Pojašnjenje kongregacije za nauk vjere II. dio

No, znam da to jedinstvo neće doći lako, nego samo čudom našega Gospodina.

Premda moramo učiniti sve što možemo da bismo pospješili sjedinjenje, On nam je obećao to jedinstvo koje će biti djelo Duha Svetoga za nas, kao što sam rekla 1992., a doći će tako iznenada kao što je bio pad Berlinskog zida:

"Milosrđe i pravednost djeluju tako čudesno, kao što se nikad nije dogodilo kroz mnoge naraštaje… A sjedinjenje će među vas doći kao zora. I tako iznenada kao što je pao komunizam. Doći će od Boga i vaši će narodi to nazivati Velikim čudom, blagoslovljenim danom u vašoj povijesti" (10. siječnja 1990.).

Crkva je Kristova jedna u smislu da je Krist jedan i ima samo jedno Sveto Tijelo. To je narod crkve koji je podijeljen. Ako su kršćani kadri izdignuti se iznad negativnih zapreka koje ih razdvajaju, zapreka među nama koje su prema Svetome pismu protiv ispunjenja jedinstva vjere, ljubavi i štovanja Boga, Otac će uslišati našu molitvu koju je još njegov Božanski Sin izrekao: "Da svi budu jedno u nama, kao što si Ti, Oče, u meni i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao!" (Iv 17, 21).

Dok se čeka na tu milost, ja najbolje što mogu slijedim ta načela u sadašnjem djelovanju i uvjerena sam da ne ću povrijediti savjest članova bilo koje crkve. U ovom pitanju stoji: "Čitajući Vaša djela, čovjek ponekad dobije dojam da se stavljate iznad obiju Crkava a da se ne posvetite nijednoj…". Nigdje u ovim spisima nema osnova da se pomisli da se stavljam iznad obiju crkava. Kao što ste napisali, čini se da je to više na praktičnoj osnovici.

Ja prakticiram svoju vjeru, ja sam pravoslavka i potpuno sam posvećena svojoj Crkvi. Kad god se u blizini nalazi pravoslavna crkva, nikad ne propuštam nedjeljnu misu, osim ako takve crkve nema, kao što je bilo u Dhaki, u Bangladešu, gdje sam prije živjela. Prije svojega dolaska u Rim, gdje sada živim, jedanaest godina živjela sam u Švicarskoj. Svake sam nedjelje odlazila u pravoslavnu crkvu i grčki svećenik u Lausanni, o. Alexander Iossifides, moj je svjedok, a također vjernici te crkve koji su me redovito viđali, osim, dakako, ako sam bila na putu. Na mojim putovanjima u inozemstvu, kad se pripremi program da svjedočim, ponekad, a moram reći veoma rijetko, dogodi se da katolički svećenici ili biskupi iz toga mjesta koji su me pozvali da govorim, predvide javnu svetu misu koja se slavi na mjestu gdje govorim. Tada ostajem s narodom na toj misi, jer je u okviru programa, i tamo primam svetu pričest.

Ovdje u Rimu živim izvan središta i daleko od grčke pravoslavne crkve, koja se nalazi u središtu Rima. Postoji slavenska pravoslavna crkva na Tre Fontane, u koju sam odlazila, ali ne razumijem jezik. I zato katkad, s obzirom na to da sam pola vremena na putu, primim svetu pričest u svetištu Madonna del Divino Amore, koje mi je samo 3 km udaljeno od kuće.

Uvjerena sam da Drugi vatikanski sabor to dopušta jer u Katekizmu Katoličke Crkve piše: "Zato neko zajedništvo in sacris u svetim činima dakle i u Euharistiji 'jest ne samo moguće nego se čak preporučuje'" (KKC, 1399).

U dokumentu Drugoga vatikanskog sabora Orientalium Ecclesiarum stoji: "Kad istočni kršćani odijeljeni u dobroj vjeri od Katoličke crkve, po svojemu nahođenju zatraže i propisno su pripravni, oni mogu pristupiti sakramentima pokore, euharistije i pomazanja…"

U Kanonskom zakonu Katoličke crkve stoji:

Katolički svećenici mogu u skladu sa zakonom podijeliti sakramente pokore, euharistije i pomazanja bolesnim članovima Istočnih (Orijentalnih) crkava koje nemaju puno zajedništvo s Katoličkom crkvom, ako oni sami zatraže sakramente i ako su propisno pripravni. To se odnosi i na članove drugih crkava, koje su po sudu Apostolske Stolice u istim uvjetima kao Orijentalne crkve u pogledu sakramenata (Kanon 844,3).

U enciklici pape Ivan Pavao II. Ut unum sint nastavlja se u tom smislu pozivajući se na Orientalium Ecclesiarum:

Zbog postojanja najužih sakramentalnih veza između Katoličke crkve i pravoslavnih Crkava, dekret Orijentalium ecclesiarum kaže: "Pastoralna praksa dokazuje (…) da se mogu i moraju uzimati u obzir različite okolnosti pojedinih osoba, okolnosti u kojima se ne povređuje jedinstvo Crkve niti ima pogibelji koje valja izbjeći, nego se u njima potreba spasenja i duhovno dobro duša ne daju odgađati. Stoga je Katolička crkva, već prema okolnostima vremena, mjesta i osoba, često primjenjivala i primjenjuje blaži način postupka, pružajući svima među kršćanima sredstva spasenja i svjedočanstvo ljubavi, sudjelovanjem u sakramentima, kao i u drugim svetim činima i svetinjama."[1]

Što se tiče odnosa s reformacijskim Crkvama, stvari su mnogo složenije. Mnogi ljudi protestantskog odgoja koji čitaju ove poruke postali su po svojemu slobodnom izboru katolici, uglavnom zahvaljujući pitanju Euharistije. Isus u ovim porukama ne govori o valjanosti njihovih sakramenta, nego potiče protestante da opet uzljube Majku Isusovu i priznaju ulogu Petra:

Vassula, došlo je vrijeme sjedinjenja moje Crkve. Budite opet zajedno, ljubljeni moji. Dođite i obnovite ove stare ruševine. Obnovite moj stari temelj, temelj postavljen mojom vlastitom rukom. Štujte moju Majku kao što je ja, koji sam Riječ i iznad svih, štujem. Pa zar ne ću onda željeti da je vi, koji ste prah i pepeo, priznate za Kraljicu Neba - slaveći je? Velika je danas moja žalost gledajući kako moj svijet malo zna o njezinoj važnosti.

Mnogi moji meni posvećeni koji su pod imenom Lutera, i koji su se potpuno izdvojili, moraju se vratiti k Petru (22. prosinca 1987.).

U drugoj poruci Krist prigovara onim kršćanima koji su propustili spoznati veličinu otajstva Euharistije i Kristove božanske nazočnosti u njoj:

… I zato kažem onim Crkvama čije svećenstvo ne prihvaća moje Otajstvo: "Dođite k sebi i gorljivo me tražite! Svladajte također svoje nerasopoloženje prema mojoj Majci! Neka svaka rasa zna da moje tijelo i moja krv potječu od moje Majke! Da moje tijelo potječe od najsvetije Djevice, od krvi čiste! Blagoslovljeno njezino Ime! Da bih spasio sve ponizne ove zemlje koji me primaju i da bih im dao neumrli život, postao sam kruh da bih sebe dao vama. I po toj pričesti ja posvećujem sve koji me primaju, pobožanstvenjujem ih da bi postali tijelo mojega Tijela, kosti mojih Kostiju (…) Kroz svoje Božanstvo ja pobožanstvenjujem ljude (…) Sada sam ja osuđen od ljudi! Haljinu[2]koja vas može pokriti, kraljevski vas odjenuti, dajući vam preobrazbu, pobožanstvejujući vas, odbacile su Crkve koje ne mogu shvatiti moje Otajstvo… Danas opet vičem s Neba: "Braćo, zašto potkopavate moje Božanstvo? Ako tvrdite da ste vi oni koji znaju što je pravo, zašto onda vaš duh pljačka moju Crkvu? (…) Ja vas pozivam da slavite misu i sudjelujete u mojoj božanskoj tajni na način koji sam zaista ja ustanovio! (…) Oni potvrđuju moju moć, naviještaju moju zastrašujuću silu, pjevaju mi svoje pohvale, priznaju moju svemogućnost i moja moćna čudesa, ali ja postajem kamen spoticanja kad se počne mjeriti veličanstvenost mojega Božanstva i moje nazočnosti u Euharistiji (16. listopada 2000.).

Bračni status

Dalje u Vašemu pitanju govorite o mojem primanju svete pričesti u Rimokatoličkoj crkvi i iskazujete " zabrinutost zbog katoličkih pristaša koji takav stav mogu tumačiti na relativistički način i doći u napast da ne poštuju disciplinu svoje Crkve". Ako je prema Kanonskom zakonu koji sam prije navela, potvrđeno da sam u potpunom suglasju s kanonskim zakonom Katoličke crkve, ne vidim razloga da bi katolici reagirali relativistički.

Nisam za rastavu i ne promičem među katoličkim kršćanima načelo da bi ponovna ženidba između rastavljenih ljudi bila dopuštena. Moja rastava i ponovna udaja s civilnim vjenčanjem bila je prije mojega obraćenja. Nakon svojega obraćenja u svjetlu poruka "Pravi život u Bogu" otkrila sam da je moja bračna situacija neregularna. No, nitko nije znao o tome osim mene same, ali sam se ipak javno pokajala. Ja sam obznanila svoju situaciju kad zapravo nitko ništa nije znao o tome. Shvativši svoju pogrješku, obratila sam se crkvenim vlastima u Lausanni i sve raščistila u skladu s pravoslavnim bračnim propisima. Tako sam ja kao pravoslavna kršćanka u miru sa svojom Crkvom i njezinim propisima, kao svaki drugi pravoslavni kršćanin, i kao takvoj dopušteno mi je primati svetu pričest u mojoj Crkvi, a i u Katoličkoj crkvi u skladu s gore spomenutim načelima. Ja ni na koji način ne kršim bračne propise Katoličke crkve.

Za Vašu informaciju uz ovaj dokument prilažem i svoj vjenčani list (prilog 1).

PITANJE 3: Zbrka u terminologiji koja se odnosi na osobe Presvetoga Trojstva.

U vašim prijašnjim spisima, kao što je primijećeno u "Notifikaciji", bila je neka zbrka u terminologiji koja se odnosi na osobe Presvetoga Trojstva. Uvjereni smo da se slažete s naučavanjem svoje Crkve. Mislite li da biste nam mogli pomoći u razjašnjavanju tih izričaja? Kad je riječ o stvarima vjere, ne bi li bilo dobro slijediti službenu terminologiju standardnog katekizma kako bi se izbjegla zbrka u glavama čitatelja "Pravog života u Bogu"?

Pokušat ću učiniti sve što mogu da bih objasnila tu jezičnu dvojbu, uz podsjećanje da nisam nikakva teologinja koja bi se mogla izražavati na tehnički način ili primati riječi odozgo u službenoj terminologiji. Jasno je da se Gospodin izražava onako da ga ja mogu razumjeti prilagođavajući mi se kako bi dopro do mene. On mi također ne govori ni o školskoj teologiji, ali nije ni onda kad je bio na zemlji, kad je rekao: "Otac i ja smo jedno" (Iv 10, 30), a ni Sv. Pavao kad je napisao: "Gospodin je Duh" (2 Kor 3, 17). Svetoj Bernardici u Lurdu Marija je govorila u lokalnom dijalektu, koji nije bio književni francuski. Čak i u nadahnutim svetopisamskim knjigama shvatila sam da postoje znatne razlike između profinjenoga grčkog jezika svetog Luke i jednostavnog jezika svetog Marka. Sveta Katarina Sienska u svojemu Dijalogu jednom kaže: "Ti si moj Stvoritelj, Vječno Trojstvo, a ja sam Tvoje stvorenje. Ti si od mene načinio novo stvorenje u krvi svojega Sina".[3] Nazivati Krista Sinom Presvetoga Trojstva zvuči heterodoksno, ali to uzimamo u dobrom smislu sve dok je moguće…

Zato je potpuno normalno ako Krist u početku upotrebljava moju razinu rječnika prije nego rječnik teologa. Katkad sam se izražavala riječima iz svojega osobnog iskustva Boga i govorila ono što sam osjećala u izričajima koji su mi spontano nailazili bez velikoga kritičkog razmišljanja o tome kako će to zvučati drugima ili kako bi se to moglo pogrješno razumjeti. Artikulirati božanska otajstva bilo je dovoljno teško za mene, a još više da bi čovjek izrazio te božanske tajne tako da bi odgovarale tradicionalnom jeziku. Nasuprot tomu, teolozi upotrebljavaju rječnik koji je kroz mnoga stoljeća pažljivo pročišćavan.

Ne znam točno na koje se dijelove prijašnjih spisa odnosi to pitanje, ali vjerojatno na Krista nazvanog "Ocem". Krist je Sin Očev. Ti se dijelovi objavljenih spisa ne odnose ontološki ili doktrinalno na osobu Krista. To je prije nježni i očinski jezik, isti jezik koji je Isus upotrebljavao sa svojim učenicima: "Sinci…" (Iv 13, 33). Već je Izajia opisao Mesiju kao: "Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni (Iz 9, 5).

Od samog početka nikad nisam miješala Oca, Sina i Duha Svetoga. Kristova nazočnost preda mnom bila je puna očinske ljubavi. Kad sam Isusa oslovila riječju "Oče", to je bilo zbog njegova očinskog načina na koji je razgovarao sa mnom. To je bilo kao kad očevi sa strpljivošću i ljubavlju objašnjavaju i poučavaju svoju djecu o određenim stvarima, brinući za njihov rast i razvoj. Evo jednoga primjera Kristovih riječi: "Rasti u duhu, Vassula, rasti, jer tvoja je zadaća da predaš sve poruke koje smo ti dali, ja i moj Otac. Mudrost će te poučavati". A ja sam odgovorila: "Da, Oče!" Isus je odgovorio: "Kako je lijepo čuti te kad me zoveš "Oče"! Čeznem da iz tvojih usta čujem tu riječ: 'Oče' " (16. veljače 1987.). U Litanijama Presvetoga Imena Isusova Isusa se zaziva: "Isuse, Oče budućega vijeka." Tijekom mise za Duhove Duha Svetog se zove: "Oče siromašnih."

Izabrala sam svetog Simeona, teologa i sveca meni veoma dragog i važnog mojoj pravoslavnoj predaji, kako bih navela još više sličnosti. Evo što on kaže: "Za one koji su siročad, on (Krist) ima ulogu ljubljenoga Oca koji se brine za rast i razvoj svoje djece" (Etički teološki govori 4, 269-270).

Ta bi se kritika također mogla odnositi na jednu posebnu poruku s početka kad me je Gospodin želio poučiti o jedinstvu Presvetoga Trojstva. Poruka na koju bi se moglo odnositi pitanje bila je: "Ja sam Otac i Sin. Razumiješ li sada? Ja sam Jedan, Ja sam Sve u Jednome" (2. ožujka 1987.). Tu je Gospodin želio da shvatim savršeno i ontološko jedinstvo Presvetoga Trojstva; kako su tri božanske osobe sjedinjene i tako potpuno jedno u naravi. Kao što je sveti Simeon rekao u svojemu himnu 45, 7-21: "Trojica u jednome, a jedno u Trojici… Kako bih mogao znati, Gospodine, da imam takvoga Boga, Gospodara i Zaštitnika, Oca, Brata i Kralja…?" Postupno je svaki od neslužbenih termina s vremenom bio iskristaliziran, pa zato, ako se itko zbunjivao, s vremenom je sve postalo jasnije.

Sjetite se kako je papa Benedikt XIV. davno stavio napomenu na upitna poglavlja u pisanjima crkvenih otaca i svetaca:

… to što je rečeno moralo bi se uzeti, koliko god je moguće, u dobrom smislu… tamne se točke u nekom tekstu moraju objasniti jasnijim tekstovima… istražujte duh toga pisca ne iz neke posebne fraze, nego iz čitava konteksta toga djela; dobrohotnost se mora spojiti sa strogošću; prosudba o mišljenjima s kojima se netko ne slaže ne treba se zasnivati na temelju njegova gledanja nego prema vjerojatnosti doktrine (Konstitucija o uvođenju Indeksa).

U jednoj od najranijih poruka, govorim kako je Isus tražio da "skiciram kakvo je Presveto Trojstvo". Opisala sam ga viđenjem svjetla koje sam imala. Jedno je svjetlo izlazilo iz drugoga, čineći tri svjetla. Prokomentirala sam: "Kad je Sin u Ocu, oni su tada jedno. Presveto je Trojstvo JEDNO i isto. Mogu biti trojica, ali sva trojica mogu biti jedno. Rezultat, Jedan Bog." Ta izjava sadrži, shvatila sam, metaforu koja ide čak do Nicejskog vjerovanja koje kaže da Sin izlazi iz Oca kao "svjetlo iz svjetla". Ta je slika postala klasična u kršćanskoj misli. Na primjer teolog Simeon piše o "Onome koji je bio od početka, prije vjekova, rođen od Oca, s Duhom, Bog i Riječ, trostruk u jedinstvu, ali jedno svijetlo u trojici (Himan, 12, 14-18).

Kadšto, govori Bog Otac i to je očito svakom čitatelju koji poznaje Sveto pismo da je to zaista Otac koji govori, jer On spominje riječi kao "Moj Sin Isus" itd. A onda se može dogoditi da me istog dana pozove Krist kako bi nastavio poruku i On govori. Opet, čitatelj koji poznaje Sveto pismo, razumije da to govori Krist, zato što bi On govorio o svojim ranama ili o križu. Što se pak tiče poruka koje bi započeo na primjer Otac, a poslije nastavio Sin, obično bi sadržavale bilješku koja kazuje "poslije". Ako nisam stavila nikakvu bilješku koja bi pomogla onomu koji čita zato što se meni činilo posve očito iz riječi koje su izgovorene tko je zapravo govorio, ostavljala sam tako kako je bilo. Od tisućâ čitatelja nikad nisam primila nijedno pismo kojim je traženo pojašnjenje o temi i nitko mi nije rekao da je bio zbunjen. Samo su dvojica svećenika u Americi pročitala te poruke na pogrješan način, objavljujući svoje poglede u novinama a da se nikad nisu susreli sa mnom.

U jednom poglavlju spisa "Pravi život u Bogu" Krist kaže: "Ja sam Trojstvo". Tu se Krist poistovjećuje s božanskom naravi Trojstva, koja je Jedna. Krist je jedan iz Trojstva. Krist govori kao božanstvo, jer je isto u naravi, vezan sa svakom od triju osoba.

U jednom poglavlju Pravog života u Bogu Krist je kazao: Budi blagoslovljena, dijete moje. Ja, tvoj Sveti Otac ljubim te. Ja sam Sveto Trojstvo! Zatim je dodao: Dobro si razabrala. Dok je Isus govorio Ja sam tvoj Sveti Otac, ja sam razabrala "trostrukog" Isusa, kao u onim maštovitim slikama o jednoj osobi napravljenoj kao da su tri, jedna izlazi iz druge, sve slične, sve tri jednake. "Ja sam Sveto Trojstvo, sve u jednome" (11. travnja 1988.). (Jedinstveno, nepodijeljeno, jedna bit, jedna srž.) Ako bi tko gledao samo na početnu izjavu pripisanu Isusu, čovjek bi se mogao zapitati identificira li se Isus s Ocem, a potom s cijelim Trojstvom. Ali kad čovjek čita dalje, jasno je da to nije tako.

Krist me je nastojao poučiti jedinstvenosti Svetoga Trojstva, da su te Tri Osobe nedjeljive i zato potpuno jedno. Jedinstvenost Trojstva ne dolazi poglavito iz činjenice da su tri osobe nedjeljive (kao nerazdvojni prijatelji!), nego iz činjenice da svaka od njih posjeduje istu jedinstvenu božansku narav, a razlikuju se samo u svojim međusobnim odnosima.

U drugom pak poglavlju "Pravog života u Bogu" Krist me poučava kako je Trojstvo prepoznato u svakome od njih kao Jedno i iste biti: "… Nisam li ja Obilje? Nisam li ja Svevišnji? Zato imajte povjerenja, jer ste u rukama svojega Oca. Ja, Sveto Trojstvo, Jedno sam i Isto (istobitni)…" (25. srpnja 1989.)

Da bih to što bolje izrazila način na koji misli predaja Pravoslavne crkve, moglo bi opet biti korisno osvrnuti se na knjigu Bazila Krivoscheinea o svetom Simeonu. Tu je riječima bolje iskazano od onoga kako sam ja izrekla. "Bog je iznad imenâ. On je Trojstvo, a opet Jedan i njegovo se Jedinstvo ne može iskazati" (str. 284). A sam sveti Simeon kaže:

S koliko god Te raznovrsnih imena nazivali, Ti si jedno biće… To jedno biće narav je u trima hipostazama, jedno Božanstvo, jedan Bog samo je jedno Trojstvo, ne tri bića. A opet su taj Jedini trojica s obzirom na hipostazu (bît). Oni su srodni, jedan s drugim slažu se u naravi, potpuno ista sila, ista bît, sjedinjeni bez smetnje na način koji nadilazi naše shvaćanje. Kadšto oni su zasebni, odvojeni bez razdvajanja, trojica u jednome i jedan u trojici (Himan 45. 7-21).

A opet u jednom drugom poglavlju "Pravog života u Bogu" Krist inzistira na njihovoj božanskoj jedinstvenosti: "Ja-sam-onaj-koji-spasava, Ja sam vaš Otkupitelj, Ja sam Sveto Trojstvo sve u Jednome, Ja sam Duh milosti…" (28. srpnja 1989.)

Tu mi Isus govori da je On u Ocu s Duhom, kao što su Otac i On u Duhu. On, Sin, jest i ostaje jednako vječan u Ocu, s Duhom Svetim. Sjetimo se Kristovih riječi: Bog je Duh i oni koji mu se klanjaju moraju mu se klanjati u duhu i istini (Ivan 4, 24). Od vitalnog su značenja i riječi svetoga Pavla: "A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda" (2 Kor 3, 17).

Nikad ne nalazimo Oca odvojena od Sina ili Duha, ni Sina odvojena od Oca i Duha, ni Duha pak izdvojena iz jedinstva s onim iz kojega On izlazi. Tako su izraz: "Ja sam Sveto Trojstvo sve u Jednome" i ostali izrazi u ovim spisima, slični ovomu. Isto tako u jednom poglavlju "Pravog života u Bogu " kažem: "Sin je u Ocu. Oni su jedno. Sveto Trojstvo je jedno i isto: tri Osobe, ali jedan Bog: Jedno a Trojica" (23. studenoga 1987.).

Posebno bih željela objasniti ta dva izričaja koji se često ponavljaju u "Pravom životu u Bogu". Krist Gospodin kaže: "…Budite jedno kao što je Sveto Trojstvo jedno i isto" (10. listopada 1989.). Ili drugi izričaj: "Molite da moje stado bude jedno, kao što smo Ja i Otac jedno i isto" (29. ožujka 1989.).

Ovdje je po srijedi veoma važna činjenica. Kad Krist upotrijebi riječ 'isto' to je drukčije od onoga kada tko tu riječ prevede na talijanski ili francuski, jer se mijenja značenje, i željela bih naglasiti da je bilo slabosti u prijevodu, ali se mene ne može smatrati odgovornom za to. Na engleskom (koji je originalni jezik ovih poruka) to ne znači 'ista osoba', nego znači 'jednak' u smislu 'jedinstvo bîti', 'srži'.

A onda postoje i poglavlja kad Sveto Trojstvo naizmjence govori istim glasom. Ali i tada je sve vrlo jasno. Na primjer, evo jednog poglavlja: "Tvoji zastrašujući krici proboli su nebesa, dopirući sve do ušiju Svetoga Trojstva… dijete moje!" Očev glas, pun radosti odjekivao je cijelim Nebom. A onda je Sin rekao: 'Ah… Sada ću učiniti da prodre u moje rane i dat ću joj blagovati moje tijelo i piti moju krv. Zaručit ću je i bit će moja zauvijek! Pokazat ću joj ljubav koju gajim prema njoj. I njezine će usne na to žeđati za mnom, a njezino će srce biti moje odmorište'." Odmah nakon toga Duh Sveti je rekao: "A ja, Duh Sveti, sići ću na nju da joj otkrijem Istinu i naše dubine. Podsjetit ću svijet kroz nju, najveći dar od svega je ljubav." A onda je Sveto Trojstvo govorilo jednim glasom: "Hajdemo onda slaviti! Neka cijelo Nebo slavi!" (22. prosinca 1990.)

Otajstvo Presvetoga Trojstva, njegova jedinstvenost spojena s različitim značajkama svakoga od tih triju osoba i odnosom između njih, jedna je od najvećih tajni kršćanske vjere. No, činjenica da je Trojstvo tako neizmjerna tajna ne bi nas smjela natjerati da odustanemo od pohvala njegove čudesnosti i da izbjegavamo govoriti o tome, premda ljudski jezik nikad ne može izraziti ljepotu i obilje Jedinoga a Trojedinoga. Jer otajstvo Presvetoga Trojstva središte je naše vjere i stoji na vrhu i svojim svjetlom obasjava sva druga otajstva vjere. To je također veoma jasno naglašeno u Katekizmu Katoličke Crkve:

Otajstvo Presvetoga Trojstva središnje je otajstvo kršćanske vjere i života. To je tajna Boga u sebi samome. Tu je dakle izvor sviju drugih vjerskih otajstava, svjetlo koje ih osvjetljuje. To je najtemeljniji i najbitniji nauk u «redu vjerskih istina». «Sva povijest spasenja samo je povijest objavljivanja pravog i jedinog Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, koji pomiruje i ujedinjuje sa sobom ljude koji su se odvratili grijehom"[4]

Pitanje 4: Protologija i eshatologija

Postoje također određene poteškoće glede protologije i eshatologije. U kojem smislu duša ima "viđenje Boga" prije nego je ušla u tijelo? I kako Vi vidite mjesto Nove Pedesetnice u sklopu povijesti spasenja s obzirom na paruziju i uskrsnuće mrtvih?

Protologija: Ne vjerujem ni u kakvi oblik reinkarnacije. Dapače, moji spisi govore protiv reinkarnacije i New Agea: "Svojim naukom Sotona vas uči da vjerujete u reinkarnaciju. S obzirom na to da nema reinkarnacije, oni održavaju izvanjski izgled vjere, ali su odbili njezinu nutarnju snagu: Duha Svetoga i Svetu pričest" (19. travnja 1992.). Ulomak na koji se pozivate možda bi mogao biti ovaj:

… A usred te blistave Svjetlosti, tvoja će duša ugledati ono što je jedanput ugledala u djeliću sekunde, u trenutku samoga stvaranja… Ugledat će Onoga koji te je prvi držao u svojim rukama, Oči koje su te prve gledale, ugledat će ruke koje su te oblikovale i blagoslovile… Ugledat će najnježnijega Oca, vašega Stvoritelja… (15. rujna 1991.)

To je ulomak poetskog i mističnog jezika. To što je tu rečeno ni na koji način nije riječ o prijašnjem postojanju duše. Prije bi bilo govora o tome kako Bog blagoslivlja i ljubi svaku dušu od samoga trenutka njezina stvaranja. Vjerujem da smo stvoreni na sliku Božju i Njegov otisak imamo u dubini svoje duše, zbog čega čovjek ima prirodnu čežnju za svojim Stvoriteljem, i koju samo On može zadovoljiti, kao što sveti Augustin kaže: "Srce je stvoreno za Boga; nigdje nema smiraja dok se ne smiri u Bogu." Ono što sam željela prenijeti tom rečenicom jest: Mi nosimo sliku Božju u dubini svojega bića od samoga trenutka svojega začeća.

Eshatologija: Rečeno je kako zagovaram pogrješnu vrstu milenarizma želeći ustanoviti neki novi red, "Nova Nebesa i Novu zemlju" prije drugog Kristova dolaska. To nije točno i to se nigdje ne može naći u ovim porukama. Ja sam potpuno svjesna da je Katolička crkva osudila takvu vrstu milenarizma kao što je napisano u Katekizmu Katoličke Crkve:

Ta Antikristova obmana već se ocrtava u svijetu svaki put kad se hoće u povijesti ispuniti mesijansku nadu koja se može dovršiti samo onkraj povijesti kroz eshatonski sud: Crkva je, i pod njegovim ublaženim oblikom, odbacila krivotvorenje budućeg Kraljevstva Božjega pod imenom milenarizma, osobito pod političkim oblikom jednoga sekulariziranog mesijanizma, «u svojoj biti izopačenoga» (KKC, 676).

U porukama "Pravi život u Bogu" ima mnogo ulomaka s terminima kao što su: Nova Nebesa i Nova Zemlja, kao i Drugi Duhovi, a kadšto izričaj Nova pedesetnica, ali se oni moraju shvatiti metaforički. Realizacija tih riječi ne može se staviti u kontekst s našom regularnom povijesti prije drugog dolaska, ustanovljujući drugu ekonomiju povijesti. Te riječi izražavaju vrhunsku nadu da će nas Krist obnoviti iznutra u sili Duha Svetoga. To su oživljavanje vjere i obnova Crkve za kojom toliko čeznemo. Plod pak kojemu se nadamo od te obnove jest ozdravljenje od raskola Tijela Kristova. Već je papa Ivan XXIII. predviđao tu obnovu kad je za Drugu pedesetnicu molio: "O božanski Duše…, obnovi u naše dane svoja čudesa poput Druge pedesetnice." Isto tako naš sadašnji papa Ivan Pavao II. upotrijebio je u nekoliko navrata izričaj, kao što je rečeno u pismu velečasnog oca Josepha Chalmersa, prijašnjeg generala Braće Blažene Djevice Marije od brda Karmela, od 8. rujna 2001. "… Zazivam obilje božanske milosti na vas. Poput Druge pedesetnice neka Duh Sveti siđe na vas i obasja vas tako da otkrijete volju svojega nebeskog i milosrdnog oca. Tako ćete biti kadri govoriti ljudima i ženama onako kako je njima blisko i djelotvorno" (usp. Djela 2, 1-13).

Zato moji spisi metaforičkim jezikom govore o obnovi vjere, tako da Gospodin podigne svoje prijestolje i izgradi svoje kraljevstvo u našim dušama: "Dođi i nauči: Novo Nebo i Nova Zemlja bit će kad ja ustoličim svoje prijestolje u vama, jer ja ću dati vodu s vrela Života badava svakome tko je žedan" (3. travnja 1995., smjeranje na Otk 21-6).

Gospodin mi je iskazao milost pokazujući mi stanje vjere u kršćana našega vremena. To je bilo žalosno, no to je najmanje što se može reći. Mnoge su poruke ispunjene žalošću kad opisuju otpadništvo koje je prekrilo kršćanski svijet. Ali Gospodin nam daje nadu, da će biti (da jest) obnova, preobraženje i obnavljanje po djelovanju Duha Svetoga. Žeđa za Bogom bit će po milosti dana po Duhu Svetomu. Evo nekih izvadaka: "Moj će vas Duh Sveti podići iz vašega velikog otpadništva, da bi vas vjenčao; grješnost vašega doba ogulit će vas, jer ću svojom vlastitom rukom skinuti s vas mrtvački pokrov, da bih vas odjenuo u haljine vašega vjenčanja…" (20. listopada 1990.). "Učinit ću cijelo stvorenje novim, Ja ću vas sve obnoviti svojim Duhom Svetim" (27. lipnja 1991.).

U mojim spisima se ne govori kad će se to dogoditi ili u kojem će obujmu Gospodin izgraditi svoje kraljevstvo, kao što se nadamo i molimo u molitvi Gospodnjoj: "Dođi kraljevstvo Tvoje". Ja vjerujem da je to već počelo unutar nas, a njegov će rast uvijek uključivati našu suradnju i našu dobru volju. Uvjerena sam da je obnova već počela ali ona dolazi polako poput plime na moru koju nitko ne može zaustaviti.

Nova pedesetnica ili Druga pedesetnica jest nada naše obnove. To je izlijevanje Duha Svetoga koje će obnoviti stvorenje. U "Pravom životu u Bogu" to se uspoređuje s Otkrivenjem 21. Evo jednog ulomka:

Dođite i naučite: Novo Nebo i Nova zemlja bit će kad ja ustoličim svoje prijestolje u vama, jer ja ću dati vodu s vrela života badava svakomu tko je žedan. Zato dopustite mojemu Duhu Svetomu da vas povuče u moje kraljevstvo i u život vječni. Ne dajte više Zlomu da zadobiva snagu nad vama da biste umrli… Dopustite mojemu Duhu Svetomu da obrađuje vaše tlo i načini zemaljski raj u vama! Dopustite mojemu Duhu Svetome da načini Novu zemlju, da popravi u vama tlo, tako da se vaša prva zemlja, koja je bila đavlovo vlasništvo, istroši. Onda će opet moja slava sjati u vama i sve božansko sjeme posijano u vama mojim Duhom Svetim niknut će i izrasti u vama u božansku svjetlost… Zato dopustite mojemu Duhu Svetomu da vašu dušu pretvori u drugi raj, Novu zemlju, gdje ćemo mi (Presveto Trojstvo) načiniti svoj dom u vama…

(Moje pitanje) A što je s Novim nebom?

Novo nebo? I ono će biti unutar vas, kad vas moj Duh svlada u svetosti. Moj Duh Sveti, združenik mojega Prijestolja, sjat će u vašoj tami kao sjajno Sunce na nebu. Jer Riječ će vam biti dana da izrazite misli i govor kao što ću ja željeti da mislite i govorite. Sve izneseno bit će u skladu s mojim likom i mišlju. Sve što budete radili sličit će nama, jer će Duh vašega Oca govoriti u vama. I vaš Novi svemir stupat će s mojim Duhom da za moju slavu pobijedi preostale zvijezde (simbolično znači ljude) i one koji se nisu držali mojega zakona i potpuno bili odvučeni u tamu kao prolazna sjena ne znajući za nadu i svetost koju sam sačuvao za vaša vremena.

Novo nebo bit će kad moj Duh Sveti bude izlijevan odozgo, iz nebeskih visina, na sve vas. Da, ja ću poslati svojega Duha u vas da od vaše duše načini nebo, tako da u tom Novom nebu ja budem trostruko proslavljen. I kako staze onih koji prime mojega Duha Svetoga budu jačale, tako će i njihova tmina i mrak biti obasjavani i obnavljani u sjajne zvijezde osvjetljavajući njihovu tamu u vijeke vjekova. Uskoro će ova zemlja i nebo iščeznuti jer će ižarujuća slava mojega Prijestolja sjati u svima vama (3. travnja 1995.).

Kao što možete vidjeti, sve je to simbolično slikovit jezik, a isto toliko i poetičan u opisu obnove ili nove Pedesetnice. Ja sam ljudima objašnjavala da ne trebaju od Boga očekivati senzacionalne događaje jer Bog prije svega djeluje diskretno, premda Njegov jezik može biti izražajan i moćan. Mnoge događaje, kao što je nova Pedesetnica, ne treba očekivati u vidljivim plamenovima iznad naših glava ili tomu slično. Kad je Bog u akciji On to čini glatko i na diskretan način tako da mnogi koji su očekivali senzacionalne događaje ne će to odmah niti primijetiti.

Pitanje 5: "Pravi život u Bogu" kao pokret?

Što je pravi identitet pokreta "Pravog života u Bogu" i što on traži od svojih pristaša? Kakva je njegova struktura?

"Pravi život u Bogu" nije pokret, nego apostolski poziv.

"Pravi život u Bogu" nije pokret niti ima svoj ured. To je, jednostavno, poziv na pomirenje i sjedinjenje za sve, bez obzira na to tko su. Taj poziv ne uključuje samo kršćane nego ulazi unutar i nekršćana da bi postali kršćani. Nakon čitanja ovih nadahnutih spisa "Pravog života u Bogu", kršteno je nekoliko Židova, muslimana, budista, hindusa, premda je njegova duhovnost kontemplativna duhovnost Svetoga Trojstva i potpuno prožima kršćanstvo. Krist je molio Oca za to i rekao: "Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me" (Iv 17, 20). Po milosti Bog otvara mnoga vrata. Tako mi je na primjer rečeno od samog početka da će se to apostolsko djelo dogoditi.

Bog će ti dati svoj mir i svoju snagu kad dođe vrijeme da pokažeš poruke. On će željeti da te poruke dadeš svakome… (Moj anđeo čuvar, 6. kolovoza1986.) Ne trebaš se bojati. Ti ćeš raditi za Isusa Krista. Ti ćeš pomagati drugima da duhovno rastu… (Moj anđeo čuvar, 7. kolovoza 1986.). Kad Ti budeš ispunjena Duhom Svetim, bit ćeš kadra voditi ostale k meni i vi ćete se umnožavati… (Govori Isus, 5. rujna 1986.). Pozivajući te na ovaj način kanim usmjeriti i druge, sve one koji su me ostavili i ne čuju me; stoga je ovaj poziv u pisanom obliku… (Otac, 18. studenoga 1986.).

Budistički redovnici iz Hirošime također su željeli saznati o porukama i pozvali su me u svoj hram da im govorim. Tamo je bio i katolički biskup. Bio je to dan sjećanja na posljedice bačene atomske bombe. Predstavila sam krajnje kršćansku poruku, a onda sam im ponudila golemu krunicu da je objese na zidu za svoju meditaciju i kip Gospe Fatimske, koji su postavili u svojemu dvorištu.

Židovi koji su čitali poruke "Pravog života u Bogu" tražili su da se krste, a jedan je od njih preveo prvu knjigu ovih poruka na hebrejski. Sada je kod nakladnika da bi se tiskala. Oni žive u Izraelu.

Nedavno je u Bangladešu traženo da ljudima u Dhaki govorim na otvorenom. Imama iz džamije, koji je prihvatio njihov poziv, pozvali su da svojom molitvom otvori sastanak, a bilo je mnogo muslimana. Bilo je ondje i predstavnika hindusa i budista, a i katoličkih svećenika. Poruka je opet bila potpuno kršćanska (uzeta iz ovih nadahnutih spisa "Pravi život u Bogu"). Središnja i ključna poruka koju sam dala bila je spoznaja Boga kao Ljubavi, pomirenje s Bogom i s bližnjim, pomirenje i učenje poštivanja jednih od drugih. Kad je sastanak bio završen dvojica su muslimana željela postati kršćani i krstiti se. "Želim da svi narodi čuju moje Riječi. Ja ću te poučiti i reći kako ćeš ići…" (10. siječnja 1987.)

Poučavanje o kontemplaciji

Ova nadahnuta pisanja uče čitatelje da spoznaju Boga i shvate ga. Mnogi ljudi vjeruju u Boga, ali ga ne poznaju, a ova nas pisanja ohrabruju na intimni odnos s Bogom koji nas vodi u zajednički život s Njime. Tako sjedinjen u Kristu po Duhu Svetomu, vjernik je pozvan živjeti istim životom, životom poput Kristova života.

Sveto pismo kaže: Mudri neka se ne hvale mudrošću, ni junak neka se ne hvali hrabrošću, ni bogati neka se ne hvali bogatstvom. A tko se želi hvaliti, neka se hvali time što ima mudrost da mene spozna (Jer 9, 22-23).

Osnivanje molitvenih zajednica

Spisi "Pravi život u Bogu" uče nas da molimo jednostavne molitve iz srca i da svoj život pretvorimo u neprestanu molitvu, što znači stalno živjeti u Bogu i Bog u nama. No u njima je i jak poziv na formiranje molitvenih zajednica, po čitavome svijetu. Kako ljudi u više od 60 zemalja organiziraju sastanke na kojima svjedočim, u svim su tim zemljama formirane molitvene zajednice. Ima ih po nekoliko u svakoj zemlji. Primjerice u Francuskoj ima 48 ekumenskih molitvenih zajednica nadahnutih duhovnošću "Pravog života u Bogu". U Brazilu, koji je velika zemlja, ima više od 300 ekumenskih molitvenih zajednica. Svaka molitvena zajednica, bilo da su posrijedi kršćani pravoslavni, luterani, anglikanci ili baptisti, zajedničku molitvu počinju krunicom.

"Koliko čeznem za tim danom, danom kad ću te poslati svim ljudima, oni će naučiti ljubiti me i više me razumijevati! Mudrost će dijeliti svoje blago sa svim ljudima…" (Isus, 25. siječnja 1987.

Poticanje vjernosti crkvenom naučavanju

U čitanju ovih pisanja čovjek uči kako ostati vjeran Crkvi. Kazujem ljudima: "čak i ako vas izbace iz Crkve, popnite se kroz prozor, ali nikad ne ostavljajte Crkvu!" Spomenuti nas spisi uče da pohađamo Presveti Oltarski Sakrament i da se tamo klanjamo Isusu. Oni nas također uče da se držimo sakramenata Crkve i crkvene predaje, da se učimo samozatajnosti, pokori, postu, a posebice da često idemo na ispovijed. Oni nas isto tako potiču da budemo željni pohoditi svetu misu, ako je ikako moguće, svakog dana. Oni nam tumače važnost Euharistije.

"Po pričesti ja posvećujem sve koji me primaju, pobožanstvenjujem ih da bi postali tijelo mojega tijela, kost moje kosti. Primajući mene, ja koji sam božanski, vi i ja postajemo jedno tijelo, duhovno sjedinjeni; mi postajemo rod, jer ja vas mogu pretvoriti u bogove po sudioništvu. Svojom božanstvenošću ja pobožanstvenjujem ljude…" (Isus, 16. listopada 2000.)

Aktivnosti: Dobrotvorne kuće koje vode čitatelji

Još godine 1997., otkad mi je dana milost viđenja naše Presvete Majke dok je stajala ispred Crkve Rođenja Kristova u Betlehemu, čula sam kad je rekla da duhovna hrana nije dovoljna, nego čovjek mora misliti o siromašnima i također ih hraniti. Odmah nakon što sam to objavila našim molitvenim zajednicama, mnogi su mi dobrovoljno pomagali u otvaranju dobrotvornih kuća u kojima se hrane siromašni. Te se kuće zovu "Beth Myriam" (Marijina kuća). U Bangladešu postoji jedna, u Venezueli četiri, tri u Brazilu, dvije na Filipinima, jedno sirotište u Keniji, a uskoro se jedno otvara u Portoriku, jedna pak u Indiji, jedna u Rumunjskoj i jedno sirotište u Ukrajini. O tome prilažem dodatne informacije (prilog 2). Sav je posao učinjen na dobrovoljnoj osnovici. Marijine kuće opstaju samo s pomoću donacija. Sve su one nastale ljubavlju lokalnih ljudi, to su lokalne kuće bez ikakve dodatne strukture koja se vezuje na njih. Same se održavaju i isti ljudi (iz molitvenih zajednica) ih vode i preuzimaju obvezu da sami služe siromahe. Te kuće napreduju ne samo da bi hranile siromašne nego da bi im priskrbile medicinsku pomoć, odjeću i obrazovanje djece. I na kraju, one se vode u stalnom duhu molitve i uvijek su ekumenske naravi.

Osnivaj naše Marijine kuće svuda gdje god možeš. Podigni potlačene i pomozi siročad, zaštiti me, izbavi me od ulice, skloni me i hrani me, rastereti me od mojega tereta i gladi, pomozi mi i ohrabri me; sve što učiniš najmanjemu od moje braće, činiš meni… Blagoslivljam one koji podupiru moj život, neka žive u krjeposti i potpunoj ljubavi, ja sam s vama… (Isus, 22. travnja2002.)

Poziv na evangelizaciju

Neki čitatelji "Pravog života u Bogu", koji su bili dirnuti njima, smatraju da i sami trebaju svjedočiti po svijetu kako bi pridonijeli širenju Radosne vijesti. Postavši poučljivi instrumenti Duha Svetoga, koji ih je po milosti opskrbio riječju i smislom za vjeru, oni su sada osposobljeni ići i svjedočiti po svijetu pozivajući ljude na život molitve i poučavaju ih da osnivaju molitvene zajednice. Svrha je dovesti ih k promjeni života i da žive život neprestane molitve. Nekoliko članova molitvene zajednice u Dhaki idu po selima (k muslimanima) i čitaju im ove poruke. Mnogi vjeruju i žele postati kršćani.

"Želim od svakoga učiniti živu zublju Plamena Ljubavi. Časti me i evangeliziraj s ljubavlju za Ljubav" (Isus, 27. siječnja 1989.).

Pobožnost prema Djevici Mariji

Pravi život u Bogu vodi nas da postanemo dijete Majke Božje jer njezino Bezgrješno Srce nikad nije odvojeno od Presvetoga Srca Isusova nego je u savršenom jedinstvu s njim. Naša Majka naša je potpora i mi to znamo. Sve koji se priključe molitvenim zajednicama, bili protestant, kalvini ili drugi, sve učimo da časte našu Gospu i Svece i da im se mole.

"Zar niste uočili kako se moje Srce topi i kako je sklono Njezinom Srcu? Kako bi se tome Srcu koje je nosilo vašega Kralja moglo išta odbiti ako Ona nešto traži od mene? Svi vjerni blagoslivljajte Njezino Srce, jer blagoslivljajući Njezino Srce, vi blagoslivljate mene" (Isus, 25. ožujka 1996.).

Udruge "Pravog života u Bogu"

Ako u nekim zemljama postoje udruge "Pravog života u Bogu", to je samo zbog zakonskih propisa, vezano za pomaganje rada oko evangelizacije i tiskanja knjiga. Ako smo utemeljili udruge u nekim zemljama to je bilo samo iz poslušnosti lokalnim zakonima. Spomenut ću jedan primjer: otvaranje poštanskoga pretinca vezanoga za ime "Pravi život u Bogu". No nikad nisam razmišljala o formiranju nekog pokreta. Knjige su prevedene na 38 jezika, a ja ne primam nikakvih autorskih prava osim od nakladnika PARVIS jer, kako izdavač reče, to je njihov propis. Taj novac ide za djela milosrđa, za pokrivanje troškova tiskanja knjiga i putnih troškova za svjedočenja u zemljama Trećega svijeta koje nemaju tih sredstava.

Ostale aktivnosti

Svake druge godine dobrovoljci iz molitvenih zajednica pomažu mi organizirati međunarodnih simpozij o ekumenizmu. Istodobno to je i naše hodočašće. Do sada su održana četiri. Najveći smo imali godine 2000. u Svetoj zemlji (u vrijeme kad je Sveti Otac bio tamo), kad je došlo 450 ljudi iz 58 zemalja. S nama je bilo 75 svećenika iz 12 različitih Crkava. Ove godine nastojimo ići u Egipat.

Sve u svemu, ja volim Kuću Božju, a iznad svega ljubim Boga. Dužnik sam mu za sve milosti koje mi je dao. Jednom mi je rekao: "Dao sam ti badava, badava daj!" To je što pokušavam činiti; prenosim Njegove Riječi badava onima koji ih žele čuti.

Još jednom hvala Vam što ste mi dopustili da bacim svijetlo na ova pitanja vezana za moje spise i moje aktivnosti. Na web-stranici www.tlig.org naći ćete mnogo više informacija. Najljubaznije molim, pozdravite njegovu eminenciju kardinala Josepha Ratzingera, mons. Tarcisioa Bertonea i mons. Gianfranco Girottia, kao i njihove uzoritosti iz Kongregacije za nauk vjere i još jednom zahvaljujem im što su mi dopustili ovu prigodu da objasnim svoj rad. Nadam se da sam to obavila onako kako je očekivano. Spremna sam odgovarati usmeno ili pisano na svako pitanje koje imate. I pripravna sam prihvatiti svaku sugestiju koju učinite kako bih objasnila određene izraze sadržane u knjigama "Pravog života u Bogu". Ako je nužno, mogu dodati takva razjašnjenja u novim izdanjima svojih knjiga.

Na kraju odsrca Vas pozdravljam, uz najiskrenije želje.

Odana u Kristu,

Vassula Rydén

[1] Ut unum sint 58

[2] Simbolično ime za Krista

[3] Sv. Katarina Sienska: Dialogo della Divina Providenza, 167. To poglavlje citirano je u rimskom brevijaru u drugom čitanju za 29. travnja.

[4] Katekizam Katoličke crkve, 234.