Vassula proživljava muku Isusovu

PORUKE "PRAVI ŽIVOT U BOGU", VASSULA I HRVATSKA

VASSULA PROŽIVLJAVA MUKU ISUSOVU

Događaj od 12. lipnja 1993.

Prva zabilježena poruka za Hrvatsku jest ona koju je primila Vassula za vrijeme proživljavanja Isusove muke 12. lipnja 1993. u Omahi, Nebraska, SAD. Uz oca Michaela O'Carrolla, gospođu Chris i njezina sina Michaela Lynch, izdavače engleskog prvog tipkanog izdanja ovih poruka te Pata Callahana iz "Trinitasa", američkog izdavača originalnog rukopisnog izdanja, bio je i naš fra Ljudevit Rupčić.

O tome je pisano u posebnom izdanju izvješća od rujna 1993.

Dan prije, 11. lipnja 1993., Vassula je od Isus primila slijedeću poruku:

"Dijete moje, dijete moje, dajem ti svoj mir. Daj mi slobodu da upotrijebim tvoju ruku, daj mi slobodu da upotrijebim tvoja usta, daj mi slobodu da upotrijebim tvoj um i tvoje srce. Dopusti da te zaposjednem, jer kako bi drukčije mogla biti moj odjek, da prenosiš poruke, ako moj Duh ne zaposjedne tvoj duh? Kako bi grana mogla živjeti od loze ako joj loza ne bi davala sok? Odsijeci lozu od trsa i vidjet ćeš kako će brzo uvenuti. ♥

Moj Duh Sveti je kao sok koji kola u tebi i održava te na životu. To je način, kćeri, kako se ti trebaš oslanjati na moga Duha Svetoga, Darovatelj života, Darovatelja vjerne ljubavi, Darovatelja radosti i mira. Da, moj Duh Sveti je oganj koji savija i topi srca da slijede moje upute. Da svrne vaše oči od besmislenih slika.

Moj Duh Sveti velikodušni je darovatelj mojih Riječi, onaj koji čini da vaš i duh i srce traže Mudrost. Svesrdno molite za darove mojega Duha Svetoga, osobito u ova vremena. On će vam biti zublja da vas izbavi od smrti i učini da hodate bez posrtanja. I oh! Što moj Duh Sveti ne bi učinio za vas! Moj će vas Duh Sveti voditi da svoj život provedete u mojoj nazočnosti i u dvorima mojega Kraljevstva. ♥

Moj Duh Sveti srž je u obnovi moje Crkve. On je

UGAONI KAMEN MOJE CRKVE.

Ali vaš ga naraštaj odbija[1]. Ja vam opet govorim, graditelji su tu. Ali oni moraju biti oblikovani i poučeni. Požurite i obnovite moju Crkvu, upotrebljavajući svaki kamen. I ne zaboravite glavnu stvar - ne odbacite taj ugaoni kamen!

A sada, dijete moje, ponovi za mnom:

Gospodine, ja sam Tvoja,

Spasi mene i spasi svu moju braću

Svojom otkupiteljskom ljubavi.

Amen."

***************

VASSULIN ISKAZ O PROŽIVALJAVANJU MUKE

Sastanak je počeo, govorilo se o širenju Poruka, a ja sam slušala. Nakon otprilike deset minuta njihovi su glasovi počeli uznemirivati moju dušu i postali su teški i bolni. Ranjavali su mi dušu. Proletjela mi je misao kako je svatko, uključujući i sebe samu, daleko od svetosti i kako mir nedostaje u svakoj duši.

Žalost se počela uvlačiti u mene dotle da sam osjetila veliku tjeskobu. Nagnula sam se k ocu Michaelu O'Carrollu i šapnula mu u uho da se ne osjećam dobro. Istog trena zamolio je Pata Callahana da bude sa mnom, dok on ne ode i pokupi neke dokumente iz svoje hotelske sobe.

Nekoliko sekunda nakon što je tjeskoba dostigla vrhunac osjetila sam kako tonem i Pat mi je pomogao spustiti se na pod dok sam strašno trpjela. Duša mi je bila u velikoj boli i gorko sam zaplakala. Bila sam pribita za pod, jer je Isus uzeo čitavo moje biće tako da sam osjećala ono što je on osjećao. On je djelovao i govorio kroz mene. Moje je tijelo promijenilo svoju težinu. Postalo je teško kao tuč, premda ja osobno nisam osjećala tu promjenu.

Osjećala sam kako čitav svijet nagriza Kristovo Tijelo. Iskusila sam da cijeli svijet nagriza Tijelo Kristovo. Osjetila sam da mir nedostaje u svakoj osobi i namjesto da dignemo glave u potrazi za Kristom, svi smo vrlo zaposleni, natežemo se jedni s drugima, zanemarujemo njegovu svetu nazočnost u svojemu okruženju.

Vidjela sam kako je svijet zaveden. Čak i oni koji su blizu Krista. I kako ljubav nedostaje. Osjetila sam kako je Sveti Jedini prezren zbog toga što smo previše revnosni u svojemu zlu i pakosni jedni prema drugima. Osjetila sam grješnost svijeta i zluradost da povrijedimo jedni druge. Osjetila sam svekoliko bičevanje i ponovno Kristovo razapinjanje. Suprotnost njegove svete smirenosti s našom okaljanom dušom bila je bolna. Kako smo daleko od svetosti i čistoće!

A onda je Isus progovorio kroz moja usta. Preklinjanje "Mir" bilo je ponavljano i ponavljano dok je njegovo Tijelo izjedano našom okrutnošću. Ponekad je riječ izašla u tihom šapatu. A onda sam osjetila razapinjanje. Tjeskoba razapinjanja uvukla se u mene ili na mene. Ne sjećam se koliko je to trajalo. Sjećam se da je moje tijelo zauzelo smrtni položaj. Glava je pala na prsa s izvijenim ramenima, koja su se uzdignula s poda i ostala u takvu položaju vrlo dugo. Zglobovi su bili prikovani za pod čitavo vrijeme. Dolazeći k sebi osjetila sam kao da mi je netko podignuo desnu ruku i tvorio znak križa u bizantskom blagoslivljanju. Osjetila sam veću snagu, što mi je olakšalo da vršim blagoslivljanje i da blagoslovim svaku od nazočnih osoba posebno. Ne mogu se sjetiti pojedinosti. Dok je to trajalo, osjećala sam mir i više nije bilo tjeskobe.

Kad je to bilo gotovo, osjetila sam da se tjeskoba opet uvlači u moju dušu i Kristova me bol opet potpuno obuzela. Sjećam se dok sam ležala na podu, kako sam se najednom našla da sjedim. I čini mi se da sam glasno plakala. A onda sam bačena opet natrag. Ruke su mi bile sklopljene kao na molitvu. A onda, dok sam plakala, čula sam kako vrlo polako molim Očenaš. Nakon svake riječi koja izašla iz mojih usta, bila je stanka od dvije-tri sekunde. Svaka je riječ bila izgovorena s velikom teškoćom i glas mi se jedva čuo. Sjećam se, prije nego sam izrekla ove riječi: "…nego izbavi nas od zla", osjetila sam kao da mi je tijelo bilo rastrgano na komadiće. I žalost je bila tako jaka da sam pomislila da ću umrijeti.

A onda, nakon molitve, iznenada sam osjetila čežnju za Ocem. Našla sam se kako ga tražim. Moje su usne nekoliko puta izgovorile: "Abba?" Kao: "Gdje si Ti?"

Pomislila sam da je sve završeno. Tjeskoba me napustila i prošaptala sam Patovo ime. On se nagnuo k meni i stavio uho uz moje usne, jer se moj glas jedva čuo. Zamolila sam ga da me podigne i posjedne na stolicu, jer sam čula kako je otac O'Carroll rekao da bi me trebali podignuti na postelju. Pat je pokušavao da me prvo podigne u sjedeći položaj, i mogla sam vidjeti koliko se trudi. Drhtao je od napora, a opet nije me mogao podignuti ni centimetar od poda. Shvatila sam, iz prijašnjih iskustava, da me je Krist još držao. Morala sam još dva-tri puta, svakih nekoliko minuta, zamoliti da me podignu. Ali nisu mogli. Otac O'Carroll je sam pokušavao, ali bez uspjeha.

Osmjehnula sam se zato što su oni izgledali potpuno izgubljeni susrevši se s nadnaravnim. Odlučili su da me zajedno podignu, ali ipak nisu uspjeli. Gotovo istog časa, ja sam, bez mnogo napora, sama sjela. Moji su pokreti bili usporeni. Nisam imala glasa.

Donijeli su mi čaj. Polako sam uzela malo čaja, ali nisam mogla piti. Shvatila sam da me Isus još drži. I ubrzo sam onesviještena pala u položaj Raspetoga. Prošla sam kroz raspinjanje po drugi put. Pri kraju sam dala Patu znak očima, jer se nisam mogla micati. Usta su mi bila suha, a i usne su mi bile suhe kao pergament. Zatražila sam da mi Pat ovlaži usne. On je to učinio tako što je pokvasio prst pa ovlažio moje usne. Učinio je to nekoliko puta da bi mi ublažio žeđ.

Mislim da je moja ruka još jednom bila podignuta i da je načinila blagoslivljanje. Kad su mi se oči susrele s ocem Rupčićem, opet je moja ruka bila upotrijebljena da ga blagoslovi.

A onda je Isus govorio kroz moja usta i prorokovao:

  • Reci ocu Rupčiću da će na kraju Hrvati biti oslobođeni.
  • Ništa nije uzalud.
  • Sve je za moju slavu.
  • Blaženi mirotvorci, jer će se zvati djecom Božjom.
  • Blaženi oni čista srca, jer će gledati Boga.
  • Blaženi siromašni duhom, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko.
  • Radujte se jer je vaš Kralj na putu povratka. Spasenje je tu!

Kad je sve bilo gotovo, bila sam opet dobro i nije bilo nikakvih "posljedica".

(U utorak, 17. lipnja 1993. na putu prema Filipinima, primila sam stigmu na desnom stopalu, gdje i danas stoji.

**************

ISKAZ OCA MICHAELA O'CARROLLA

Sastanak je počeo u 10 h. Skoro istog trenutka Vassula se okrenula k meni i šapnula: "Ne osjećam se dobro". Spomenuo sam to drugima, misleći da pričekamo dok se ne vidi kako će se stvari odvijati i napustio sobu na nekoliko minuta. Kad sam se vratio ugledao sam Vassulu kako onesviještena pada u ruke Pata Callahana. Ubrzo je ležala na podu. Dvaput sam već vidio Vassulu u muci, jedanput u Švicarskoj, a drugi put u Pittsburghu. No, to se nije dogodilo u posljednjih 18 mjeseci. Ali prepoznao sam da se opet ponavlja, primjećujući obilježja koja sam prije vidio: istraživački pogled u očima, napeto lice, ruke podignute gore, povremeno grčevito izvijanje čitavoga tijela, bolno stenjanje i ječanje. Ovaj put je povremeno plakala.

Neki su od nas bili dirnuti do suza. Pat Callahan klečao je pokraj Vassule i zapisivao sve što je govorila. "Mir" bio je spomenut nekoliko puta. Bila je jedna poruka za oca Ljudevita Rupčića, OFM, i poruka za Konferenciju.

Imajući na umu prijašnja iskustva, budući da je izgledalo kako Vassula izlazi iz toga proživljavanja, predložio sam da joj damo čaja. Uzela je malo. A onda je neočekivano rekla Patu da se proživljavanje muke ponavlja. I to se dogodilo. Gospođa Lynch se vratila prodaji knjiga. Poslije joj se pridružio i John.

Pat i ja smo vlažili Vassulina usta čajem i vodom, što je ona prihvaćala. Svaki od nas posebno, a onda obojica zajedno, pokušavali smo podignuti Vassulu s poda. U građevinskom poslu Pat je iskusio dizanje predmeta težine i po nekoliko stotina kilograma. Ali sad nismo mogli ni pomaknuti Vassulino tijelo, premda je ona htjela da je podignemo. Ona je inače nježno građena i prirodno bi je bilo lako nositi. Kako su naši napori bili uzaludni, ona se blago osmjehnula, i ja sam imao osjećaj da se gotovo šalila sa mnom potičući me: "Samo pokušavajte."

Pat je zaključio da je Spasitelj njezino tijelo obremenio grijesima svijeta. Kad je proživljavanje muke završilo, Vassula se, sa zamjetljivim naporom, podignula u sjedeći položaj i ponovno sjela na stolicu. Pat procjenjuje da je to proživljavanje trajalo preko tri sada. Nagovorili smo Vassulu da nešto malo pojede za objed. Bila je spremna za svoj jednosatni govor na Konferenciji u 4 h popodne.

**************

ISKAZ PATA CALLAHANA

Svi smo se okupili u Vassulinoj sobi da porazgovaramo o nakladničkim pitanjima vezanim za poruke PRAVI ŽIVOT U BOGU. Odmah na početku sastanka Vassula je rekla da se ne osjeća dobro. Otac Michael O'Carroll otišao je u svoju sobu pokupiti neke papire.

Vassula me pogledala, a onda me pozvala bliže k sebi, govoreći: "Pat, stani uza me, ne osjećam se dobro." Nagnula se naprijed kao da će se onesvijestiti. Primaknuo sam se bliže k njoj da bih joj mogao pomoći. I samo što sam to učinio, počela je padati. Uspio sam spriječiti da ne padne i položio je na pod. Bilo je očito da je trpjela.

Dok smo tako stajali uz nju, počela je ječati i žalosno plakati. Tiho, bolno. Bol je postajala sve jača. I veliko trpljenje kroz koje je njezino tijelo prolazilo, bilo je potpuno očito. Činilo se da je jedva mogla prihvatiti ili podnositi jakost boli. Tijelo se trzalo u smrtnoj tjeskobi. Nisam potpuno siguran koliko je to trajalo.

Počela se uvijati s jedne strane na drugu, u zavisnosti od boli. Pokreti su postajali sve žešći, kao da je bila nečim stegnuta iz čega je pokušavala pobjeći. A onda, nekako neočekivano, ruke su bile zabačene unatrag kao na križu. S pričvršćenim šakama i rukama, glava i cijeli trup pokretali su se natrag-naprijed u velikoj boli. Trup se od struka podigao s poda u visinu šest do osam inča, a glava joj je bila spuštena na lijevo rame. Tako je bila podignuta u taj položaj, s rukama kao prikovanim za pod. Stopala su bila sastavljena, lijevo koljeno malo savijeno, a desno koljeno savijeno i malo podignuto.

Činilo se nestvarnim da bismo mi mogli biti svjedoci onoga što bi bila Muka Gospodinova. Ali s trupom podignutim od poda, slika koju sam vidio, bila je slika čovjeka na križu. Njezino stenjanje i plakanje u smrtnoj tjeskobi bilo je povremeno prekidano riječima "mir…mir…mir" (ponavljano mnogo puta).

Ne znam koliko je dugo to trajalo, ali se njezino tijelo umirilo i ona je tako visjela, lebdeći iznad poda, kao što sam već opisao. Malo poslije njezin se trup opet spustio na pod, a ona je podigla obje ruke. Otvorila je oči i lice joj je počelo zračiti svjetlošću kakvu nikad nisam prije vidio. Vrlo je tiho zazvala "Abba" s podignutim rukama. Usne su joj se micale kao kod govora, ali ništa nisam čuo. Opet se smirila. Ali rekao bih da je još uvijek trpjela. Najednom je nekako objesila glavu nalijevo i postala potpuno mirna. Gotovo kao mrtva.

Promrmljala je jedva čujno: "Žedna sam". Otac Michael uzeo je čašu vode da bi joj dao piti, ali nije mogla. Ja sam klečao pokraj njezina desna ramena. Ležala je s raširenim rukama i činilo se da je bol manja. Podignula je ruku u položaj blagoslivljanja, držeći prste kao što je Isus ponekad prikazan na slikama da blagoslivlja. Veoma polako blagoslivljala je svakoga pojedinačno. Vrlo mučno, ali odlučno, pokrenula bi desnu ruku i pokazala bi na svaku osobu, ali ne gledajući je. To je učinila prema svakome od nas. Prema ocu Michaelu O'Carrolu, Johnu Lynchu i meni. Imao sam osjećaj kao da nas je Isus blagoslivljao s križa.

Umirila se, prekrižila ruke i položila ih na prsa. Ležala je vrlo mirno, otvorenih očiju. Tada je netko iz društva morao otići.

Ja sam se pokrenuo i kleknuo desno ispod njezinih nogu. Ona je nastavila mirno ležati još neko vrijeme. Okrenula je malo glavu i pogledala me, kao da bi nešto rekla. Nagnuo sam se nad nju da bih čuo. Zatražila je da joj pomognem sjesti. Činilo se da je njezino trpljenje završilo. Podmetnuo sam jednu ruku pod njezino lijevo rame, a drugu ruku pod desno rame da bih je podignuo. No, prema sam se trudio, otkrio sam da je ne mogu ni pomaknuti. To je bio vrlo čudan osjećaj. Bilo je kao da pokušavam podignuti živu silu. Ne kao kad se diže neki teret, što sam činio prije u građevinskim poslovima. Vassula me pogledala kao da je znala da je ne mogu podignuti, a ona mi ne može pomoći. Zatim joj se na licu pojavio mali smiješak te sam kleknuo natrag. Nisam odmah razumio značenje toga smiješka.

Pomaknuo sam se k njezinim nogama. Opet me nekoliko puta (tiho i jedva čujno) zamolila da joj pomognem sjesti. Nekoliko puta sam pokušavao, ali joj nisam mogao pomoći. I svaki put se na njezinu licu pojavio taj mali osmijeh. Pitao sam se što bi taj smiješak mogao značiti. Činilo se kao da mi Gospodin govori: "Kako malo vi možete učiniti bez moje pomoći. Čak ne možeš pomoći jednom tako malenom čovjeku da sjedne!" To mi je također bila i potvrda, kao da je Gospodin želio da znam: "U redu. Ti ne trebaš ništa činiti, jer sve je na dlanu moje ruke. Sjedi i budi u miru".

Otac Michael O'Carroll došao je na obližnje sjedalo. Ona je opet zatražila da joj pomognemo sjesti. Iako smo joj obojica pomagali nismo je mogli ni pomaknuti. I opet je bio drukčiji osjećaj od pokušaja podignuti neki teret nežive težine. To je bilo kao podizanje žive sile. Kratko nakon što smo je otac O'Carroll i ja pokušali podignuti, ona je sama podignula jednu ruku i sjela. To se činilo kao da nas Gospodin podsjeća: "Sve u moje vrijeme! Malo možete učiniti dok ne primite moju pomoć, moju potporu."

Kad je Vassula sjela na pod, izgledala je vrlo, vrlo slaba. Dovukli smo stolicu, a otac O'Carroll ponudio joj je šalicu čaja. Objasnio mi je da ona ponekad uzme malo čaja nakon takvih proživljavanja. Pomogli smo joj doći do stolice. Sjela je, vrlo tiha i mirna, sručivši se na stolicu. Nakon što smo naručili čaj, pogledao sam na sat. Bilo je oko podneva, 12.12 h. Čim je čaj stigao ponudili smo joj, ali nije mogla držati šalicu. Dali smo joj žličicom, ali nije uzela. Izgledala je vrlo slaba.

Smatrajući da je proživljavanje muke završeno, otac O'Carroll se vratio u svoju sobu, a mislim da je i John otišao. Opet sam pokušao Vassuli dati čaja, a ona me pogleda i reče: "Pat, čini se da još nije gotovo." Ili nešto slično tome. I odmah se srušila po drugi put. Gotovo je pala sa stolice. Tako sam opet uspio spriječiti da ne padne i položio sam je na pod. Izgledala je isto kao i prvi put, ali nije trajalo tako dugo i ne tako žestoko. Stenjala je, ječala i krajnje očajno plakala. Opet je bila rastegnuta, kao na križu, u agoniji i muci. Nakon nekog vremena pogledala me je. Znao sam da je htjela nešto reći. Vrlo tiho, vrlo blago, rekla je: "Žedna sam!"

Sjetio sam se kako joj je otac O'Carroll pokušavao dati da pije iz čaše, a onda sam se sjetio njegovanja svoje obitelji te kako bismo pokvasili pamučni rupčić i vlažili bolesniku usne. Ovdje nismo imali nikakav pamučni rupčić, pa sam joj prstom vlažio usne (Gospodinove usne). Pošto sam sjeo na pete i klečao u tišini dođoše mi riječi iz poruka: "Usne su mi ispucale zbog nedostatka ljubavi." Bio sam preplavljen tugom. Do moje svijesti doprlo je najprije to kako mi malo pružamo ljubavi svome Bogu. A onda me je zapljusnulo! Kako malo ja pružam ljubavi svome Bogu! A opet kako je velika njegova ljubav i nježnost prema meni i prema svakome od nas. Postao sam svjestan kako je dubok, a opet tako jednostavan dar koji mi on daje, da mu ovlažim suhe usne. Tako maleni čin ljubavi i pažnje. A opet, dao mi je spoznati kako mu je to bilo važno.

Kad sam podigao oči, shvatio sam da je Vassula gledala u mene, kao da hoće nešto reći. Spustio sam glavu da je čujem. Dala mi je poruku za oca Rupčića. Govoreći vrlo tiho i polako rekla je: "Reci ocu Rupčiću da će Hrvati na kraju biti oslobođeni".

Kad je počela govoriti uzeo sam papir da bih zapisivao. Rekla je: "Ništa nije uzalud. Sve je za moju proslavu." Počela je govoriti vrlo tiho i polagano, ali je postupno počela govoriti brže i brže. I ja sam se počeo uzrujavati, trudeći se da uhvatim sve što govori. Počeo sam zapisivati četvrtu poruku: "Blaženi mirotvorci… (tu sam ispustio ostatak…)". Peta poruka: "Blaženi oni čista srca, jer će Boga gledati". Šesta poruka, "Blaženi…" ispustio sam ostatak. Posljednju poruku sam zapisao: "Radujte se, jer je vaš Kralj na putu povratka. Spasenje je tu!" Dok je govorila, još je uvijek bila u velikoj boli. Ja sam nastavio klečati.

Čim sam poruku predao ocu O'Carrollu, on se okrenuo da bi odgovorio na kucanje na vratima. Bio je to otac Rupčić. Dva su svećenika otišla u predvorje na nekoliko minuta, dok sam ja ostao klečati pokraj Vassule. A onda je ona rekla: "Zamoli oca Rupčića da uđe". Zatim je zatražila da mu pročitam ovu poruku: "Reci ocu Rupčiću da će Hrvati na kraju biti oslobođeni". On je bio desno od Vassule, pod kutom. Ona je gledala ravno naprijed.

Dok je bila u takvu stanju, njezino lice je poprimilo drukčiji izgled: ižarjući, ekstatičan, prelijepi izgled. Smjesa radosti i boli. Možda preobraženost. Oči su joj bile širom otvorene i gledala je ravno naprijed. Kratko nakon što sam pročitao poruku ocu Rupčiću, podignula je ruku u njegovu smjeru i blagoslovila ga (Isus ga je zapravo blagoslovio) na isti usporeni, ali odlučan način, kao i prije, gledajući ravno naprijed. Ne u oca.

Malo poslije otac Rupčić je otišao s papirom na kojem su bile poruke. Poslije se vratio i dao mi poruke, nakon što je uzeo onu što je bila za njega.

Vassulino se proživljavanje muke nastavilo, s bolima kako se činilo razapinjanja i smrtnom tjeskobom. Prvo s raširenim rukama, a onda ih je prekrižila na prsima. Oči su gledalo ravno ispred, u daljinu, s drukčijim izrazom, s prekrasnim izgledom lica, gotovo ižarujućim. Nekakva smjesa dubokog mira i radosti, a opet očito i boli. Stajao sam malo iznad njezina desnog ramena. Otac O'Carroll pokušavao ju je namjestiti ugodnije. Opet sam čuo kako je rekla: "Žedna sam". Svladan ganućem, opet sam prstom vlažio njezine usne (Isusove usne). Moje je srce bilo preplavljeno spoznajom da Isus želi malo ljubavi. Bila je to radost služiti mu na taj način.

Malo poslije, počela se micati, kao da hoće sjesti. Pomaknuo sam se, tako da bi lakše mogla ustati. Pružila je i uhvatila se za moju ruku te sjela. Kad se napokon uspjela podignuti, bila je tako slaba, da se ponovno oslonila na mene. Nakratko sam je podupro. A bio sam tako ispunjen stvarnošću Isusova trpljenja zbog mojih grijeha, da sam osjećao kao da sam svojim rukama držao našega Gospodina nakon raspinjanja. Osjećao sam kao da je Majka Marija dopustila da osjetim nešto od te velike žalosti i velike nježnosti koju je ona imala za svoga Sina. Za trenutak kao da sam ja bio Marija, kao da sam držao svoga Sina. Nema drugog načina da to objasnim.

Vassula se postupno oporavljala. Pomogao sam joj da sjedne na stolicu za stolom. Upitao sam je bi li opet pokušala uzeti malo čaja. Htjela je ta sam napravio čaj. Bila je tako slaba da nije mogla držati šalicu. Dao sam joj malo čaja žličicom. Taj put je pila. Čini se da je postupno "dolazila k sebi".

Opet sam pogledao na sat. Bilo je oko 13.45 h. Otac O'Carroll se vratio i sjeo na rub postelje. Njezina se snaga postupno vraćala. Izgledala je vrlo umorno. No, popila je čaj i rekla da je dobro. Otac O'Carroll je upitao bi li nešto mogla jesti prije nego pođu na svjedočenje toga popodneva. Polazak je bio određen za 15 h. Mislila je da bi mogla uzeti malo juhe.

Prije no što smo izašli iz sobe, Vassula je toplo zagrlila oca O'Carrolla - vrlo nježan trenutak. Zatim smo otišli u restoran. Uto sam pokazao Vassuli papir na kojem sa zapisao poruke. Ona je ispravila nešto od onoga što sam zapisao i dopunila nezavršeno: "Blaženi mirotvorci, jer oni će se zvati djecom Božjom" i "Blaženi siromašni u duhu, jer njihovo je Kraljevstvo nebesko".

Vassula nije imala vremena za odmor između svoga proživljavanja muke i svjedočenja na konferenciji. Bilo je čudesno kako se mogla tako brzo oporaviti. Nakon lakog objeda, gostoljubivi domaćini otpratili su je na konferenciju, gdje je u 16 sati govorila o Isusovim porukama.

*************************

ISKAZ CHRIS LYNCH

U subotu, 12. lipnja 1993. bila sam pozvana na sastanak u Vassulinu sobu u hotelu gdje smo razgovarali o tiskanju knjiga. Upravo smo počeli razgovor, kad je Vassula nešto šapnula ocu O'Carrollu. On je ustao i rekao nam da se Vassula ne osjeća dobro i da ćemo razgovor nastaviti u njegovoj sobi. John i ja smo ustali, a otac O'Carroll pošao je k vratima. Pat Callahan sjedio je kraj Vassule i pridržavao je jer se ona osjećalo vrlo slabom.

A onda se dogodila vrlo čudna stvar. Vassula je potpuno ispružena ležala nasred sobe, pola metra dalje od mjesta gdje je sjedila. Premda sam gledala u nju, nisam vidjela kad je pala ili se srušila - činilo se da se najedanput našla na podu. Oči su bile usmjerene gore, ruke na strani, noge ispružene, skladno spojene.

Mislim da smo svi shvatili kako se nešto izvanredno događa, jer se nitko od nas nije pomaknuo niti joj pritekao u pomoć. Stajali smo i gledali. Idućih devedeset minuta bilo je tako posebno i tako čudno, a opet prelijepo. Vrijeme je doslovce stajalo.

Svi smo gledali tu vitku priliku s dugom plavom kosom kako leži na podu, polako zauzimajući položaj Krista na križu. Njezine su ruke polako išle natrag, pa gore, ravne u odnosu na pod, dok nisu došle u kut od 45 stupnjeva. Onda su se oba koljena polako savila nalijevo. Nakon nekoliko trenutaka ramena i glava su se doslovce podignuli u zrak, u najneprirodniji položaj, s rukama još uvijek na podu. A onda joj je glava pala na lijevo rame (istovjetno s kipovima raspetoga Krista, prikovana na križ, kad se težina njegova tijela uleknula i glava mu pala sprijeda na rame). Čulo se tiho stenjanje. Ostala je u tom položaju nakratko. Koliko dugo, nikad ne ću doznati. Bila sam izvan vremena i prostora. Onda su joj se ramena i glava spustili na pod. To se stalno ponavljalo u iduća tri sata.

U mirnijim trenucima, između tih "raspetih" položaja, otac joj je nudio čaj, ali je ona otklanjala. Pokušao joj je dati gutljaj hladne vode, ali nije mogla podignuti glavu. Nakon trećeg puta, pokušala je govoriti veoma polako i bolno, kao da su joj usta bila suha i u velikoj boli. S naporom je riječ "mir, mir, mir" istisnuta pet puta s njezinih usana.

Najveći dio toga vremena provela sam u suzama, veoma svjesna svoje vlastite grješnosti, u potpunom strahopoštovanju prema onomu što se događalo.

Najednom, opet nakon što je došlo do zatišja poslije raspinjućeg položaja, Vassuline su se ruke spustile pokraj nje. I nakon stanke, njezine tople smeđe oči, koje su stalno do sada gledale u strop, pogledale su na nas troje kraj njezinih nogu. Njezina desna ruka počela se postupno podizati u znak mira - palac je pridržavao dva prsta, dok su srednji prsti podignuti u znak mira. To je bilo ponovljeno tri puta. Tri naprijed, tamo gdje smo Pat, otac Michael O'Carroll i ja stajali, i veoma dugi znak mira Johnu, koji je stajao desno od nje. Taj put njezine su se oči, ali ne i glava, pokrenule da ga pogledaju.

Prošlo je više od jednog sata kako je taj neobični događaj počeo, poslije jednog raspetog položaja, kad su upitali Vassulu bi li željela da je podignemo na stolicu ili postelju. Ona je pokazala zatvaranjem očiju da bi htjela. Kleknula sam s jedne strane, a Pat s druge i pokušali smo podvući ruke ispod nje da bi je polako podignuli s poda. Bila sam iznenađena i prilično zbunjena kad sam shvatila da ne mogu čak ni prste podvući pod njezinu glavu. Bila je kao stijena. Čvrsta i nepokretna. Otac O'Carroll koji je stajao iz mene, šapnuo je: "To je težina grijeha čitavoga svijeta!"

[1] Ugaoni kamen.