Pravi život u Bogu : Vassula - razgovori s Isusom

Napisati nekoliko uvodnih riječi knjizi što sadrži objave samog Gospodina nije lako već samo zbog toga što se radi o jednoj privatnoj objavi, o kojoj Crkva, jedino mjerodavna za izricanje mišljenja i sudova na takvome području, nije još izrekla svoju riječ. Stjecajem okolnosti zamoljen sam da nešto napišem o knjizi koja govori o razgovorima s Isusom, jedne osobe, još žive naše suvremenice. Kao prvo želim reći, barem koliko sam je pročitao, da u njoj nisam naišao na išta što bi se sukobljavalo sa Svetim pismom ili naukom Katoličke crkve. Možda bi ipak jedna ili druga formulacija mogla biti izrečena još bolje i jasnije u skladu s pravovjernom naukom. Na suzdražnost u ovom pisanju potiče me činjenica što Isus tako i toliko govori s jednom osobom. Time nipošto ne želim reći da je moja suzdržanost opravdana. U svom sam srcu čitajući ovu knjigu o kojoj je riječ, uvijek ostavljao mogućnost da Isus u svojoj neizmjernoj mudrosti može odabrati baš takav način da se nekome očituje, a preko dotične osobe i tolikim drugim.

Čitatelju ove knjige preporučujem da na početku dobro pročita i prouči što ostali napisaše o Isusovim objavama Vassuli Ryden. Literatura o onome što je u skladu s javnom i službenom Božjom objavom može biti od koristi dušama barem kao poticaj na revnije čitanje same Biblije, a što je bez svake sumnje spasonosno. U povijesti Crkve bilo je uvijek tekstova poticajnih na dobro. Takav je i u ovoj knjizi, dakako u prvom redu za one kojima takav način pisanja više odgovara. Ako ova knjiga barem jednoj duši bude na pobudu i utjehu ili čak doživljavanje Isusa, ako joj pomogne većem i dubljem poznavanju našeg Otkupitelja, onda je već ispunila svoju misiju.

JOSIP ANTOLOVIĆ, DI

POGOVOR PETOJ KNJIZI

Zamoljen sam da na koncu 4. sveska Vassulinih razgovora s Isusom napišem nekoliko riječi. Ne želeći ni u čemu preteći sud Crkve u svemu što je ona doživjela i napisala, zadovoljit ću se s time da iznesem nauk Crkve o karizmama. U svijetlu tog nauka svaki čitatelj moći će bolje razumjeti što je u sva tri dijela Vassula zapisala po jednom neobičnom nadahnuću. Ona nije ni prva, a mislim ni posljednja, koja je napisala ono što nam poručuje Isus. Sve je to manje više već poznato, jer se nalazi u javnoj objavi, u Svetom pismu, osobito u Evanđeljima te novozavjetnim spisima uopće. No, Bog se u povijesti spasenja poslužio odabranim osobama da preko njih stavi naglasak na neke dijelove svoje objave. A za to se služio karizmatičkim osobama kojima je dao posebnu milost, a teologija je zove karizmom. Evo o njoj nekoliko riječi iz Svetog pisma!

Crkva nas uči da karizma u Novom zavjetu označuje milost, danu bez osobnih zasluga, a za opće spasenje, za spasenje svih ljudi. Sv. Pavao piše: „Plaća grijeha je smrt, a milosni dar Božji jest život vječniu Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 6, 23). Po grijehu, i istočnom i osobnom, svi smo osuđeni na smrt. Ona je plaća za grijeh, a milošću ili milostima koje nam je Krist zaslužio, koje su Božji dar, baštinimo život vječni. U tom bi se smislu moglo reći da je svaki primalac milosti vječnog spasenja karizmatik.

Karizma može značiti također milost dobivenu po sakramentu za jednu službu u Crkvi. To su milosti dobivene po sakramentu svetog reda, a moglo bi se reći i svete ženidbe. Prve za službe u Crkvi, druge za službe u obitelji.

Sv. Pavao piše Timoteju: „Pripominjem ti da raspiriš Božju milost koja je u tebi polaganjem mojih ruku“ (II. Tim 1, 6). Očito se radi o milosti po sakramentu svetog reda, danoj ne samo za duhovno dobro Timoteja, već i za dobro cijele Crkve.

Sada već pokojni p. Karlo Boyer, dugogodišnji profesor dogmatike na Papinskom sveučilištu Gregorijani piše, da se riječ „karizma“ nalazi 16 puta u Poslanicama sv. Pavla te jedanput u I. poslanici sv. Petra, koji piše: „Služite jedan drugoga – svaki milošću kakvu je primio – kao dobri upravitelji mnogovrsne Božje milosti“ (4, 10). Ta služba ili služenje može biti i priopćavanje drugima onoga što jedna karizmatička osoba prima od Gospodina ne samo za sebe, nego i za druge. U povijesti Crkve poznajemo mnogo takvih osoba.

Karizma kod sv. Pavla koji put ima opće značenje čistog dara, pa se tako može primijeniti i na milost posvetnu, kao na primjer u poslanici Rimljanima 6, 2, ali osim toga ima još jedno značenje: Ona je nadnaravni dar, dan jednoj osobi, ne samo za nju samu, nego još više u korist drugih, da bi se širilo Evanđelje te izgrađivalo mistično tijelo kristovo: dan dan „na korist Crkve“.“ Svakomu se daje objava Duha na opću korist“ (I Kor 1, 7). „On (Isus) dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da priprave svete za djelo službe, za izgradnju Kristova tiojela“ (Ef 4, 9-12). Tom pavlovskom pojmu karizme odgovara definicija što je daje sv. Toma Akvinski „de gratia gratis data“ – milosti bez ikakvih zasluga – danoj od Boga više da bi sudjelovala u spasenju drugoga. To je pravi smisao karizme koju sada promatramo.

Evo i jedne o četiri liste karizmi kod sv. Pavla: „Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugom znanje – po istom Duhu, jednomu se daje vjera u istom Duhu, drugomu dar ozdravljanja u ovom jedinom Duhu: jednomu sposobnosti razlikovanja duhova, drugomu različiti jezici, a trežemu dar tumačenja jezika...“ (1 Kor, 8-10(. Sve četiri Pavlove liste karizmi broje zajedno dvadesetak različitih darova. Pavao ih pripisuje u prvom redu Duhu Svetom, no i Ocu i Sinu.

Kad bismo te darove htjeli svrstati u nekoliko vrsta, onda bi to moglo biti ovako: darovi upravljanja, poučavanja, pobuđivanja ili poticanja te tjelesne službe u korist bližnjega, dvorenje i pomaganje bolesnicima.

Dar upravljanja posjeduju predstojnici zajednica: dar poučavanja i poticanja apostoli i proroci, evanđelisti i učitelji, pa glosolali, oni koji imaju dar jezika.

Kako iz navedenog proizlazi vidimo da ima mnoštvo karizmi. Bog je darežljiv u davanju svojih milosti za dobro pojedinaca i za dobro cijele Crkve. Mislim, da je to važno uočiti i Božjim se milostima okoristiti i služiti. Bila bi nezahvalnost prema Bogu darivatelju njegove milosne darove ne cijeniti.

II.

NAUK II. VATIKANSKOG SABORA O KARIZMAMA

Sabor u svojim dokumentima na više mjesta govori o karizmama. Evo nekih!

„Duh stanuje u Crkvi i u srcima vjernika... On Crkvu uvodi u svu istinu, ujedinjuje ju u zajednici i službi, poučava je i vodi raznim hijerarhijskim i karizmatičkim darovima i uresuje svojim plodovima“ (Lumen gentium 4).

„Sveti Božji narod ima dio i u proročkoj Kristovoj službi, šireći svuda živo svjedočanstvo o Njemu, osobito životom vjere i ljubavi, i prinoseći Bogu žrtvu hvale, plod usta koja ispovijedaju Ime njegovo...“

„...Duh Sveti dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnima i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: 'Svakomu se daje očitovanje Duha na korist' (1 Kor 12, 7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalnošću i utjehom. Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njima (o njihovoj ispravnosti) i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro“ (Lumen gentium 12).

„Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite nego sve provjeravajte, što je dobro zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu!“ (1 Sol 5, 19).

„Svakomu se daje objava Duha na opću korist. Jednomu se po Duhu daje mudrost, drugome znanje – po istom Duhu; jednomu se daje vjera... Drugomu dar ozdravljanja... jednomu moć čudesa, drugomu dar proricanja; jednomu sposobnost razlikovanja, drugomu različiti jezici, trećemu dar tumačenja jezika. A sve to čini jedan te isti Duh koji to razdjeljuje svakomu kako hoće“ (I. Kor 12, 4-11). Kako se koncilski dokumenti, govoreći o karizmama, često pozivaju na 12. poglavlje I. Korinćanima, naveo sam najznačajnije elemente iz istog. Kad je govor o karizmama dobro je pred sobom imati otvoreno navedeno poglavlje I. Korinćanima. No dobro je nakon toga uvijek pročitati i 13. poglavlje iste Poslanice, jer bez toga, razmišljanje o karizmama ostaje nepotpuno.

„Apostolicam actuositatem“ – Dekret o apostolatu laika u 30. broju gdje je riječ o dužnosti formacije za apostolat piše: „Svatko se mora pripremati za apostolat, što je osobito važno za odrasle. Napredujući u dobi duh se sve više otvara tako da svaki pojedinac biva sve sposobniji otkrivati talente kojima ga je Bog obdario i tako djelotvornije služiti se karizmama koje su mu udijeljene na korist braće.“

„Ad gentes“ – Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve u 4. broju piše: „Cjelokupnu Crkvu kroz sva vremena Duh Sveti 'ujedinjuje u zajednici i služenju, daje joj različite hijerarhijske i karizmatičke darove'.“

Isti Dekret govoreći o misionarima navodi ove riječi: „Premda na svakom Kristovom učeniku leži dužnost da uzme svoj dio u širenju vjere, ipak Krist Gospodin uvijek poziva iz broja učenika one koje sam hoće da budu s njim i da ih šalje narodima propovijedati. Zato po Duhu Svetom, koji na opću korist dijeli karizme kako hoće, udahnjuje misionarsko zvanje u srce pojedinaca i ujedno budi u Crkvi institute koji preouzimaju na sebe svoju posebnu zadaću evangelizacije, a koja spada na cijelu Crkvu...“ (broj 23).

Ako u svjetlu tih dokumenata čitamo ono što nam je u svojim knjigama propćila Vassula Ryden, bolje ćemo shvatiti o čemu je riječ.

Navest ću još posve kratko tri osobe, poznate po spisima napisanima na poticaj odozgo. Navest ću ih kronološkim redom.

Maria de Agreda († 24. svibnja 1665.) Redovnica franjevka, iskreno pobožna duša, koja je primila mnogo izvanrednih milosti. Napisala je mistično djelo „Mistica Ciudad de Dios“ (Mistični Božji grad – Život Blažene Djevice Marije).

Maria Cecilia Baij († 6. siječnja 1766.) Bendediktinka iz Montefiascone u Italiji. Po nalogu odozgo napisala je „Innenleben Jesu“ (Unutarnji Isusov život) i „Leben des hl. Josef“ (Život sv. Josipa). Nakon života, bogata poniženjima i patnjama, umrla je na glasu svetosti. Svoje objave napisala je po nalogu svog ispovjednika. Neki drže da su to samo pobožna razmatranja. Ista je Božja službenica napisala “Život sv. Josipa“ i „Sv. Ivana Krstitelja“.

Anna Katharina Emmerich († 9. veljače 1824.) Augustinka i stigmatičarka. Rane je zadobila g. 1812. Njihovu je vjerodostojnost utvrdila specijalna istraživačka komisija. Katarina je duže vremena živjela bez hrane. Provodila je život molitve i dobrotovonosti. Šivala je i vezla za siromahe. G. 1892. otvoren je postupak za njezinu beatifikaciju. Clemens Maria Brentano, katolički pjesnik (1778-1842), po pripovijedanju Katarine objavio je – dakako literarno obrađeno – djelo „Das bittere Leiden“ (Gorka muka), „Das arme Leben und bittere Leiden unseres Hern Jesu Christi“ (Siromašni život i gorke muke našega G. Isusa Krista), „Marienleben“ (Marijin život). Ta su djela prevedena na mnoge jezike, a doživjela su brojna izdanja.

Na kraju ovog Pogovora želim navesti još i ovo:

Isusovac Augustin Poulain napisao je knjigu „Priručnik mistike“. U njoj za prosuđivanje privatnih objava preporučuje ovo: „Mudrost leži u zlatnoj sredini. Ništa ne prihvatiti ili zabaciti bez solidnih razloga, a gdje ih nema, tada se valja suzdržati od suda.“

JOSIP ANTOLOVIĆ, DI.