NEKA POJAŠNJENJA ZA RAZUMIJEVANJE MEĐURELIGIJSKIH DIJALOGA

U međugorskoj literaturi piše kako je naša Sveta Majka rekla vidicima da je muslimanka po imenu Paša najsvetija osoba u selu. Vidioci su odgovorili: "Ali Paša je muslimanka", a Majka Marija je potvrdila tu činjenicu. Ova najava, naravno, bila je upečatljiva objava svima koji su slijedili Međugorske poruke Kraljice mira.

Ali pokušajmo razumjeti zašto je Gospa odlučila reći to. Što je bila Gospina namjera kad nam je to otkrila? Nije li nas pokušavala poučiti da ne trebamo suditi ljude po izgledu ili po čuvenju ili religiji, jer bi se to razlikovalo od Božjeg prosuđivanja, od Boga koji poznaje svačije srce? Ili je Bog nepravedan? Nikako! Nije li Bog rekao Mojsiju: ​​"Smilovat ću se kome hoću da se smilujem." (Izl 33,19) Nikad ne smijemo zaboraviti kako nas sveti Pavao savjetuje u poslanici Rim (14:10): „Nikad ne smijete suditi bratu ili odnositi se prema njemu s prezirom, kao što su to učinili neki od vas. Svi ćemo morati stati pred Božji sud." Stoga, sjetimo se kako je zapisano u Izaiji (55, 8-9) gdje Bog kaže: "Jer moje misli nisu vaše misli, moji putovi nisu vaši putovi - Jahve to govori. Da, koliko je nebo visoko iznad zemlje toliko su moji putovi iznad vaših putova, moje misli iznad vaših misli." Bog ne prosuđuje po religiji, već po moralu i krjepostima koje sadrži srce te osobe. Je li moglo biti da je ženino srce čisto, i kao u djeteta - djetinje? Je li ona mogla voljeti Boga i sve ljude oko sebe? Dopustite mi da vas podsjetim i na ono što nam je Isus rekao u porukama TLIG-a: „Jednom sam rekao da će svatko na Sudnji dan biti suđen mjerom ljubavi koju je imao dok je bio na zemlji;“ (5. kolovoza 2000.)

Dakako, bilo je sumnji kod kršćana te su postavljali pitanje je li ta poruka Međugorja doista došla od naše Svete Majke. Jer opet, kad nam Nebo nudi pogled na Božji način, prosudbe koje su potpuno drukčije od našeg suda, naše oholosti i naših stečenih predrasuda prema drugima, ne prihvaćaju se lako. Radije sumnjamo u ono što Isus ili naša Sveta Majka kažu u svojim porukama, nego da ih prihvatimo, pouzdamo se u njih i vjerujemo u Božju pravednost.

Pogledajmo još jednu poruku Međugorske Kraljice mira, u kojoj je ona vidiocima objasnila da je Bog Bog svih, a da je čovjek onaj koji dijeli. To je rekla Blažena Djevica Marija, kad je „naglasila neuspjehe vjerskih ljudi, posebno u manjim mjestima - na primjer, ovdje u Međugorju, gdje postoji odvajanje od srpskih pravoslavaca i muslimana“, rekla je vidjelica Mirjana Dragičević Soldo. "Ovo razdvajanje nije dobro. Gospa je uvijek isticala da postoji samo jedan Bog i da su ljudi izvršili neprirodno odvajanje. Čovjek ne može istinski vjerovati, biti istinski kršćanin, ako ne poštuje i druge religije." (Daniel Maria Klimek, Međugorje i nadnaravno: znanost, misticizam i izvanredno religiozno iskustvo, Oxford University Press 2018, str. 41.)

Svi mi na ovom planetu pripadamo Bogu i Božja smo djeca. Druga vidjelica, Vicka, jednog je dana objasnila kako je Gospa učinila da razumije naše stvaranje. Rekla je: "Ništa nije slučajno. Sve je to projekt Božji. Prije nego je Bog stvorio ovaj svijet, On je svakoga od nas isplanirao. Presveta Majka mi je rekla da nas je On poznavao. On nas je imenom zazvao prije nego je ovaj svijet stvorio. Svakoga od nas potpuno poznaje i mi smo bili voljeni od Boga prije nego što smo bili položeni u majčinu utrobu. On je odabrao stoljeće u kojem ćemo se rodili, našu nacionalnost, našu obitelj, spol, našu snagu i naše slabosti. Sve što jesmo i što imamo, dar je od Boga."

(https://www.medjugorje.com/medjugorje-today/medjugorje-headlines/tragedy-of-realization.html)

A u drugom odlomku naša Presveta Majka otkrila je vidiocima u Međugorju ovo: "Recite ovom svećeniku, svima recite, da ste vi ti koji ste podijeljeni na zemlji. Muslimani i pravoslavni, iz istog razloga kao i katolici, svi ste vi JEDNAKI pred mojim Sinom i preda mnom. Svi ste moja djeca. Dakako, nisu sve religije jednake, ali svi su ljudi jednaki pred Bogom ... Oni koji nisu katolici, nisu ništa manja stvorenja koja su stvorena na sliku Božju i koja su predodređena da se jednoga dana pridruže Očevoj kući." (Konačna žetva, Weible, str. 85-86).

Bitno je razumjeti ovu razliku. Kraljica mira govori nam da sve religije nikako nisu jednake, ali su svi ljudi jednaki pred Bogom. Doktrine i duše nisu ista stvar, tako da nikako ne smijemo brkati ta dva aspekta. Dolje, u nastavku je intervju fra Svetozara Kraljevića s vidjelicom Ivankom Ivanković, iz veljače 1983. (Knjiga oca Michaela O’Carroll-a: MEĐUGORJE: ČINJENICE, DOKUMENTI, TEOLOGIJA, str. 254)

SK: Važno je da se ljudi dobre vjere, bez obzira na denominaciju, ne okrenu jedni protiv drugih. Ali reci mi više o ovome. Što je Gospa rekla o tome?

Iv: Gospa je rekla da su na zemlji religije podijeljene, ali da su ljudi svih religija prihvaćeni od njezinog Sina

SK: Znači li to da svi ljudi idu u Nebo?

Iv: Ovisi o tome što zaslužuju.

SK: Da, ali mnogi nikad nisu čuli za Isusa.

Iv: Isus zna sve o tome; ja ne znam. Gospa je rekla da su u osnovi sve religije slične; ali mnogi su se ljudi odvojili, zbog religije, i postali neprijatelji između sebe.

SK: Hvala ti, Ivanka, na ovom razgovoru i svjedočenju!

Dakle, sada znamo i morali bi znati da Bogu ništa ne izbjegne i da se ništa ne događa slučajno. Morali bi prestati zapitkivati ​​Boga! Nema slučajnosti kod Boga. Bog nas je poznavao prije nego smo se rodili. Znao je sve o nama. Kao što je rekao u porukama Pravi život u Bogu: "Znao sam te prije nego si se rodio." Ponekad smo skloni uzimati ovu rečenicu simbolički, pokušavajući to protumačiti na različite načine, ali ne bismo smjeli to činiti. Zaista, On nas je poznavao prije nego smo se rodili. „I ako što drukčije, mislite“, potvrđuje sveti Pavao, „Bog će vam ovako objaviti. Samo, držimo se onoga do čega smo stigli“ (Fil 3,15-16).

Rođena sam 18. siječnja, kao što većina ljudi to do sada zna. Taj datum kad je Bog odabrao da se ja rodim značajan je za ovo apostolsko poslanje koje mi ​​je namjeravao dati prije postanka svijeta; pozvati sve Crkve na pomirenje i sjedinjenje u svojoj raznolikosti. 18. siječnja je prvi dan u tjednu opće molitve za jedinstvo kršćana. U vrijeme kad sam se ja rodila, na taj datum bio je blagdan Katedre svetog Petra.

U Bazilici svetog Petra u Rimu pobožno se čuva časna relikvija stolice sv. Petra, staro drveno sjedalo koje potječe iz prvog stoljeća, koje je Bazilici poklonio rimski senator Pudens, Petrov obraćenik, gdje je sv. Petar obično sjedio dok je poučavao tijekom svojega boravka u Rimu, do svojega mučeništva. Poslije je to drveno sjedalo postalo simbol papinske vlast, i kasnije ga je koristilo nekoliko njegovih nasljednika. Od 1653., po odluci pape Aleksandra VII, tu časnu Stolicu obložio je Gian Lorenzo Bernini broncom, i sada je smještena visoko na samom kraju apside Bazilike sv. Petra u Rimu.

Gospodin je kroz Duha Svetoga, ulio u mene želju da branim Petrovu Stolicu, premda sam rođena u grčkoj pravoslavnoj obitelji, a i dalje sam pravoslavka,. Znamo da nam Duh Sveti dolazi pomoći u našim slabostima, a zasigurno da ne bih mogla biti slabija nego je to u Božjem pozivu, jer sam uopće bila nesposobna shvatiti da bih jednog dana mogla biti izabrana da slušam poziv na jedinstvo te da ću biti slana u mnoge narode pozivajući ih na molitvu, pokajanje, pomirenje, mir i jedinstvo.

Naravno, kad branim Papu i njegovu Stolicu od onih koji sada bijesno pokušavaju ukloniti papu Franju, neki moji pravoslavni ljudi na mene gledaju kao izdajicu, Judu. Ali moja savjest u jedinstvu s Duhom Svetim uvjerava me da trebamo ostati vjerni ovom Papi. Čak i kad Isus nije bio zadovoljan što kršćani sude Papu, i dao je poruku da im je pošaljem, oni koji su već imali negativno mišljenje o ovom Papi nisu vjerovali da je ta poruka došla od Krista! Neki su mi se čak i rugali, i to ne samo zato što sam ja pravoslavka koja brani Petrovu Stolica i samoga Papu, nego ironično, što me progone isti ljudi koji okružuju samu Petrovu Stolicu! Ništa neću dobiti što branim Stolicu sv. Petra, ni Papu, ali Duh Sveti me nuka na to. Ipak, Bog je cijelo vrijeme bio svjestan da će se to dogoditi, i On mi je govorio o takvim progonima od samog početka moga poziva, pa evo to je ono odakle dolazi moja snaga: biti svjesna da je Bog na mojoj strani. Ne bojim se. Ne kolebam se niti se brinem, jer On sve nadzire!

Prema Božjem planu, uz datum rođenja, važno je i ime koje nosimo. Moje ime Vassiliki, znači kraljeva kći, ili kraljevna. Moje drugo ime, Paraskevi, također ima simbolično značenje: 'pripremite put Gospodinu'. Na grčkom znači i "petak", dan u tjednu. Pripremam put Gospodinu uz pomoć Duha Svetoga, koji kaže da je Isusov povratak neizbježan, širenjem Njegovih poruka širom svijeta i pozivanjem ljudi na pokajanje i obraćenje; pozivajući ih da svoj život okrenu u neprestanu molitvu; pozivajući Crkve da se pomire, govoreći im da su ovo posljednji dani milosrđa i milosti našeg Boga. Moraju biti pripravne i moliti, moraju se pomiriti jer smo na rubu dramatičnih događaja koji su pretkazani!

Svoja duhovna iskustva dijelila sam u vrijeme kad mi se Bog Otac prvi put približio i govorio. Dok mi je On govorio bilo je to kao da ga poznajem! Kao da sam ga već prije srela. I ne samo to, učinio je da se osjećam sigurnom i da sam kod kuće; ne u mojoj kući na zemlji, nego u svom domu na Nebu. Odjednom, moj zemaljski otac nije mi značio kao prije, jer je i on bio samo instrument da bih se ja mogla roditi. Ta svjesnost nije bila samo moj osjećaj, već sam to znala! Znala sam u sebi bez ikakve sumnje da je Bog moj istinski Otac, i nitko drugi, da sam ja kost njegove kosti i meso njegova mesa. Tako su Kristove riječi kojima naziva našega Stvoritelja Abba, toliko važne i istinite! Ali jesmo li ikad u potpunosti prodrli u njih i razumjeli ih potpuno? Znala sam u tim trenucima blaženstva da doista pripadam Bogu, da potječem od njega, da sam ja njegovo sjeme i da sam ja njegova.

Štoviše, ono što je bilo posebno lijepo, bila je njegova jednostavnost i Očinski način ophođenja sa mnom. Njegova nježnost bila je tako prirodna i tako utješna, ispunila me toplinom i sigurnošću tijekom njegove nazočnosti. Tih nekoliko minuta koliko mi je govorio zauvijek će mi ostati u sjećanju, jer su nezaboravne. Njegova nazočnost i njegov način govora sa mnom, ton njegovog glasa, sve je bilo kao da to nije prvi put, kao da sam ga već prije čula! Toliko poznato da sam se osjećala srodnom s njime. U tom trenutku čovjek osjeća onaj mir, sigurnost i slobodu koju bismo trebali imati kad razgovaramo s njim, ne plašeći se, znajući da nećemo biti pogrešno shvaćeni, jer On je tu, s radošću sluša svoje dijete. To nezasluženo duhovno iskustvo od Boga Oca učinilo je da shvatim kako bih željela biti zauvijek s njim, jer sam bez traga sumnje znala da potječem od njega i da je On moj pravi Tata!

Svi dakle potječemo od njega. On je beskonačna ljubav. On ljubi, kako je rekao u porukama PRAVI ŽIVOT U BOGU, svakoga na isti način, bez obzira tko su oni ili u kojoj su zemlji rođeni. U njemu nema neprijateljstva, ni traga predrasuda, ni traga tame, jer je On čista Svjetlost. Pa kako se onda mi usudimo neprijateljski odnositi prema ljudima koji nasljeđuju druge vjere osim kršćanske? Tko smo mi da sudimo? Jesmo li postali toliko pompozni i sigurni u svoju pravednost da držeći se na udaljenosti od drugih ljudi koji prakticiraju druge vjere, mislimo kako činimo ispravno i da je to ugodno Bogu? Sveti Pavao podsjeća nas u Rim 2: 1, "Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čem sudiš drugom, tim samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto.“

Ako živimo s predrasudama, onda nam je potrebno liječenje. Duh Gospodnji stalno nam snažno otvara put i privlači nas da se pomirimo i sklopimo mir sa svima. A najvažnije je što Isus želi da pokažemo Njegovu ljubav kroz nas, kroz svoje prihvaćanje, da ih sve gledamo također kao djecu Božju, i da ih ljubimo onako kako ih Bog ljubi. Naša Sveta Majka naglasila je to u mnogim svojim porukama vidiocima u Međugorju, ali i kao pouku za sve nas.

Isus me u mojoj misiji vodio korak po korak, veoma nježno. Način na koji je pripremio nekoga poput mene, nije manji od čuda, da poučava mene koja sam bila neznalica u Svetom pismu, neznalica u crkvenim stvarima, potpuno nezainteresirana za religiju, nikad nisam imala katekizam. Bila sam osoba koja se nikad nije molila niti odlazila u crkvu, nego koja je živjela jet-set načinom života. Njegove božanske upute polako su me vodile na put na kojem je On želio da postanem jedno s njim: „dopusti da te oblikujem kako ja to želim …“, običavao mi je reći (PŽUB poruke). On je želio da budem svjedok jedinstva, ili kako je rekao: „budi ikona jedinstva“ (Poruke PŽUB, 30. 9. 1993.) On želi da svatko bude ikona jedinstva.

Nekoliko godina Gospodin me upućivao da razumijem da On želi da okupim sve Crkve kako bismo se svi pomirili i srušili barijere naše podjele. Barijere koje nas razdvajaju nisu ništa druge nego sam Sotona. Međutim, jesam li mogla okupiti Crkve kako je On htio? Da, samo ako mu s povjerenjem dopustim da me vodi, i bez zapitkivanja. I tako, sa suradnicima koje mi je priskrbio, 'radnicima u njegovom bogatom Vinogradu', kako ih je On nazvao, zajedno smo radili na okupljanju Crkava. Naš najveći uspjeh bio je kad se na našem hodočašću okupio kler iz 24 crkvene denominacije, kad smo slavili misu oko jednog oltara! Broj svećenika bio je blizu 120 zajedno sa 700 laika. Duh našega Gospodina tijekom naših hodočašća preuzima i ispunjava srca svećenika žeđom da svi budu jedno, pokazujući nam da je ono što nas sjedinjuje puno veće od onoga što nas dijeli. To je nešto na što ih se ne prisiljava, nego je to želja u njima da piju iz jednog kaleža, i jedu od istog kruha. Možda je ova akcija življenja kao jedna Crkva u svojoj različitosti vizija budućnosti; koju smo mi živjeli ispred našeg vremena.

Nekoliko godina poslije toga bila sam poslana u Tajvan, da svjedočim. Nadbiskup Joseph Ti-Kang bio je vrlo otvoren porukama Pravi život u Bogu i primio me s toplom dobrodošlicom. Tražio je da s njegovim svećenicima prvo govorim o tome kako nas naš Gospodin poziva na jedinstvo u različitosti,. A mislila sam bit će to lako, s obzirom da me Isus uvježbavao dajući mi mnoge poruke na tu temu. Dakle, znala sam što reći. Međutim, poslije me nazvao nadbiskup da mi kaže da je za popodne pozvao nekoliko službenika (njih oko 20) iz drugih religija i da bi volio da održimo međuvjerski razgovor. Bila sam zatečena, jer nikad prije nisam razgovarala s ljudima druge vjeroispovijesti. Potpuno nepripremljena, žalila sam se Isusu da mi nije trebao dati takav strujni udar iznenađenja. No, rekla sam, "que sera sera ..." Taj sastanak prošao je tako dobro i tako glatko, da je čak dotaknuo njihova srca. Jedan musliman je plakao jer se kroz riječi koje je čuo osjećao tako voljenim i napokon tako shvaćenim od nemuslimana.

To je bio prvi korak kojim me je Isus uvodio u međuvjerske dijaloge. On me je polako uranjao u to. Nakon toga sam na putovanju upoznala imama i jednog budista iz Dhake koji je došao na moj sastanak. Pozvani su među kršćane. Kad je Časni Dhake otkrio da je jedan od njegovih redovnika otišao na taj skup, zamjerio mu je što to nije rekao i njemu tako da i on prisustvuje. Međutim, taj Časni poslao mi je poruku da me želi upoznati, i ja sam prihvatila njegov poziv. I tako sam otkrila časnog Mahathera Suddhananda, - koji je nedavno preminuo, Bog dao njegovoj duši pokoja - i vidjela kakvim se on poslom bavi. On je odgajao siročad kroz školu, a potom im pomagao da se upišu na sveučilišta. Bio je dragi otac njima, a onda je Pravi život u Bogu pružio časnom Suddhanandi našu pomoć iz fondova Beth Myriam – tj. Marijinih kuća. Časni Suddhananda nekoliko puta mi je predao zlatnu medalju, nagradu za mir, za promicanje mira i pomirenja u svijetu. Za moje razgovore u njegovom samostanu čuli su budistički redovnici, hinduisti i muslimani, kao i kršćani. Jednom se muslimanskom profesoru, koji je bio prisutan, toliko svidio moj govor da me pozvao sljedeći dan da razgovaram sa studentima muslimanskog sveučilišta. Tada su mi prišli hinduisti i pitali hoću li održati predavanje i studentima njihovog sveučilišta.

Dok je u Siriji još trajao rat, a grad Homs bio potpuno uništen, dok je i Aleppo bio napadan, pozvali su me da idem tamo i snimim seriju TV intervjua s Leom, na Télé Lumière. Nisam oklijevala hoću li ići ili ne u neko mjesto gdje još uvijek traje rat. Ako me Krist tamo šalje, ići ću. Počela sam s Bejrutom. Télé Lumière je namjeravao organizirati sa mnom međuvjerske dijaloge zajedno sa šeicima druza, šiita i sunitskih denominacija islamskih vjeroispovijesti, zajedno s raznim nadbiskupima i biskupima. Uostalom, stanovništvo Libanona miješano je, zajedno žive u harmoniji muslimani i kršćani. Tema ovih intervjua bila je "Kako živjeti u miru sa svima", i poruke True Life in God tj. Pravi život u Bogu koje Bog šalje cijelom svijetu.

Pratio me otac Rolf Schoenenberg, koji mi je povjerio da još nikada nije sudjelovao u međuvjerskom dijalogu, ali nije oklijevao da sudjeluje, vjerujući u našu Svetu Majku koja ga vodi, i oslanjajući se na Duha Svetoga. Održao je odličan govor. Prvi sastanak koji je intervjuirao Télé Lumière čudesno je prošao. Među prisutnima bili su i biskupi i šeici druza, šiita i sunitskih denominacija. Nakon završetka razgovora šiitski šeik Mohamed Ali el Haj upitao me da li bih sutra mogla ići i razgovarati s njegovim ljudima, ali ja sam toga dana odlazila, tako da to nije učinjeno. Međutim, dogovorio je da se vratim u Bejrut i da budem ključni govornik na skupu koji se priprema s muslimanima i kršćanima

Poslije nas je program vodio iz Bejruta u Siriju preko Damaska, a putovali smo automobilom. Tamo smo imali sastanak u jednoj crkvi, a odatle smo putovali u Homs, gdje dvojica heroja svećenika održavaju naše Beth Myriam aktivnosti (dobrotvorna organizacija za hranjenje siromašnih) među ruševinama. Odatle smo, nakon našeg posjeta, nastavili automobilom prema sjeveru u Aleppo, na osam-satno putovanje opasnom cestom sa snajperistima iza brda. Kad smo stigli u Aleppo, bila sam pozvana radi intervjua da se sastanem s nekoliko šeika i biskupa, koji su me pozdravili s radošću i ljubavlju. Neki su razgovori održani u crkvama, a drugi na svetim mjestima. Tu i tamo razmišljala sam kako me Gospodin vodi, bez ikakvog istraživanja, da se uključim u međuvjerske dijaloge, budući da su oni samo stavljani preda me. Bilo je to kao da sam usisana ravno u njih!

Kad sam se vratila kući iz Sirije, jednog sam dana bila napastovana malom sumnjom, pitajući se da li je to bilo ono što je Gospodin zaista želio.. On me nikad nije iznevjerio da mi pokaže, ako iskreno pitam da li vršim njegovu volju ili ne. Otkrila sam ubrzo nakon što sam se vratila kući da je papa Franjo bio u posjetu jednoj džamiji i zagrlio jednog imama iz poštovanja. Bio je okružen imamima. To me je podsjetilo i na vrijeme kad je sveti papa Ivan Pavao II. posjetio džamiju, a također i kontaktirao sa muslimanskim narodom. Dakle, ti međureligijski susreti nisu bili slučajni.

Mnogi ljudi jednostavno ne razumiju jedinstvo u različitosti niti njegovu vrijednost - još manje kad sam ja uvučena u međuvjerske dijaloge. Oni ne vide jasno ni Papinu inicijativu za međuvjerski dijalog, i često je pogrešno shvaćena. Ne razumiju inicijativu Duha Svetoga da Papa samo djeluje kroz svoju predanost i vjernost Bogu.

Duh Sveti daje poticaje za mir i jedinstvo cijelom čovječanstvu. Papa nam pokazuje duboku poniznost i hrabrost da slijedimo ono što Duh Sveti želi iako On zna da će biti ljudi koji neće razumjeti, i da će on biti nemilosrdno napadan. Mnogi ga još uvijek ogovaraju okolo govoreći kako Papa smjera uspostaviti novi svjetski poredak i jednu svjetsku religiju. Tako da svaki put kad zagrli muslimana, optužuju ga i progone govoreći: "Vidi! On je izdajnik Isusov – on je prodao Isusa - on je antikrist!“

"Ljudi ne razumiju da nas Gospodin Isus i naša Sveta Majka u ove posljednje dane pozivaju na mir i jedinstvo - oni to ne shvaćaju - ne slušaju riječi naše Svete Majke u Međugorju - što je Ona rekla o muslimanima. Oni zanemaruju riječi: "Mir na zemlji ljudima dobre volje!" Ništa više nego su Židovi shvatili Isusovo izlječenje u subotu kad je čovjek uzeo svoju nosiljku. Oštro su rekli: "Kako se on usudi raditi subotom?". Nisu shvatili... Niti su razumjeli da je Bog stvorio subotu za čovjeka, a ne čovjeka za subotu.

Moj stav prema nekršćanima je stav poštovanja, bratske ljubavi, ali prije svega: prenošenje Isusove ljubavi njima. Odrasla sam u Egiptu - zemlji punoj muslimana, dobrih muslimana. Naši susjedi kod kuće u Heliopolisu bili su muslimani, a bili su iz dobre obitelji. Moji roditelji su imali dobre odnose s njima i živjeli smo u miru.

Sveta Majka Terezija iz Kalkute surađivala je s hinduistima. Voljela ih je kao svoju vlastitu djecu. Ona je svjedočila Isusovu ljubav pokazujući im milosrđe i prihvaćala ih u Kristovo Ime. Nikad nije imala predrasuda i nikad nije pravila razliku između kršćana i hinduista, pokazavši im istu ljubav i nježnost. Nikad ih nije prisiljavala da promijene vjeru, već ih je ostavila slobodnima da odaberu. Ona je bila primjer onoga što Isus predstavlja i zato je postala sveticom. Jer naš Spasitelj bio je rođen i umro, ne samo za nas kršćane, već za čitav svijet. On je došao da nas sve otkupi. Pokazao je svoju ljubav ne samo Židovima, nego i poganima. Njegova ljubav je za cjelokupno Njegovo stvorenje.

Trebali bismo se sjetiti dvije stvari: Bog nas poznaje kakvi uistinu jesmo. A drugo: mi ne bismo smjeli zaboraviti da smo veleposlanici mira i jedinstva za Krista koji kroz nas poziva.

Vassula