Studeni - 1986

9. studenoga 1986.

mir s tobom; ja sam ovdje, ja sam Isus Krist; pred tobom sam, ja sam tvoj Učitelj i ljubim te; đavao je pobijeđen mojom žrtvom; ali ne spava, jer sam ja uskoro s vama; ja sam Otkrivenje; imam poruke koje će govoriti; govori o mome raspinjanju, Vassula;

Što da kažem? Hoću li razmišljati prije ili tijekom gledanja?

prije;

(Isus mi je pokazao sliku bičevanja.)

kad su me bičevali, pljuvali su po meni i udarali me po glavi, zbog čega mi se smutilo; udarali su me u trbuh te sam bez daha pao na tlo; stenjao sam od boli, oni su se zabavljali udarajući me redom; bio sam neprepoznatljiv; tijelo mi je bilo izlomljeno, a tako i moje srce; meso koje mi je bilo rastrgano, visjelo je po čitavu tijelu;

jedan od njih podignuo me je i vukao, jer me noge više nisu nosile; a onda su me obukli u svoju haljinu; vukli su me udarajući me, gađajući me usred lica, slomili su mi nos,[1] mučili me; slušao sam njihove uvrede; kćeri, njihovi glasovi, puni mržnje i izrugivanja, odzvanjali su, prelijevajući moju gorku čašu; slušao sam ih kako govore, “gdje su ti sada tvoji prijatelji, kad je njihov kralj s nama, jesu li svi Židovi takve izdajice kao što su ovi? gledajte njihova kralja!” i okrunili su me trnovom krunom, kćeri, “gdje su ti tvoji Židovi da ti kliču, jer ti si kralj, zar ne? možeš li ga oponašati? smij se! ne plači, ti si kralj, zar ne, pa ponašaj se kao kralj”; svezali su mi noge konopcem i naredili da idem do mjesta gdje je bio moj križ;

kćeri, nisam mogao hodati jer su mi noge bile svezane te su me do križa vukli po zemlji, potežući me za kosu; moja je bol bila nepodnošljiva, komadići mesa, koje je visjelo nakon bičevanja, iskidali su se;

popustili su mi konopce na nogama, udarcima nogu podignuli su me s tla i natovarili mi moj teret na ramena; nisam mogao vidjeti svoga križa, jer su mi oči bile pune krvi, koja je, zbog trnja, što se zabolo u glavu, curila u mlazovima niz lice; tako su oni podignuli moj križ i stavili mi ga na ramena, gurajući me prema vratima; kćeri, O kako je bio težak moj križ koji sam morao nositi! oćutio sam put prema vratima, vođen bičem iza sebe, pokušavao sam gledati kroz krv koja mi je pekla oči;

a onda sam osjetio da mi netko otire lice; žene pune boli, prišle su mi, brišući moje natečeno lice, čuo sam kako plaču i jadikuju, osjetio sam ih; “budite blagoslovljene”, izustio sam, “moja će krv oprati sve grijehe svijeta; gledajte kćeri, došlo je vrijeme vašega spasenja ”;

vukao sam se; svjetina je divlje vikala; nisam vidio ni jednoga prijatelja; nije bilo nikoga da me utješi; moja je smrtna borba rasla i ja sam pao na zemlju; bojeći se da ću izdahnuti prije raspinjanja, vojnici su naredili jednom čovjeku, imenom Šimun, da ponese moj križ; kćeri, to nije bio čin dobrote ili samilosti; to je bilo radi toga da me sačuvaju za križ;

došavši na brdo, bacili su me na zemlju, trgajući s mene odjeću, ostavljajući me golog, vidljivog svakom oku, rane su mi se opet otvorile i krv je tekla po zemlji; vojnici su mi ponudili vino pomiješano sa žuči; odbio sam, jer sam duboko u sebi već bio pun gorčine koju su mi nanijeli moji neprijatelji; brzo su me pribili na križ, prvo ručne zglobove, a zatim, kad su zabili čavle u križ, rastegnuli su moje izlomljeno tijelo i divlje proboli moje noge; kćeri, O kćeri, kakva bol, kakva agonija, kakvo mučenje moje duše, napušten od svojih ljubljenih, zanijekan od Petra na kome ću zasnovati svoju Crkvu, ostavljen od svih svojih prijatelja, sam samcat, prepušten svojim neprijateljima; zaplakao sam, jer je moja duša bila ispunjena žalošću; vojnici su postavili moj križ u udubljenje;

upro sam pogled u svjetinu, a jedva sam mogao vidjeti; svojim nateklim očima gledao sam taj svijet; nisam vidio ni jednog prijatelja među onima koji su me ismijavali; nije bilo ni jednoga da me utješi; “Bože moj! Bože moj! zašto si me ostavio?”; ostavljen od svih onih koji su me ljubili;

pogled mi je pao na moju Majku; pogledao sam je i naša su srca progovorila, “dajem Ti svoju ljubljenu djecu da budu i Tvoja djeca, Ti ćeš njima biti Majka”;

sve je bilo svršeno, spasenje je bilo blizu; vidio sam otvoreno nebo i svaki je anđeo stajao uspravno, svi su stajali u tišini, “Oče moj, u Tvoje ruke predajem duh svoj, sada sam s Tobom”;

ja, Isus Krist, izložio sam ti svoju smrtnu borbu;

nosi[2] moj Križ, Vassula, nosi ga za mene, moj Križ vapije za mirom i ljubavi; ja ću ti pokazati put, kćeri, jer te ljubim;

[1] Bilješka: hrskavica je slomljena, a ne kost (ispitivanja Svetog Lica su to potvrdila.)

[2] Prvi put je Isus govorio o nošenju njegova križa 23. listopada 1986.