JACQUES NEIRYNCK

ZAGONETKA ZVANA VASSULA

U IZRAVNOJ KOMUNIKACIJI S BOGOM?

PREDGOVOR

Mr. Ivan Šešo, duhovnik

Tako je znakovito da sam knjigu Jacquesa Neiryncka  "ZAGONETKA ZVANA VASSULA" dočitao baš danas, na spomendan velike žene našega doba, Edite Stein. I dogodilo mi se slično kao Editi, kad je u jednoj noći pročitala knjigu života Terezije Avilske i, zaklopivši je u sebi, usklinula: "To je istina!" I odlučila postati katolikinja.

Dočitavši ovaj prijevod, ne znam čemu sam se više divio: vještini novinara ili Vassulinoj iskrenosti.

Dobro je da imamo jednu takvu knjigu u vezi s Vassulom. Što više je čitam, to sam uvjereniji da je zaista "prava" primateljica poruka, koje joj Bog daje i da je samo pitanje vremena kad će se to i šire uvidjeti i priznati. Znam da je u mnoštvu sličnih pojava potreban oprez pri prosuđivanju i stoga razumijem određenu suzdržanost službene Crkve, čijem se sudu, dakako, podlažem.

Ipak, prateći rad ove izuzetne žene, "pravoslavke koja katolički vjeruje", osjećam sve više vrijednost toga djela i korisnost za mnoge duše, željne ovakvog oblika priopćavanja  "pravog života u Bogu".

Stoga, nadovezujući se na svoj predgovor hrvatskom izdanju Vassuline VII knjige, danas još više mogu izraziti svoje uvjerenje da je dobro imati i preporučiti ovu svojevrsnu knjigu za objavljivanje i čitanje u svrhu duhovnog rasta i proširenja vidika vjere, nade i ljubavi.

Molim za sve suradnike na ovoj novoj knjizi i želim mnogo dobrih plodova.

                                                                                       mr. Ivan Šešo, duhovnik

Samobor, Tabor, 9. kolovoza 2002.

Spomendan sv. Edite Stein, sestre Terezije Benedikte od Križa

♥♥♥

TREĆE POGLAVLJE

Prvi susret s anđelom čuvarom

Kad je 28. studenoga 1985. počeo novi radni dan, Vassula nije bila ništa drukčija od ostalih žena strankinja u zemljama Trećeg svijeta, koje dugočasnost svojega izgona pokušavaju ublažiti društvenim životom posvećenom tenisu, bridžu, prijamima. Ona nije prakticirala svoju kršćansku vjeru, a, osim toga, u Daki, glavnom gradu Bangladeša, gdje je živjela, nije ni bilo grčke pravoslavne crkve.

J. N.: Toga dana, 28. studenoga, nije bilo nikakva znaka tvojemu obraćenju. Nisi bila pogođena nekim posebnim obiteljskim događajem, emocionalnom patnjom, nikakvom slutnjom, apsolutno ništa?

V.: To je zanimljivo pitanje. Neki ljudi otkriju vjeru nakon obiteljske katastrofe, kad se moraju za nešto uhvatiti. Oni se okrenu k Bogu, uhvate se za Boga. Katkad Bog hoće da oni tako dođu do obraćenja, čak i pod cijenu trpljenja. Što se mene tiče, u to vrijeme nisam imala ništa takvo. Nisam Boga čak niti tražila. On je bio daleko. Kad se sve to dogodilo, moj je život bio vrlo uspješan. Imala sam mnogo prijatelja. Sastajali smo su u klubu, život je bio lagodan, jer su stranci bili dobro plaćeni. Imali smo sluge, vozače, čuvare. Imala sam pet zaposlenika na raspolaganju. A u to isto vrijeme imala sam slikarsku izložbu privatno u hotelu Sheraton. I odlučila sam, prije svojega obraćenja, 25% od zarade dati siromašnima Bangladeša. No, kad se sve zbrojilo, vidjela sam da ništa nisam zaradila.

J. N.: Ti si sudjelovala i na modnim revijama.

V.: Iz hobija. Trčkarala sam amo tamo, misli su mi bile potpuno zaokupljene svim tim stvarima. Prije podne tog, 28. studenoga, oko 11 sati, pisala sam listu namirnica za koktel za tu večer. Iznenada sam osjetila neku prisutnost, ali sve iznutra, jer nikoga drugoga nije bilo u prostoriji. Bila sam vrlo iznenađena, ali i začuđena, jer je to bio potpuno drukčiji osjećaj od onoga što sam znala. Osjetila sam da mi je ruka bila uzeta. Kao da je neka ruka dodirivala moju ruku. Držala sam olovku i učinilo mi se kao da sam malo gurnuta da pišem. Rekla sam: "Da vidimo što se to događa". Bilo je to kao da je moja ruka bila vođena. Moj me anđeo natjerao da napišem: "Ja sam tvoj anđeo čuvar i moje je ime Danijel". Nacrtao je srce i, počevši iz središta srca, nacrtao je ružu. Baš je šteta što sam izgubila taj prvi crtež!

J. N.: Baš je šteta što ga nisi sačuvala. Zašto nisi?

V.: To je bio notes sa slobodnim listovima i nisam ga zadržala jer tomu nisam pridavala veliku važnost. Eto, tako je to počelo i rekla sam: "Pa to je fantastično!" Samo sam trebala pomisliti na pitanje i anđeo je odmah odgovorio. Odmah sam shvatila da sam ušla u komunikaciju s tajanstvenim bićem. U želji da ne zaboravim taj razgovor, ja sam napisala iduće pitanje. Istoga trenutka on bi uzeo moju ruku da bi mi odgovorio.

J. N.: Budući da si zapisivala taj dijalog, jesu li to bila dva rukopisa vrlo različita?

V.: Da, potpuno. Poslije ću ti ih pokazati. To je bio početak. Te sam večeri rekla svojemu mužu što se dogodilo. Kad je došao kući, pokazala sam mu komad papira i rekla: "Vidi, ja mogu komunicirati sa svojim anđelom čuvarom". On se nasmiješio, zato što on uvijek s obje noge stoji na zemlji. I rekao mi: "To je fantastično! Daj da pročitam!" On nikad nije sumnjao u mene da bi rekao: "Moja je žena izgubila pamet."

J. N.:  Povjerovao ti je od početka?

V.: Od prvog dana. Moj desetogodišnji sin također, dijete odmah povjeruje. Rekla sam svojim prijateljima tenisačima: "Znate li da mi se događa nešto vrlo čudno? Moj anđeo čuvar mi je pristupio i razgovarao sa mnom". I te djevojke, koje su živjele u istom neznanju i u istom metežu aktivnosti kao i ja, odmah su mi povjerovale. Čak su mi rekle: "Vassula, da te ne poznajemo, pomislile bismo da si poludjela".

J. N.: Kad si ga zapitala za ime, on ti je odgovorio: "Danijel". Kakvo je ime nekog anđela? Vrlo dobro razumijem znakovitost čovjekova imena, ili točnije njegova krsnog imena, imena koje su mu dali roditelji na rođenju i krštenju, ime kojim će ga poslije glasno pozivati. Ali kakvo je ime nekog anđela?

V.: Poslije sam shvatila da svi anđeli, kao i ljudska stvorenja, imaju ime. Moj se anđeo čuvar predstavio kao Danijel. Mnogo poslije naučila sam da to znači anđeo pravednosti. I svaki anđeo ima ime koje ima posebno značenje.

J. N.: Što se dogodilo nakon tog, prvog dana?

V.: Idućeg dana moj mi se anđeo čuvar vratio na isti način. Provela sam beskrajne sate u stanju velike radosti komunicirajući s njime. Idućeg se dana vratio, ali na moje veliko iznenađenje doveo je mnoštvo anđela iz raznih korova. Pomislila sam da su se vrata raja najednom širom otvorila  jer sam vidjela veliko kretanje anđela odozgo. Svi su izgledali uzbuđeni i sretni, kao da očekuju veliki događaj. Po načinu njihova radovanja shvatila sam da se čitavo nebo osjećalo svečano. A onda su svi zajedno jednim glasom zapjevali: "Blagoslovljeni događaj počinje!" Shvatila sam, kakav god taj događaj bio, on se izravno odnosi na mene, i premda sam pokušavala saznati o čemu je riječ, ništa nisam uspjela razumjeti. Cijeli je dan zbor anđela pjevao taj isti napjev.

J. N.: Što ti je tvoj anđeo čuvar govorio o Bogu?

V.: Prve riječi koje je moj anđeo čuvar izrekao o Bogu bile su ove: "Bog je kraj tebe i On te ljubi".

J. N.: To je sve?

V.: Sigurno sam tada duboko povrijedila Gospodina, jer te anđelove riječi nisu na mene ostavile nikakav dojam. Sjećam se kako sam, dok mi je to govorio o Bogu, razmišljala kako je posve normalno da anđeo tako govori, jer anđeli žive s Bogom. Nisam ništa odgovorila, a ni moj anđeo nije ništa dodao. Samo nekoliko dana nakon toga moj je anđeo čuvar iznenada promijenio svoje držanje prema meni i uočila sam kako je njegov izraz postao ozbiljan. Vrlo svečanim glasom zatražio je da čitam Riječ. Pravila sam se da ne znam što znači "Riječ" i upitala ga na što je mislio. Tada je moj anđeo izgledao još ozbiljniji i rekao mi da ja savršeno dobro znam što je on mislio, no, ipak je objasnio da to znači Bibliju. Već sam imala odgovor na vrhu jezika i rekla mu da nemam Bibliju u kući. On je zatražio da idem van i uzmem. Nastavila sam se prepirati s njim, govoreći da on traži nemoguće, jer u muslimanskoj zemlji kao što je Bangladeš, gdje sam živjela, knjižare ne prodaju Biblije. On mi je rekao da idem u američku školu koju pohađa moj sin i da posudim jednu iz knjižnice. Pitala sam moram li ići ili, jednostavno, mogu odbiti i ostati kod kuće. Zabrinjavalo me također i kako će moj muž i svi moji prijatelji reagirati na sve to. Jednostavno, nisam mogla zamisliti da pred njima čitam Bibliju! Već sam, prije nego sam je donijela kući, počela tražiti mjesto kamo bih je sakrila. Ali pogledavši opet u ozbiljan izraz svojega anđela čuvara, odlučila sam poslušati. Uskočila sam u automobil i otišla u školu gdje sam na policama našla mnogo Biblija. Uzela sam jednu, donijela je kući i otvorila da čitam, točno onako kako je moj anđeo čuvar tražio. Oko mi je palo na psalme. Nisam razumjela ni jedne jedine riječi koju sam čitala. To je bio znak od Boga da mi pokaže kako sam bila slijepa.

J. N.: U to vrijeme nisi čitala Sveto pismo?

V.: Nikad ga nisam čitala!

J. N.: Prije toga, jesi li vjerovala u anđele?

V.: Jesam.

J.N: Vjerovala si u njih. Učila si po tradiciji svoje obitelji da postoje anđeli. Odlaziš u američku školu, nalaziš mnogo Biblija, uzimaš jednu i čitaš psalme.

V.: Ništa nisam razumjela i zatvorila sam Bibliju. U to mi je vrijeme Bog želio reći: "Ti si u potpunom mraku, apsolutno ništa ne vidiš". A onda me je moj anđeo čuvar poveo u očišćenje. Mogu reći da je to bilo strašno, ali me je zapravo natjeralo da shvatim što sam bila. Tako je on počeo prizivati i pokazivati mi moje grijehe koje nisam nikad ispovjedila. Pokazivao mi ih je kao na ekranu. Podsjetio me je na svaki događaj i kako je to vrijeđalo Boga. Ali najteža je bila spoznaja koja se odnosila na odbijanje Božjih darova. Moj mi je anđeo čuvar rekao da je najveća uvreda Bogu prezreti i odbiti Njegove darove. On me je natjerao da svoje grijehe gledam Božjim očima, onako kako ih Bog vidi, a ne kako ih mi vidimo. Oni su bili toliko strašni da sam se prezrela i gorko plakala. To je stanje, kako sam poslije shvatila, bila milost od Boga u svrhu iskrenog pokajanja. Moji su mi grijesi bili pokazani tako jasno, kristalno jasno, unutrašnjost moje duše bila je izložena toliko otvoreno kao da sam ja bila potpuno izokrenuta iznutra prema van. Odjednom sam osjetila što su Adam i Eva osjećali, nakon što su sagriješili,  kad im se Bog približio u svjetlu i kad su se suočili s Njime. Moja je duša bila otkrivena, izložena. Osjećala sam se golom, odvratnom i ružnom. Između jecaja samo sam mogla reći svojemu anđelu da ne zavrjeđujem dostojnu smrt i da takva užasna kakva jesam,  moram umrijeti isječena na komade i bačena hijenama. To čišćenje trajalo je gotovo tjedan dana. Osjećala sam kao neku vatru, očišćujući oganj, čišćenje unutrašnjosti svoje duše, a dakako, bilo je to vrlo bolno iskustvo.

J. N.: Posebno si spomenula da je najbolnija uvreda odbijanje Božjih darova. Što si ti sebi prigovarala u to vrijeme, svoj lakomisleni život?

V.: To, i ne samo to. Shvatila sam da mi je Bog davao tolike milosti koje ja nisam htjela vidjeti i da sam ih prezirno odbijala kao da su bili bezvrijedni. Veliku mi je bol izazvalo istinski vidjeti pravu Vassulu.

J. N.: Nikad se prije nisi ispovjedila?

V.: Ne.

J. N.: Ali ispovijed postoji u Pravoslavnoj crkvi?

V.: Da, ali nikad me nisu učili tome.

J. N.: Ukratko, ti si se ispovjedila svojemu anđelu?

V.: To je bilo pokajanje iz srca. Plakala sam dva tjedna.

J. N.: Jesi li od tada bila na ispovijedi? I u kojoj Crkvi?

V.: Katkad u Pravoslavnoj, ponekad u Katoličkoj. Ovisno o tome gdje se nalazim.

J. N.: Nakon početnog očišćenja anđeo čuvar doveo te na prvi susret s Bogom. Možeš li objasniti kako se to dogodilo?

V.: Ja sam morala pretrpjeti to očišćenje, jer je moja duša bila u grijehu i nije bila  dostojna, zapravo, čovjek nikad nije dostojan u takvu stanju susresti Boga bez ozbiljnog pokajanja. Morala sam proći tu fazu pokore, a onda sam čula glas Boga Oca. Osjećala sam golemo zadovoljstvo u druženju sa svojim anđelom, ali dolazak  Boga Stvoritelja bilo je nešto potpuno drukčije. Kad sam prvi put čula Očev glas kako mi govori, bila sam pogođena dvjema činjenicama. Prvo, očinskim tonom Njegova glasa, a onda susretom s Ocem koji uzima svoju djecu u naručje i grli ih svojim rukama. Takvog sam Oca susrela! On mi se činio toliko očinskim da sam pomislila: "Ali čini se kao da sam već sve to čula u svojemu životu". Kao da sam ga znala cijeloga svojega života. Jednom, kad sam na pitanje trebala odgovoriti: "Da, Gospodine", spontano sam rekla: "Da, Tatice!" Zapanjila sam se nad sobom: "Što ja to govorim, Bogu 'Tatica'!" Bila sam šokirana jer  su pravoslavci vrlo kruti, vrlo strogi. A ja sam ga čak zvala "Tatica", ne ni "Tata". Nego upravo "Tatica". Pomislila sam: "Što li će mi sada reći?" I istoga trena je odgovorio: "Kćeri moja, ne boj se. Ja sam tu riječ 'Tatica' primio kao dragulj". I ja sam osjetila Božju radost. Čak i danas, kad govorim o toj epizodi, jedanaest godina poslije, ponovno to proživljavam, jer takav susret čovjek nikad ne zaboravlja.

ČETVRTO POGLAVLJE

Jedan Bog u trima Osobama

J. N.: "Tata" je prijevod od "Abba",  aramejske riječi koju je Isus izrekao na početku Gospodnje molitve. Aramejski je jezik kojim je Isus govorio.

V.: Od tada, osobito kad govorim materinskim jezikom, koji je grčki, ili kad govorim svojoj sestri o svojim susretima s Bogom, ja kažem "Mao babas muipe", "Moj tata mi je rekao". To kažem bez razmišljanja, toliko ga osjećam Ocem.

J. N.: Svi ti razgovori koje vodiš od tada, jesu li na engleskom ili ponekad na grčkom?

V.: Ne, uvijek na engleskom. Gospodin se koristi jezikom koji najbolje razumijem i pišem.

J. N.: Napokon si susrela Boga, o kojemu govoriš da je Otac, kojega zoveš "Tata". Na prvom susretu odlaziš k prozoru, pokazuješ mu jadni prizor Bangladeša i kažeš mu: "Pogledaj što je od svijeta postalo!"

V.: U svojemu neznanju i naivnosti rekla sam: "Pa on će nešto učiniti!" To se dogodilo kao da sam s njim bila na prozoru. Ja mu pokazujem: "Vidi kako ljudi žive, pogledaj njihovu bijedu".

J. N.: Je li Bog što rekao?

V.: Ne, ni riječ.

J. N.: Ništa, u vezi s tim?

V.: Jest, poslije, ali tom prigodom nije rekao ništa. Mnogi me ljudi pitaju: "Ako Bog postoji, zašto dopušta da se to silno zlo događa?" Primila sam izravne odgovore od Marije i Isusa u vezi s tim.

J. N.: Na to ćemo se vratiti poslije. Nakon susreta s Bogom, jesi li pokušavala svoje iskustvo podijeliti s ljudima koji bi ti mogli pomoći, primjerice sa svećenicima?

V.: Ja sam se morala boriti od samog početka. Bila sam kao dijete koje je otkrilo vrt pun plodova. Dijete počne jesti te plodove. A onda dođe netko odrastao i kaže: "Budi oprezna, ima i otrovnih plodova!" Osjećala sam se kao dijete koje se najednom počelo bojati dotaknuti to voće. Bila sam sretna sa svojim obraćenjem sve dok me moj anđeo nije poslao u sjemenište u Daki da potražim svećenika. Sjemenište je bilo točno preko puta naše kuće. Nakon što me je svećenik saslušao, rekao je: "Vi ste bolesni, vi ste shizofrenik".

J. N.: Bio je to otac Karl?

V.: Da, otac Karl. Ja sam se ponadala kako će svećenik shvatiti to što mi se događalo. A ono, ni slučajno! A onda, na kraju, uplašila sam se toga što mi se događalo. Dugo nakon toga otac Karl, koji je bio strpljiv čovjek, shvatio je da nisam luda. Počeo je mijenjati smjer: "Možda je to karizma od Boga. On šalje takve karizme s vremena na vrijeme". Napokon, poslao me k ocu Jamesu. On je postao moj prvi progonitelj. Odmah mi je rekao: "To je sotonsko, đavolsko. A ja znam o čemu govorim. Kad netko tko boluje od raka ide k liječniku koji otkrije rak, pacijentova prva reakcija jest da odbije dijagnozu. Tako je i s vama. Vi prolazite kroz sotonske manifestacije, i gotovo!" No, ja sam znala da sam se obratila, a i mnogi moji prijatelji. Jer, samo nas Bog može vratiti u Crkvu da živimo duhovnim životom. Bila sam vrlo razočarana prvim kontaktom s ocem Jamesom. Otišla sam kući. Rekla sam Bogu:  "Ako si to zaista Ti, Bog Otac, kojega susrećem, neka taj svećenik, makar ovaj jedan, ne svi ostali, neka mi taj svećenik jednog dana kaže da su te moje poruke od Boga. I više ne ću sumnjati, znat ću da si ti Bog". On je odgovorio: "Natjerat ću ga da se sagne."

J. N.: I je li se otac James na kraju sagnuo?

V.: Da, jest.

J. N.: Ne odmah?

V. Ne, ne odmah, a i ja sam morala to izdržati. Dugo sam se morala mučiti. Kad je Isus došao razgovarati sa mnom, nakon susreta s ocem Jamesom, ja sam ga otjerala. Rekla sam: "Odlazi!", jer nisam bila sigurna što se događa. Tri ili četiri mjeseca tjerala sam Isusa.

J. N.: Čini se da je ono što je natjeralo oca Jamesa da povjeruje u poruke bilo čitanje teksta koji si pisala po diktatu. Ti si mu pokazala, on ga je pročitao. Što ga je zapravo  pogodilo?

V.: Pogodilo ga je to što nije bilo teoloških pogrješaka, s obzirom na to da je to pisao netko poput mene, koji nikad nije proučavao teologiju, čak ni katekizam. Objasnio mi je da je teološki tekst poput minskog polja. Samo onaj tko točno zna gdje su mine ne će nagaziti na njih. Teologija je takva. Osjetljiva.

J. N.: To je osjetljivo tlo i lako možemo pogriješiti. Jesi li od tada čitala teološka djela? V.: Ne, nemam vremena. Možda mi Bog ne dopušta slobodno vrijeme, tako da ih ne proučavam, pa ljudi ne mogu reći da ponavljam nešto što sam naučila iz knjiga.

J. N.: Nikad nisi počela formalni studijski program, primjerice na teološkom fakultetu?

V.: Ništa takvo, apsolutno ništa. Sve što sam primila, zaista sve što zapisujem, čula sam izravno, u tišini, nutarnje. Osim toga, kao što znaš, kao pravoslavka ja nisam znala o razmiricama između katolika u okviru Crkve. A ipak, Gospodin mi je počeo davati neke informacije. O. James onda se zapitao kako bih ja mogla znati takve stvari s obzirom na to da ne pripadam Katoličkoj crkvi.

J. N.: Možeš li navesti neki od tih detalja koje si saznala izravno od Gospodina?

V.: Saznala sam da postoji pobuna, neka vrsta raskola unutar Katoličke crkve. Gospodin mi je govorio o svećenicima, dobrim svećenicima, i ostalima, onima koji se bune protiv tradicije Crkve i protiv pape. Gospodin mi je počeo sve to otvarati.

J. N.: Je li ti dao imena?

V.: Ne, nije. Nikad mi nije dao imena.

J. N.: Bog ti govori. Zapravo, to je tvoja karizma. Ti susrećeš Boga Oca, a onda susrećeš Isusa, tako da imaš Trojstveno viđenje Boga. To ti je došlo mnogo prije nego si znala što Trojstvo znači za kršćane. Kad pišeš po diktatu, ili kad primaš prosvjetljenja, osim od svojega anđela čuvara Danijela, možeš li uvijek razlučiti Oca i Sina?

V.: Od samog početka uvijek sam bila vrlo svjesna Triju osoba Presvetoga Trojstva i govorim svakomu od njih i obraćam im se kao trima različitim osobama. U početku me je moj anđeo čuvar vodio k Ocu koji je učinio da osjetim izvanrednu i veliku očinsku nježnost. Poslije sam imala duhovno vjenčanje sa Sinom, koji je tražio da ga zovem Zaručnikom, Prijateljem, Bratom, Svetim drugom. Čak ako ga zovem i Ocem, kao što mi On to dopušta, nema nikakve sumnje u meni da je to zaista Sin, druga osoba Presvetoga Trojstva. A onda su mi Otac i Sin otkrili Duha Svetoga, kojega smatram Čuvarom naše duše, našom Svjetiljkom, našim Prijateljem, našim Banketom, našom Proslavom, Biserom. Duh Sveti je ljubav koja obnavlja, oživljava i preoblikuje naše duše u stupove žarkoga ognja, tako da budemo ispunjenim gorljivošću za Bogom. U Pravom životu u Bogu govorim s jednom osobom, zatim s drugom, ili se krećem od jedne Osobe k Presvetome Trojstvu. Presveto mi Trojstvo može nešto reći, zatim sam Sin može nastaviti, a potom Otac.

J. N.: Nikad ne pogriješiš?

V.: Dakako da ne. Dijalog počinje: "Mir s tobom". Ja odmah točno znam je li to Otac ili Sin. Ne postoji mogućnost pogrješke. Nikad nije bilo nikakve zabune, čak ako sam i bila optužena za miješanje osoba Presvetoga Trojstva. Ja ih ne mogu pomiješati, zato što znam tko govori. Znam primjerice da mi govori Otac, zatim Sin, ali u početku nisam zapisivala da govori Otac, a onda je nastavio Sin. Teolog koji to čita reći će da sam ih ja pomiješala.

J. N.: Ali, što se tebe tiče, tebi je potpuno jasno?

V.: Da, potpuno. Htjela bih s tobom podijeliti viđenje Presvetoga Trojstva koje sam imala na trenutak. Toga sam dana vidjela Isusa kako stoji dok mi je diktirao poruku. Najednom, potpuno neočekivano, ugledala sam druge dvije osobe kako izlaze iz njega, jedna s njegove desne, a druga s lijeve strane. Sve tri osobe bile su istovjetne. A onda, vrlo brzo, na isti način kako su izašle, apsorbirao ih je Isus koji je opet bio sam.

J. N.: Jesu li te poruke drukčije? Je li ton drukčiji?

V.: Da, ton je također drukčiji. Dopuštajući mi da razgovaram s Presvetim Trojstvom, Bog mi pokušava prenijeti pravu sliku tih triju Božanskih Osoba, sliku koju smo u ovom stoljeću počeli gubiti. To je da Presveto Trojstvo nije neki nejasni koncept, nego prava živa stvarnost triju osoba.

J. N.: Možeš li okarakterizirati razliku u tonu između prve dvije osobe Presvetoga Trojstva?

V.: Da, zato što ako je to Stvoritelj, Otac, koji govori, kao što sam ti već prije objasnila, njegov je ton vrlo očinski. On govori kao otac, njegovo je držanje kao u oca i njegova je ljutnja kao ljutnja oca koji pokušava svojoj djeci uliti u glavu neko opće značenje. Kad je riječ o Kristu Gospodinu, onda je to drukčije. To je Krist koji govori. Ja osjećam da je to Krist.

J. N.: Kao brat, kao čovjek?

V.: Kao vođa, ne kao čovjek, kao sveti drug. Krist Spasitelj. Kad Krist govori o svojoj ljubavi, ta je ljubav osjećajna i nema veze s vanjskim osjećajima, sentimentalnim, opipljivim. Sve se to događa u najskrovitijem dijelu duše. Krist mi se 8. siječnja 1987. približio govoreći: "Budi moja zaručnica, Vassula", na što sam ja odgovorila: "Kako?" On je rekao: "Ja te ljubim!" Ja sam inzistirala: "Ne znam kako mogu biti Tvoja zaručnica?". Isus je objasnio: "Ja ću te, ljubljena moja, učiti da budeš moja zaručnica". Upitala sam: "Nosim li kakav simbol, Gospodine?" Tada mi je svečano rekao: "Ja ću ti dopustiti da nosiš moj Križ, moj Križ vapije za mirom i ljubavi". Privezao me je tada za svoj Sveti križ i to je bila naša veza. Kad sam mu poslije rekla da ću mu pomoći nositi njegov Križ i da ga možemo dijeliti, bio je vrlo dirnut i rekao mi je: "Kćeri, oduvijek sam želio to čuti od tebe!"

J. N.: A onda, Mesija?

V.: Da, Mesija, Spasitelj. A iznad svega kad govori o sebi kao o Presvetome Srcu, jer Presveto Srce ne pripada pravoslavnoj tradiciji.

J. N.: Nikad nisi ništa čitala o svetici koja je uvela pobožnost Presvetoga Srca?

V.: Ne, to je došlo poslije.

J. N.: Je li se dogodilo da ti Bog, dok ti  govori, govori  o sebi da je Duh Sveti, treća osoba?

V.: Kad mi Duh Sveti govori to je u tijeku dijaloga u okviru Presvetoga Trojstva. On je Bog, kao Otac i Sin. Poslije je ušao u dijalog i rekao prekrasne stvari: "Ti me ne poznaješ, zato me odbijaš, zazivaš me, ali me zapravo ne poznaješ tko sam Ja". Dao mi je primjer i rekao: "Ja sam kao zemlja. Dođi i sij svoje sjeme u moje tlo da bi žela vječnost."

J. N.: U knjizi "Pravi život u Bogu", ima mnogo razina komunikacije. Postoji diktat, doslovce riječ po riječ, pridržano možda za najteže, najkompleksnije stvari koje bi ti teško formulirala svojim riječima…

V.: Kao Deset zapovijedi.

J. N.: Deset zapovijedi?

V.: Primila sam objašnjenje, ne o Deset zapovijedi, nego o grijesima protiv Deset zapovijedi.

J. N.: I što je najvažnije, koji je grijeh najveći?

V.: Primjerice, Deset zapovijedi određuju: "Ne ubij!" Bog objašnjava tu zapovijed na tjelesnoj i duhovnoj razini. On kaže: "Vi ubijate duše." Loš ispovjednik može ubijati duše. A na tjelesnoj razini riječ je o pobačaju: "Ubijaš svoje dijete".

J. N.: Do tada si već čitala Sveto pismo, čitala si o Deset zapovijedi, ili si ih prvi put pisala po diktatu?

V.: Ne, čitala sam Deset zapovijedi. Već sam ih znala.

J. N.: Znači, to je tumačenje Deset zapovijedi. Jesi li pročitala cijelo Sveto pismo?

V.: Ne. Pokušavala sam, no neke su knjige vrlo teške za razumijevanje.

J. N.: Jesi li pročitala Knjigu izlaska od početka do kraja?

V.:  Da, od početka do kraja.

J. N.: Koje biblijske knjige nisi pročitala?

V.: Ah, Knjige o Makabejcima, o kraljevima, o Jošui, zato što su to više povijesne knjige. Nisam ni Novi zavjet pročitala od početka do kraja, jer ga čitam gotovo svaki dan.

J. N.: Nikad nisi čitala neka tumačenja Novog zavjeta? Mislim egzegeze koje su pisali teolozi.

V.: Ah, ne, nikad. Mnogo poslije, ne u početku, Krist je počeo objašnjavati određene dijelove Biblije koje teolozi smatraju teškima za razumijevanje. Onda je odabrao nekoliko odlomaka da bi objasnio što znače, osobito Knjigu o Danijelu i Otkrivenje. Zato što se tiču svega onoga što se danas događa. 

J. N.: Obje knjige pripadaju istom literarnom žanru, zapravo su povezane.

V.: U početku, anđeo čuvar nakon što mi je rekao: "Uzmi Bibliju i čitaj!", dodao: "Volio bih da si pročitala Knjigu o Danijelu". Ali u to vrijeme ja nisam ništa razumjela. Tu je knjigu nemoguće razumjeti zbog poruka skrivenih u tajanstvenom obliku jezika.

J. N.: Da, danas  je to vrlo teško čitati, zato što više ne upotrebljavamo takav literarni stil.

V.: Kad Krist dešifrira Knjigu o Danijelu, On to objasni tako da čak i dijete može razumjeti. Prije nego počne diktirati tumačenje On ulije razumijevanje u moj um. Tako sam sretna kad sve odjednom shvatim i potpuno sam spremna pisati. Ali On kaže: "Polako, neću nestati, želim diktirati." I onda diktira.

♥♥♥