Fra Ljudevit Rupčić

ŠESTA KNJIGA

UVODNA RIJEČ

Dr. fra LJUDEVIT RUPČIĆ, OFM

Teolog, profesor egzegeze, književnik, Zürich, Švicarska

JEKA EVANĐELJA

Vassula Ryden iz dana u dan stječe novo iskustvo s Bogom i ustrajno širi proročku poruku u suvremenom svijetu, koji se sve više udaljava od Boga i time sve opasnije stavlja u pitanje ne samo osnove na kojim stoji nego i svoj opstanak. Ona je prorok našeg vremena. Istodobno vodi računa o njegovim problemima, poteškoćama i potrebama, ali i o šansama da se iz njih izvuče obogativši se prethodno Bogom i postignuvši u njemu sklad, mir i puninu. Njezina je poruka bitno evanđeoska. Posebnost se odnosi samo na stil i način komunikacije. Inače Vassula nema ni novim kao ni starim problemima svijeta drugog lijeka osim vječnog evanđelja.

Vassula je, poput svakog proroka duboko uvjerena u istinitost poruke i u izvornost svoga poslanja. Ona se boji svoje slabosti, ali ne odustaje od dužnosti širenja poruke. Stalno osigurava Božju pomoć molitvom i u euharistijom uporno nastojeći željom i voljom biti potpuno sjedinjenja s Bogom. Žuri joj se s prijenosom poruke, jer je raspoloživo vrijeme sasvim kratko, a na pomolu je velika i neminovna katastrofa, koja se jedino može izbjeći obraćenjem i prihvaćanjem Boga.

Vassulino je iskustvo s njim trajan i neiscrpiv izvor mudrosti, ljubavi i zanosa za Boga i spasenje svijeta. Zato njezino svjedočanstvo uvjerava, potiče i raduje.

Osim obraćenja i poziva da se na Ljubav odgovori ljubavlju posebno je istaknut interes jedinstva Crkve. "Ljubav te ljubi" (3. 7. 1992.) znači da se može i smije u dijalogu i sjedinjenju Vassule s Bogom ona može zamijeniti sa svakim drugim čovjekom. Tako Bog ljubi svakog čovjeka! Svuda se u Vassulinim spisima osjeća miris ljubavi, svuda teče milost i svuda je na djelu Duh, koji je rasipno daruje. Svuda se čuju koraci Gospodnji.

Vassulini su spisi jeka evanđeoske riječi. Onaj tko govori Vassuli je sama Riječ Božja. Čitatelji i slušatelji, u golemoj većini, u njezinim riječima prepoznaje Božji glas (14. 7. 1992.). Vassula u biti ne kaže sadržajno ništa što Bog već nije rekao. Ali se ta ista Božja riječ u Vassulinim ustima, aktualizira ističući prioritete i stavljajući potrebne naglaske. Tako postaje suvremena, topla, krajnje ozbiljna, posvjedočena i uvjerljiva.

Pitanje "Čemu ponavljati ono što je jednom već rečeno" odaje nepoznavanje ljudske potrebe da svatko čuje Božju riječ na suvremen i prikladan način i dužnosti da svatko treba postati svjedokom Božje riječi, koja u ljudskom iskustvu poprima novo svjedočanstvo. Jednako se tako smeće s uma koliko je zbog ljudske zaboravnosti, nabujalosti zla, neposrednosti propasti kojoj je izloženo čovječanstvo potrebno probuditi ljude iz sna, podržati izljev Božje milosti i olakšati obraćenje.

Unatoč objektivnoj vjerodostojnosti Vassulina svjedočanstva, ovdje-onda postoje u pogledu njegove istinitosti određene rezerve. Razlozi su tome, iako nedovoljni i objektivne i subjektivne prirode. Prije svega, one dolaze od skučenog pogleda i uvida u misterij milosti, posebno njezina gratuitnog i bogatog izljeva kojim Bog čini čovjeka dionikom svoga života i djelovanja. Tu su ljudski pojmovi i riječi, jer potječu od ograničenog ljudskog iskustva, nesposobni shvatiti, pa po tom i prihvatiti Božji misterij. Zato ga čovjek dovodi u sumnju i odbija. Njemu je Božja riječ uvijek tvrda, skandalozna i stoga lažna. Ljudskom je razumu prva zadaća priznati da ima stvari koje ga nadilaze i da prema njima mora biti otvoren. Teku toj otvorenosti Božja milost pomaže čovjeku doći do dovoljne, sigurne i korisne spoznaje misterija.

Ponekad prigovori Vassulinu iskustvu i svjedočanstvu dolaze od činjenice da se ona ne slažu s neznanjem i predrasudama ljudi koji su im možda i nehotice postali zarobljenicima. Oni su jednostavno protiv Vassule, jer su njezina svjedočanstva protiv njihovih krivih shvaćanja, a ne protiv Evanđelja i vjere. Vassula nipošto nije protiv biblijskog Boga i vjere u njega. Njezini protivnici mogu vidjeti u njoj samo protivnika svoje slike Boga, koji je, prema njima, daleko na nebu i daleko od ljudi, a po Vassuli sasvim blizu svakom čovjeku, duboko umiješan u ljudsku svakidašnjicu svojom ljubavlju, milošću i svemoću. Ta je "sablazan" zapravo novo otkriće Boga. Posebno je neosnovano, kako to netko čini, svoditi Vassulu na pristašu New Age. To je toliko moguće koliko i spajati vodu i vatru. Taj pokušaj samo pokazuje da se ne poznaje ni New Age ni Vassula.

S druge strane, treba samo vidjeti do čega konačno dovode Vassuline poruke, ako se potpuno ostvare. Ako bi se dosljedno i do kraja prihvatila ljubav prema Bogu i čovjeku, ljudi ne bi ništa drugo radili nego ljubili Boga i bližnjega radi Boga. Ako bi se prihvatila zapovijed molitve, svijet bi samo odjekivao od veličanstvene zahvale Bogu. Ako bi se prihvatilo jedinstvo Crkve, bilo bi to već ostvarenje Isusova proročanstva i obećanja jednog stada i jednog pastira. Ako bi se prihvatio Bog, kako to zagovara Vassula, već bi on bio "sve u svemu" (1 Ko 15, 28). Ako bi se ozbiljno shvatila opomena o sotoni, već bi on bio potpuno protjeran iz ljudskih srdaca i iz cijeloga svijeta. Kad bi se prihvatio ozbiljno Vassulin poziv na obraćenje, već bi svi ljudi postali sveci. Kad bi svako postao dionikom Vassulina iskustva Boga, već bi svačija povijest, a tim i cijelog čovječanstva, postala Pjesmom nad pjesmama. Sve je to u stilu potpunog ostvarenja radikalnog Evanđelja. Stoga nema razloga ni rastavljati, a pogotovu suprotstavljati njega i Vassulino iskustvo s Bogom.

U svakom slučaju, konačan sud o Vassuli spada na Crkvu, a ne na nekog pojedinca, neovisno o Crkvi. Vassulina poruka pretpostavlja dijaloški karakter čovjekove naravi. Stoga sud o Vassulinoj poruci mogu i treba da izriču vjernici, posebno ljudi koji su plodni duhom. To ulazi u konačan sud Crkve koji ima svoj temelj u Bogu, a potvrdu u "sensus fidelium", komu je začetnik i jamac ispravnosti Duh istine. Sud pojedinih vjernika pospješuje sud Crkve. Sve do sada govori, da se svakim danom Vassulino svjedočanstvo ozbiljnije shvaća i bolje prihvaća. To olakšava i ubrzava konačan sud cijele Crkve, kojemu ostaje nesumnjiv kriterij brojni dobri plodovi Vassuline poruke.

Zürich, 25. travnja 1993. fra Ljudevit Rupčić

DESETA KNJIGA PORUKA PRAVI ŽIVOT U BOGU

Fra LJUDEVIT RUPČIĆ, OFM

Teolog, profesor egzegeze, pisac

VASSULA U KONTEKSTU POVIJESTI SPASENJA

ČLANAK PREUZET IZ "TRINITASOVE" KNJIŽICE

"TOUCHED BY THE SPIRIT OF GOD"

("Dirnut Duhom Božjim")

Ljudevita Rupčića poznaju mnogi međugorski hodočasnici zbog njegovih neprocjenjivih proučavanja Marijinih ukazanja koja su se događala kroz povijest Crkve. On nas čini osjetljivima za Božju velikodušnost u izlijevanju milosti na ljudski rod preko mističnih objava onda kad nam je najpotrebnija izvanredna pomoć. On vjeruje da se ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju uklapaju u taj kontekst. Fra Ljudevit, cijenjeni teolog, poznaje Vassulu već nekoliko godina te piše i govori u potporu njezinu poslanju.

Ovo je prvi od dvaju Rupčićevih članaka zasnovanih na njegovu govoru na Marijanskoj konferenciji u Omahi u Nebraski u lipnju 1993. On Vassulinu karizmu vidi kao upućivanje na veliko razdoblje na koje je naš Otac Nebeski uvijek išao kroz povijest spasenja da bi nas probudio za obećani vječni život i da bi podsjetio svoju djecu što moraju činiti da bi to postigla. Fra Ljudevit daje temelje svojega pozitivnog rasuđivanja o Vassulinim iskustvima i teološki i svetopisamski obrazlaže pitanja koja se odnose na njezine poruke.

VAŽNOST PORUKA DANIH PO VASSULI

Život Vassule Ryden, njezina iskustva i napori da raširi Isusove poruke tvore poseban fenomen, uzrok, posljedice i pravo značenje koje još nije u potpunosti prepoznato. Sud o svemu tome ne može se donijeti prije no što fenomen ne prođe kroz potpunu sustavnu prouku i analizu, provedenu u dobroj vjeri i otvorena duha. To su preduvjeti za potpunu i ispravnu procjenu. Prihvaćanje ili odbijanje bez pravoga razloga nije način za potpuno shvaćanje i bilo bi neodgovorno.

Vassula Ryden ima nutarnja viđenja i prima poruke od Boga Oca, Isusa, duha Svetoga, Djevice Marije i anđela. Njezino se iskustvo razlikuje od brojnih drugih iskustava kroz povijest spasenja samo u metodu primanja tih objava. Napokon, Biblija je puna poruka od Boga Oca, Isusa i drugih, upućenih ljudima na zemlji. To se svakako nastavilo nakon biblijskih vremena. Biblija nikako nije kraj božanske objave, nego je prije mjerilo vjerodostojnosti svake objave. Vjerodostojne nove objave ne nadomješćuju one biblijske, nego obogaćuju i osvjetljavaju naše shvaćanje Svetog pisma. One povećavaju naše shvaćanje i prispodobljuju biblijsku objavu vremenu u kojem živimo.

Vassulin fenomen ima svoj povijesni, religiozni, teološki i spasenjski kontekst, što ga čini shvatljivijim. U tom kontekstu možemo vidjeti kako se taj fenomen ne uklapa samo u povijesni i religiozni odnos nego je također duboko ukorijenjen kao logičan nastavak Božjih otkupiteljskih napora kroza svu povijest.

Vjerodostojne božanske objave ne bi smjele biti odbijane ili prezirane zato što nisu biblijske. Niti bi itko smio, ako je Bog odlučio govoriti, reći: "To se mene ne tiče!" To bi bilo ponašanje nevjernika prema Bogu. Vjerodostojna ukazanja ili mistički fenomen, ako su i bez verbalnih poruka – kao što je Knock u Irskoj – uvijek povjeravaju objave. One su nezasluženi dar od Boga za dobro Crkve, cijeloga svijeta i svih duša. Ukazanja se uvijek uklapaju u povijesni kontekst, imaju vezu s posebnim okolnostima vremena i potrebama ljudi dirnutih ovim milostima.

POVIJESNI I TEOLOŠKI KONTEKST

Nadahnjujuće je uzeti Vassulina iskustva i poruke u perspektivi samo posljednjih 150 godina, u određenom razdoblju u duhovnim, filozofskim ili materijalnim granicama. Taj je period u povijesti počeo dijalektičkim materijalizmom pobuđujući ateistički komunizam čija ideologija odbija božansku nadnarav. On također označuje početak brojnih ukazanja Blažene Djevice Marije. Ta su ukazanja zatekla svijet u pripravljanju pozornice za drukčiju vrst svijeta u kojem su temeljne duhovne vrijednosti dovedene u opasnost, a samoj se čovjekovoj egzistenciji prijetilo prijašnjim neslućenim apokaliptičnim katastrofama. Da nije bilo tih ukazanja u tako kritično vrijeme povijesti, svijet bi danas bio drukčiji.

Gospino ukazanje Katarini Laboure, koje je počelo 19. srpnja 1830. u Rue du Bac u Parizu, dogodilo se na početku novog doba, u fazi ljudske povijesti obilježenoj utopijskim iluzijama i drugim varljivim idejama. Počeo se oblikovati jedan nestvarni svijet, svijet bez Boga. Njegovo je formiranje zahtijevalo žrtvovanje brojnih života.

Gospa je svoju poruku Katarini Laboure, na ukazanju 20. studenoga 1830. izrazila na vrlo znakovit način. Marija se ukazala stojeći na polu-lopti globusa. Pod njezinim je nogama bila zmija, oko glave vijenac od dvanaest zvijezda. Iz dragog kamenja zračila je tajanstvena svjetlost. Oko njezina tijela bila je zastava na kojoj je pisalo: "Marijo bez grijeha začeta, moli za nas koji se Tebi utječemo!"

To upućivanje na Bezgriješno začeće poziva na pozornost prema Isusu Kristu, Božjem utjelovljenju po Mariji, kao Pravom čovjeku, Božjoj prvotnoj nakani. Svaki pokušaj proizvođenja 'novog' čovjeka bez Božjeg sudjelovanja velika je pogrješka, jer proizvodi karikaturu, a ne 'pravog čovjeka'.

U vrijeme ukazanja u Rue du Bac izlegli su se dijalektički materijalizam i komunizam, odvajajući radnog čovjeka od Crkve i konačno vodeći u dva svjetska rata. Usred tog kaosa izgubila se prava slika čovjeka, a posljedice su zaprijetile uvlačenjem svijeta u katastrofu. Pravi čovjek i Pravi Bog, prvi su put stavljeni u pitanje.

Klima u kojoj se čovječanstvo našlo, a u kojoj se Gospa pojavila, izdanak je takozvanoga "prosvjetiteljskog" perioda koji je ljudski razum proglasio konačnim sucem istine o Bogu i o čovjeku. "Razum" je vrhunac, dok se na Boga i njegove poruke ne treba obazirati. Čovjek, oslobođen dogme, postaje autonoman u mišljenju i djelovanju. Boga treba protjerati sa zemlje, a njegovo učenje proglasiti iluzijom koja sputava čovjekovu slobodu i potencijal.

Kraljica proroka pojavila se u Rue du Bac da pretkaže to doba i pokuša zaustaviti ili bar ublažiti posljedice. Zmija pod njezinim nogama simbolizira Sotonu, koji je nastavio napastovati i zavoditi čovjeka u posljednjim vremenima novim metodama. Sotonino obećanje da će oni koji pogaze Božje zapovijedi i sami postati bogovi prošlo je u 19. stoljeću kroz ideološke i materijalističke forme filozofije kojom se pokušavalo stvoriti čovjeka drukčijeg od onoga kakvoga je Bog stvorio.

Godine 1858. Gospa se predstavila u Lurdu kao "Bezgrješno Začeće!" Svoju je poruku izrazila ne samo riječima nego i svojom pojavom: bila je odjevena u bijelu haljinu sa zlatnom ružom na svakoj nozi. Ruža simbolizira čovjekovu pravu bit, zlato simbolizira postojanost, a noge simboliziraju temelj. To je Bezgrješno Začeće, koje je Nebo dalo, dar Božji, nipošto proizvod ljudskoga znanja ili truda. Stavljanjem uz Bezgrješno Začeće trebao je biti novi tip čovjeka, "usavršenog" u Staljinu, Hitleru, Titu, Mao Ce Tungu i Paulu Potu koji su sposobni degradirati druge u sredstva za zadovoljenje bolesnih ambicija, da budu upotrijebljeni i odbačeni. To je bilo nedavno demonstrirano na najgori način u srpskim masovnim silovanjima u Bosni i Hercegovini. To i holokausti koji se u Europi stalno vraćaju moraju biti posljednja faza u ljudskom 'razvoju'.

Što se dogodilo Luciji, Franji i Jacinti u Fatimi godine 1916., također je vrlo znakovito. Prije no što je došla Gospa pojavio se "Anđeo mira". Nakon što se predstavio, kleknuo je, s glavom prignutom do zemlje, triput je ponovio: "O Gospodine, klanjam Ti se i ljubim Te. Molim oproštenje za one koji ne vjeruju, ne klanjaju Ti se, ne nadaju se i ne ljube Te." To je poruka s drugoga svijeta – svijeta koji je moderni čovjek također odbijao – čiji je glasnik uzvišeniji od čovjeka. To je bila anđeoska opomena i lekcija ljudima da promijene svoje putove i da slijede njegov primjer, da ljube i štuju svojega Boga.

Dana 17. svibnja 1917. Gospa se osobno pojavila. Nakon dva svjetlosna bljeska ona je stala pred djecu i rekla: "Ne bojte se! Ja vam ne ću nauditi." Bila je kraljevski odjevena u bijelu haljinu, a na glavi je imala zlatom protkani veo. Kad su je djeca upitala odakle je, ona je odgovorila: "S Neba." To je bio odgovor modernim materijalistima i drugim filozofima koji su nijekali postojanje toga, drugog svijeta. Tu je prije ljudskog bića nebesko, lijepo, proslavljeno i autoritativno biće. Tako postoji drugi svijet koji ne samo da postoji nego je slavniji od ovoga.

Gospa je stajala pred djecom da ih pouči, da svojim porukama pokuša zaustaviti čovjeka od daljnjeg pada na putu napuštanja jedinoga Istinskoga Boga i srljanja u katastrofu. Gospa je upozorila na taj put i pozvala na žurno obraćenje grješnika, od kojih su mnogi vezani za pakao. Gesta naše Gospe bila je vrlo znakovita: raširila je ruke i tajanstvena je svjetlost obasjala djecu. U tomu svjetlu, djeca su rekla: "Mi smo vidjeli sebe u Bogu jasnije nego što se vi možete vidjeti u najjasnijemu zrcalu!"

Ta lekcija uči sve ljude, osobito one u društvenim znanostima, da se čovjek može naći i vidjeti samo u Božjemu svjetlu.

Gospa se pojavila u Međugorju u lipnju 1981. (prvi put na blagdan Ivana Krstitelja) i šestoro mladih vidjelaca predstavila se kao "Kraljica mira". Njezine su poruke obuhvaćale pet glavnih poziva: na vjeru, obraćenje, molitvu, post i mir. Od toga svega najvažniji je mir, a ostala su četiri preduvjet za njegovo postizanje.

Tu je važno što se naša Gospa ukazala s Djetetom Isusom u rukama. To i poruke o miru su povezani. Biblija govori da je Krist naš mir (Ef 2, 14). To je poruka koju nam Gospa daje i preklinje nas da je prihvatimo. Krist je mir, ali ne toliko On koji je samo na Nebu ili u nekomu drugom mjestu, nego u ljudskom srcu. Sve je usmjereno na srce. Tu se zbiva presudna drama i tu se donosi odabir između Boga i čovjeka. Pravi mir – Krist – mora ući u čovjekovo srce i tamo imati stalno boravište.

Sve dobro i zlo dolaze iz srca. Tu se moraju dogoditi sve promjene i obraćenja da bi se zaustavila poplava mržnje, ratova i katastrofa. Gospa želi da promijenimo sadašnje stanje, u kojem je čovjek degradiran, a Bog gurnut ustranu, u svrhu kreiranja novoga svijeta u kojem su Bog i čovjek povezani u život u kojemu mir nadvladava.

Sve poruke koje nam Bog daje – većinom po našoj Gospi – u posljednjih 150 godina bile su o čovjeku i o Bogu. One nam daju pravu, ispravljenu sliku o njima da zamijeni krive ideje koje su bile ugrađene u ljudski um. Bog, jedino Biće s pravim znanjem o odnosu između Njega i čovjeka daje to znanje čovjeku na dar da bi ga čovjek upotrijebio u svakodnevnom životu.

Zapravo, svi problemi današnjeg vremena rezultat su guranja Boga, a time i čovjeka u podređeni položaj. Posljedice su toga široko rasprostranjeni nered, konflikti i općenito kaos koji se širi i prijeti čovječanstvu apokaliptičnim krajem.

Čovjekova primljivost prema brojnim opasnostima nije jednaka ili mjerodavna. Na taj način ta se drama događa u stotinu različitih situacija na različitim područjima i razinama s jednim zasad neodređenim ishodom, ali koji nas ipak tako vodi da očekujemo najgore.

PRAVI ŽIVOT U BOŽJIM PORUKAMA

Ovaj kratki pregled sadašnje povijesti spasenja dovodi nas do fenomena Vassule. Ona je s tim porukama ukorijenjena u modernu povijest spasenja. Činjenica što se poruke i događaji uopće događaju ukazuje da je svijet dosegnuo pogibeljno stanje grijeha kao posljedicu iskrivljene slike čovjeka i Boga. Stoga je goruće potrebno obraćenje. Situacija se svakog dana pogoršava i opasnost posvemašnje nesreće raste, dok su čovjekovo neznanje, letargija i slabost dostigli kritičnu točku. A ipak, Bog, vjeran u svojoj ljubavi prema čovjeku, vidi da je to pogoršanje sve jasnije i žešće. U tom se svjetlu poruke najlakše razumiju.

U ovom se naraštaju i njegovoj civilizaciji stvari i ljudska bića zamjenjuju i s ljudima se postupa kao sa stvarima. Vassuline poruke rehabilitiraju čovjeka. On nije broj ili stvar, on je Božji partner prema kojemu je usmjerena sva Božja ljubav. Čovjekovo je dostojanstvo Kristovo dostojanstvo. Čovjek nije bog, ali nije ni 'nitko'. On nije ni samodostatan ni samozadovoljan. Čovjek je potpuno okrenut k Bogu, kao i Bog k čovjeku.

Vassuline bilježnice sadrže izvanrednu potvrdu i uzdizanje čovjeka, koji je iz mnogih ideoloških, gospodarskih, društvenih, političkih, pa čak i vjerskih perspektiva, sveden na broj, na stvar, nusprodukt socijalizacije. U Vassulinim pisanjima Bog je jednako 'rehabilitiran'. On sada nije izum ili projekcija "Razuma", nego osobna Ljubav koja se velikodušno izlijeva i daje se čovjeku slobodno na dar. Susret čovjeka i Boga odvija se u čovjekovu srcu, ne u strukturama ili institucijama. On se odvija u uzajamnoj ljubavi, a ne formaliziranom ritualu. Pouke o vjeri, molitvi i ljubavi nisu ništa ako nisu život.

Ovo je doba umnogome ateističko. Kad Vassula opaža da je apostazija sklopila brak s racionalizmom da bi se rodio ateizam, Isus kaže: "Moj Duh Sveti u velikoj apostaziji vašeg naraštaja progonjen je kao nikad do sad" (bilježnica 60/42-43). Prenaglašeno značenje znanosti također je imalo ulogu. Pogrješno je misliti da znanost drži ključeve istine. Bez duhovnog elementa, znanost je za čovječanstvo više štetna nego korisna. U okviru svojih ograničenosti, znanost ne može dosegnuti Boga ili uspostaviti ikakav odnos s njim, osim poštivanjem stvorenja kao najjačeg dokaza Božjeg postojanja.

Samo vjera, koja bi se mogla nazvati 'nadnaravno znanje' daje pravo znanje i pravu mudrost. Vjera je prikladan odgovor na Objavu koja je izraz Božjega znanja o njemu samome, o čovjeku i o svijetu općenito. Znanstvenici bez vjere štetni su i opasni. To je potvrđeno u ponašanju onih koji su vodili svoj život oslonjen samo na znanost. Najsumnjivije, najodvratnije politike vođene su uime znanosti. Povucimo, primjerice, paralelu između 'znanosti' nacističkih koncentracijskih logora i sadašnjeg podupiranja istraživanjima fetusnoga tkiva i 'proizvodnje' ljudskih embrija.

Najstrašnija ubijanja dogodila su se potpomognuta znanošću, najkrvaviji su ratovi vođeni s pomoću znanosti. Znanost je moderna obmana.

Bog kaže Vassuli: "Sva mudrost dolazi od mene – otvorite svoje srce, a ne svoj um ili intelekt." (Bilježnica 62/9-13).

Mrak je pao na Boga i čovjeka. Preduvjet za pravo razumijevanje Boga jest gotovo djetinje prihvaćanje Boga, posvećenje Bogu i pouzdanje u Boga. Vassuline su poruke poziv na povratak našemu djetinjstvu djece Božje. Slava, moć i visoki položaji nisu preporučeni u Evanđelju. Ali Crkva je na žalost postala hijerarhijska institucija moći, što je postalo preprekom širenju Evanđelja i dovođenju čovjeka k punini. Zato bismo mi morali odgajati i njegovati jednostavnost, umjerenost, svjesnost svoje slabosti, pouzdanje u svoju potrebu za Bogom i otvorenost prema njemu.

Sve to upozorava na to da je u Crkvi izgubljena djetinja bezazlenost, a s njome i sposobnost primanja Boga i njegovih milosti. Svećenstvo je postalo Božji nadomjestak na zemlji namjesto njegovih odanih slugu. Isusova je poruka po Vassuli: "Razmišljaj o sebi kao o malom djetetu koje je počelo svoje prve korake" (bilježnica 7/14). Bez djetinje bezazlenosti i otvorenosti čovjeka se ne može poučavati, voditi i pomagati mu.

Udaljavanje čovjeka od Boga ostvareno je s pomoću raznih filozofskih pokreta, socioloških kretanja i zlih djela. To nas je osiromašilo, otušilo nas od Boga, pretvorilo Boga u fikciju ili u iluziju – ili, u najmanju ruku, u stranca.

Prema porukama danima Vassuli, Bog i čovjek intimni su partneri, savez i koegzistencija dvaju bića. Nema neutralnog područja, nema sivila. Božja nazočnost oživljava čovjeka, daje mu izvanrednu vrijednost. Bog kaže: "Kćeri, nalazim radost u tvojoj ništavnosti. Dopusti mi da budem sve ono što ti manjka." Tu je izvor potpore, snage i optimizma. Bog nije okrutni sudac, nemilosrdni despot ili nezainteresirani strana, nego vjerni ljubitelj čovjeka, uvijek ljubazan uvijek zabrinut za čovjekovo dobro i svim svojim Srcem okrenut k njemu.

Novo načelo koje proizlazi iz toga intimnog odnosa dvoje roditelja – Boga i čovjeka jest: zamijeniti ljubav za ljubav, ne za strah i kazne ili bilo kakav probitak. Budući da je Krist objava i Boga i čovjeka, čovjek bi morao biti objava Krista. "Ja sam tebe izabrao da pokažem svoju ljubav po tebi, krhkom cvijetu… Prepusti se meni i daj da te moje ruke oblikuju… Ja ću se objaviti kroz tebe," kaže Bog Vassuli (bilježnica 7, 2).

Kršćanstvo ne može biti propovijedano ili branjeno samo teorijom ili dogmom nego proživljenim Evanđeljem i porukama koje daje Krist. Poruke dane Vassuli posebno su upozorenje ili podsjetnik Crkvi da teoriju pretvori u praksu, da propovijeda primjerom, ne samo riječju, da velike dogmatske deklaracije zamijeni živom i posvjedočenom vjerom pretočenom u život.

Poruke koje je Krist dao po Vassuli poučavaju nas, vode nas, ohrabruju, liječe, oslobađaju od obmana i bude nas iz pospanosti. One nas potiču da težimo za dubljim značenjem egzistencije. Samo promjene unutar svake osobe donose promjene u društvu, u Crkvi i svuda. Kad se čovjek jednom promijeni, onda i te promjene rađaju druge nove promjene.

"Moj poziv upućen je svim narodima. Oni moraju znati da mir vlada u mojemu kraljevstvu. Ja dolazim unatoč njihovoj grješnosti da ih blagoslovim, jer oni su moji ljubljeni sinovi i kćeri. Slušajte to Srce koje vam vaš Bog daje, Srce koje ste vi zaboravili i više ga ne poznajete. Srce koje vas ljubi i traži vas da vam pruži život" (bilježnica 8/25-26). Stvari ne spasavaju. Bog spasava. Ali mi moramo biti otvoreni njemu i surađivati s njim.

Isus je rekao Vassuli:

Mnogi danas… odbijaju dokaz mojega Duha Svetoga koji se sada toliko očituje… Moj će vas Duh Sveti usmjeriti kao što sam ja usmjerio svoje učenike, osjenit će vas mojom milosrdnom ljubavlju. Ja ću svakome pokazati da moje Ime, Isus, Znači Onaj-Koji-Spasava… Odsad će svećenici, biskupi i kardinali početi otvarati svoje uši i čut će moj glas i s obiljem milosti izlijevanih na njih iz mojega neizmjernog milosrđa počet će shvaćati. I s njihovih će očiju pasti ljudske od skorene apostazijske prašine i oni će opet početi gledati sjaj mojega Duha Svetoga. Oni će ugledati neizmjerno bogatstvo mojega Presvetoga Srca, bogatstvo sačuvano za vaša vremena." (Bilježnica 61/6-8).

U svim Vassulinim porukama naglasa je na čovjeku. On se pojavljuje veći od sebe. Bog kaže Vassuli: "Radujem se u tebi! Ljubi me bez pridržaja, zadovoljavaj za one koji su me zaboravili i koji umnožavaju moje rane. Ljubi me, Vassula, iscjeljuj moje ljubljene duše. Budi moje Nebo!" (Bilježnica 8, 10). Nebo nije tamo negdje iznad zvijezda ili iza groba, nego tu i sada, u svakoj duši posvećenoj Bogu.

Uloga Duha Svetoga danas mora biti priznata u svijetu. Ni samo čovjek, ni samo Bog (bez naše suradnje), nisu dostatni za spasenje i za nadu na bolji svijet. Odsutnost je štovanja Duha Svetoga zastrašujuća. On je zamijenjen ljudima, njegove riječi čovjekovim riječima, njegova milosti politikom. Opkoljen institucijama blokiran je put Duhu Svetome. Namjesto da Božji Duh Sveti vodi svoja stvorenja, stvorenja traže, kroz institucije i birokratske strukture, da vode Njega. Kristov razgovor sa Vassulom ističe partnerstvo:

Moraš naučiti kako ja radim, kako osjećam i kako moja ljubav zapali srca… Sada kad smo sjedinjeni nastavit ćemo raditi zajedno. Ja ću upotrijebiti tvoju ljubav prema meni da ozdravim mnoge duše koje su na putu da budu zahvaćene Sotoninim plamenom. Ti i ja pomoći ćemo tim dušama. Sve što moraš činiti jest žarko me ljubiti… Ostani ništa i daj da ja budem sve što ti manjka." (Bilježnica 7/60-64).

Isus čini sve da bi ojbavio svoje nakane i uvjerio Vassulu u svoju neizmjernu ljubav prema njoj, ali je ne prisiljava da je prihvati. Prije uvjerava, poučava, pomaže i nadahnjuje. To je krajnje poštivanje čovjekove slobode i povjerenja. Isus štiti Vassulinu slobodu, nikad je ne primorava. On pomaže Vassulinoj 'nevjeri' i poziva je da mu se potpuno preda kako bi joj mogao podariti svoju narav.

Rehabilitacija laika i obnavljanje njihovih karizmi važni su aspekti Vassulina poslanja. Isus imenuje Vassulu da bude njegova 'nositeljica' i njegov glas i da ljudima donese njegovu poruku. Nijekanje karizmi Duha Svetoga kod laika bilo bi nijekanje samoga Duha Svetoga. Na žalost, to se događa ne samo hipotetski ili potencijalno nego je to danas općenita stvarnost u Crkvi. Vakuum stvoren zbog nepoštivanja karizmi laika, Sotona je iskoristio. Svećenici i biskupi sami ne mogu danas zadovoljiti sve potrebe Crkve i svijeta. Dapače, bez karizmi laika karizma se drugih (svećenika i biskupa) gasi. Dokaz tome jest alarmantno opadanje poziva za svećenike.

Oslabljenost laičkih karizmi izaziva oslabljenost karizmi kod drugih. Svaka je karizma povezana i usmjerena na druge karizme. Ako je jedna odbačena i druge su odbačene. Laici u Crkvi u sadašnjoj strukturi svedeni su na puke stvari ili nijeme promatrače. Posljedice su znatne kao što nas Božje poruke po Vassuli opominju. Bog šalje Vassulu i druge laike kao glasnike po svijetu. Tko može tvrditi da laici nisu potrebni Crkvi i svijetu u cjelini? Mnoge sfere društvenog i religioznog života prolaze netaknuti zbog manjka ili odsutnosti laika. Ne iznenađuje da su ta neobrađena polja postala prave pustinje.

Vassuline poruke i njezino osobno angažiranje da ih rašiti među suvremene ljude došle su u vrijeme velike opasnosti u kojoj smo zatrovani do uništenja svoje vlastite ljudskosti i da obećanje o spasenju okrenemo protiv nas samih. Intelektualna tama umotala je svijet u mrtvački pokrov. Svijet je zbunjen, etičke vrijednosti nagrižene, razlikovanje dobra i zla postalo je zamućeno ili beznačajno. Razorne sile raspojasano divljaju. Ubrzanim se korakom čitav svijet približava potpunoj katastrofi, tzv. 'sudnjem danu'. Zato Vassuline poruke nisu samo proročke nego i eshatološke. Svi nužni elementi potrebni za eshatološki ili neki scenarij kraja civilizacije već su prisutni u suvremenomu svijetu. Detalji i događaji toga scenarija još su skriveni, ali se mogu otkriti sa strašnom iznenadnošću.

Odgovarajući na pitanje koliko je još vremena ostalo do Sudnjeg dana čovjek bi mogao špekulirati i postaviti mnogo različitih odgovora, ali čovjek ne može nijekati da nužni faktori već ne postoje. Kako je čovjek opetovano odbijao ponude za spas, možda mi već živimo u vremenu očišćenja. Glad se širi na zemlji. Narodi ratuju protiv naroda. Gospodin je Vassuli rekao da su mu se oči umorile gledajući nas kako koljemo jedni druge. Zapravo, sada bi bilo pravo pitanje: Ima li još vjere?

Sotonska zavođenja smotala su čitav svijet, uključujući najbolje među nama. Politika Ujedinjenih naroda (ili bi trebalo reći 'podijeljenih' ili 'razjedinjenih naroda') to potkrepljuje, kad jednako tretiraju agresora i žrtvu, dopuštajući agresoru naoružavanje, dok žrtvi uskraćuju pravo na samoobranu. To je vrijeme kad ništa nije nemoguće, to nije vrijeme za oklijevanje. Zato su Božje očinske opominjujuće poruke po Vassuli presudne za čovječanstvo.

Dijalog između Boga i čovjeka u posljednjih 150 godina pojačan je zbog povijesne i religiozne situacije. Vassula je živi svjedok da taj dijalog još i danas traje. Njezina su pisanja najnoviji dokaz tome i u njima Bog slijedi logiku spasenja s naglaskom na prioritete važne za naše vrijeme. Iz Vassulinih bilješki lako se vidi da je Spasitelj svijeta na djelu osobito u čovjeku. Iz poruka je također jasno vidljivo da trend i razvoj našega vremena nedvojbeno požuruje dan Kristova dolaska i čovječanstvo se mora suočiti s tom činjenicom.

Presveta Djevica Marija dala je tu poruku po vassuli Fili9pincima 29. studenoga 1992.:

Kao Majka dolazim tražiti od vas da slušate svojega Oca. Čujte ga i učinite sve ono što on traži od vas da činite. Na osobit sam vam način pokazala rane naših Srdaca. Ostat ću s vama na ovaj način još kratko vrijeme. Ali ne ću vas ostaviti, vas koji ste Pastirova janjad, a da vas ne uvjerim da imate zaklon i pašnjak. Svijet opet pogrješno ocjenjuje vremena, a ne može prepoznati ni znakove. Svijet ne sluša naša Dva Srca, niti ih razumije. Odbijaju nas…

A blizu je čas kad će Svjetlost zasjati odozgo i naša Dva Srca, kao dvije Svjetiljke koje svijetle jedna kraj druge, oživjet će ovaj svijet, izvodeći ga iz mraka u svjetlo. Ta Dva Srca, koja je svijet obezvrjeđivao, na kraju će pobijediti! A ova kraljevstva svijeta proći će i bit će zamijenjena Kraljevstvom moga Sina… Sve vam je to sad vrlo blizu! (Bilježnica 63).

o. Ljudevit Rupčić, OFM

teolog, profesor egzegeze, pisac

Zürich, Švicarska