Pojašnjenje kongregacije za nauk vjere I. dio

Rim, 30. ožujka 2003.

Dragi čitatelji PRAVOG ŽIVOTA U BOGU,
od godine 2000. imam čast biti u komunikaciji s njegovom eminencijom kardinalom Josefom Ratzingerom, prefektom Kongregacije za nauk vjere. Dana 6. srpnja 2000. podnijela sam svoj ponizni zahtjev da se moji spisi podvrgnu ispitivanju Kongregacije i da mi se dade prigoda odgovoriti na rezerviranost iskazanu u Notifikaciji izdanoj 4. listopada 1995. Njegova Uzoritost dobrohotno mi je dopustila tu mogućnost i po ocu Prosperu Grechu predano mi je pismo 4. travnja 2002. koje je sadržavalo pet pitanja na koja sam trebala odgovoriti. Moji odgovori na ta pitanja podneseni su Kongregaciji za nauk vjere 26. lipnja 2002. Kardinal Ratzinger dopustio je da se sada ta pitanja mogu tiskati zajedno s mojim odgovorima i sretna sam što s vama mogu sve to podijeliti kao izraz službenoga stajališta.

Molim Boga da tiskanje ovog dokumenta posluži u dijalogu istine i ljubavi, toliko važnomu ne samo u ekumenizmu nego i postizanju Božje milosti plodonosne za Crkvu.

Bog vas blagoslovio!

Vassula

*****

Collegio Sta Monica, Rim, 4. travnja 2002.

Via Paolo VI, 25

I-00193 Rim

Poštovana gospođo Ryden,
dana 6. srpnja 2000. uputili ste pismo njegovoj uzoritosti kardinalu Ratzingeru, a koje se odnosi na Notifikaciju Kongregacije za nauk vjere vezanu za Vaše spise. Njegova Uzoritost kardinal primio je vaše pismo i zajedno sa svojim suradnicima odlučio dati Vam prigodu da razjasnite značenje nekih tvrdnja iznesenih u Vašim knjigama. U tom sam cilju određen da s Vama osobno kontaktiram kroz razgovore i dopisivanja, tako da Kongregacija može imati jasniju ideju točne interpretacije tih tvrdnji. Odmah želim razjasniti da Vi, s obzirom na to da niste rimokatolikinja, ne potpadate pod jurisdikciju ove Kongregacije i da Vi osobno ne potpadate pod cenzuru. No, budući da mnogi katolici slijede "Pravi život u Bogu", oni imaju pravo znati gdje se nalaze s gledišta nauka i prakse navedene u Vašim pisanjima. Mi smo također svjesni Vaših djela milosrđa, Vašega nastojanja da sve kršćane vodite k sjedinjenju pod Rimskim biskupom, Vaše velike posvećenosti Blaženoj Djevici Mariji, Vašega predstavljanju Boga kao Boga ljubavi čak i nekršćanima i Vašega protivljenja racionalizmu i pokvarenosti među kršćanima. Također, u Vašim posljednjim knjigama čini se, izostavljeni su neki nejasni izričaji koji se nalaze u vašim prijašnjim knjigama. Stoga bih Vam bio zahvalan ako mi najjasnije što je moguće možete odgovoriti na neka pitanja koja bi pomogla Kongregaciji da dobije što jasniju ideju o tome što vi radite.

  • Vi vrlo dobro znate da i za katolike i za pravoslavne postoji samo jedna Božja objava u Isusu Kristu, koja je sadržana u Svetome pismu i u predaji. U Katoličkoj su crkvi ipak prihvaćene "privatne" objave, kao što su Lurd ili Fatima, premda, strogo uzevši, one nisu stvar vjere. U tom smislu, smatrate li svoja pisanja kao objavu i kako bi je trebali prihvatiti Vaši slušatelji i čitatelji?
  • Vi pripadate Pravoslavnoj crkvi i često svećenike i biskupe te vjere potičete na priznavanje pape i mirenje s Rimskom crkvom. Zbog toga, nažalost, niste dobro došli u nekim zemljama Vaše vjeroispovijesti. Zašto preuzimate takvo poslanje? Što je Vaša ideja o Rimskom biskupu i kako vidite budućnost kršćanskoga sjedinjenja? Čitajući Vaša djela, čovjek ponekad dobije dojam da se stavljate iznad obiju Crkava a da se ne posvetite nijednoj. Primjerice, čini se da primate pričest u objema Crkvama, i Katoličkoj i Pravoslavnoj, ali u svojemu bračnom stanju Vi slijedite običajno pravo oikonomia. Kao što sam već rekao, ova opažanja ne znače osobnu cenzuru, jer mi nemamo nikakvo pravo presuđivati Vašoj savjesti, ali shvatite našu zabrinutost zbog Vaših katoličkih pristaša koji takav stav mogu tumačiti na relativistički način i doći u napast da ne poštuju disciplinu svoje Crkve.
  • U Vašim prijašnjim spisima, kao što je primijećeno u "Notifikaciji", bila je neka zbrka u terminologiji koja se odnosi na osobe Presvetoga Trojstva. Uvjereni smo da se slažete s naučavanjem svoje Crkve. Mislite li da biste nam mogli pomoći u razjašnjavanju tih izričaja? Kad je riječ o stvarima vjere, ne bi li bilo dobro slijediti službenu terminologiju standardnog katekizma kako bi se izbjegla zbrka u glavama čitatelja "Pravog života u Bogu"?
  • Postoje također određene poteškoće u pogledu protologije i eshatologije. U kojem smislu duša ima "viđenje Boga" prije nego je ušla u tijelo? I kako Vi vidite mjesto Nove Pedesetnice u okviru povijesti spasenja s obzirom na paruziju i uskrsnuće mrtvih?
  • Što je pravi identitet pokreta "Pravog života u Bogu" i što on traži od svojih pristaša? Kakva je njegova struktura?

Draga gospođo Ryden, žao nam je što Vas uznemirujemo ovim pitanjima i budite sigurni da cijenimo vaša dobra djela i nakane. No, kao odgovor na Vaše pismo upućeno kardinalu Ratzingeru, smatramo da je naša dužnost razjasniti neke nejasnoće u Vašim spisima, koje su Vam mogla promaknuti. Mi to dugujemo Vašim katoličkim čitateljima koji bi se mogli sukobiti sa svojom savjesti zbog slijeđenja Vaših pisanja. Molimo Vas, uzmite si vremena za odgovor, a bilo bi bolje kad bismo se Vi i ja mogli sastati i obaviti nekoliko neformalnih razgovora prije nego što išta napišete. Molite se da Vas Duh Sveti prosvijetli, a posavjetujte se s duhovnim vođom ili teologom kojemu možete vjerovati. Također smo uvjereni da će Vam naša pitanja pomoći da shvatite dublji smisao svojih pisanja kako bi postala prihvatljivija i katolicima i pravoslavcima. Ja osobno bit ću Vam na raspolaganju da razjasnimo njihovo značenje.

Njegova Uzoritost pozdravlja Vas i nada se da ćete pružiti zadovoljavajući odgovor kako bi se olakšala njegova zadaća u udovoljavaju molbi navedenoj u Vašemu pismu.

Pozdravljam Vas u Kristu,

o. Prosper Grech, OSA

savjetnik Kongregacije

******

Velečasni o. Prospero Grech

Collegio Sta Monica,

Via Paolo VI. 25

I-00193 Rim

Predmet: Odgovor Vassule Rydén na pismo o. Prospera Grecha pisano uime Njegove Uzoritosti kardinala Josepha Ratzingera iz Kongregacije za nauk vjere, od 4. travnja 2002.

Poštovani oče Prospero Grech,
najprije želim zahvaliti na pruženoj mi mogućnosti da odgovorim na pitanja koja imate u vezi s mojim pisanjima i mojom aktivnošću, iznesenima u Vašem cijenjenom pismu od 4. travnja 2002. i onim neprestance ponavljanim kritičkim točkama sadržanim u "Notifikaciji" iz godine 1995.

Svjesna sam zadaće i odgovornosti Vaše ugledne Svete Kongregacije u "ispitivanju duhova" (1 Iv 4, 1). Ja sam tijekom ovih godina shvatila složenost ove zadaće u pronicanju te koliko je ona delikatna, jer sam i sama na svojemu putu susrela mnoge ljude koji su mi prilazili tvrdeći kako i oni imaju božanska iskustva, koja su htjeli pomiješati s mojim. Zbog razboritosti i zbog odgovornosti odlučila sam ne osvrtati se ni na jedno od njih. Zato cijenim Vaš rad u zaštiti vjere od bilo kakve štete i u očuvanju čistoće vjere od neautentičnih iskustava, a jednako tako u zaštiti pravih karizmi koje bi mogle koristiti Crkvi.

Također sam Vam zahvalna na danoj mi mogućnost da razjasnim i osvijetlim neke izričaje koji mogu izgledati nejasni kao da su pisani u izmišljenom i poetičkom ili simboličnom stilu. Isto tako svjesna sam da govoriti katoličkim kršćanima premda sam grčka pravoslavka, jest neobično, ali prije nego da se na to gleda kao na nered, ponizno želim da to bude moj mali doprinos ozdravljenju razilaženja između kršćanske braće. I zato ću najbolje što mogu odgovoriti na pitanja koja ste mi izvoljeli dati u potpunoj iskrenosti i razumljivosti, jednako uvjerena u vašu velikodušnost, dobru volju i razumijevanje mojih ograničenosti u iznošenju potpunog prikaza sadržaja dvanaest knjiga naslovljenih "Pravi život u Bogu".

Pitanje 1: Odnos između "Pravog života u Bogu" i Objave.

Vi vrlo dobro znate da i za katolike i za pravoslavne postoji samo jedna Božja objava u Isusu Kristu, koja je sadržana u Svetome pismu i u Predaji. U Katoličkoj su crkvi ipak prihvaćene "privatne" objave, kao što su Lurd ili Fatima, premda, strogo uzevši, one nisu stvar vjere. U tom smislu, smatrate li svoja pisanja kao objavu i kako bi je trebali prihvatiti Vaši slušatelji i čitatelji?

Ja nikad nisam imala pouke iz katekizma, a kamoli iz teologije, niti sam znala išta o teološkim nijansama kao što je gore spomenuto na početku mojega poziva i mojega obraćenja. O tim sam razlikama poučavana postupno kako je teklo nježno vođenje Duha Svetoga. Na samom početku mojega poziva bila sam veoma zbunjena, i u početku, za vrijeme očitovanja mojega anđela čuvara, evo što sam rekla: "Ali ja ne razumijem! Mi već imamo Bibliju, pa zašto su nam potrebne poruke?" Moj je anđeo odgovorio: "Znači, Ti smatraš da je sve dano u Bibliji?" Odgovorila sam: "Da. Zato ne vidim razlog svemu ovome. Mislim, ništa nije novo". Onda je anđeo rekao: "Bog želi da ove poruke budu dane." Rekla sam: "Postoji li poseban razlog zašto meni?" Anđeo je odgovorio: "Ne. Bog vas sve ljubi. Ove su poruke samo podsjetnik da vas podsjeti kako su vaši temelji počeli". (7. kolovoza 1986.)

Jedan mi je protestantski službenik rekao da nema nikakva razloga zašto bi nam Bog sada želio govoriti kad imamo Bibliju. Zbunjena, rekla sam Isusu Kristu: "Gospodine, ima službenika koji odbijaju čuti ili vjerovati da se Ti možeš očitovati ovako, po meni. Oni kažu da si nam Ti, Isuse, svima dao istinu i da im nije potrebno ništa drugo osim Biblije, drugim riječima, da je cijelo ovo djelo pogrješno".

Evo odgovora Isusa Krista:

Rekao sam vam svima da će vas Odvjetnik, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje Ime, učiti svemu i podsjetiti vas na sve ono što sam vam rekao. Ne dajem vam nikakav novi nauk. Samo vas podsjećam na Istinu i dovodim one zalutale natrag, k potpunoj Istini. Ja, Gospodin, dobro ću vas prodrmati podsjećanjem. I moj Duh Sveti, Odvjetnik, uvijek će biti među vama kao Podsjetnik na moju Riječ. Zato se ne iznenađujte kad vam moj Duh Sveti govori. Ovi su vam podsjetnici dani mojom milošću, da vas isprave i podsjete na moje putove. (20. prosinca 1988.)

Jedanaest godina poslije Gospodin je tražio da zapišem ovo:

Sve te poruke dolaze s visine i ja sam ih nadahnuo. One mogu korisno poslužiti za pouku i za poricanje zabluda. One mogu koristiti za vođenje Crkve u jedinstvo i za vođenje ljudi u život te ih poučiti kako da budu sveti. One su vam dane radi boljeg objašnjenja[1] Objave[2] koja vam je dana. One su neiscrpni izvor začuđujuće milosti za sve vas, da vas obnovi (30. srpnja 1999.).

Ja vjerujem da postoji samo jedna Objava i nikad nisam rekla suprotno niti se to nalazi u ovim pisanjima. Ne očekujem da bi čitatelji "Pravog života u Bogu" poruke smatrali većima od Svetog pisma i sigurna sam da ništa u porukama "Pravi život u Bogu" ne može navesti one koji me slušaju ili čitaju da misle na drugi način. Zapravo u svojim svjedočenjima cijelo vrijeme citiram mnoga poglavlja iz Svetog pisma, kadšto čak više nego same poruke. U sklopu poruka jasno je i neprestano inzistiranje na usredotočenje na Bibliju i življenje njezine istine. Pisanja su aktualizacija i podsjetnik na jednu jedinu Objavu u Kristu sadržanu u Svetom pismu i predaji, predanu kroz Crkvu, ova su pisanja samo apel na tu Objavu. Zapravo, ta pisanja nikad nisu navela čitatelje da ih stave iznad Svetog pisma, nego svjedočenja pokazuju da su im pomogla da bolje razumiju Riječ Božju. Da, mi znamo da nas Bog može podsjetiti na svoju svetu Riječ kad vidi da je to nužno za dobro Crkve. Milosti takve vrste, jer to jest milost, osvjetljava ili čini da se očituje istina već poznata, dajući joj bolje shvaćanje.

Čovjek bi se zato mogao upitati zašto Bog poziva nekoga toliko ograničenog i nevrijednog, potpuno nezainteresiranog i neznalicu u stvarima Crkve, koji nikad nije težio za Bogom, da primi "podsjetnika njegove Riječi"? Zar nisu svećenici i teolozi pozvani to činiti? Da, vjerujem da jesu, i ja ni na koji način nisam kanila natjecati se sa svećenicima i teolozima koje je Bog pozvao da vrše svoju dužnost; a ipak, ja vjerujem da me je Bog iznenada pozvao svojim izravnim djelovanjem sa svoje strane.

Nedavno sam saznala kako je Drugi vatikanski sabor istaknuo važnost da laici pridonose širenju Radosne vijesti preko raznih darova kojima ih je Bog obdario po svojoj Crkvi. U Lumen Gentium Koncil jasno tvrdi da laici sudjeluju u proročkoj službi Kristovoj i da Krist "ispunjava to poslanje ne samo po svećenicima nego i po laicima. Stoga je i jedne i druge učinio svjedocima te ih poučava osjećajem vjere (sensus fidei) i milošću Riječi" (LG 35). Zato, svaki laik ima udio u toj službi Evanđelja prema karizmi koju je Bog dao njemu ili njoj i preko tih darova on ili ona postaju svjedok i živi instrument poslanja same Crkve, a "prema mjeri Kristova obdarivanja."

U većini klasičnih djela temeljne katoličke teologije postoji razlika između Objave kao koncepta refleksije (Objava s velikim O) i objave kao koncepta iskustva (objava s malim ''o'', često u množini, tj. kao objave). Kad o svojemu poniznom iskustvu govorim kao o ''objavi'', govorim o objavi s malim "o", s iskustvene točke gledišta.

Ne govorim o svojemu iskustvu kao o objavi s doktrinalne točke gledišta i ni na koji način ne želim ga usporediti s Objavom. Kao ni druge "privatne objave" ili "proročke objave" tako ni moje djelo ništa ne dodaje pokladu vjere. Naprotiv, Božji poziv upućen meni ima za cilj upozoriti na puninu istine poklada vjere, da u većoj punini uđe u život i živi od te istine.

Konstitucija Drugog vatikanskog sabora Dei Verbum jasno kazuje da je Javna objava potpuna i savršena i "ne treba više očekivati nikakvu novu javnu objavu prije slavne pojave našega Gospodina Isusa Krista" (Dei Verbum, 4). S druge strane, Dei Verbum točno kaže da narod Božji mora stalno produbljivati shvaćanje te istine:

Ta predaja koja potječe od apostola, uz prisutnost Duha Svetoga, u Crkvi napreduje: raste, naime zapažanje i predanih stvari i riječi i razmatranjem i proučavanjem onih koji vjeruju i o tome u svojemu srcu razmišljaju (Lk 2,19 i 51) i nutarnjim uvidom duhovnih stvari koje doživljavaju i navješćivanjem onih koji su nasljedstvom biskupstva primili siguran dar istine. Crkva, naime, tijekom stoljeća neprekidno teži punini božanske istine dok se na njoj samoj ne ispune Božje riječi (Dei Verbum, 8).

Njegova eminencija, kardinal Jozef Ratzinger, veoma je eksplicitno izrazio odnos između kršćanskog proroštva i Objave da ta teza kako će proroštvo prestati ispunjenjem Objave u Kristu krije nerazumijevanje. Njegovo stajalište bilo je izrečeno u jednom intervjuu o kršćanskom proroštvu, a zatim u komentaru pri objavljivanju Treće fatimske tajne. Dopuštam si citirati izravno iz njegova intervjua:

Objava u biti jest Bog koji nam se daje, koji izgrađuje povijest s nama i koji nas ponovno sjedinjuje okupljajući nas zajedno. To je razotkrivanje susreta koji ima i svojstvenu komunikacijsku dimenziju i spoznajnu strukturu. To također nosi dublji smisao za spoznavanje istine Objave. Shvaćena na ispravan način, Objava je postigla svoj cilj s Kristom jer - lijepo rečeno riječima sv. Ivana od Križa - kad Bog osobno govori, nema se što više dodati. Ništa se više ne bi moglo reći o Logosu. On je među nama na cjelovit način i Bog nema ništa veće da nam dâ, da nam kaže, osim sebe samoga. Ali ta sama cjelovitost Božjega davanja samoga sebe - to da je On, Logos, nazočan u tijelu - također znači da moramo nastaviti prodirati u taj misterij. To nas vraća natrag na ustrojstvo nade. Kristov dolazak početak je jednog uvijek dubljeg znanja i postupnog otkrivanja onoga što nam je u Logosu dano. Tako je inauguriran novi način vođenja čovjeka u cijelu istinu, što stoji u Ivanovu Evanđelju kad Isus kaže da će Duh Sveti sići. Ja vjerujem da je pneumatološka kristologija o Isusovu oproštajnom govoru vrlo važna za danu nam temu kad Krist objašnjava da je njegov dolazak u tijelu bio samo prvi korak. Stvarni dolazak bit će kad Krist više ne bude vezan za mjesto ili tijelo prostorno ograničen nego kad bude došao svima nama u Duhu kao Uskrsli Krist, tako da, ulazeći u istinu, može zadobiti i veću veličinu. Meni se čini jasnim da - smatrajući da je vrijeme Crkve, to jest da je vrijeme kad nam Krist dolazi u Duhu određeno tom istom pneumatološkom kristologijom - proročkim elementom kao elementom nade i apela, ne može prirodno nedostajati ili da postupno nestane (30 Giorni, Siječanj 1999.).

Na isti način ni ja nikako ne tvrdim da status ili autoritet mojih pisanja dolazi uz Sveto pismo. Biblija je nadahnuta na nepogrješiv način. Ponizno vjerujem da me je Gospodin potaknuo na put s Njime izravnim djelovanjem u mojoj duši pomažući mi kad sam pozvana da pišem, ali to nije nadahnuće u istom smislu kao što je to Sveto pismo i rezultat nije siguran, ali to ne znači ni da bi u mojemu pisanju moralo biti doktrinalnih pogrješaka, za koje sam sigurna da ih nema.

U knjizi oca Marie-Eugène Ja sam kći Crkve, on nas podsjeća kako se Bog može prilagoditi duši:

Božje izravno djelovanje, namijenjeno ljudskom biću koje će upotrijebiti, čudesno je prilagođeno psihološkom životu te duše. Ta prilagodba Boga mora se naglasiti kao važna karakteristika Njegove intervencije. Bog, koji pristaje govoriti jezikom ljudskog znakovlja da bi nam dao svoju svjetlost, spušta se do točke prilagođavanja sebe našemu temperamentu i našim posebnim potrebama u izboru tih znakova, kako bi nas što više dosegao. Za vjeru koja je očuvala svoju čistoću i jednostavnost, On će govoriti jezikom vanjskih sjajnih znakova koji će učiniti da vjera treperi. Za vjeru koju je racionalizam učinio oholom i kritičkom, On će imati više intelektualan jezik.[3]

Kardinal Ratzinger je rekao da, "bi se moglo uzdići do riječi i zamisliti nutarnji kontakt s Bogom, čak i u slučaju autentičnog misticizma, uvijek ovisi o mogućnostima čovjekove duše i njezinih ograničenosti". Tako ja imam iskustvo Riječi Božje bez napora, drugim riječima, a da me ništa ne prisiljava, jednostavno samo tako dođe. Ja primam tu komunikaciju (nutarnje riječi) u dva oblika. Molim Vas primite na znanje da nikako ne želim reći kako savršeno dobro znam kako izreći taj fenomen i kako Bog može činiti takve stvari, ali objašnjenje koje slijedi, najbolje je što mogu dati:

1. Kroz intervenciju nutarnjih riječi, lokucio. Riječi su koje razumijem stvarne, mnogo jasnije nego kad ih čujem svojim ušima. Jedna jedina riječ može sadržavati mnogo značenja tako da se razumijevanje samo po sebi ne bi moglo brzo pretočiti u ljudski govor. Svaka božanska riječ ili uputa koja mi se daje kao pouka, nije na način školskog poučavanja, možda zbog ograničenosti vremena ne bi moglo sve biti objašnjeno odjednom ili bi se zbog ljudske slabosti moglo zaboraviti, ili čak ne shvatiti u potpunosti. Ali božanska pouka ili riječ koja mi se daje, daje se u takvom vremenskom trenutku i urezuje se u pamet na takav način da bi je bilo teško zaboraviti. Svjetlost koju prospe toliko je golema, baš poput sjajne svjetlosti koja sja nadaleko i široko, dajući vam bogatstvo znanja istoga trenutka mnogo veće nego sama riječ po sebi. Dana je riječ poput široke rijeke koja se račva u rječice koje vas vode svuda i na različita mjesta, ali uvijek dolazi iz iste rijeke. Svako normalno poučavanje u školi zahtijevalo bi od mene mjesece učenja. Kad iskusim riječi tako snažno, ja sam jednako svjesna da će pisani oblik i način na koji ću izreći te riječi ovisiti o mojim ograničenim sposobnostima jezika i izražavanja.

2. Drugi način na koji primam Božju riječ jest kroz prosvijetljenost shvaćanja u svojemu intelektu bez ikakva izgovaranja govora. To je kao da Bog prenosi svoju misao u mene. Ja odmah znam što Bog hoće ili što želi reći. Tada moram zapisati "neizrečenu poruku" najbolje što mogu, birajući svoje vlastite riječi.

Poslije mi je ovdje u Rimu rečeno da je sveta Brigita Švedska imala sličan način zapisivanja poruka.

Zašto je Gospodin izabrao taj posebni način zapisivanja poruka kad On čak drži moju ruku? Zaista ne znam! Kad sam ga pitala zašto je to tako, Gospodin mi je samo rekao: "Zato što mi se tako sviđa ". Tako da ja ne znam kako se to događa. Željela bih napomenuti da su teolozi, koji su također eksperti u grafologiji i koji su ispitivali ova pisanja, ovakvo pisanje nazvali "hijeratskim" opisujući mnoge različitosti između načina kako ja pišem i takozvanog automatskog pisanja. Poslije sam saznala da su poznati mistici, kao Tereza Avilska, iskusili uzetost tijela ili kadšto samo dijelova tijela. Vjerujem da je to blaži oblik uzetosti moje ruke i pouzdanja da Gospodin ima svoje razloge za to.

Pitanje 2: Moj odnos pravoslavne kršćanke s Rimokatoličkom crkvom.

Vi pripadate Pravoslavnoj crkvi i često svećenike i biskupe te vjere potičete na priznavanje pape i mirenje s Rimskom crkvom. Zbog toga, nažalost, niste dobro došli u nekim zemljama Vaše vjeroispovijesti. Zašto preuzimate takvo poslanje? Što je Vaša ideja o Rimskom biskupu i kako vidite budućnost kršćanskoga sjedinjenja? Čitajući Vaša djela, čovjek ponekad dobije dojam da se stavljate iznad obiju Crkava a da se ne posvetite nijednoj. Primjerice, čini se da primate pričest u objema Crkvama, i Katoličkoj i Pravoslavnoj, ali u svojemu bračnom stanju Vi slijedite običajno pravo oikonomia. Kao što sam već rekao, ova opažanja ne znače osobnu cenzuru, jer mi nemamo nikakvo pravo presuđivati vašu savjest, ali shvatite našu zabrinutost zbog Vaših katoličkih pristaša koji takav stav mogu tumačiti na relativistički način i doći u napast da ne poštuju disciplinu svoje Crkve.

Motivi poduzimanja ovoga djela sjedinjenja.

Ne vjerujem da bih ikad imala hrabrosti ili gorljivosti suočiti se s pravoslavnima da ih vodim k razumijevanju, k pomirenju koje naš Gospodin želi od njih, da nisam iskusila prisutnost našega Gospodina, niti bih izdržala protivštine, kritike i progone koje su oni poduzimali protiv mene. Na početku Božje intervencije bila sam potpuno zbunjena i bojala se da sam zavedena; ta je nesigurnost zaista bila najveći križ, jer nikad nisam čula u svojemu životu da se Bog zaista može iskazati ljudima u naša vremena, a nisam imala koga pitati o tome. Zbog toga sam ga pokušavala otjerati, ali me to iskustvo nije ostavljalo, a poslije, polako, s vremenom, postala sam sigurna i uvjerena da je sve to bilo samo Božje djelo, jer sam počela gledati Božju ruku u tome. Zato sam se prestala bojati suočiti s protivljenjem i kritikom i imala sam potpuno pouzdanje u našega Gospodina, znajući da će tamo gdje ja manjkam On uvijek dodati, unatoč mojoj nedostatnosti, i da će Njegova djela uvijek slavno završiti.

Približavati se pravoslavnim svećenicima, redovnicima i biskupima da priznaju papu i da se iskreno pomire s Rimskom crkvom nije nimalo lak zadatak, kao što Gospodin kaže u jednoj poruci; to je kao pokušavati plivati protiv jake struje. Ali nakon što sam vidjela kako naš Gospodin trpi zbog naše podijeljenosti, nisam mogla odbiti Gospodinov zahtjev kad je tražio da nosim taj križ; tako sam prihvatila to poslanje, ipak ne bez prolaženja (a i još uvijek prolazim) kroz mnoge vatre.

Pitali ste: "Zašto ste poduzeli to poslanje?" Moj je odgovor: zato što me Bog pozvao, ja sam povjerovala i odgovorila; zbog toga ja želim vršiti volju Božju. Jedna od prvih Kristovih riječi bila je: "Koja je kuća važnija, tvoja kuća ili moja Kuća?" Odgovorila sam: "Tvoja Kuća, Gospodine!" On je rekao: "Oživi moju Kuću, uljepšaj moju Kuću i ujedini je".

Neki grčkopravoslavni svećenici potpuno su me odbili, prvo, zato što mi ne vjeruju[4], drugo, zato što sam žena i, treće, zato što sam žena ne bih smjela govoriti. Neki su redovnici sumnjičavi prema meni govoreći da sam vjerojatno "trojanski konj" kojega je poslao i platio Papa, ili da sam čak unijatkinja. Mnogi ne žele čuti za pomirenje ili ekumenizam. Oni smatraju herezom ako se molim s rimokatolicima. To je ono što oni vide kao stajanje iznad obiju Crkava a da nisam posvećena nijednoj. Ja sam potpuno i u cijelosti posvećena svojoj Crkvi, ali nije hereza ni grijeh ako živim ekumenski i molim s ostalim kršćanima da bih promicala sjedinjenje. Premda je ključ jedinstva, prema našemu Gospodinu u ovim pisanjima, poniznost i ljubav. Mnogi ljudi od ovih crkava još uvijek nemaju taj ključ. Mnogi grčkopravoslavni laici, kao i običan svećenik iza ugla, sve do redovnika u dalekom samostanu, Rimokatoličku bi crkvu do dana današnjega nazivali heretičkom i opasnom: oni su naučeni tako vjerovati od svojega rođenja, a to je pogrješno. A ipak ja vjerujem da se i oni u svojoj krutosti mogu promijeniti kroz metanoju i s pomoću sile Duha Svetoga koji bi ih natjerao da se sagnu, a i po molitvama vjernih. Na našim skupovima mi molimo Boga za tu promjenu srca.

No, nije u pitanju samo njihovo sagibanje. Svatko se mora sagnuti u poniznosti i ljubavi. Ljudi svake Crkve trebaju voljko umrijeti svojemu ja i svojoj krutosti, pa će onda kroz taj čin poniznosti i poslušnosti prema Istini Kristova nazočnost zasjati u njima. Vjerujem da će tim činom poniznosti prošle i sadašnje pogrješke Crkava biti oprane i ostvarit će se jedinstvo. Nikad ne gubim nadu u približavanju pravoslavnima i zato im se uvijek vraćam da bih im svjedočila. Moje ih svjedočenje podsjeća na Gospodinove riječi: "Da svi budu jedno, kao što si Ti, Oče, u meni, i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao! " (Iv 17, 21). Tako je, unatoč zaprekama, formirano nekoliko ekumenskih molitvenih zajednica u Ateni i na Rodosu, u koje su uključeni pravoslavni svećenici. Sve su te molitvene zajednice počele moleći krunicu, a potom druge molitve. No, nije odbijanje jedino što primam od pravoslavne hijerarhije, zbog već spomenutih razloga, nego me je Gospodin opskrbio i dobrim brojem grčkopravoslavnih svećenika prijatelja.

Rimski biskup

Gospodin mi je dao nutarnje viđenje triju željeznih šipaka koje simboliziraju tri glavna kršćanska tijela, katolike, pravoslavne i protestante, pozivajući njihove glavare da se susretnu savijanjem, da bi se tako mogli susresti, jer, da bi se susreli, moraju se saviti. To poglavlje govori o stavu koji je nuždan da bi došlo do sjedinjenja za kojim Gospodin čezne još od svoje molitve upućene Ocu - "da svi budu jedno". Oni se ne zavaravaju govoreći o jedinstvu na ontološkoj razini, upozoravajući na to da ne bi trebalo biti razlika do kojega su stupnja razne kršćanske skupine sačuvale istinu što ju je Krist povjerio svojoj Crkvi. I nije istina da tvrdim da se taj poziv na poniznost među kršćanskom braćom treba primijeniti za pankršćanski pristup jedinstvu i da bi to jedinstvo napredovalo preko trgovinja istinom (kao trgovci, prodajući i kupujući), idući k niveliranju i relativizmu istine. Baš suprotno, ja sam često govorila o nužnosti da se ostane vjeran istini, a više od onoga što ja govorim, ove poruke nisu ništa drugo nego poziv na život u istini Evanđelja, u jedinoj Objavi Kristovoj, kao što je već navedeno. Ova pisanja sadrže mnoge opomene protiv suprotnoga držanja, sve do ocrtavanja "krivog ekumenizma" poput "trojanskog konja" - uvođenja beživotne Kristove slike:

Pojava premazana određenim bojama, pojava čijom vas ovi trgovci pokušavaju učiniti štovateljima i sljedbenicima, nisam ja - to je izum iskvarene ljudske spretnosti da obezvrijedi smisao moje Svetosti i mojega Božanstva. To je krivi ekumenizam, pogrđivanje svega što je sveto. Trpim zbog grijeha ovih trgovaca (22. listopada 1990.).

Mnoge poruke o sjedinjenju spajaju ova dva vitalna aspekta ekumenizma: Duhovno stajalište koje uključuje poniznost i ljubav prema drugim kršćanima zajedno s beskompromisnim traganjem za Kristovom istinom. Evo primjera u poglavlju u kojemu Djevica Marija govori o građi jedinstva:

Kraljevstvo Božje nisu samo puste riječi na usnama. Kraljevstvo je Božje ljubav, mir, jedinstvo i vjera u srcu. To je Božja crkva sjedinjena u jedno unutar vašega srca. Ključevi su jedinstva: Ljubav i poniznost. Isus vas nikad nije nagovarao da se razdijelite između sebe. Ova razdvojenost u njegovoj Crkvi nije bila njegova želja (23. rujna 1991.).

Dolje niže, u istom poglavlju, Isus govori o istini: "Uvijek brani istinu, do smrti! S vremena na vrijeme bit ćeš povrijeđena, ali ću to dopustiti samo koliko je nužno da bih održao tvoju dušu čistom i poučljivom" (ponavljano 5. lipnja 1992., 25. rujna 1997., 22. lipnja 1998. itd.).

Imala sam nekoliko sastanaka s katoličkim svećenicima u Americi, Nizozemskoj i u Švicarskoj, osobito s onima koji su veoma liberalni i veoma protiv Pape. Ja sam morala braniti Petrovu Stolicu i objašnjavati im najbolje što sam mogla kroz moćne poruke koje nam je dao Krist, pokazujući kako su im zbrkane misli. Na kraju su mi mnogi od tih rekli kako su zahvalni za ta razjašnjenja. Bila su pak dvojica ili trojica koji se nisu slagali govoreći mi da sam ja više katolikinja nego su oni katolici… Premda ima mnogo odsjeka o sjedinjenju koji se odnose na sjedinjenje između Crkava, ima i dobar broj onih koje su posebno pisane za velik broj katoličkih svećenika koji se bune protiv Pape, da se vrate k vjernosti Papi. Evo jednog primjera:

Ja, Bog, ne želim nikakvih podvajanja u svojoj Crkvi. Vi ćete se za moju ljubav sjediniti i pod mojim Imenom ljubiti me, slijediti me i svjedočiti za mene. Ljubit ćete jedan drugoga kao što ja vas ljubim. Vi ćete se sjediniti i postati jedno stado pod jednim Pastirom[5]. Ja sam, kao što svi znate, odabrao Petra, dajući mu tu vlast. Ja sam mu, kao što svi također znate, dao ključeve Kraljevstva nebeskoga. Ja sam tražio od Petra da hrani moje jaganjce i ovce, da ih čuva.[6] Tu sam vlast ja dao. Ja nisam htio da vi promijenite moju želju (19. ožujka 1988.).

Druga poruka koja govori o budućem sjedinjenju još je jasnija:

A onda ću Petru u ruku staviti željezno žezlo, kojim će voditi moje ovce. Onima koji ne znaju i još uvijek se pitaju "Zašto moramo imati vođu", kažem ovo: Jeste li ikada vidjeli ili znate za neko stado ovaca bez pastira? Ja sam vaš nebeski Pastir. I ja sam izabrao Petra da čuva moje jaganjce dok se ne vratim. Na njega sam stavio odgovornost. Zato, čemu sve te rasprave, čemu svi ti jalovi razlozi? I svima onima koji još ne poznaju mojih riječi kažem: Čitajte ih u Svetome pismu! One se nalaze u Ivanovu svjedočanstvu, Ivana mojega učenika.[7] Sjedinit ću svoju Crkvu i obgrlit ću vas svojim rukama u jedno stado. Ovako kako je danas, raspršeni ste, stvarajući previše zajednica, odvojenih sljedba. Moje ste Tijelo raskomadali, a TAKO NE MOŽE BITI! Ja ću vas sve sjediniti (16. svibnja 1988.)

Druge poruke govore o Papi kao o Kristovu vikaru, vikaru Crkve. Evo primjera:

Molite za cijelu Crkvu. Budite tamjan moje Crkve. A time mislim da molite za sve one koji objavljuju moju Riječ. Od vikara koji me predstavlja do apostola i proroka vaših vremena. Od svećeničkih i redovničkih duša do laika. Tako da budu spremni shvatiti kako ste svi vi, koje sam spomenuo, dio jednoga Tijela, Mojega Tijela. (10.1.1990. O istoj temi u porukama: 1.6.1989., 2.3.1990., 10.10.1990., 18.3.1991., 20.4.1993., 20.12.1993., 15.4.1996., 22.10.1996., 20.12.1996.)

Ova pisanja ne govore o tome kakva će biti Petrova uloga u odnosu prema raznim patrijarhalnim sjedištima i zato o tome ne mogu govoriti. Ali uvjerena sam da sam Papa u enciklici "Ut unum sint" otvara raspravu te vrste:

Značajno je i ohrabrujuće da je pitanje primata Rimskog biskupa postalo predmet trenutačnoga ili predstojećega studija. Također je značajno i ohrabrujuće da je ovo pitanje prisutno kao bitna tema ne samo u teološkom dijalogu koji Katolička crkva vodi s drugim Crkvama i crkvenim zajednicama nego općenito u cjelini ekumenskog pokreta. Nedavno su sudionici pete svjetske skupštine Komisije "Vjera i ustroj" Svjetskog vijeća crkava, održane u Santiago de Compostelu, preporučili da ista Komisija "pokrene novi studij pitanja opće službe jedinstva kršćana". Nakon stoljeća oštre polemike, druge Crkve i crkvene zajednice sve više istražuju novim pogledom ovu službu jedinstva.[8]

Istom se enciklikom potvrđuje nužnost ponovnog sjedinjenja Istoka i Zapada, dopuštajući različitosti tih dviju zajednica u potpunom zajedništvu:

S obzirom na sve to, Katolička crkva ne želi ništa drugo nego puno zajedništvo između Istoka i Zapada. Nadahnuće za to nalazi u iskustvu prvog tisućljeća. U tom razdoblju zaista "razvoj različitih iskustava crkvenog života nije priječio kršćane da u uzajamnim odnosima nastave potvrđivati sigurnost da su kod kuće u bilo kojoj crkvi, jer se u svima njima uzdizala hvala istomu Ocu po Kristu u Duhu Svetome, u čudesnoj raznolikosti jezika i napjeva; svi se okupljaju u slavljenju Euharistije, srcu i uzoru jedinstva, ne samo glede duhovnosti i moralnog života nego i same strukture Crkve, u raznolikosti službenika i služenja pod vodstvom biskupa, nasljednika apostolâ. Prvi koncili rječito su svjedočanstvo ovoga trajnog zajedništva u različitosti".[9]

Premda ova pisanja ne govore o strukturnim pitanjima koja se odnose na Istok i Zapad, ima mnogo pozivanja na važnost Istočne crkve. Otuda, nepokolebljivo isticanje važnosti uloge Petra, u kasnijim porukama spojeno je s pronicavom mišlju da bi duhovna obnova mogla veoma dobro biti inspirirana Istočnom crkvom. Tako postaje još očitije zašto je Tijelu Kristovu potrebno da diše s oba svoja plućna krila - to jest nazočnost zapadne i istočne Crkve:

Kućo sa Zapada, ti si shvatila, po svjetlu mojega Duha, da su tijelu potrebna dva plućna krila da slobodno diše. I da je moje Tijelo nesavršeno s jednim krilom. Moli se da vas moj oživljavajući Duh spoji! Ali što ja moram pretrpjeti prije toga![10] (27. studenoga 1996.).

I druga slična poruka:

Moli se da se kuće s Istoka i Zapada spoje u jedno. Kao dvije ruke spojene u molitvi, par ruku, sličnih. I kad su u ljepoti spojenosti u molitvi usmjerene prema Nebu. Neka te dvije ruke, koje pripadaju istom tijelu, rade zajedno i dijele svoje sposobnosti i izvore jedna s drugom… Neka me te dvije ruke zajedno dižu… (15. lipnja 1995.).

Druga poruka govori o ulozi Istoka u ponovnom dovođenja dviju kuća u zajedništvo, ujedinjujući Tijelo Kristovo:

Slušaj i piši: Slava će zasjati s Istočne obale! Zato ja kažem Kući na Zapadu: Okrenite svoj pogled k Istoku! Ne plačite gorko nad raskolom i pustošenjem vaše Kuće! Ne paničite! Jer sutra ćete zajedno jesti i piti s mojim izdankom s Istočne obale! Moj će vas Duh spojiti u jedno! Niste li čuli da će Istok i Zapad biti jedno kraljevstvo? Niste li čuli da ću ja urediti isti nadnevak?[11]

Ispružit ću ruku i urezati na palici ove riječi: Zapadna obala, Petrova Kuća i svi koji su mu odani. A onda ću, na drugoj palici urezati: Istočna obala, Pavlova Kuća, zajedno sa svima onima koji su mu odani. I kad članovi tih dviju Kuća kažu: "Gospodine, reci nam što Ti sada misliš?", ja ću im reći: "Uzet ću ovu palicu na kojoj sam urezao Pavlovo ime, zajedno sa svima onima koji su mu odani i uzet ću Petrovu palicu i sve njemu odane, i postaviti ih kao jedno. Načinit ću jednu palicu od tih dviju i držat ću je kao jednu! Spojit ću ih svojim Novim Imenom. To će biti most između Zapada i Istoka. Moje će Sveto Ime učvrstiti most, tako da ćete vi preko tog mosta razmijeniti svoja dobra. Ne će oni više prakticirati sami, nego zajedno. A ja ću vladati nad svima.

Ono što sam naumio, ostvarit će se. I ako ljudi, kćeri, kažu da ti znakovi nisu od mene, reci im: "Ne bojte se! Niste li čuli da je on Svetište, a istodobno i kamen spoticanja? Stijena koja može srušiti ove dvije Kuća, ali ih opet i podići kao jednu jedincatu Kuću?" (24. listopada 1994.).

Ova poruka opet ništa ne oduzima od Petrove uloge i njegova autoriteta, ali osvjetljava važnost sjedinjenja istočnih i zapadnih dijelova Tijela Kristova tako da svijet može vjerovati.

Budućnost kršćanskog jedinstva

Premda poruke potvrđuju primat Petra, rimskog biskupa, što je poznato i u pravoslavnoj i katoličkoj predaji, one ništa ne govore o pitanjima jurisdikcije. Vjerujem da nisam pozvana govoriti o tom pitanju i zato se uzdržavam učiniti to na bilo koji način.

Moj poziv je da potvrdim papinu važnost i branim njegovu Stolicu, pobuđujem izgrađivanje i jačanje nutarnje građe jedinstva kod svih koji teže neposluhu i pobuni protiv njega. Moj glavni pristup jedinstvu jest jedinstvo kroz duhovnost. Ova poruka poziva na jedinstvo i intra nos i extra nos - poziv na jačanje duhovnih pokretačkih sila jedinstva i unutar određenih Crkava i između njih.

Ne znam kako će buduća struktura sjedinjene crkve izgledati, jer je Gospodin izabrao da ne govori o tome niti me je obdario bilo kakvim prosvjetljenjem o tome, ali sam uvjerena da će doći kroz duhovnost; mislim da mi je darovan predokus te milosti budućega jedinstva na raznim ekumenskim skupovima.

Na primjer, u ožujku 2000. Gospodin je dopustio da se naše molitvene skupine sastanu u mjestu njegova rođenja, u Betlehemu. Na međunarodnom molitvenom susretu za mir i jedinstvo okupilo se 450 ljudi odasvud, da, iz 55 zemalja i 12 raznih Crkava. Okupili smo se kao jedna obitelj. S nama je bilo 75 svećenika, također iz 12 različitih Crkava, ali došli su i drugi svećenici iz Svete zemlje koji su čuli za taj naš skup. Taj ekumenski događaj organizirali su Židovi i Palestinci koji su bili potaknuti pisanjima "Pravi život u Bogu". Oni su povjerovali u Kristovo otkupljenje i njegov spasenjski plan u naša vremena i dobrovoljno organizirali taj skup. Kad čovjek zna kako se danas Palestinci i Židovi bore jedni protiv drugih, njihovo je pomirenje znak sile Duha Svetoga koja je spojila ta dva naroda da rade na skupu za mir među podijeljenim kršćanima. A Sveto pismo kaže: "Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir" (Jak 3, 18). To je lekcija za sve nas.

Mi smo živjeli i imali predokus onoga što će jednoga dana biti jedinstvo među kršćanima. Svećenici iz raznih crkava održali su govore o jedinstvu. Njihov je govor odjekivao kao da je došao iz jednog glasa i jednog uma. Tijekom njihovih govora osjetili smo veliku želju da svi budemo jedno. Vidjeli smo i promatrali žeđu laika i svećenika koji žude za jedinstvom. Ali smo istodobno osjetili i velike vanjske rane na Mističnom Tijelu Kristovu koje su uzrokovane našom podijeljenošću.

Većina je nas umorna od te podijeljenosti, zato što to nije u skladu s Gospodinovim zakonom ljubavi. Krist je još umorniji gledajući nas podijeljene. Veselje i usklici radosti svih tih naroda koji su bili okupljeni, apelirajući na potpuno sjedinjenje među kršćanima, pokazuju da podijeljenost nije samo grijeh nego također i protu-svjedočenje. Najveći pak grijeh protiv jedinstva jest razdvojenost blagdana Uskrsa. Kako bi bilo dobro kad bi svi jednoglasno istog dana klicali: "Christos Anesti"! Svi kažemo: "Budi volja Tvoja kako na Nebu tako i na Zemlji…". Isus Krist nas je sve ujedinio svojom Krvlju, pa kako čovjek može nijekati to jedinstvo? "Doista, On je mir naš, On koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novoga čovjeka…" (Ef 2, 14-15). Kako mi možemo Bogu reći "ne" ako nas On želi sjediniti? Je li to zbog toga što je naše srce otvrdnulo? Jesmo li zaboravili riječi Svetoga Oca kad je rekao: "Elementi koji nas sjedinjuju mnogo su veći od onih koji nas dijele?" Zato bismo morali uzeti te elemente i upotrijebiti ih da olakšamo put u potpuno sjedinjenje.

Sveta Euharistija i sudjelovanje u njoj

U Katekizmu Katoličke crkve, pozivajući se na sv. Augustina, o Euharistiji je rečeno:

Pred veličinom toga misterija (Svete euharistije) sv. Augustin je uskliknuo: "O sakramentu obožavani! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi! " Što je bolnije iskustvo podijeljenosti u crkvi koje kida zajedničko sudjelovanje za stolom Gospodnjim, to su potrebnije naše molitve Gospodinu kako bi se vratilo vrijeme potpunog sjedinjenja među svima koji vjeruju u Njega (KKC, 1398).

Gospodin nas nuka na pomirenje i ponovno sjedinjenje. Kao što je jedan poznati katolički kardinal nedavno rekao jednom pravoslavnom svećeniku, mojemu prijatelju iz New Yorka, koji je prisustvovao kardinalovoj misi u Rimu, kako sam i ja uvjerena da mora biti moguće opet postići jedinstvo oko Gospodinova stola između katolika i pravoslavnih, jer dijelimo iste sakramente i praktički imamo istu vjeru, premda sve odjeveno u drukčije izražaje vjere i štovanja. Iz plamena ljubavi našega Gospodina iskusila sam dubine njegove želje za savršenim jedinstvom njegova Tijela i vjerujem da je On pun boli nad našim nedostatkom ljubavi i nedostatkom zajedništva. Zato nemam veće želje osim da vidim Njegovo Tijelo ponovno sjedinjeno i uvjerena sam da mi, kršćani, ako zaista ljubimo Isusa Krista, moramo poduzeti sve što je u našoj moći da radimo na pomirenju podijeljenih članova Kristova tijela.

[1] Istodobno sam čula ‘shvaćanja’

[2] Biblije

[3] O. Marie-Eugène, O.C.D. Ja sam kći Crkve, Vol. II, Chicago, 1955. str. 283

[4] Premda u našoj knjizi o nauku Pravoslavne crkve, Knjiga I, str. 79, tiskao Trembelas 1997. stoji: "Objave su definirane kao djelo koje poduzima Bog po kojima On upozorava svoja razumna stvorenja o otajstvima svojega postojanja, naravi I volje, a u skladu s njihovom ograničenom intelekturalnom sposobonšću…"

[5] Papom

[6] Iv 21, 17-17

[7] Iv 21, 15-17

[8] Enciklika pape Ivana Pavla II. O ekumenskom nastojanju, Ut unum sint, 89, Orientale lumen - Svjetlo Istoka

[9] Enciklika pape Ivana Pavla II. O ekumen. nastojanju, Ut unum sint 61, Orientale Lumen (2. svibnja 1995.)

[10] Istodobno sam razumjela: "Što mi moramo trpjeti prije toga!" Taj "mi" podrazumijeva papu Ivana Pavla II. I Isusa.

[11] Shvatila sam da Krist smjera na poruke o sjedinjenju, u kojima nas sve poziva na sjedinjenje nadnevka Uskrsa. To bi "sredilo" i zadovoljilo njegovu žeđu za sjedinjenjem. Krist je obećao da će on, ako mi sjedinimo nadnevke Uskrsa, učiniti ostalo.