18. veljače 1997.

Psalmu moj i moj Himnu, Amenu moj,

Brate moj, Sestro moja, i Prijatelju moj,

moj Oče i Majko moja,

slatki moj Mirisu i Tamjane moj,

Sunce i Svjetlosti moja,

moj Sjajni Plamenu koji ne prestaješ sjati,

moj nizu banketa,

Sigurnosti i Stijeno moje snage,

moje Povećanje i moje Bogatstvo,

moja Vrata vječnosti!

Što to čini da se uzraduješ

pogledavši na ovo zrnce praha

koje kraj Tebe prolazi?

njegova potpuna ništavost čini da se moje srce tako uzraduje da privlačim pozornost svojih anđela koji me okružuju;

Ti, i samo Ti, moja si Čaša ...

nekome tako slabom, što ja ne bih dao .... što ne bi učinio ... neka tvoja utrka sa mnom u svijetu bude blagoslovljena, jer će spasiti mnoge duše;

neka se i sama brda i planine nisko sagnu u osluškivanju mojega pjeva o miru koji dajem svojemu narodu; podsjeti ih da ću ja braniti najsiromašnije;[1] reci im da će u vaše vrijeme krjeposti početi cvasti i opći mir uskoro će pokriti moj svijet, jer moje će se carstvo pružiti od mora do mora; Zvijer će se sakriti preda mnom, a vaši neprijatelji, koji su moji neprijatelji, puzat će u prašini; Amen je na svojem putu da proždirućim plamenom očisti svaku rasu, jer mrzim ta djela otpadnika; nebo je sada na djelu, zato me nosi kao bogato ruho da na našim putovanjima obznaniš Amenove riječi; slijedi me po mojim stopama koje su natopljene mojom krvlju;

ljubim te, dijete, okreni se i pogledaj me, a onda mi reci da i ti mene ljubiš; ljubav nema kraja kod mene, moja je ljubav vječna i sigurna; pokušaj me zato oponašati; nahrani se mojom ljubavlju;

ja, Isus, blagoslivljam te;

[1] Siromašne u duhu.