MISTIČNO VJENČANJE I POBOŽANSTVENJENJE s. Serafima

MISTIČNO VJENČANJE I POBOŽANSTVENJENJE U PORUKAMA "PRAVI ŽIVOT U BOGU"

(pogledati njezin članak "Prepoznatljivo židovstvo")

Spisi "PRAVI ŽIVOT U BOGU" neprestance govore o tome kako Bog nudi svijetu milost pobožanstvenjena. Pobožanstveniti znači pretvoriti ljude u bogove po sudioništvu u Božanstvu samoga Boga.

Takav pristup može uzbuniti ljude ukoliko ne shvaćaju da je to drugi izraz za obdarivanje životom vječnim. To je vječni život od Boga. Krist nam je to obećao. Ivanovo evanđelje i poslanice pune su toga Kristova obećanja. Poslanice sv. Petra aludiraju na to, a i u pismima sv. Pavla sedmerim crkvama također se govori o tome. Isus Krist je zato došao - da mi mognemo s njim dijeliti božanski život; da mi uzmognemo biti jedno s Ocem kao što su Krist i Otac jedno. To znači, ne slično, nego isto kao što su Krist i Otac jedno - božansko jedinstvo.

Pozvani smo da budemo Božji sinovi i kćeri. Pozvani smo da budemo Tijelo Kristovo. Isus Krist je Glava svojega Tijela, Crkve. Tijelo je potpuno jedno sa svojom božanskom Glavom. Ono što je Krist po naravi, kao Sin Božji, mi smo pozvani da to budemo po milosti - svatko prema onom stupnju ili sposobnosti koje je Bog imao na umu za nas kad nas je stvarao. Glava i Tijelo pobožanstvenjeni božanskim vječnim životom od Boga, danom nam u Kristu Gospodinu koji je to ponovno zadobio za nas svojim otkupiteljskim životom i smrću.

Mi moramo biti sveti jer je naš Bog svet - ne prinudom nego dragovoljnim izvršavanjem Božjih zapovijedi (Lev 19, 2 i Mat 5, 48); ne iz dužnosti kao neko apstraktno djelovanje nego iz stvarne ljubavi prema Bogu.

Samo je Bog svet; "Ti si jedini svet, Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste", pjevamo svake nedjelje i blagdana. Biti svet jer je Bog svet znači biti svet po onoj istoj svetosti samoga Boga. Svetost silazi od Boga i Bog se sjedinjuje sa svakim čovjekom tako da je sva moć duše (pamćenje, razum i volja) u savršenom jedinstvu s Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Kad je to jedinstvo potpuno, krajnje, kompletno, to ni manje ni više, znači pobožanstvenjenje.

Potpuno jedinstvo duše i Presvetoga Trojstva naziva se mistično vjenčanje. Mistično vjenčanje znači da je Sveti Bog, Trojedini Bog, zaručio dušu sa sobom u savršenom stapanju premda duša "zaručnica" zadržava savršenu individualnost i slobodnu volju.

Otac se u svojoj božanskoj moći povezuje i sjedinjuje s pamćenjem shvaćeno kao moć duše. Vječni Sin u svojoj božanskoj mudrosti povezuje se i sjedinjuje sa shvaćanjem shvaćeno kao moć duše. Duh Sveti u svojoj božanskoj dobroti povezuje se i sjedinjuje s ljudskom voljom shvaćeno kao moć duše. S tom božanskom nazočnošću u moćima duše osoba misli, djeluje i govori kao izravno informirana od Božje moći, mudrosti i dobrote. Duša prestaje djelovati izvan utjecaja božanskog svjetla. To zovemo „kristolikost“. Ljudi koji se susretnu s pobožanstvenjenom osobom opisuju taj susret „kao da sam govorio sa samim Isusom“.

Otac može sjediniti pamćenje duše samo ako se ona nalazi u čistoći nade.[1][1] Vječni Sin može sjediniti razum samo ako duša ima čistu vjeru. Duh Sveti može sjediniti ljudsku volju samo ako ima čistu ljubav. Pojednostavljeno, nada oslobađa, poništava pamćenje, vjera poništava tj. prazni shvaćanje, a ljubav prazni tj. poništava volju. Te tri moći duše moraju biti ispražnjene bogoslovnim krjepostima jer one nadmašuju ljudski razum i logiku. Čisti ljudski način znanja, kroz osjetila i nestalni intelekt, moraju biti nadmašene prije no što bi čovjek odlučio sjediniti se s uzvišenim Bogom. Sva sredstva moraju biti primjerena svojemu kraju: moraju pokazati određeni sklad i sličnost s tim krajem. Grašak ne će zakuhati dok ne postigne istu temperaturu vrele vode. Cjepanice se ne će zapaliti dok ne dosegnu stupanj vreline vatre. Ništa i ni jedno stvorenje ne može pridonijeti shvaćanju Boga kao sredstvo proporcionalno Bogu. Sve što um može shvatiti, volja iskusiti i mašta zamisliti, veoma je daleko od sličnosti s Bogom ili u omjeru s Njime. Ta praznina stvorena bogoslovnim krjepostima vjere, nade i ljubavi, najbliža je Bogu u smislu da prilagođuju moći čovjeka da bi on mogao imati udjela u božanskoj naravi. One uzdižu čovjeka iznad njega samoga, preoblikuju ga i vode ga ponovnom zadobivanju punine božanske slike i sličnosti u kojoj je bio stvoren i za koju je stvoren.

U Katoličkom katekizmu, br. 1812 stoji: "Ljudske krjeposti ukorjenjuju se u bogoslovne krjeposti koje prilagođuju moći čovjeka da može imati udjela u božanskoj naravi. Doista bogoslovne se krjeposti odnose izravno na Boga; potiču kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom. Trojedini Bog im je izvor, uzrok i objekt."

Četiri stožerne krjeposti su po svetom krštenju također ulivene u nas zajedno s trima bogoslovnim krjepostima. Tih sedam krjeposti ostvarene na herojski način temelj su za beatifikaciju i kanonizaciju. Stožerne krjeposti su: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Sve su one potpuno djelotvorne u pobožanstvenjenoj duši.

Jakost pripomaže kod strasti nade, očaja, straha, neustrašivosti (hrabrosti) i srdžbe. Te se strasti podižu u suočavanjima s poteškoćama pri ostvarivanju dobra ili izbjegavanju zla. Umjerenost pripomaže kod strasti ljubavi, mržnje, želje, odbojnosti, zadovoljstva i žalosti (boli). One su važne za dobro i za zlo bez ikakvih naznaka poteškoćama. Pravednost usavršava volju u čovjekovim društvenim aktivnostima. Tim trima ćudorednim krjepostima upravlja ta četvrta, pravednost, koja izvire iz dobrote.

Sve te bogoslovne i ćudoredne krjeposti ulivene su po Duhu Svetomu u našu dušu na krštenju. Kad je dobrota motiv za sve naše djelovanje te su krjeposti usavršene darovima Duha Svetoga. Zato je čovjek najprije motiviran ljubavlju Božjom, a onda ljubavlju bližnjega jer ga Bog ljubi (Ivan 13, 34: „Ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas“). Darovi Duha Svetoga su znanje, razum, strah Božji, mudrost, pobožnost, jakost i savjet.

Grijeh, svaki najmanji pokret pristajanja volje protivno slavi Božjoj, bilo da je izvanjski iskazan ili ne, zastire prozirnost duše. Svaki „oblak“ mora biti otjeran, mora ispariti, da bi se obnovila prozirnost. To se ostvaruje suradnjom naše slobodne volje s krjepostima. Te „praznine“ stvorene prakticiranjem krjeposti zapravo su „prozirnosti“ kroz koje se Božanska svjetlost povezuje i tako nas pobožanstvenjuje. Takvo pobožanstvenjenje otvoreno je za sve, i potrebno je samo iskreno kajanje da bi se otvorile brane milostima i da putovanje započne.

U „Pravom životu u Bogu“ nalazimo:

„Na prvi znak pokajanja poletio bih k tebi, ispruživši svoje kraljevsko žezlo, i uzviknuo bih:

"Odriješen!"

I znamenovao bih ti čelo svojim vatrenim krsnim poljupcem namirisavši cijeli svemir! To bi bio predznak našega svadbenog slavlja!

I kao dar svoje ljubavi ponudio bih ti krunu načinjenu od najmirisnijega cvijeća! Svaka bi njegova latica predstavljala po jednu krjepost! Tek tada bi bio kadar reći: "Ja vidim…". I tako bi zaista mislio!

(„ODA PRESVETOMU TROJSTVU“ Str. 51)

Poruke koje od Isusa prima Vassula Ryden obećavaju da će svaki čovjek primiti osobnu teofaniju (vidnu Božju manifestaciju, bilo kao simbol, intelektualno ili duhovno viđenje). To će biti silazak Presvetoga Trojstva koje će djelovati i kao opomena na naše duhovno stanje i dar milosti pokajanja. Otac, Sin i Duh Sveti oćutjet će se u milosti prosvjetljenja.

„...vaša će duša ugledati ono što je jedanput ugledala u djeliću sekunde, u trenutku samog vašeg stvaranja...

Ugledat će:

Onoga koji te je prvi držao u svojim rukama,

Oči koje su te prve gledale.

Ugledat će:

Ruke koje su te oblikovale i blagoslovile...

Ugledat će:

Najnježnijeg Oca, tvoga Stvoritelja,

odjevena u zastrašujući sjaj,

Prvoga i Posljednjega,

Onoga koji jest, koji je bio i koji dolazi,

Svemogućeg,

Alfu i Omegu:

VLADARA!

(15. rujna 1991.)

To znači da letimice ugledamo Oca. Tada ćemo također oćutjeti, u našem duhovnom viđenju, svjetlost Duha Svetoga koja nas probada iz prodornog Kristova pogleda koji je također pred nama. Naša će duša postati svjesna svih događaja iz našeg života jer će naše oči biti probodene Kristovim očima koje će biti poput dva ognjena plamena (Opaska: plamen Kristovih očiju je Duh Sveti - Dan 10, 6; Otk 1, 14; 5, 6). Naša će srca ugledati sve naše grijehe. (Pogledati poruku od 15. rujna 1991. detaljnije o Drugoj Pedesetnici.) Vidjet ćemo potpunu istinu o svojemu duhovnom stanju pred Bogom točno onako kako nas On vidi. Normalno je da nam je to viđenje dano u trenutku smrti kad je duša obuzeta Božanskom istinom i vidi duhovnu stvarnost zla u sebi i prema tome svoj pravedni sud.

S tim istinskim iskustvom daje nam se puna milost za iskreno i potpuno pokajanje. Zato što su nam otkriveni svi grijesi (uključujući i one koje smo odbijali priznati jer su nam postali navika i izgubili smo osjećaj grijeha u odnosu na njih), naše kajanje bit će potpuni čin čistog kajanja. Katolička crkva uči da čin savršenog kajanja čini osobu spremnom za trenutni ulazak u nebo (na pr. dobri razbojnik na Kalvariji). To je zato što je to kajanje posvećujuće, ono je izravni plod suradnje s Duhom istine, s Duhom posvećenja - s Duhom Svetim. Iz toga naše pokajanje koje je posljedica teofanije (drukčije nazvana Druga Pedesetnica), nakon sakramentalne ispovijedi, čini dušu prihvatljivom za izravnu puninu posvećenja, koje potpuno oplemenjeno odmah vodi u pobožanstvenjenje. Bez sagledavanja svih svojih grijeha to ne bi bilo moguće, jer kajanjem samo za neke od svojih neispovijeđenih grijeha kojih se sjećamo, ostavlja nečistoću na preostalim grijesima i priječi pobožanstvenjenje.

Svetost koju nam Isus u tom trenutku daje vijenac je krjeposti kao što je obećano u gornjoj poruci. Ona mora biti potpomognuta i razvijana životom potpunog življenja Evanđelja u neprestanoj metanoji i teoziji (bogoslovlju), što znači potpunom okretanju k Bogu i postajanjem svjesnim ljudske naravi za Riječju na Zemlji. Svetost duše, kao čisti dar, ne traje, nego s grijehom nestaje. Međutim, ulijevanjem krjeposti, osobito krjeposti istinskog kajanja, čini mogućim uzdržavanjem od želje za činjenjem smrtnih grijeha pa čak i od hotimičnog lakog grijeha; grijeh će biti eliminiran iz čovjekoga života po njegovoj odluci.

To prvenstveno znači da će potpomaganje dara posvećivanja duše koje vodi u pobožanstvenjenje biti kroz presvetu euharistiju koja u potpunosti predaje svoju božanstvenost. To otpuštanje božanstvenosti bit će olakšano ako naša volja bude savršeno usklađena s voljom Božjom. Bez tog „cjevovoda“ čak ni svakodnevna sveta pričest ne predaje duši svoju svojstvenu božanstvenost nego samo svjetlo i milost koja nam pomaže da idemo prema takvu usklađivanju i jedinstvu volje s Bogom.

Kao što je već spomenuto, samo božansko svjetlo Duha Svetoga koje otkriva sve naše grijehe, omogućava taj trenutačni dar posvete, i to, sve dok u potpunosti prihvaćamo milost pokajanja. U ljudskoj duši nema „vakuma“. Kad se volja potpuno okrene k Bogu ona je odmah ispunjena Bogom, jer je to pokret Duha Svetoga koji dovodi do takvog preokreta čim prihvatimo njegove milosti. Zatim, Krist odmah nastanjuje dušu. Krist preuzima svoj posjed u dušama u stanju čistog pokajanja, i ostaje u njima kao što je obećao, sve dok dotična osoba podržava to posjedovanje prakticiranjem krjeposti sve do mističnog vjenčanja. To je ono što je poznato kao „Drugi dolazak“ ili „Vladavina Krista na zemlji“: On u svojoj Božanstvenosti vlada u duši te upravlja i usmjerava njizine misli, riječi i djela u dobroti i krjeposti.

Druga Pedesetnica i Drugi dolazak su tako dva aspekta jedne teofanije. Te simbolične slike u Knjizi otkrivenja ukazuju na to. Kristovo obećanje o tisućgodišnjoj vladavini (Otk 20, 6) sadrži biblijski broj koji simbolizira božansku vječnost. To jednostavno znači da će Krist vladati u svojoj Božanstvenosti. On će to učiniti vladavinom u dušama ljudi.

Teofanija prorokovana u porukama „Pravi život u Bogu“ od 15. rujna 1991. govori samo o trenucima, jer je potreban samo trenutak Božanskog svjetla da nam se sve otkrije. Posljedice traju satima, danima ili tjednima, a u nekim slučajevima vode u mjesece jadikovanja s čistim kajanjem nad otkrivenim grijesima. Neke osobe koje su već primile tu milost govore o žalosti nad Kristom čija ih je bol zbog njihovih grijeha pogodila u trenutku njihova prosvjetljenja. Drugi govore o tihom utjecanju milosti koje je trajalo mnoge tjedne i donosilo im postupno grijehe iz njihova života i s manje boli.

Kajanje izazvano iskustvom Druge Pedesetnice ostaje u duši kao stalni duboki osjećaj žalosti. I on omogućava duši izbjegavanje svakog grijeha s čvrstom i odlučnom odrješitošću volje da više ne griješi. Kad grijeh potakne svojom privlačnošću taj osjećaj žalosti utječe na dušu s tihim, nježnim magnetizmom u opiranju grijehu. Tako smo mi svjesni da nam je dana milost da se klonimo grijeha (ako to prihvatimo). Prvi mjesec odbijanja grijeha, ili duže, najteže je vrijeme, jer moramo izbrisati naviku grijeha, ali mi imamo tu nutarnju pomoć; nalazimo da je istina kako je s Bogom sve moguće - leopard može promijeniti svoje točke, lav može ležati s jaganjcima, dijete može gurnuti ruku u zmijsku jamu bez ikakve opasnosti. Sve se to odnosi na duhovne stvarnosti.

Kako znamo da teofanija, svjetlo Duha Svetoga u viziji Oca i Sina, može izazvati obraćenje, dovesti osobu do tako drastične promjene da se ona vine u svetost i pobožanstvenjenje (mistično vjenčanje) samo u nekoliko kratkih godina? Kako teofanija može u deset godina dati nekoj osobi takvu svetost života za koju je kod drugih ljudi potreban čitav životni vijek? Postoje dva odgovora. Prvi je očit: Sama Vassula daje poruku da nas Duh Sveti podiže iz duhovnih tijela, crvljivih zbog raspadanja, koja leže u pustinji grijeha i obdaruje nas duhovnim vjenčanjem pobožanstvnjenja. Njezin osobni život svjedoči o zbilji te poruke. Ukratko ona je znak poruke koju propovijeda (poruka od 18. listopada 1987.) Drugi odgovor je da mi znamo za tu mogućnost zato što se takvi primjeri obraćenja nalaze u svjedočenjima drugih, zapisani su i sačuvani u Crkvi u životopisima mnogih svetaca. Brzi uzlet iz grijeha u svetost osobito se vidi kod onih svetaca koji su kratko živjeli. Ti kratki životi određeni su da nam otkriju mogućnost i silu Božju da izvrši takvu transformaciju kod svakoga u bilo kojoj životnoj dobi. Neki su napastvovani da očajavaju zbog svojih godina, ali Bog to može učiniti. Zato oni i svjedoče za istinitost središnje poruke Pravog života u Bogu.

Sama po sebi milost Druge pedesetnice nije nova. Jedini razlog što se smatra jedinstvenom za naše doba, je zbog univerzalnosti njezina dolaska. Nadalje, pobožanstvenjenje pojedinca nije novost. Neki od ranih kršćanskih pisaca pisali su o tome, a Pravoslavna crkva zadržala je upotrebu te riječi, isto kao i duhovnost pokajanja i pobožanstvenjenja, svetost i svetu žalost. U Katoličkoj smo crkvi za stanje pobožanstvenjenja dali ime mistično vjenčanje, tako nam je na Zapadu poznatija ta terminologija.

Krist u svojemu Božanstvu vlada u mirijadama duša na zemlji otkad je kršćanstvo počelo. U ranoj Crkvi ime „Vječni život“ (kao što je dano u Evanđelju i poslanicama) dano je u srži stvarnosti primanja Božjeg vlastitog Vječnog Života koji nas čini dionicima božanske naravi. Razlog za svoju jedinstvenost kao Druga Pedesetnica/Drugi Dolazak teofanije ne leži u njezinu načinu nego u njezinoj univerzalnosti. To što je u prošlosti primila nekolicina, primit će mnogi. Nikad prije nisu svi članovi Crkve bili bez grijeha. Zato će to biti jedinstveno. Samo je u Mariji, u podnožju Križa, kad je Krist umro, cijela Crkva bila bezgrješna, bez mrlje i krajnje čista u vjeri.

Bezgrješnost je izravni plod suradnje s posvećujućim djelovanjem Duha Svetoga. Pobožanstvenjenje, ili mistično vjenčanje, znači da Otac, Sin i Duh Sveti posjeduju sve tri moći duše (kao što smo vidjeli ranije). Zato što čovjekova volja dopušta Bogu da je u potpunosti posjeduje, osoba želi samo ono što Bog želi. Tako je grijeh eliminiran. Novi Eden o kojemu govori Isus Vassuli u porukama Pravi život u Bogu zaista je vrt edenski: bezgrješnost u pradavnoj zori stvaranja. Ali to nije mjesto. To je u čovjekovoj duši. Mi ćemo biti u Novom Jeruzalemu koji je Crkva. Mi ćemo ući u mistično vjenčanje s Janjetom - ali sve je to unutar osobe koja prima Drugu pedesetnicu, kaje se i živi sve krjeposti i Sveto Evanđelje. Ukratko, u osobi koja postaje drugi Isus po milosti, jer je Isus to bio po naravi. Adam je u Edenu po Sv. Luki nazvan “Sinom Božjim“. Govoreći o Zakonu Staroga zavjeta, sv. Pavao piše Galaćanima: „I s dolaskom vjere nismo više podložni nadziratelju. Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.“

U kontekstu ovog članka „vjera“ se ne odnosi na činjenicu da mi vjerujemo da postoji Bog, nego da polažemo svoju vjeru u Boga. Mnogi vjeruju da postoji Bog ali malo ih stvarno stavlja svoju vjeru u Njega. Polaganje svoje vjere u Boga znači da stvarno vjerujemo u sve ono što je obećao da će učiniti za nas zajedno i pojedinačno. Tako ćemo djelovati u potpunoj predanosti volji Božjoj s neupitnom zahvalnošću. Mi zaista vjerujemo da sve dobro ili zlo koje nas snađe, dolazi od našeg ljubljenog Oca za naše duhovno dobro. To je vjera u Boga. Ezekijelova teofanija, kad je ugledao sjajnu kovinu usred oblaka, unaprijed predočavajući tijelo Kristovo sjajno u užarenoj peći trpljenja (Isus: Njegove su noge sličile mjedi. Pri pobožanstvenju na zemlji mi iskušavamo Križ: bol pobožanstvenjena u srcu. Mi postajemo užarena mjed u srcu oblaka Božanstva.

Da bismo se pripravili za mistično vjenčanje, Vassula savjetuje čisto bogoslovlje: „Mi, nas“: Svako djelo svjesno učinimo s Isusom, pozovimo ga da naše dnevne ljudske postupke učini u nama, s nama i po nama. To je efikasna neprestana molitva i isključivanje svakog grijeha, jer u Isusovoj nazočnosti mi u okruženju svoje kuće, rada ili zabave, dopuštamo samo ono što nije grijeh. To izaziva mnoge oblike trpljenja.

Pobožanstvenjenje i mistično vjenčanje nije moguće bez potpunog znanja i kajanja za sve ono u nama što je grijeh, čak i kad živimo naoko dobrim životom. Prepoznavanje skrivenog grijeha - u dubljim razinama sklonosti naše volje prema nepriznatim grijesima - moguće je jedino ulijevanjem Božanskog svijetla. Čak i tada, otkrivanje grijeha često je neprepoznata nazočnost Duha Svetoga koja svjetli u nama: mi možemo vidjeti samo ono što se mora očistiti dok svjetlo sja u njemu. Takva milost Duha Svetoga za naše početno obraćenje potrebna je tijekom života - životi svetaca nam to otkrivaju (pogledati u nastavku). Zato što obećana teofanija otkriva sav grijeh, bol može biti prevelika za neke. Potrebna nam je priprava za to, život u svetosti po teoziji: „Mi, nas“.

Sv. Klara je provela život stroge pokore zato što, rekla je u svojemu testamentu, „Svevišnji je prosvijetlio moje srce da činim pokoru“. Na smrtnoj postelji govorila je sestrama samo o uzvišenim istinama u njezinoj duši koje su se odnosile na Presveto Trojstvo.

Sv. Franjo Asiški se po prosvjetljenju odlučio na život siromaštva i življenja evanđelja, ali i on je trebao Duha Svetoga da mu otkrije dublje istine o njemu samome. „Tko si Ti i što sam ja?“, molio je on. Kad ga je brat Leo upitao što s tom molitvom podrazumijeva, Franjo je odgovorio: „U mojoj su duši pokazana dva svijetla: jedno spoznaje mene samoga... Vidio sam žalosne dubine svoje vlastite zloće i bijede...“

Sv. Faustina piše u svojemu Dnevniku: „Danas je Gospodinov pogled prošao kroz mene poput munje. Najednom sam spoznala najmanje mrlje svoje duše i znajući dubine svoje bijede pala sam na koljena i molila Gospodina za oproštenje i s velikim pouzdanjem zaronila sam u Njegovo beskrajno milosrđe“..

Sv. Katarina Đenovska „iskusila je takvu iznenadnu i preplavljujuću ljubav prema Bogu i tako prodiruće iskustvo kajanja za svoje grijehe da se gotovo onesvijestila. U svojemu srcu rekla je: 'Za mene više nema svijeta! Nema više grijeha!' Ostala je u kući u osami nekoliko dana, uronjena u najdublju spoznaju svoje grješnosti i Božjeg milosrđa“.

Sv. Gertruda je zapisala: „Nakon ulijevanja Tvojega najslađega svjetla, vidjela sam mnoge stvari u svojemu srcu koje su vrijeđale Tvoju čistoću; čak sam vidjela da je sve unutar mene bilo u takvu neredu i zbrci da Ti nisi mogao boraviti tamo... Kad sam pogledala na život koji sam prije vodila, i koji sam do sad vodila, spoznala sam u istini da je to čisti učinak Tvoje milosti koju si mi dao bez ikakve moje zasluge. Otada si mi dao jasniju spozaju Tebe samoga, što je bilo takvo da me slast Tvoje ljubavi vodila da ispravim svoje pogrješke više nego strah od kazne kojom mi je Tvoja pravedna srdžba prijetila.“ Ta je milost uslijedila nakon što je sv. Gertruda unutar sebe spoznala Presveto Trojstvo.

O sv. Brigiti Švedskoj čitamo: „Kad je njezin muž umro, ona je doživjela duboko obraćenje svojega bića u Kristovu nevjestu“.

Svi ti sveci kojima je dano iskustvo Druge Pedesetnice potpuno su se odrekli grijeha i vjerno su prakticirali krjeposti. Na taj način svatko od njih vrlo je brzo stigao do iskustva pobožanstvenjenja ili mističnog vjenčanja. Ta milost može biti izlivena ali se razvija izvršavanjem vjere.