ivan opet rekao u svojoj poslanici: „U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego On je ljubio nas i poslao svoga Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe (1 Iv 4, 10).

Ali prije nego je Ivan došao do toga da bi rekao da je Bog ljubio nas u ovom 10. retku, u 7. i 8. on kaže: Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.“

I prije nego počnemo govoriti o tome kako ljubav može preobraziti naš duh, moramo postaviti dvije stvari koje su naglašene u prvoj Ivanovoj poslanici, 1 Iv 4, 1, da je Bog prvi ljubio nas, i drugo da mi ljubimo jedan drugoga, ne samo zbog toga što je Bog prvi ljubio nas i da ta ljubav dolazi od Boga, nego također i zato što Sv. Ivan kaže da „tko ne ljubi, nije upoznao Boga“.

Ima mnogo toga što bi se moglo reći o sili ljubavi. Rečeno je da je ljubav najviše korištena, zloupotrebljavana i čak oskvrnjivana riječ u jezicima kao i u životu. Ali iz toga se dobiva snažna poruka da je ljubav po samoj svojoj naravi izlaženje. Bog ju je morao dijeliti s nama, ljudskim bićima. „On je toliko ljubio svijet da je dao svojega jedinorođenoga Sina...“. Ono što je potrebno pamtiti jest to da je Božja ljubav besplatna i slobodno dana. Ne zbog toga što smo mi to zaslužili, kao što sv. Pavao kaže u poslanici Rimljanima: „teško se umire za pravednika, a za dobročinitelja možda bi se tko i usudio umrijeti. Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grješnici, umro za nas“ (Rim 5, 7-8). Mi to nalazimo cijelo vrijeme. Zapravo tako je tijekom cijele spasenjske povijesti ljudskog roda. Bog je stvorio Adama i Evu kao svoj slobodni dar ljubavi i čak ih nije napustio ni kad su počinili grijeh. Kroz cijeli Stari zavjet Bog poduzima inicijativu i šalje proroka za prorokom da dovedu ljude natrag na pravi put kroz pokajanje.

U Iz 49 Bog kaže: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti ne ću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 49, 15-16). I u Jeremiji opet čujemo: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost“ (Jer 3l, 3). U Hošei nalazimo: „Ali što sam ih više zvao, sve su dalje od mene odlazili; baalima su žrtvovali, kadili kumirima. A ja sam Efrajima hodati učio, držeći ga za ruke njegove, ali oni ne spoznaše da sam se za njih brinuo. Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi, bijah im ko onaj koji u čeljustima njihovim žvale opušta, nad njega se saginjah i davah mu jesti“ (Hoš 11, 2-4).

Kad dolazimo do tekstova iz Novog zavjeta i Isusovih poučavanje, opet i opet susrećemo Isusovo naglašavanje o „Božjoj bezuvjetnoj ljubavi, njegovoj velikodušnosti, njegovu opraštanju, njegovoj samilosti i ljubaznosti“. Novi zavjet mnogo govori o tome i premda je teško skupiti sve te posebne izričaje, uzet ću samo jednu prispodobu i nekoliko događaja iz evanđelja i malo govoriti o poslanici sv. Pavla Korinćanima, 13. Prva je prispodoba o rasipnom sinu. Premda ta prispodoba ima mnogo poučavanja za nas, dvije su najvažnije za preobrazbu duha, pokajanje i ljubav.

U 15. poglavlju Lukina evanđelja nalazimo najdirljiviju priču o rasipnom sinu i vidimo kako se rasipni sin raskajan vraća k ocu, a otac izlijeva svoju bezuvjetnu ljubav na njega i oprašta mu. To dovodi do preobrazbe u sinu. Da se prispodoba nastavlja ja bih volio misliti da bi rasipni sin bio opisan kao najposlušniji sin, zato što je sada upoznao svojega oca kojega zapravo prije nije poznavao. Da je on poznavao svojega oca on ne bi otišao i završio u bijedi.

Drugi veoma dobar primjer preobrazbe čovjekova duha kroz pokajanje i ljubav je Zakarija, carinik. On nije bio zadovoljan svojim stanjem. Mora da je imao mnogo novca, ali se pitam da li mu se ikad itko nasmiješio, jer su carinici bili prezirani kao grješnici. Mora da je čuo o Isusu i da mu je to dalo neku nadu u nalaženju mira, koji mu novac nije mogao dati. Zato, saznavši da će Isus tuda proći, rečeno je da je trčao i popeo se na dud. Odrasli obično ne trče ulicom, a još manje se penju po drveću. Čini se da mu je nada koju mu je Isus nekako dao omogućila da osjeti slobodu koju donosi ljubav.

Ne znamo što je on očekivao od Isusa, ali kad ga je Isus vidio, kakog li iznenađenja! Isus se je pozvao u Zakarijinu kuću. Čovjek je bio toliko preplavljen tim pozivom da je istog časa doživio obraćenje. Dobio je novu sliku o sebi samom, ne više kako su ljudi o njemu mislili, nego kako je Isus mislio. Škrtac koji je skupljao blago sve godine, najednom postaje toliko velikodušan da polovicu svojega imetka daje siromašnima, a četverostruko onima kojima je morao platiti odštetu. To je sila ljubavi koja daje novu sliku kao o voljenoj osobi i dovodi do preobrazbe u njegovu prihvaćanju samoga sebe. On sada sebi izgleda drukčije, a također gleda drukčije na druge, kao posljedicu toga što je zaista voljen.

Ova Isusova inicijativa daje Zakariji novu sliku o njemu samome koja se zasniva na Božjjoj sličnosti. Drugi mu više nisu bili prijetnja. Oni su bili samo ljudska bića, njegova braća i sestre, i zato je tako obilato davao. Onog časa kad je Isus ušao u njegov život novac više nije imao nikakvu vrijednost. On bi ga dao bez ikakve pomisli na idući dan. Netko je rekao da je Zakarija sigurno potrošio sav svoj novac da bi održao obećanje koje je dao, a možda je morao dati čak i svoju kuću, ali sada to ništa ne znači. Isus je ušao u njegov život. On je bio dragocjen u Isusovim očima i to je bilo dovoljno.

Još jedan Isusov primjer je njegovo pranje nogu učenicima. To je jedan izuzetan primjer iskazivanja Isusove ljubavi. I opet ima mnogo toga što bi se moglo reći o tom jedinstvenom događaju iz Ivanova evanđelja. Ali vrijedno je osvrnuti se na to, jer čineći tako Isus je učinio da život njegovih apostola bude neizmjerno izazovniji. On im pokazuje što točno znači biti sluga. On služi čovjeku koji će ga za nekoliko sati zatajiti i reći da ga nikad nije poznavao. On služi čovjeku koji će za nekoliko sati predati vojnicima. On služi čovjeku koji ga je prije tri godine pitao koje dobro dolazi iz Nazareta! On služi ljudima koji su se svađali oko toga tko je najveći među njima. On pere noge čovjeku koji će za nekoliko sati pobjeći od njega. A nije li to sve tako kao da on nije znao što će te noge, ta srca učiniti? Isus im je rekao što će oni učiniti poslije. Ali on im je ipak oprao noge. A njegovo ponašanje poziva nas da učinimo isto što je on učinio. On očekuje da ćemo mi, kad smo s onima s kojima smo najbliži, koje ćemo najvjerojatnije tretirati s prisnošću ili prezirati, pasti na koljena i pomoći im.

Ako ljubav mora biti preobličavanje, onda ona mora biti ponizno i ljubazno služenje drugima. Majka Terezija, koju sam imao prigode susresti nekoliko puta u Indiji, a i održati duhovne obnove njoj i njezinim sestrama, primjer je takve ljubavi u služenju. Kad smo u takvoj vrsti ljubavi, onda više ne će biti vremena nizašto drugo, jer ćemo već biti preoblikovani u svome životu po Božjoj ljubavi. Ne smijemo misliti da će služenje drugima iz ljubavi biti uvijek stvar nutarnje radosti. Nije bilo tako s Majkom Terezijom. Jer veći dio njezina života prolazila je kroz tamnu noć duše dotle da je jednom napisla: Ako postoji pakao, onda je to ovo!

Ono što ju je osnaživalo u njezinoj tami bilo je objašnjenje dano joj po njezinom duhovnom ocu, naime, da ona dijeli Isusovu agoniju na križu kad je on uzviknuo Bogu: „Oče, zašto si me ostavio?“ A ona je također iskusila odbijanja i usamljenost i izolaciju kroz koju su prolazili najsiromašniji od siromašnih, gubavaci i umirući patnici na ulicama.

Preobrazba koju donosi pokajanje i ljubav ne bi se smjela smatrati kao nekakvo ekstatično stanje života, nego istinsko pridruživanje Isusu u njegovoj smrti i uskrsnuću kroz cijeli ovaj život i uživanje mira i radosti poslije njega.