Mons. Frane Franić

ČETVRTA KNJIGA PORUKA PRAVI ŽIVOT U BOGU

PREDGOVOR MONS. FRANE FRANIĆA, NADBISKUPA SPLITSKOG U MIRU

Kad sam primio prve dvije knjige na hrvatskom jeziku, koje je prevela gospođa Marija-Dragica Vukić s engleskog izvornika napisanog od vidjelice Vassule Ryden, bio sam ugodno iznenađen. To više što je taj prijevod nastao u BEOGRADU, gdje prevoditeljica živi, a tehnički pripreman i tiskan u Zemunu, odnosno Surčinu.

Prvu vijest o Vassuli pročitao sam u kanadskom katoličkom tjedniku "L'informateur catholique" prije dvije godine, 1991. Veliki dio toga broja bio je posvećen vassuli. Taj tjednik je i dalje objavljivao vijesti o Vassuli.

Čitajući i suprotna mišljenja osobno sam se odlučio za Vassulu. Pogotovu kada sam primio tri knjige Vassulinih poruka "Mir i ljubav" u talijanskom prijevodu, od talijanskih hodočasnika koji su išli u Međugorje i zaustavili se u Splitu u sustolnici sv. Petra. Poslije, prigodom svoga boravka u Italiji, 23. rujna 1992. imao sam Svetu misu u nekoj velikoj crkvi u gradu Como, na poziv hodočasnika, koji su ispunili i prepunili tu crkvu. Baš u toj crkvi susreo sam Vassulu. Ona je prije sv. Mise iznijela kraće svjedočanstvo o svojim mističnim iskustvima i svojim porukama, koje ona s najvećim uvjerenjem pridaje Isusu. Ja sam predvodio tu svetu koncelebriranu misu i održao propovijed o dnevnom Evanđelju te upleo nešto o važnosti privatnih objava za Crkvu i za današnji svijet, dodajući nekoliko riječi potpore Vassuli, ali ostavljajući konačan sud Crkvi. Taj oprez uvijek upotrebljavam i onda kad javno govorim o međugorskim porukama. U privatnim razgovorima pak izražavam svoje nepokolebljivo uvjerenje u vjerodostojnost međugorskih ukazanja i poruka, oslanjajući se na evanđeoski ulomak koji kaže da se dobro stablo poznaje po dobrim plodovima. Posebno po moralnim čudesima OBRAĆENJA na vjernički život, što se obilno ostvaruje u Međugorju. Pa eto sada i u slučaju Vassule, koja je sama po sebi čudo, iako ne tvori čudesa u fizičkom redu, kako i sama priznaje, jer nema karizmu iscjeljivanja.

U toj sam prigodi dobio na dar i četvrtu Vassulinu knjigu u talijanskom prijevodu, od samog prevoditelja Vassulinih knjiga na talijanski jezik.

Veselio sam se, naravno, kada sam opazio da je predgovor trećoj knjizi napisao otac Rene Laurentin, kojega neobično cijenim iz brojnih susreta u Splitu, jer se često zaustavljao u sustolnici sv. Petra na putu u Međugorje ili na povratku iz Međugorja.

Čitanjem Vassulinih knjiga svoje sam prve dojmove o Vassuli sačuvao i pojačao. Njezine poruke, dotično za mene Isusove Poruke, žive su i vjerodostojne. Te poruke pomažu nam da bolje razumijemo i osobnije doživimo Isusove poruke iz Evanđelja, koje naravno uvijek ostaju kao mjerilo istinitosti svih drugih PRIVATNIH poruka i svakog zdravog mističnog doživljavanja. Mistično je doživljavanje bilo i bit će u Crkvi. To doživljavanje ne smijemo podcjenjivati uz uvjet da bude podložno konačnom sudu Crkve.

Kad sam 23. rujna 1992. susreo Vassulu, u Como, imao sam dojam osobe koja je već izmučena brojnim kritikama mnogih suvremenih teologa, od kojih dosta njih o Vassuli loše pišu. A to je i razumljivo. Jer, Isus u porukama koje daje preko Vassule, kori mnoge krive postavke neke suvremen ekstremističke teologije koja se udaljuje od Božje objave, a previše približuje svijetu. Takvoj je teologiji u svoje vrijeme, malo prije smrti, skinuo obrazinu i papa Pavao VI., kad je rekao: "Imam osjećaj da je kroz neku pukotinu ušao u Hram Božji dim sotone i zamaglio neke temeljne istine Objave Božje."

Čini mi se, kako ja stvari shvaćam, da je to glavna Vassulina karizma: pokazati ČISTOĆU CJELOVITE OBJAVE BOŽJE. Od Objave se ne može ništa izostavljati, ništa nadodavati. Ne smiju se praviti ustupci svijetu i permisivnoj civilizaciji našega vremena, koja prodire i u Crkvu te narušava njezino spasiteljsko poslanje.

Inkulturacija je potrebna kao temelj nove evangelizacije – kaže papa Ivan Pvao II., zajedno sa Saborom. Moramo poštivati sve kulture, da bismo u ljude svih nacija, utvrđujući ih s ljubavlju, mogli usaditi objavljene istine Božje, poštivajući ljudska, nacionalna i društvena prava, imajući u vidu i konkretne društvene prilike. To kaže II. vatikanski sabor, to kažu i svi posaborski pape. Ali ostaje istina da Krist i njegova Riječ prosuđuje sve kulture i sva ljudska, nacionalna i društvena prava, a ne obrnuto. Kulture ne sude Kristu, nego Krist sudi kulturama. Time Krist zaštićuje, promiče, oplemenjuje i uzdiže sve kulture na višu, božansku razinu, sve kulture.

Stoga se ne bojmo "otvoriti vrata Kristu", jer On je naš Stvoritelj i naš Prijatelj. On je naš vječni otac skupa s Ocem i Duhom Svetim, pa znade što nama treba da postignemo svoju malu zemaljsku i veliku nebesku sreću.

A Kristov nam nauk spasenja prenosi Crkva, s papom i pod papom, kao vidljivom glavom i namjesnikom Isusa Krist. To nam poručuje Isus preko Vassule, premda se ona izjašnjava "pravoslavnom vjernicom". Time ona ide stazom zdravog ekumenizma koji danas doživljava svoju Kalvariju. Ali je ekumenizam Božje djelo, pa i on mora doživjeti svoju Kalvariju kao i Krist. Ne daj Bože, da se ta Kalvarija protegne na čitav svijet! Ali će preko svoje Kalvarije ekumenizam uskrsnuti.

Sudeći po Vassulinim porukama, to jest prema mojem uvjerenju po Isosovim porukama koje nam daje preko Vassule, taj čas ekumenskog jedinstva Crkava nije daleko. A ekumenizam je već ostvaren u Vassulinu srcu.

Molimo se svi i žrtvujmo za taj Božji čas JEDINSTVA CRKAVA, jer je za taj čas Krist molio, živio i umro te i uskrsnuo.

Čini se da je to srž svih poruka Isusovih, danih nam preko vassule Ryden, pravoslavne Grkinje koja živi u Švicarskoj.

†mons. Frane Franić, nadbiskup splitski u miru

U PREDGOVORU DEVET KNJIGE PRAVI ŽIVOT U BOGU

Dr. FRANE FRANIĆ, NADBISKUP METROPOLIT SPLITSKO MAKARSKI

JEDNOĆ SOLINSKI, U MIRU

Moja duhovna oporuka

Prigodom svoje DIJAMANTNE SVETE MISE zahvaljujem Bogu posredovanjem Blažene Djevice Marije Ranjene Gospe Kraljice Mira na svim darovima naravi i milosti koje mi je Bog udijelio u mojem životu, osobito kroz 60 godina mojega misništva!

Zahvaljuje Bogu na danu rođenja 29. prosinca 1912. od duboko kršćanskih roditelja Ante-Tonkića Franića i Ivanice rođene Krokar. Hvala Bogu na mojem sretnom djetinjstvu provedenu u duboko kršćanskoj vjerskoj zajednici mojega rodnog mjesta Kaštel Kambelovca, sada u sklopu grada Kaštela.

Hvala Bogu na sretnim godinama provedenim u nadbiskupskome splitskom Malom sjemeništu i u Biskupskoj klasičnoj gimnaziji s pravom javnosti, od 1923. do 1931., kada sam u toj školi položio veliku maturu.

Hvala Bogu na poseban način što sam u splitskom Malom sjemeništu za duhovnika imao pok. Don Grgu Bučića koji mi je postavio temelje mojega daljnjeg duhovnog života. On je umro na glasu svetosti.

Hvala Bogu za moje školovanje na Visokoj teološkoj školi u Splitu od 1931. do 1937. uz prekid od dvije godine, od jeseni 1933. do jeseni 1935. kada sam boravio u novicijatu Družbe Isusove u Zagrebu, pod vodstvom dr. Ivana Kozelja, DI. Tu sam se vježbao u strogoj isusovačkoj askezi i tako se bitno okoristio za svoj daljnji duhovni razvoj. Posebno sam zahvalan Bogu što sam se vježbao u trećemu stupnju poniznosti sv. Ignacija Lojolskog, što mi je dobro došlo u mojim odnosima s komunistima, a i u mojim odnosima u samoj Crkvi.

Najposebnije zahvaljujem Bogu na 60. obljetnici svojega svećeničkog ređenja, dakle, na svojoj DIJAMANTNOJ MISI i na 46-godišnjem biskupskom životu, od 17. prosinca 1950. do danas.

Neću ovdje nabrajati radosne i dane pune žalosti mojega biskupovanja. Dužan sam ipak zahvaliti Bogu što me nadbiskupska služba nije odvratila od mojega osnovnoga profesionalnoga zvanja u odgoju budućih svećenika, kojima sam, kroz 38 godina posvećivao znatan dio svojih biskupskih dana, kao njihov odgojitelj i kao njihov profesor, kao što je i Isus znatan dio svojega javnoga djelovanja posvetio učenju svojih budućih apostola i učenika.

Zahvaljujem od srca dragom Bogu i dragoj Gospi na svim progonima kojima sam bio izložen od naših marksista-boljševika, osobito od 1953. do jeseni 1959., zato što sam donio zabranu s najstrožim sankcijama protiv onih svećenika koji su stupili u "Staleško udruženje katoličkih svećenika", a poslije sam jednake sankcije donio protiv Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost.

Zbog prvospomenutih sankcija bila su mi, konačnom sudskom presudom godine 1956. ukinuta oba sjemeništa i obje škole, gimnazija i teologija te konfiscirane zgrade tih škola. Teški su to bili dani i godine, ali Bog i draga Gospa nisu me ostavili ni u toj nevolji, jer se ublažila politika titoističkog komunizma prema Crkvi pa su mi oba sjemeništa vraćena te su u jesen 1962. obje škole počele opet djelovati.

Hvala Bogu na svim tim strašnim kušnjama i na njihovu sretnom završetku.

Hvala Bogu na teškoj bolesti, koja je, po sudu liječnika profesora u Zagrebu, mogla biti smrtonosna, ali me je Bog, nakon boravka od prosinca 1959. do sredine kolovoza 1960. u zagrebačkoj sveučilišnoj klinici i u vojnoj bolnici, ponovno vratio zdravlju. Uz stečeni dijabetes zbog tolikih progona i stresova, iznova sam nastavio svoju biskupsku i profesorsku službu.

Hvala Bogu što sam mogao aktivno sudjelovati na Drugome vatikanskom saboru, toj školi Duha Svetoga.

Hvala Bogu što mi je dao tolike dobročinitelje iz Italije i osobito iz Njemačke sestre franjevke i boromejke, i najvećeg dobročinitelja naše nadbiskupije, oca dr. Roberta Bacsvariya, DI, bez kojega naša nadbiskupija ne bi imala svoju konkatedralu ni tolike župne kapele i neke crkve, sagrađene u teškom vremenima komunističkog režima. Bez njega ne bismo bili mogli održati, po svim pravilima kanonskoga prava, 55. splitsku sinodu godine 1987., ni tri međunarodna znanstvena simpozija o hrvatskoj starijoj i novijoj crkvenoj i društvenoj povijesti. O. Robert imenovan je počasnim kanonikom splitskoga katedralnog kaptola, a ja sam dobio Nagradu za životno djelo od grada Splita, motiviranu mojom hrabrom i razboritom borbom za Boga, Katoličku crkvu i za hrvatski narod u vrijeme komunizma. No, ako sam ja tako nagrađen godine 1993. od splitske civilne vlasti, o. Bacsvary zaslužio bi isto takvu, ako ne i još veću nagradu grada Splita.

Hvala Bogu i papi Pavalu VI. na obnovi Splitsko-makarske, jednoć Solinske metropolije, godine 1970.

Pri kraju života zahvaljujem dragom Bogu i dragoj Gospi na osam godina svoje mirovine. Prestala mi je vlast u crkvi, po novim crkvenim zakonima, za koje sam zakone i ja glasovao na Drugome vatikanskom saboru, ali mi nije prestala milost biskupskog ređenja.

Hvala Bogu što sam kroz cijelo vrijeme svojega svećeničkog i biskupskog života mogao pratiti i prosuđivati razvoj teološke misli u nas i u svijetu, a također i kroz ovo moje umirovljeničko doba, kada mi je molitva postala glavno zanimanje pa joj posvećujem veći dio svojega radnog vremena.

Zahvaljujem Bogu što sam mogao pratiti i razvoj mistične teologije i mističnih pojava, osobito u Međugorju i izvanredne mistične pojave, koje još traju u iskustvima gospođe Vassule Ryden, pravoslavne Grkinje, koja priznaje integralni papin primat i sve što papa naučava. Prihvaćam istinitost Marijinih poruka u Međugorju i Isusovih poruka koje Crkvi dolaze preko vidjelice Vassula.

Dragi Bože, zahvaljujem Ti na daru časnih sestara koje su mi požrtvovno pomagale, od djetinjstva do danas, kao domaćice, bolničarke i suradnice u pastoralnome svećeničkom i biskupskom radu.

Zahvaljujem izvrsnim liječnicima u Splitu i u Zagrebu koji su mi spašavali i još uvijek spašavaju život.

Hvala Ti, Gospodine Bože, Gospodaru Neba i Zemlje, na slobodi koju si podario našoj domovini Hrvatskoj po našoj čudesnoj vojsci i njezinim mudrim i hrabrim vojskovođama.

Ne ostaje mi sada ništa drugo, nego da zamolim sve ljude s kojima sam dolazio u dodir u svojem 84-godišnjem životu da mi oproste sve što sam im ikada nažao učinio, a ja sa svoje strane opraštam svima sve i molim boga da mi i On oprosti sve moje pogrješke i ljudske ograničenosti pa da, pomiren s Njime i sa svim ljudima, ostavim ovaj svijet i preselim se u drugi, Božji svijet.

Gospe Međugorska, Kraljice mira, isprosi od Boga slogu i mir u hrvatskom narodu i u svim narodima svijeta!

Neka sve bude na veću slavu Božju!

Split, 17. listopada 1996.

† Frane Franić s.r.