VASSULA U KONGU, U AFRICI - RUJAN 2014.

O putu i svojemu svjedočenju u Kongu, Vassula nam je osobno napisala ovo izvješće:

Upravo sam se sinoć vratila nakon 24-satnog puta, na kojem sam promijenila četiri aviona, da bih došla do svojega krajnjeg odredišta. Imali smo velikih problema i strašnih stresova od trenutka kad smo u Ateni čekirali karte za Kinšasu, a let je išao dalje preko Rima i Adis Abebe. Trebali smo imati vize, a nitko od nas nije imao. Ni p. Vincent koji je čekirao svoju kartu u Ženevi. Uspaničili smo se i nazvali Ange, koordinatora Konga. I oni su se uspaničili da možda ne uspijemo doći. Onda me je podsjetio na pismo kojim nas je nadbiskup pozvao. Nakon silnih uvjeravanja u zračnoj luci, a vrijeme je prolazilo, pokazali smo mu na našem iPhonu taj službeni poziv. Sada je bilo na Alitaliji da prihvati to pismo namjesto vize ili ne. Srećom prihvatili su. Pozvala sam p. Vincenta da i on pokaže to pismo, pa ako ne priznaju, onda mora kupiti drugu kartu za Rim, a odande ćemo već vidjeti. Rizik je bio velik da izgubi čitavu kartu. On im je tamo u Ženevi pokazao pismo, i premda u početku nisu prihvatili, ipak su mu na kraju dopustili prolaz. Na obje strane rekli su nam da ćemo imati problema u Rimu kad dođemo u etiopsku zračnu kompaniju. U međuvremenu Ange je nazvao guvernera Lubumbashia da nazove etiopsku zračnu kompaniju u Rimu i zamoli ih da nas puste. Bili su mu potrebni podaci iz naših putovnica.

Uspjeli smo doći u Rim i našli se s p. Vincentom dok je čekirao kartu i ista se stvar dogodila, zemaljska stjuardesa nije nam dopustila ići dalje. Ali onda je nazvala ured etiopske zračne kompanije i oni su je obavijestili da imaju uputu guvernera Lubumbashia kojom se određuje da će na našem dolasku viza biti spremna. Tako smo mogli ući u zrakoplov. I tako je putovanje započelo s velikim poteškoćama… A onda dugo putovanje u zrakoplovu, bez sna, i napokon stižemo u Addis Abebu rano ujutro. Tamo smo čekali gotovo četiri sata u tranzitu. A onda smo opet ušli u zrakoplov i išli dalje za Kinshasu.

Na dolasku u Kinshasu na samom izlasku iz zrakoplova dočekala nas je TV – mediji za vijesti i novine, postavljajući nam pitanja na koja sam odgovorila. A onda, sretni što smo uspjeli doći, slavodobitno smo hodali (mi smo tako mislili) s Angijem i njihovim timom, a oni su nas tretirali kao VIP osobe, te smo stigli u VIP salon. Jedan iz tima pitao nas je za potvrde za našu prtljagu da je podigne, ali kad se vratio rekao nam je da jedna torba nije pristigla. Bila je to moja torba. Da bi bilo još gore, poslana je policija za nama da nas opet vrati u zrakoplov, jer do tog trenutka naša viza nije stigla (netko odgovoran, spavao je), kako bi nas vratili u Addis.

Čekali smo ispred istog zrakoplova kojim smo došli, na žarkom suncu, najmanje pola sata. Policija, tri muškarca i jedna žena policajka, jako su se loše osjećali zbog nas i među sobom govorili „zašto ih ne ostavimo, a viza koja se očekuje stići će'. Nakon pola sata netko je viknuo iz zgrade da je viza stigla. Policija je bila toliko sretna zbog nas, poslije su rekli da su bili zadivljeni mirom koji smo imali u tim trenucima tjeskobe, te su nas srdačno otpratili natrag u ured. Tamo smo popunili obrazac. Gospođa koja je bila odgovorna za taj obrazac, i još druge dvije gospođe, na moje iznenađenje zamolile su me da prije svog odlaska molim nad njima, što sam ja i učinila. Da bih im se zahvalila imala sam malu ikonicu (kupila sam male ikonice za poklon) koje sam joj dala na poklon i neke krunice za druge dvije. Ona je odletjela radosno govoreći da je i ona kao dijete imala nekih iskustava s našom Gospom i to joj je bio znak od naše Gospe da je nikad nije zaboravila!

Pošli smo u pratnji policije, vozeći se ponekad suprotnim smjerom. I bez moje torbe. U toj vlazi i vrućini ja nisam imala ništa od odjeće da se presvučem. Hotelski dućan imao je uglavnom mušku odjeću i samo nekoliko večernjih haljina za žene. Razmišljala sam, da li je to 'cijena' uspjeha ovog puta? Da ostanem bez svojih stvari?

Skup je bio zakazan za idući dan. Obukla sam odjeću koju sam imala na putu - stare smećkaste hlače, sa zelenkastom majicom, bilo je to sve što sam imala. Gospođe koje su znale da nemam nikakve odjeće, niti išta sa sobom, otišle su da mi kupe dvije haljine. Bile su to svijetle, veoma šarene haljine s kongoanskim uzorcima: Uzela sam jednu koja mi je odgovarala po veličini Tako sam odjenula tu veoma tipičnu narodnu haljinu za popodnevni skup na stadionu. Imala sam torbicu s malom tubom paste i četkicom za zube iz aviona, što je zapravo dobro poslužilo svrsi.

Na stadionu je vjerojatno bilo oko 5.000 ljudi ili više. Bilo je 14 h i vladala je velika vrućina i vlaga. Na moj užas ja sam stajala okrenuta k suncu. Nije bilo nikakve sjene. Bilo je puno pjesme i plesa, osobito na početku. Veoma uspješno. Ljudi su radosno klicali. Došli su bolesnici i na kraju su me zamolili da pođem k njima i molim nad njima i blagoslovim ih, što sam i učinila.

Idućeg dana, još uvijek bez kovčega, čekao nas je mali privatni zrakoplov koji je odobrio guverner Lubumbashia, Moise, da otputujemo za Kisangani, a to je bilo dva sata putovanja.

Stigavši u Kisangani ispred našeg zrakoplova bila je opet još veća skupina ljudi da nas pozdravi s plesom i pjesmom. Tu je bila policija i svećenici, karizmatici i razne kršćanske udruge. Odvezli su nas u skromni hotel pokraj rijeke, u blizini velike katedrale, gdje ću održati svoj govor. Toga sam dana sva očajna otišla u dućan da bih kupila običnu suknju i majicu za taj skup. Nisam mogla naći nešto što bih ja željela! Bila je samo jedna suknja koju smo kupili i jedna jedina majica koja bi išla s tom suknjom. To je bilo sve što sam imala za devet dana uz moje smećkaste hlače i majicu. Do dana današnjega moja je torba izgubljena…

U tom hotelu na obali u Kisanganiu, koji je izgledao kao hotel s dvije zvjezdice, te noći uhvatila sam bronhitis i bolesna sam do dana današnjega. Termostat je bio postavljen na 18°C i nije ga bilo moguće promijeniti. Primijetila sam da su svi otišli leći i nisam željela izlaziti da ih ne uznemirim. Nije čak bilo ni pokrivača da se pokrijem. Smrzavala sam se i morala sam obući svoju novu suknju da pokrijem smrznute noge. U zahodu nije bilo vode. A ni na tušu nije bilo ni kapi vode i dva dana morala sam se prati s majušnim mlazom iz slavine. Gethsemane i p. Vincent su pak imali mnogo bolje sobe, sve je funkcioniralo, i imali su pokrivače. Ja sam opet 'plaćala'…

Idućeg dana, s bronhitisom i osjećajući se veoma slabom, veoma loše, s jakim kašljem, u 14 h odveli su nas na veliku svečanost, koja je počela već u 10 h. Mnoštvo od možda 30 – 40.000 već je bilo tamo. Podij je bio pred samim ulazom u veliku katedralu, koja je bila veoma visoka, s pogledom na rijeku i mnoštvo, u kojem je bilo mnogo svećenika i VIP osoba. Zbor je bio izvrstan i pjevali su svečane himne dok sam kročila velikom katedralom da bih prošla kroz prednja vrata do podija. U katedrali je bio izložen Presveti Oltarski Sakrament i šestero ljudi klanjali su se cijelo vrijeme moga govora. Bilo je veoma svečano. Mnoštvo je zavrištalo kad sam se pojavila na podiju. Takvu dobrodošlicu nikad nisam vidjela tijekom svih ovih godina mojega poslanja. To je bilo zato što su SVE crkve i cijela vlada bili otvoreni ovim porukama i meni.

Moj govor je bio simultano prevođen na lokalni jezik. Završio je jako lijepo s plesom i lokalnom glazbom. Bilo je veoma vruće i sparno, i jedva da je svečanost završila, naišla je oluja s kišom, ali svi su već bili otišli! Organizator Ange je rekao da je primijetio kako tijekom čitavog svog govora, koji je trajao dva sata, nisam ni jednom zakašljala …

Idućeg dana opet smo privatnim zrakoplovom, praćeni policijom do zračne luke, otišli u Lubumbashi. Tamo nas je već ispred zrakoplova opet čekala još već dobrodošlica! Dok smo prolazili kroz mnoštvo, bilo je mnogo crkvenih ljudi, čak i lokalni grčki pravoslavni svećenik, jedini od Grčke Pravoslavne strane, svi su se puni oduševljenja smiješili i uzvikivali dobrodošlicu! Ušli smo u veliki blindirani minibus koji nam je dao na korištenje guverner Moise Kalumbi. Odvezli smo se ravno u njegov ured. To je mlad čovjek miješane krvi, čak nešto i od Grka na Rodosu. Njegova sestra pak udana je za Grka! Njegov nećak govori grčki! Bio je veoma otvoren i veliki kršćanin. Pitao me da ga prije polaska blagoslovim s mojim križem, što sam učinila i dodala na njegovo čelo još neki svjetlucavi nebeski ures koji sam imala sa sobom. Rekao nam je kako je bio izabran za guvernera čak iako je odbio tu poziciju. Od njega smo pošli susresti se s poštovanim Kyungu Kumwanza Gabrielom, predsjednikom konferencije Lubumbashi. Veoma srdačan doček. Kad su svi otišli on je želio privatni razgovor sa mnom. Razgovarali smo i citirala sam mu neke Isusove riječi.

U Lubumbaski smješteni smo u veoma lijepom hotelu s pogledom na jezero. Te iste večeri, pokraj samog bazena, održana je s TV konferencija za tisak, s pitanjima i mojim odgovorima. Zapravo na svakom mjestu gdje god sam bila, bila i je konferencija za tisak. Idućeg dana odvezli smo se na veliko nogometno igralište. Gotovo da je bilo puno. I još su uvijek ljudi pristizali. Kapacitet tog igrališta je oko 50.000 ljudi … gradonačelnik je dva dana oglašavao na TV i radiju, da bi svatko trebao doći. Pjevali su lokalni zborovi s bubnjevima. Došla je i većina vladinih ljudi da bi prisustvovali tom skupu, te guverner sa svojom ženom i predsjednik vlade s policijskom pratnjom, te svi vjerni kršćani, kršćanske udruge, a također i svi karizmatici; udarali su bubnjevi, glazba i ples … Svaki prijevoz na otvorenom, po ulicama, obavljan je u blindiranom automobilu uz policijsku pratnju. Guverner i njegova mlada žena Carine, bili su tamo da me pozdrave. Ona me je zagrlila rekavši mi da je oduševljena porukama. Čita Objedinjenu knjigu poruka True Life in God na francuskom. Čula sam da su ona i njezin muž platili naše karte, hotele, privatni zrakoplov i sve, te Objedinjenu knjigu poruka dijelili su besplatno na stotine. Moj je govor prevodio jedan svećenik na swahili jezik. Na kraju otišli smo da bi se odmorili. Veliki, veliki uspjeh za Isusa!

Nakon mojega govora, hotelsko osoblje, ljudi na koje sam nailazila, prepoznavali bi me i prilazili mi da ih blagoslovim. Idućeg dana, u nedjelju, pošli smo u katedralu. Svećenik je oglasio da sam nazočna. A onda popodne pozvali su nas guverner i njegova žena Carine da gledamo nogometnu utakmicu na njegovu stadionu, na kojem je igrao jedan Alžirski i njegov vlastiti tim.

Uvečer nakon utakmice, bili smo pozvani na večeru u njihovu kuću. Bilo nas je oko desetero, a tijekom večere naš razgovor je bio oko mojega poslanja i mojih iskustava s Isusom. Guverner Moise podijelio je s nama za stolom jedno iskustvo koje je imao za vrijeme mojega govora. Rekao je da je ugledao veoma sjajnu svjetlost upravo iznad moje glave. Skinuo je sunčane naočale i ponovno pogledao. Još uvijek je svjetlost bila tamo, a onda je pogledao na drugu stranu, te opet na mene, a iskričava svjetlost je još uvijek bila tamo. Najednom je Angijeva žena, koja je sjedila kraj mene, rekla da je i ona vidjela svjetlost ali se sramila o tome govoriti. Večera je završila tako što su opet tražili da ih blagoslovim sa svojim križem i sjajem za čelo, također.

Idućeg dana smo krenuli kući. Moja torba do danas nije stigla, ali oni stalno traže ne bi li joj ušli u trag. Ova misija u tri grada bila je najuspješnija i najveća kroz svih ovih 29 godina. Nogometni stadioni bili su puni, a to se do sada nikad nije dogodilo.

U Kristu,

Vassula.

O tom Vassulinom svjedočenju u Kongu možete pogledati kratki video - kliknite