Barcelona, svibanj 2006

Piše Marija-Dragica Vukić

Ekumenski susret „Pravog života u Bogu“, kojeg su organizirali prijatelji ovih poruka španjolskog, kako su oni nazvali iberoameričkog govornog područja, privukao je preko 200 sudionika iz čitavoga svijeta. Iako nije bio objavljen na središnjoj, tj. engleskoj web stranici, nekako se u našim kontaktima „pročulo“ te sam im se, po milosti Božjoj, nakon dužeg izbivanja s takvih susreta, napokon i sama mogla pridružiti.

Tako sam provela skoro tjedan dana družeći se s Vassulom i ljudima koji su se također posvetili širenju ovih poruka. Pored nas laika bilo je tu biskupa, kako katoličkih tako i pravoslavnih, te oko dvadesetak svećenika iz nekoliko crkavenih denominacija.

Bio je tu i biskup, monsinjor Felix Toppo, isusovac, iz Indije, inače prijatelj našeg hrvatskog isusovca s kojim je zajedno studirao u Rimu. Monsinjor Toppo je onaj biskup koji nam je za dvadesetu obljetnicu ovih poruka, tj. 28. studenoga 2005. dao nihil obstat.

Govorilo se na mnogo jezika, no jezici nam se nisu „pobrkali“ jer je Bog nekima dao talente za službu prevođenja. Organizatorica ovog skupa, Pilar, uz pomoć svojih suradnika, napravila je pravo čudo, a i najviše potegla u svemu tome, jer je često i sama prevodila, i to u svim smjerovima, sa španjolskog na engleski i obratno, te na francuski, a čak je bila uspješna i u prevođenju s portugalskog. Naime, otac Milhero, stari znanac još s prvog našeg susreta u Ženevi 1996., koji je s ovim porukama obišao sve zatvore u Portugalu (pa kažu da su se zatvori pretvorili u kuće molitve), a za koga je još nedavno Vassula tražila da molimo jer je bio u kritičnom stanju, opet je čudesno živahan i razgovorljiv. Da, Pilar je na kraju bila zaista iscrpljena, ali Bog će je sigurno obilato nagraditi za toliki trud!

A ne mogu zaobići i njezinog muža Viktora, koji je, kao treća generacija bankara u njihovoj obitelji, velikodušno pomogao, vjerujem i financijski, taj naš susret. A kad je čuo da sam iz Hrvatske odmah mi je rekao da imamo izvjesnu „vezu“. Naime, njegov djed je bio veleposlanik u kraljevini SHS u Beogradu, a kralj Aleksandar mu je dodijelio grofovsku titulu, te je Viktor naslijednik te grofovske titule.

Kako smo bili smješteni u kući za duhovne vježbe u Beguesu, dvadesetak kilometara od Barcelone, pored kapele, imali smo i crkvu u drugoj zgradi, te je svakodnevno slavljenje svete mise bilo uvijek izuzetno svečano. Pripravljene su i pjesmarice, pa se pjevalo ne samo na španjolskom nego i na engleskom i latinskom jeziku.

Glavna tema ovih poruka je jedinstvo Crkve, te smo opet i na ovom ekumenskom skupu mogli proširiti svoje znanje i o drugim crkvama i njihovim tradicijima.

Pravoslavni svećenici iz raznih krajeva svijeta imali su pak prigodu svojim operskim glasovnim sposobnostima dati slavu Gospodinu u velikom španjolskom svetištu Majke Božje u Montserratu. Jer, nakon svete mise na kojoj su koncelebrirali katolički svećenici, dok su pravoslavni bili nazočni, ali ipak sa svojim svećeničkim obilježjima, došao nas je pozdraviti predstavnik tog benediktinskog svetišta, te uz njegovo dopuštenje pravoslavni su svećenici mogli pjesmom pozdravili našu Svetu Majku. Tako se uz grčki, engleski, rumunjski, čuo i slavenski jezik, jer je ukrajinski svećenik, misionar u Brazilu, dakako želio da se i to čuje.

Mi smo pak na kraju svi zajedno zapjevali, kao i uvijek, uz dirigentsko vođenje našeg dragog brata Otfrida, Kineza iz Hong Konga (koji u listopadu očekuje svoje svećeničko ređenje) našu pjesmu Doxa, Doxa tj. Slava, slava, a potom je još na njegova tri usklika na grčkom Christos Annesti (Krist je uskrsnuo!) triput odjeknuo naš gromoglasni Alistos Annesti (Zaista je uskrsnuo!). Poslije smo još, u 13 h, čuli milozvučni pjev Monseratskih dječaka, a onda se vratili na ručak i dalje nastavili prema već utvrđenom dnevnom rasporedu.

U nedjelju, 14. svibnja u 17 h, Vassula je imala javno svjedočenje u crkvi, te smo u tri autobusa otišli u Barcelonu. A crkva je, uz nazočnost biskupa monsinjora Augusta i njihovih svećenika, bila prepuna. Vassulina jednostavnost izlaganja ovih poruka, prostodušnost s kojom govori o svojemu svetom odnosu s Bogom, učinio je da u crkvi, bez obzira na mnoštvo naroda, vlada velika tišina i sveto ozračje.

Opet je govorila o potrebi neprestane molitve i povezanosti s Bogom kroz molitvu srca, o svetom životu, pravom životu u Bogu tj. sakramentalnom životu, o svjesnosti Božje nazočnosti u svakom trenutku našega života. O Gospodinovom apelu da se sjedini datum Uskrsa, te kako je, iako grčka pravoslavka, iskoristila svoj šestogodišnji boravak u Rimu i izdjestvovala da se u Vatikanu ispitaju ove Poruke. To je urodilo plodom, jer Kongregacija za nauk vjere više nema spornih ni nejasnih pitanja, o čemu svjedoči „Pojašnjenje Kongregacije za nauk vjere“ tiskano zajedno s pitanjima koja su joj postavljena od strane Kongregacije i s njezinim odgovorima.

Spomenula je i svoj razgovor s kardinalom Casperom u Vatikanu, kome je iznijela Gospodinovu žarku želju za sjedinjenjem datuma Uskrsa i obradovala prisutne rekavši da se ove godine vode veoma ozbiljni razgovori oko toga.

Govoreći o razdijeljenosti Crkve, koja zapravo veseli đavla, jer podijeljena Crkva veoma je oslabljena, pri objašnjavanju grčke riječi „diabolo“ - Sotona, onaj koji razdvaja, dijeli, đavao, duhovito je spomenula da je, s obzirom na već spomenuto svoje grčko porijeklo, ovaj govor podsjeća na film „Grčko vjenčanje“ u kojemu mladin otac, Grk, u svakoj riječi traži grčke korijene.

A sada se vraćam na govornike na ovom našem skupu kojih je bilo iz raznih denominacija, ali ću samo navesti imena izlagača i njihove teme:

- Rt. Rev. Riah Abu El Assal „Pravi život u Bogu i kršćani Svete zemlje“;

- Dom Jeremias Ferens „Jedinstvo kršćana oko Euharistije“;

- Arhimandrit Nikolaos „Isus, Utjelovljeni Logos“;

- o. Jose Antonia Martineza Puche, OP. „Marija, Majka jedinstva“;

- o. Aris Shirvanian „Marijino mjesto u Armenskoj pravoslavnoj Crkvi“;

- Arhimandrit Ieronim Cretu „Rumunjska Pravoslavna crkva i jedinstvo kršćana“;

- Monsinjor Felix Toppo „Poziv Ljubavi upućen svojemu stvorenju za obraćenjem“;

- Metropolit Serafim Kykkotis „Aspekti duhovnosti u pravoslavnoj tradiciji“

- Monsinjor Julio Teran, S.J. „Ostajanje u Kristu“:

- Mons. Jaume González-Agápito „Petrovo služenje u trećem milenijumu Crkve“;

- Rev. pastor Francisco Javier Garcia „Sol i Svjetlost svijeta“;

- Dekan dr. Teophile Moldovan „Marija u Orijentalnim crkvama“;

- Monsinjor Georges Kahhale „Kolegij Orijentalnih katoličkih crkava“;

- o. Vladimir Zelinski „Sakrament srca“;

- o. René Laurentin „Naša esecijalna povezanost s Trima Božanskim Osobama“.

Otac Teófilo Rodriguez je na kraju napravio mali dramski igrokaz da bi nam zorno prikazao što je sve Bog učinio za nas nakon pada naših praroditelja (te su dvoje tj. „Adam i Eva“ pali „mrtvi“ na pozornici), a Isus širom raširenih ruku na Križu iskazuje svoju ljubav i nakon njegove smrti i uskrsnuća oni ustaju na život vječni. Sada pak, u ova naša vremena, Isus silazi sa svojega prijestolja i bos, (da bi improvizirao prijestolje o. Teófilo stavlja stolac na stol, izuva sandale i silazi s pozornice među nas u dvoranu) dolazi poput prosjaka ovom naraštaju da ga podsjeti na svoju Riječ i na svoje milosrđe i opet pozove na obraćenje i povratak na put koji vodi u Kraljevstvo Božje, gdje je naše mjesto, naš Otac Nebeski.

Puno je toga rečeno i dobro je da se snimalo, pa će se makar dio toga moći vidjeti i čuti poslije. Jer, i to su putovi koji vode k jedinstvu Crkve, prvo u srcu, a onda u svijetu. A tome nas vodi samo ljubav i poniznost, čemu nas Gospodin stalno uči u ovim porukama. Jer takva se predavanja trebaju šire čuti, a ne samo neka skupina od dvjestotinjak ljudi. A kad se uzme u obzir da su to sve vrsni teolozi, koji su proveli cijeli svoj život proučavajući sve aspekte Božjeg stvaranja i spasenja, zaista bi bilo šteta ne okoristiti se tim bogatstvom. Nemoguće je u kratkom izvješću spomenuti suštinu tih predavanja ili djela koje su ti predavači napisali. A vrijeme odmiče i neki su od njih u poodmakloj dobi, kao na pr. o. René Lorentin, čiji je i vid veoma oslabio, ali njegov bistri um tako rječito razvija temu od početka do kraja i čovjek se divi jednostavnom predavanju tako kompleksne teme.

Na tom skupu razgovaralo se i o drugim segmentima „Pravog života u Bogu“, kao što su „Beth Myriam - Marijine kuće“, molitvene zajednice i radio program na internetu. O. Vincent, duhovni savjetnik, nada se da će hrvatski program uskoro imati više čitatača, kako bi se one redovite održavale. A razmijenila sam iskustva o molitvenim zajednicama u drugim zemljama. Dakako, da su molitelji iz naše molitvene zajednice bili prisutni na tom našem skupu, jer sam ih sve ponijela u svome srcu.

Uvečer je o. Teófilo, veliki karizmatik iz Paname, vodio klanjanje i molitvu pred Presvetim u kapeli. A posljednju večer, Vassula sa svojim Križem, koji sadrži relikvije Isusova Križa, i svećenici, molili su nad nama i mnogi su utonuli u Duha te kao pokošeni padali, a hvatači su imali pune ruke posla polažući ih na tlo.

No, nisu samo ozbiljne teme obuzimale našu pozornost, jer pauze, objedi i druženja također su dio našeg međusobnog druženja.

Zadnju večer blagovaona se neplanirano pretvorila u plesnu dvoranu. Naime, Grci, opet Grci, Eirini i njezin muž Kosta, crkveni pjevač bujnog glasa i stasa, zasvirali su i zapjevali, pa kad su se čuli taktovi „Grka Zorbe“ ustale su Grkinje i zaplesale, a i Vassula im se pridružila. Sutradan mi je sama rekla da je to bilo prvi put u životu da je zaplesala grčki ples. A to je zapravo samo još jedan pokazatelj koliko je ona jednostavna i „normalna“ osoba. Njezina joj je sunarodnjakinja predložila da se malo više zainteresira u tom smjeru i nauči još nekih koraka grčkog plesa.

Upitala sam Vassulu kako govori grčki obzirom da je rođena izvan Grčke pa mi je odgovorila da kao i Georgia, koja živi u Monacu, i Anthippie, Georgijina sestra, koja živi u Nizozemskoj, govore starim, arhaičkim grčnim, te ih često zadirkuju zbog toga. Shvatila sam, jer sam to mogla usporediti s našim iseljenicima koji također govore arhaičnim hrvatskim jezikom.

A pitala sam je i za nastavak prevođenja poruka koje joj Gospodin i dalje daje, odgovorila je da veto nije skinut, naime Gospodin i dalje ne dopušta njihovo prevođenje jer nije zadovoljan odzivom njegova naroda. No, obzirom da Vassula puno putuje i svjedoči, nije ih ni primila toliko da bi se tiskala nova knjiga. Pa, molimo Boga da dopusti njihovo prevođenje i širenje po svijetu kojega toliko ljubi.

Dakako da moram spomenuti našu najmlađu sudionicu, to je mala Marija Sugawara, Japankica, stara svega četiri mjeseca, koja je blaženo sisala u blagovaoni, a začudo i spavala u toj gunguli koju smo stvarali svojim razgovorom. Njezin tata Satoru, bivši pop glazbenik, obratio se, te su on i njegova žena Jacqueline (kojoj je otac židovskog porijekla), postali jedini katolici u njihovim obiteljskim tradicijama. A za ime Marija u japanskom postoje adekvatni znakovi tako da je Marija uvijek Marija! Pa, jest! Satoru je redovito svirao na misama, a dirigirao i upućivao u pjevanje naš brat Otfrid, znači Japanac i Kinez! Nema ratnih sjekira!

Kad je riječ o ratnoj sjekiri, onda moram spomenuti lokalnog đakona, koji je marljivo posluživao, ne samo na misama, nego gdje god je trebalo. Posljednjeg dana, kad je bilo malo vremena za mirnije razgovore, jer je većina otputovala, Pilar nam je rekla da je taj đakon, bivši pripadnik ETA-e, koji se prije 20 godina uspio izvući iz tog zla, sretan da nije nikoga ubio, obratio se, oženio, postao đakon, i pored svoje dvoje djece odgaja još osmero! Da, osmero djece su usvojili, od kojih je dvoje imalo AIDS, ali su ozdravili! Aleluja! Prikupili smo nešto novca za tu veliku obitelj, na čemu nam je on bio veoma zahvalan!

Posljednjeg dana imali smo jutarnju misu koju je predslavio biskup Toppo. Svaka misa je lijepa i svečana, jer je Gospodin tu, ali nam je on svojim svjedočenjem još više približio tu duhovnu stvarnost. Naime, svjedočio je o svojem prošlogodišnjem duhovnom iskustvu na blagdan Tijelova, kad se, zajedno s o. Rafaelom, isto Indijcem, vraćao se s hodočašća s „Pravim životom u Bogu“. Očekivao je slaviti svetu misu u katedrali, ali namjesto toga poslali su ga u obiteljsku kuću u kojoj se nalazi kapela, gdje je lokalni biskup dopustio svetohranište i stalno klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom.

Tu je bilo oko 60 osoba, ali samo dvadesetak su bili kršćani. Na ulasku u kapelu biskupu i dvojici svećenika koncelebranata dali su bukete i vijence od cvijeća (što je običaj kod hinduista).

Kad je počela misa, najednom se pojavila zavjesa od svjetlosti iza oltara. Za vrijeme čitanja evanđelja u sobu je uletio golub i sletio na biskupovu glavu. A pri pretvorbi hostija je bila u plamenu. Dok je o. Rafael dijelio pričest mons. Toppo je ostale ljude, nekršćane, blagoslivljao svojim križem koji nosi na prsima.

Na kraju mise hinduisti su mu rekli da su vidjeli hostiju u plamenu, a pri ulasku u kapelu vidjeli su Isusa osobno da mu je dao buket cvijeća. Isus je dao i po cvijet svakome od dvojice koncelebranata. Za vrijeme pretvorbe oni su vidjeli Isusa namjesto svećenika, a jedna djevojka, hinduistkinja, vidjela je anđele kako okružuju hostiju u plamenu te Isusa kako blagoslivlja nekršćane.

Biskup Toppo zaključuje da se Isus htio objaviti nekršćanima. U naknadnom prikupljanju detalja o tom viđenju, shvatili smo da nam je potreban taj opis od samog monsinjora Toppoa, pa ako bude kakvih izmjena, svakako ću ih unijeti, jer ne bih voljela da bude nešto krivo preneseno..

Tako je eto bilo na tom našem „obiteljskom“ skupu. A već su zacrtani budući koraci! Pored već određenog našeg šestog međunarodnog ekumenskog hodočašća iduće tj. 2007. u Tursku - pohod Sedmorim crkvama iz Otkrivenja te otoku Patmos u Grčkoj, preuzvišeni Riah Abu El Assal nas poziva na protezanje tog hodočašća sve do Galileje. Hoće li se to moći prihvatiti, to ćemo vidjeti. A onda - Brazil je već najavio duhovne vježbe 2008.!

Jednog dana će se nešto od toga moći vidjeti na našoj molitvenoj zajednici, prvog ponedjeljka u mjesecu, u predviđenom terminu za to, tj. oko 18 h!

A saznala samo kako internet može pomoći i u spajanju bračnih parova, jer je došlo vrijeme da se životnog suputnika mora traži izvan svojega okruženja! Tako eto postoji katolička web stranica za tu nakanu!

Malo sam bila podozriva, ali su mi se sumnje rasprišile čuvši da je jedan član naše obitelji, obraćenik, Amerikanac, kojeg osobno poznajem kao veoma sposobnog i odlučnog mladog čovjeka, tako našao svoju životnu suputnicu. Sad već imaju i dijete i sretni su.

Jedan je čak tražio da druga strana, osim što pripada Katoličkoj crkvi, bude libononsko/irskog podrijetla! I našao!

Zagreb, Duhovi, 4. lipnja 2006.