Proslava 25. obljetnice PŽUB u Engleskoj

U MARIJANSKOM SVETIŠTU U WALSINGHAM U ENGLESKOJ

Od 11. do 14. lipnja 2010.

Prijatelji PRAVOG ŽIVOTA U BOGU u Velikoj Britaniji odlučili su proslaviti 25. obljetnicu poruka hodočašćem i okupljanjem u Marijanskom svetištu Walsingham. S obzirom da u rujnu predstoji međunarodni skup s Vassulom na Rodosu, odlučili su regionalno proslaviti taj veliki događaj, a eto dogodilo se da se i ja nađem tamo. Posebno mi je to drago, jer mi je nakon smrti moje majke trebalo nešto da me potpuno zaokupi.

Širenju ovih poruka može se služiti na razne načine, a Anne-Marie to čini i tako što nas, svoje prijatelje strance, prima u svoj dom da bismo se onda mogli pridružiti skupovima PŽUB. Sutradan je došla i mlada Nizozemka, Marielle, pa nas je u petak, 11. lipnja, Anne-Marie povela u Wasingham, putovanje automobilom duže od četiri sata.

U kompleksu svetišta nalazi se i hotelski smještaj s restoranom, gdje je bilo rezervirano 50 mjesta za članova PŽUB. To je anglikansko svetište, a originalno, katoličko, koje je bilo izgrađeno u 11. stoljeću, na mjestu Gospina ukazanja, razrušio je Henrik VIII. Ograđene ruševine tog svetišta nalaze se odmah preko ceste ispod koje je provedena voda iz zdenca iz kojeg je provrela voda po Gospinu ukazanju, u ovo, anglikansko svetište, gdje se ovom prigodom voda mogla i piti.

Usred svetišta, tj. u crkvi, nalazi se replika Nazaretske kućice sa slikom Majke Božije i njezinim Sinom Isusom. Sagrađena je prema viđenju koje je imala saksonska plemkinja lady Richeldis de Faverches godine 1061. Gospa je triput ponovila da želi da se sagradi točna kopija kućice Svete Obitelji iz Nazareta, u kojoj se Djevici Mariji ukazao anđeo Gabrijel. Od tada pa sve do 1538. kad je svetište razrušio Henrik VIII., to je svetište bilo mjesto hodočasnika iz cijele Europe. U dvadesetom stoljeću izgrađeno je ovo Gospino anglikasno svetište koje opet postaje mjesto okupljanja hodočasnika i veoma prikladno za ekumenska kretanja PŽUB. Desetak minuta dalje, nalazi se i katolička crkva Navještenja, a samo 2-3 km dalje nalazi se opet velika katolička crkva Gospe od Walsinghama. U svom kratkom boravku pohodili smo još nekoliko crkava, još jednu anglikansku crkavu, rusku pravoslavnu te staru metodističku crkvu.

Program je obuhvaćao mise, molitvu krunice, sastanke, izlaganje oca Andrewa koje je u cijelosti prevedeno i nalazi se u drugom dijelu ovog izvješća. Zatim, klanjanje pred Presvetim, Križni put u parku Svetišta, s lijepim malim kapelicama kao postajama, koje je vodio anglikanski svećenik prema našem priručniku (PŽUB). Četvrta postaja je namjesto male kapelice imala malenu kućicu sa slikom postaje u njoj. Pored toga, imali smo molitvu za ozdravljenje te polaganje ruku, pomazanje, blagoslov i pijenje vode iz zdenca, te procesija s Presvetim A bilo je vremena i za razgovore, osobito što je anglikanski biskup, domaćin, osobno došao s nama provesti u posebnoj dvorani zvanoj Orangary tj. Orandžerij - po naranči!

Sve je bilo 'nabijeno' i prožeto Duhom Svetim. Obilazak ovih gore spomenutih crkava značio je pak pješačenje poljskim putovima između polja s prekrasnim krajobrazima. Nismo svi išli zajedno na sva ta mjesta, nego se nekako nađeš u nekoj skupini, pa poslije vidiš da i nisi mogao biti na svakom mjestu.

Zato stavljam fotografije koje je učinila Mirelle, tako da će one puno toga dočarati. A odmah je poslala i na Facebook TLIG, tako da smo se svi okoristili njezinim trudom.

Povratak u Wooborn Green bio je najteži za Anne-Marie, noć i kiša, stigle smo oko 23 h kući. Idućeg jutra ona ide na posao, a Mirelle će raditi do petka u njihovoj nizozemskoj tvrtki u Engleskoj. S obzirom na sve, nisam mislila obvezivati svoju domaćicu oko odlaska u crkvu, a toga dana nije bilo mise u njihovoj mjesnoj crkvi, do koje pješačim oko 40 minuta, nego je svećenik služi u drugom, dvadesetak km udaljenom mjestu, nedaleko njezina posla. Zapravo povratak bi bio problem, jer nema autobusa, nego samo taksi.

No, granulo je sunce, i odlučila sam svoje pouzdanje staviti u Gospodina. Pošla sam s Anne-Marie, a za povratak ćemo vidjeti. No, radnim danom u crkvi ima malo vjernika, ali lako se uspostavi kontakt. Bila sam sama u crkvi, pa kad je ušla jedna gospođa, iznenadila se što sam sama i prišla mi. Rekla sam joj da nisam sama, nego je Isus sa mnom! To joj se očito svidjelo, jer je poslije mise opet došla k meni. Dakako da sam pri objašnjavanju tko sam i što sam spomenula našu 25. obljetnicu PŽUB i hodočašće u Walsingham, a ona me onda pitala poznam li Anne-Marie. I da ne duljim, odmah me pozvala na kavu/čaj poslije mise, te na biblijski sat s njihovom grupom u dvorani. Dakako da me oboje zanima - i biblija i engleski! A tu se sve već dalje odvijalo savršenim redom! Jedna gospođa prolazi kroz naše mjesto, pa će me povesti, a mora poći u 12 h (čak i prije nego je završio biblijski sat), a onda su me pozvali na susret s rabinom, u trećem mjestu, u Maidenheadu. Doći će po mene u 18 h, što je sve skupa zabavilo Anne-Marie (koja je ipak htjela znati kamo i s kime idem), jer je rekla: „Tek si došla, a već imaš društveni život!“

Oni su se u jutro na biblijskom satu pripremali iz Starog zavjeta, točnije knjige izlaska. No, na predavanju rabin nas je jako lijepo poučio o židovstvu, molitvi, odjeći, običajima itd. U par namaha spomenuo je Isusa i Novi zavjet, te nisam mogla odoljeti a da ne spomenem dragog Isusa. Tako sam upitala rabina, s obzirom da spominje Isusa i Novi zavjet, kakva je onda razlika između Isusa i mesije kojega oni očekuju! Odgovorio je da oni očekuju mesiju-čovjeka, a ne kao što je Isus rekao da je on Božanskog porijekla; zatim da će mesija donijeti mir, a Isus to nije donio, te da će zapravo drugi dolazak Isusov biti dolazak mesije, jer će tada nastupiti mir.

Eto, to je malo dojmova s ovog prekrasnog puta i druženja s istim, ali ujedno i drukčijim! Jer takve nas je Gospodin stvorio! Raznog cvijeća ima u njegovu vrtu!

Bog blagoslovio! Marija Dragica

Walsingham, Engleska, od 11. do 14. lipnja 2010.

HODOČAŠĆE, MOLITVA I ZAJEDINŠTVO

Izlaganje oca Andrewa Robinsona

Ove godine slavimo 25. obljetnicu poruka „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“. Tijekom ovog perioda poruke su prevedene na više od 40 jezika. Možemo samo zamisliti koliki ljudi raznih naroda danas čitaju ove poruke diljem svijeta! Prošlogodišnje hodočašće u rujnu „Stopama sv. Pavla“ upravo pokazuje koliko se Duh Božji kreće kroz ova Vassulina proročka pisanja i dovodi mnoge ljude natrag k Isusu i evanđelju.

Gospodin poziva sve crkve u današnjem svijetu na pokajanje zbog tragedije njihove podiljenosti. Kroz ove poruke vidimo kako Isus još uvijek trpi zbog grijeha naše nevjernosti i podijeljenosti. Također vidimo koliko je za kršćane hitno da se okupe oko Gospodnjeg oltara, gdje je on i hostija i žrtva. Ovdje moramo naučiti kako moliti da budemo jedno stado pod jednim pastirom. U porukama Isus poziva crkve da se dogovore oko zajedničke proslave Uskrsa, kao znaka njihove želje za jedinstvom.

Veoma je prikladno doći na hodočašće u Walsingham ovog vikenda da bi obilježili 25. obljetnicu PŽUB. Walsingham je ušao u postojanje kroz viđenje jedne druge žene, lady Richeldis, pobožne saksonske plemkinje iz 1061. Tijekom narednih stoljeća srednjeg vijeka ovo Gospino svetište u Walsinghamu postaje najvažnije i najpopularnije mjesto za podizanje vjere u Engleskoj, sve do reformacije, kad je to svetište bilo razoreno.

S obnavljanjem svetišta u prošlom stoljeću, vjernici svih crkava dolaze tražiti mir, ozdravljenje i duhovnu obnovu. Nitko ne može doći ovamo i ne osjetiti Gospinu blagost te gorljivo moliti za njezinu djecu da budu sjedinjeni u vjeri.

U porukama PŽUB Marija nam, a i sve o Mariji, jasno pokazuje kako mi ne možemo imati Isusa bez Marije, ni Mariju bez Isusa. Ona je postala naša majka od trenutka kad ju je naš Gospodin Isus s križa predao sv. Ivanu. „Isus je rekao svojoj majci: 'Ženo, evo ti sina!' Zatim reče učeniku: 'Evo ti majke!' I od tog je časa učenik uze u svoju kuću.“ (Iv 19, 26-27).

Okrenimo se sada k psalmu 122.

„Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni! Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina po Zakonu Izraeolovu da slave ime Jahvino.“

Ovog vikenda dolazimo na hodočašće kao predstavnici raznih kršćanskih crkava koje su privučene zajedičkim naumom poruka PŽUB. Cilj ovog našeg zajedničkog hodočašća je, kako je Gospodin objavio, da molimo za novi Jeruzalem, Crkvu, i za jedinstvo u skladu s njegovom voljom.

Naše razne crkve opisane su kao 'plemenske' prema onomu kako se one ponašaju. Nema ničega pogrješnog biti pleme ili pripadati nekom plemenu, premda vjerojatno mislimo da negdje pripadamo više kao dio kulture ili naroda ili ljudske obitelji, nego plemena.

Svi mi imamo svoje zemaljske pradjedovske korijene u određenim zajednicama, kulturama i narodima. Ti korijeni oblikuju važan osjećaj našega identiteta koji može izazivati određeni ponos, ali ne smijemo to miješati sa svojim prirodnim identitetom koji je naš duhovni identitet s kojim se zaista trebamo ponositi, jer duhovnost dolazi od Boga, a ne od nas. Kako nas sv. Pavao podsjeća u 1Kor 15, 46: “Ali ne dolazi prije duhovno, već zemaljsko; duhovno dolazi zatim.“

Dakle, dok svi imamo zemaljski početak, uskrsli Gospodin Isus u porukama PŽUB poziva nas na novo duhovno buđenje. Kad dođemo u njegovu nazočnost on nas poziva u pravi život u Bogu iznad naših poznatih nam stereotipnih načina razmišljanja. On to čini u porukama govoreći nam i taknuvši naša srca na najintimniji mogući način. Učeći da ga slušamo dolazimo do punine duhovnog života u njegovu kraljevstvu. On nam kazuje da njegovo kraljevstvo nema granica i da nije od ovoga svijeta, ali unatoč tomu moramo živjeti u ovom svijetu. Zato shvaćamo da je naš pravi život u Bogu u nebu dok još uvijek s nogama čvrsto stojimo na zemlji moleći da dođe njegovo kraljevstvo.

U porukama čujemo da Gospodin kaže kako je on taj koji oživljava eclesiu (crkvu). To je prvenstveno njegovo djelo - da nas, njegovo Tijelo, duhovno oživi u sadašnje vrijeme. Dok u ovim porukama učimo kako da ga slušamo, tope se barijere sumnji i straha i ponovno je prva ljubav, njegova ljubav prema nama, shvaćena. Na taj način mi postajemo novi Izrael hodeći na svom hodočašću u nebeski Jeruzalem koji je građen kao grad koji je jedinstvo sam u sebi.

Ovdje smo da bismo učinili euharistiju zajedničkom, da zahvalimo imenu Gospodinovu, i Isusu i njegovoj Majci Mariji, koji nas pozivaju kroz ove poruke da ponovno slušamo što Duh Sveti govori crkvama.

Od najranijih vremena hodočašće je uglavnom iskustvo u srcu Božjih ljudi i poziv na jedinstvo. Za svoje nadahnuće imamo najranije i najveće primjere u bibliji. Uzet ću dva primjera - Abrahama i Mojsija.

Počnimo s Abrahamom:

U Knjizi postanka - 12, 1, čitamo: „Jahve reče Abramu: 'Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat i sam ćeš biti blagoslov'“.

Bog poziva Abrama da ide i ostavi sve što mu je poznato, obiteljski dom i vjersku tradiciju politeizma - mnogoboštva.

Božji poziv je slavni poziv koji donosi radikalnu promjenu u Abramovu životu. On na taj poziv odgovara po vjeri. Abram ne zna točno kamo ide nakon što je napustio Haran, jer da je znao ne bi mu bilo potrebno da sve svoje pouzdanje stavi u Boga koji ga je pozvao.

Po vjeri s kojom je patrijarh pošao pouzdavajući se u blagoslov Božjeg obećanja - jer bit će blagoslovljen, imat će vjeru i pozdanje u Gospodina, i postat će blagoslov jer Bog čini njegovo ime velikim na zemlji.

Kako se Abrahamova priča nastavlja u idućim poglavljima Postanka, Abraham otkriva da je Gospodin vjeran milosrdni Bog, koji će providjeti kad dođe pravi trenutak. On otkriva da sve dok Bog ide s njim on će neprestance testirati svoju vjeru na svakom koraku svoga puta. Vrhunac tog testiranja Abrahamove vjere je kad mu Gospodin nalaže da mu prikaže svoga sina jedinca, Izaka, dijete njegova obećanja, kao žrtvu paljenicu na brdu Moriji. Našem racionalističkom i naturalističkom duhu ovo Gospodinovo traženje nešto je iznad našega shvaćanja, užasavajuće. Samo ako si dopustimo kontemplirati o cilju božanske ljubavi, i kako je to definirano žrtvom Isusove muke, možemo početi pomicati svoju perspektivu iz naturalističke u duhovnu dimenziju.

Iz Abrahamove priče učimo da su hodočašće, vjera i žrtva, dijelovi jedni drugoga. U ovim porukama učimo kako Isusova ljubav dolazi iznad svake druge ljubavi, jer je on izvor svake ljubavi. Ako idem s njim moram mu se potpuno predati. To samo-predanje ne događa se samo jednom, ono se čini svakog dana po malim žrtvama. Te žrtve su vjerna molitva i služenje drugima za ljubav Isusovu. To je ono što on traži od nas.

Za vrijeme ovog zajedničkog hodočašća imamo prigodu opet čuti Isusa kako govori našim srcima. I zato što je ovo svetište Marijino, mi također moramo biti otvoreni njoj i onomu što ona traži od nas. Pozovimo Isusa i Mariju u svoja srca da nam otkriju Božje naume u našim životima. S njima koji su s nama, strah od nepoznatog postaje podnošljiv i naše žalosti postaju radost.

A sada se okrenimo k Mojsiju.

Ako je Abraham otac vjere, koji ide s vjerom u Božju providnost, Mojsije je utemeljitelj vjere. Njegovo hodočašće je veoma različito od Abrahamova.

Mojsije je složenija osoba; Hebrejac, odgojen kao Egipćanin, susreće jednoga Boga, ili recimo točnije Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, s kojim se susreće na znakovite načine, kao što je to navedeno u Knjizi izlaska. Mojsije ima jaku vjeru poput Abrahama, Bog mu govori i on govori s Bogom. Ali Bog traži mnogo više od Mojsija nego od Abrahama, jer mu daje golemi teret izvođenja njegova naroda iz ropstva na slobodu, u obećanu zemlju. Da bi ih držao kao jedan narod, Bog im preko Mojsija daje zakon. To je zakon iz kojega oni otkrivaju svoj identitet kao Božji narod.

Mojsije postaje posrednik između Boga i djece Izraelove. Ali je on u stalnoj borbi zbog njihove neposlušnosti i pobune, jer on vodi narod iz ropostva u Egiptu u pustinju Sinaja da im ponudi istinsko klanjanje Gospodinu Bogu. Pustinja predstavlja mnogo toga tijekom njihova hodočašće. To je mjesto vježbanja i duhovne borbe, a iznad svega označava pustinju grijeha u čovjekovu srcu. Zato je to mjesto gdje Gospodin Bog odabire testirati srce svoga naroda, preoblikovati ga i obnoviti ga prema svojoj želji.

U pustinji Bog otkriva Mojsiju svoju duboku samilost prema svojemu narodu, ali i srdžbu zbog tvrdoće njihovih srdaca i stalnog prigovaranja.

Takvu istu bol i trpljenje Isus nam otkriva u ovim porukama. On trpi zato što se naša ljudska neposlušnost nastavlja.

Njegove se rane ublažavaju samo ako se pokajemo i okrenemo k njemu te mu ponudimo svoju pažnju punu ljubavi. On nas ne odbija zbog naših grijeha, slabosti i padova. Kao što on kaže u ovim porukama on nas ljubi u našoj ništavosti, jer tada nam može mnogo jasnije pokazati svoju milost, milosrđe i opraštanje. Jedini uvjet jest naša želja da se pokajemo i vidimo se pred njim kao ništice. Tada naše kajanje postaje bitni dio našeg povratka Gospodinu.

Kad čitamo ove poruke mi postajemo svjesni poziva na pokajanje i potrebu za ispovjedi. To je više od običnog osjećaja krivnje za ono za što nas naša savjest optužuje, za ono što smo učinili ili propustili učiniti. U Novom zavjetu grčka riječ za pokajanje 'metanoia' znači ne samo žalost zbog načina na koji smo ranili srce Boga i drugih, nego također i okretanje prema Bogu i traženje njega svim svojim srcem i umom. To je ono što mu je drago, jer tada nam on može pokazati da je na Križu učinio sve što nam je potrebno za naše spasenje. Jer to je ono kako smo ugrađeni u Krista, da nas Bog prihvaća i oprašta nam naš nedostatak ljubavi, vjere i poslušnosti.

U svojoj pustinji, djeca Izraela bila su očišćena od svojih grijeha i bezboštva. Naučili su odvratiti se od svojih idola i krivih ideja o Bogu. Po Mojsiju oni su došli u savez sa živim Bogom koji je išao ispred njih kao stup oblaka po danu, i iza njih kao ognjeni stup po noći. On je bio i njihov vođa i njihov zaštitnik.

Po Mojsiju oni su naučili slušati Božji zakon. To nije bio brz proces. A znamo iz iskustva vjere da nema kratkih rezova, ni brzih popravaka. Oni su bili uvježbavani četrdeset godina u pustinji, pa se tako i mi moramo učiti strpljivom izduravanju. A na kraju njihova iskustva Boga, vjernost je bila tako duboko urezana u njihova srca i njihovu kolektivnu svijest da su znali što je značilo biti Božji narod, i da je on njihov Bog.

Kao kršćani mi vidimo Isusa koji ispunjava Božji zakon i po njegovoj milosti on proteže znanje Božjeg nauma na sve ljude. Tako je sveti Ivan u prologu svojega evanđelja proglasio neopozivo, zakon je dan po Mojsiju; milost i istina došle su po Isusu Kristu.

Ista je to milost i istina koje nam dolaze u ovim porukama. Dok čitamo poruke mi čujemo Oca, Sina i Duha Svetoga, kao i Mariju, Majku Isusovu, kako nam govore i sve više otvaraju dubine božanskog milosrđa, pravednosti i mira.

Volio bih usporediti čitanje ovih poruka s doživljavanjem neba u vedroj noći; što više gledamo ili slušamo to više vidimo i čujemo! Ove poruke otvaraju naša srca i um Riječi Božjoj u Bibliji. One nas vode dublje u nazočnost Krista u liturgiji i tako nas sjedinjuje kao Tijelo Kristovo, a poruke nam omogućuju da molimo u Duhu molitve drevne crkve, kako zajednički, tako i osobno.

Tada nam je, u sili Duha Svetoga, s obnovljenom hrabrošću, moguće ići dalje u pustinju i u ova, sadašnja vremena, i naći oaze vjere, nade i ljubavi, i otkriti nove izvore jer nam Isus dolazi i susreće se s nama.

Poruka od 6. siječnja 1991:

„O Sveti Duše Istine,

siđi na nas

i budi naš vođa i naš Sveti drug.

Sveti Duše Ljubavi,

siđi na nas

i poduči nas da budemo u pravoj Božjoj ljubavi.

Poduči nas istinskom znanju,

znanju koje nam je Otac dao,

ali smo ga izgubili zbog svojih grijeha.

Sveti Duše mira, daj nam svoj mir,

mir koji svijet ne može pružiti.

Učini od svakoga od nas posudu koja nosi svjetlost.“

„U miru se sije plod, to jest pravednost, za one koji tvore mir.“

(Jak 3,18)

Amen.

Pogledajte galeriju