Rodos 2014, mons. Battikha,

JEDINSTVO I POKAJANJE

Izlaganje nadbiskupa mons. ISIDORA. BATTIKHA, iz Sirije

U svibnju 2001. dok sam još bio vikar Grko-katoličke crkve u Damasku, imao sam čast biti u pratnji njegove svetosti Pape Ivana Pavla II. za jednog službenog posjeta Siriji. Tijekom našeg posjeta Ananijevoj Kući, prvog biskupa Damaska, dok smo išli putom prema kući, uočio sam da su oči njegove svetosti bile prvo usmjerene na zemlju, a onda na nebo, i misleći da je moja dužnost da ga zaštitim dok je na ovom veoma teškom putu, rekao sam: „Vaša Svetosti, pazite da se ne spotaknete, cesta je puna rupa“, a njegova svetost je odgovorio: „Vaša ekselencijo, sine moj, ne brinu me ove rupe ni poteškoće ove ceste … ja se upravo pitam što je svetije – nebo iznad Damaska ili zemlja? Jer na nebu se naš Gospodin ukazao apostolu Pavlu koji je došao da progoni prvu kršćansku zajednicu u Damasku, a to je bilo na putu za Damask, gdje se dogodilo obraćenje od progonitelja u apostola. I ova zemlja Sirija sadrži relikvije apostola i mučenika, jer je ta ista zemlja uvijek bila pozornica proganjanja kršćana od početka Crkve do današnjih dana…“

Vaše ekselencije, uvaženi svećenici, braćo moja, uvaženi oci i pastori, kolege u svećeništvu, drage gospođe i gospodo, braćo moja ne samo u čovještvu, nego iznad svega u krštenju u imenu Oca i Sina i Duha Svetoga.

Sirija je zemlja mojega rođenja, gdje mi je Bog dao milost biti svjedok Njegove ljubavi među ljudima. I zbog toga sam zahvalan i ponosan. Zemlja koju je Bog izabrao da se objavi ljudima, jer Njegovo ime je Emanuel, što znači Bog među nama. Neka Njegova milost bude na svima vama.

Ljudska strana institucije Crkve slaba je po naravi. Grješna je, a sažetak je u žalopojki sv. Pavla u poslanici Rimljanima: „dobro koje bih želio činiti, ne činim, a zlo koje ne želim činiti, ja činim!“ Taj vapaj odražava realnost Crkve koja moli za jedinstvo, ali nastavlja živjeti u podijeljenosti, organizira svoje koncile i skupove, a nikad ne prestaje zauzimati suprotna stajališta toj želji Gospodinovoj, koji je molio da svi budu jedno.

Obraćenje, žaljenje, kajanje, opraštanje, pomirenje i jedinstvo … sve zajedno formira promjenu ponašanja i stav i svatko bi morao na neki način sudjelovati u formiranju te realnosti, ali mora se reći da nitko ne može sam to izraziti adekvatno.

Obraćenje i pokajanje prvi su znak radikalne promjene pravca čitavog života, u odnosu na prošlost. A da bi se tako uradilo, bilo bi korisno promotriti povijest okolnosti koje su doprinijele formiranju sadašnjeg stanja.

Pokora objašnjava sve čine i simbolične geste obraćenih ljudi, po kojima su se dogodile promjene pravca i prijenos pozicija i reakcija i donošenje plodova kroz novu željenu situaciju. Čovjeku je potrebno znati kako da provede želje i riječi u djela i ponašanje.

Opraštanje bi se moglo smatrati kao Božja inicijativa, Boga koji je milosrdan, ali to može također biti kršćanska reakcija povrijeđenih osoba, da to bude bitni uvjet za oproštenje od strane Gospodina koji nam nudi svoj oprost u skladu s našim opraštanjem jednih prema drugima.

Jedinstvo i pomirenje cilj su i rezultat cijelog procesa: prijateljstvo među ljudima je temeljni uvjet za prijateljstvom između Boga i ljudi. Pokajanje i opraštanje idu zajedno da bi vodili k ljubavi i jedinstvu.

Od apostolskih vremena javljali su se među Gospodinovim apostolima konflikti i razlike po teološkim, crkvenim i zakonskim pitanjima. Već su na zboru u Jeruzalemu apostoli Petar i Pavao govorili o obrezanju nežidova za krštenje novo obraćenih na kršćanstvo. Taj je skup završio s jasnom i čvrstom odlukom obilježenu poštovanjem i ljubavlju. Jer različitost ne mora biti uvijek motiv za podjelu.

Činjenice sadržane u Novom zavjetu dopuštaju nam da vidimo neke karakteristične crte i skicu fenomenologijskih opisa Crkve kako je to objavljeno u njezinim ranim godinama. S jedne strane postoje lokalne zajednice i različite grupe; s druge strane mi govorimo o Crkvi Božjoj i Kristovoj kao o univerzalnoj stvarnosti.

Primjećujemo postojanje Crkava u Jeruzalemu, u Antiohiji, Korintu, Rimu, u područjima Judeje, Galacije, Makedonije. Nitko ne tvrdi da je jedina Crkva Božja koja je u stvarnosti nazočna u svakog od njih. Uspostavljeni su odnosi između Crkava … i apostolska vlast priznata je diljem Crkve.

U tom fenomenu tako opisanom, univerzalno lice i različiti odnosi, Sveto pismo naglašava taj dinamizam. Moć univerzalnog jedinstva pripada Bogu.

Samo je jedan Gospodin, Isus Krist, u kojem su zajedno muškarci i žene, tko god oni bili. Svi se nalaze sjedinjeni u Njemu, po Njemu oslobođeni od svojih ograničenosti.

Samo je jedna vjera koja je temelj i bogatstvo novoga života u duhu, ulaz u novi svijet gdje svi mogu vidjeti Oca i njegova Sina, i prihvatiti jedni druge kao braću i sestre.

Samo je jedan krsni obred koji je liturgija uvođenja, gdje smo svi pridruženi Kristu Gospodinu i Njegovoj Crkvi.

Samo je jedna nada koja ne razočarava one koji prihvaćaju put da uvijek budu s Gospodinom.

Samo je jedno tijelo, jer svi mi imamo udjela u jednom jedinstvenom kruhu.

Samo je jedan Duh koji djeluje u različitostima duhovnih darova, kako malih, tako i velikih za opće dobro.

Samo je jedan Bog i Otac svih, koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom, od koga sve dolazi i kome se svi mi vraćamo.

Božanska moć i ovo iskustvo jedinstva žive različiti ljudi, nositelji različitosti, a ponekad neprijateljskih sila.

Mnoge su dinamičnosti ovoga svijeta, različite su karizme Crkava, djelovanje svetaca je bilo različito u zavisnosti od njihove vlastite osobnosti. Službe su različite: apostoli i proroci, biskupi i prezbiteri, đakoni, učitelji, pastori… Njihovo određenje razlikuje se između mjesta, i neka bi se mogla povjeriti osobama jednog ili drugog spola. Zbog tih različitosti, jedinstvena vjera prima doktrinalne i teološke izričaje, kulturna ili društvena postignuća gdje različitost misli i ljudske tradicije može kako cvasti tako i biti očišćene i gdje se ostvaruje koncept ljubavi.

Zahvaljujući toj ljubavi koja je izišla iz srdaca po Duhu, zahvaljujući lomljenju kruha, zahvaljujući svjedočenju Dvanaestorice, od kojih je Petar zadužen da hrani svoje ovce, zahvaljujući Pavlovu propovijedanju, koje je nastavljeno po njegovim suradnicima, zahvaljujući poruci četiri Evanđelja, jedinstvo Crkve Kristove stvoreno je kroz svu tu različitost. To je pomirenje ljudi podijeljenih mržnjom i ispraznošću. Ali po milosti Božjoj, po djelovanju Krista Uskrslog i po sili Duha Svetoga jedinstvo Crkve može nadići naizgled nesavladive podjele. U njoj ove legitimne različitosti nalaze izvanrednu plodnost.

Ali, jao, nije uvijek bilo tako! Kad je Crkva zadobila svoju slobodu u četvrtom stoljeću, a budući da se politika miješala s religijom, prilagođavalo se i organiziralo prema modelu carstva koje je zadobilo uporište u srcu Crkve, svađe i razne rasprave doprinijele su njezinoj podjeli, podjeli koja je pomogla rascjepu Tijela Kristova u mnoštvo crkava.

Prilagođavajući se organizaciji Rimskog carstva, Crkva je vidjela rađanje pet patrijarhata oko glavnih gradova carstva: Rima, Carigrada, Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema, gdje je svaki biskup imenovan patrijarhom ili papom. Ti su centri povukli između sebe moć i vlast, ali svi su prihvatili vlast zbora svih biskupa u koncilu, da sređuju konflikte. I tako, na kraju svakog koncila, Crkva je bila u opasnosti od nove podjele ili raskola. I crkve su se umnožavale.

Istočni pravoslavci priznaju prvih sedam ekumenskih koncila u prvom mileniju, koje je završilo Velikim raskolom između Istoka i Zapada 1054. godine. A da bih mogao govoriti o mom Istoku i mojoj Siriji, ograničit ću se na ekumenske koncile prvog milenija, da bi se vidio taj konflikt i rađanje Istočnih Crkava, uzimajući u obzir protestantske i anglikanske zajednice koje su već tamo bile premda u manjem broju zbog križarskih ratova i nazočnosti misionara raznih denominacija kroz drugi milenij.

Nicejski koncil 325. imao je za cilj osudu arijanizma. Arije, svećenik iz Aleksandrije, vjerovao je da Krist nije iste biti s Ocem, da je njegova narav podređena Ocu.

Namjera Prvog koncila u Carigradu, 381. godine, bila je stvoriti zajednički obrazac za kršćanske teološke dogme. To je „Credo“ („Vjerovanje“) koje sve Crkve danas ispovijedaju.

Cilj Koncila u Efezu, 431. godine, bio je ustanovljenje Marijinog naslova „Theotokos“ (Majka Božja), kojeg je odbio carigradski patrijarh Nestorius, što je dovelo do pobune nestorijanaca.

Cilj Kalcedonskog koncila, 451. bio je osuda monofizitizma, koji je zagovarao samo jednu (božansku) narav Kristovu. Taj Koncil podignuo je tri nacionalne crkve: Koptsku, Armensku i Sirijsku. Ali slušajući danas sve ove Crkve kako pjevaju rođenju Gospodinovu, kao što pjeva Pravoslavna i Katolička Crkve, pitamo se da li je to bila zaista teologija ili politika iza ovog Koncila sa svime što je predstavljalo bizantsku dominaciju u ova tri naroda.

Drugi Carigradski koncil, 553. godine, definitivno je osudio monofizitske Crkve.

Treći Carigradski koncil, 680-681. osudio je monotelitizam, koji je zagovarao samo volju Kristovu.

Drugi Nicejski Koncil 787. osudio je ikonoklazam i definirao legitimnost čašćenja ikona.

Četvrti Koncil, 869. u Carigradu, osudio je patrijarha Fotiosa, a to je vodilo u veliki raskol između Istoka i Zapada 1.054 godine.

Tako je krajem prvog tisućljeća Crkva Kristova podijeljena na nekoliko Crkava umnožavajući ekskomunikaciju jednih od drugih.

Latinska Crkva Zapada, Istočna Pravoslavna Crkva, Koptska Crkva, Sirijska Crkva, Nestorijska Crkva, Armenska Crkva i Maronitska Crkva.

Kršćanski Istok postupno je krajem šestog stoljeća dolazio pod vladavinu islama.

Carigrad također, dok je Bizant pregovarao s Rimom i Latinskim Zapadom o rješenju za ujedinjenje Crkve na Saboru u Firenci, da bi bili kadri braniti svoj glavni grad, pali su pod otomansku okupaciju 1453.

Dok su križari slijedili jedni druge između jedanaestog i petnaestog stoljeća, ne samo zbog glavnog razloga oslobođenja Svete Zemlje, nego također zbog napada na Slavene, Pravoslavne, Židove, a osobito na neprijatelje rimskog papinstva.

Orijentalne crkve koje su bile pozvane na jedinstvo s Rimom odijelile su se jedna od druge. A misionarska intervencija na Istoku stvorila je još veće podjele, tako smo na kraju sedamnaestog stoljeća imali čudnu panoramu crkvene podjele: Latinsku, Grčku pravoslavnu i Grčko katoličku, Sirijsku Pravoslavnu i Sirijsku katoličku, Armensku pravoslavnu i Armensku katoličku, Koptsku pravoslavnu i Koptsku katoličku, Kaldejsku i Nestorsku, imajući na umu stvarnost crkvene podjele Crkve na zapadu, jer su zapadni napadači dvadesetog stoljeća donijeli sa sobom svoje misionare koji su stvorili razne zajednice protestanata i anglikanaca.

To je povijesna panorama podjele Crkve. Crkve na istoku žive svoju podjelu s mnogo humora, smatrajući se sve sjedinjene u Gospodinu Isusu, i živeći jednostavno život koji vodi narod da se protivi aroganciji povijesne stvarnosti. Njihov cilj je sjediniti blagdan Uskrsa kako bi pokazali svoju posvećenost Uskrslom Kristu u svijetu beskrajnog progona i netolerantnosti, koji se događa pred svijetom odvučenim bogatstvom nafte i prirodnog plina, svijet kojim vlada arogancija koja negira ljudsko dostojanstvo i najjednostavnije vrijednost kršćanske vjere.

Suočeni s tom žalosnom situacijom, izvana i iznutra, koje su prevladavale u Crkvama, naš jedini put je put prema nebu, iskrena molitva, ne samo povremeno u tjednu molitve za jedinstvo Kršćana, nego svaki dan. Iskrena molitva, zajedno s kajanjem na osobnoj razini, ili još bolje pokajanje na kolektivnoj razini. Kao što je papa Pavao VI molio zajedno s pravoslavnim patrijarsima Atenagorom i Demetriosom.

Nastavljam još s ovim s primjerima žaljenja i kajanja koji su nužni za jedinstvo Crkve:

- 1964. otvaranje dijaloga na desetoj sjednici Drugog Vatikanskog sabora,
- Proročka gesta Pavla VI pred Carigradskom delegacijom 1975.
- Simbolična gesta nadbiskupa Canterbury-a, Michela Ramseya, i reakcija Pavla VI;
- Ivan Pavao II. i gesta kajanja: Galileov slučaj – suočavanje s Judaizmom – stav kršćana prema drugim religijama.