Rodos 2014, o. Theodore Kontidis

RODOS 2014.

POKAJANJE I OBRAĆENJE

Vjera u Boga i pokajanje idu zajedno. Obraćenje je promjena života. To je, kako mi to kažemo na grčkom, μεταστροφή. Ali mi također u grčkom imamo i riječ “μετάνοια”, koja nosi jedno nutarnje značenje: to znači promjenu mentaliteta, promjenu srca. Zapravo ne može biti istinske kršćanske vjere bez usporednog procesa pokajanja. Drugim riječima, vjera i vjernički život postaju istinski i pravi kršćanski život onda kad je u kombinaciji s obraćenjem.

To nije očito. U nekim religijama postoje pobožnost i klanjanje bez pokajanja. U Grčkoj čovjek može gotovo svuda naći svete i drevne hramove. Drevna grčka vjera bilo je zapravo klanjanje i žrtvovanje bogovima, ali tu nije bilo pokajanja. Svrha vjere bila je zadobiti ljubav i zaštitu bogova nad ljudima, njihovim gradovima i njihovim zajednicama. Ljudi su se klanjali bogovima i za uzvrat primali su njihovu zaštitu u raznim prigodama i potrebama života: tijekom žetve, u ratu, na putu, pri rođenju djece itd.

Ali u Bibliji stvari su drukčije. Klanjati se Bogu nije dovoljno. To možemo vidjeti u brojnim slučajevima: u porukama prorokâ, gdje nas Isus opominje kad kaže: „Idi i nauči što znači: 'Milo mi je milosrđe, a ne žrtve' (Mt 9, 13; 12, 17).

Na primjer u psalmu 50, redak 9, 11 i 23 piše:

'Ne korim te zbog žrtava tvojih, paljenice su tvoje svagda preda mnom.

Ne ću od doma tvog uzet junaca, ni jaraca iz tvojih torova.'

'Što tumačiš naredbe moje, što mećeš u usta Savez moj?

Ti komu stega ne prija, te riječi moje iza leđa bacaš.'

'Sve si to činio, a ja da šutim?

Zar misliš da sam ja tebi sličan?

Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu:

i onomu koji hodi stazama pravim – njemu ću pokazati spasenje svoje'.

Vjera u Boga je klanjanje i žrtva, ali i poslušnost njegovu zakonu i njegovoj riječi. Vjernik iskazuje svoju vjeru kroz klanjanje Bogu i svoju težnju da živi u skladu sa Zakonom, s Torom, tako da može biti 'pravedan' u očima Božjim.

Odakle naše pokajanje proizlazi? Kako mi danas shvaćamo pokajanje? Pokajanje dolazi iz svjesnosti našega grijeha protiv Boga. Osjećaj grijeha dolazi iz naše svjesnosti Božje ljubavi, a istodobno i svjesnosti naše nevrijednosti, našeg nevjerovanja i naše nezahvalnosti. Kad s milošću Božjom shvatimo Božju ljubav prema nama, kad shvatim i povjerujem u djela Božje ljubavi za mene i cijelo čovječanstvo, kad stanem pred križ i shvatim da Bog trpi svoju muku iz ljubavi za mene i moje spasenje, onda ja vjerujem u njegovu ljubav i odmah shvatim da ja nisam odgovorio na tu ljubav. Naprotiv, ja sam bio indiferentan, odbijao sam i vrijeđao njegovu ljubav. Okrenuo sam leđa bezbroj puta spasenju koje je Bog ponudio. Ja, Božje stvorenje, pokazao sam prezir i bahatost prema njemu i njegovoj ljubavi i zato zaslužujem biti odbačen od njega. Ali vjera u njegovu ljubav i milosrđe čine da ga odmah molim za oproštenje i za milost da ga upoznam i da mu služim. Tako je svrha pokajanja za mene prihvatiti Božju ljubav, jer početak i svrha pokajanja nije ništa drugo nego ljubav Božja.

Zašto toliki ljudi kažu da nemaju grijeha? Da njima nije potrebno pokajanje? Zato što oni ne razumiju Božju ljubav. Zato što vjeruju da je djelovanje protiv njihove svijesti i njihovih moralnih vrijednosti. Oni kažu: „Ja nisam pogazio svojih moralnih standarda.“ Ali grijeh nije nikakav čin protiv naše savjesti. Mi griješimo protiv Boga, i kao što u Ps 51, 6 kaže: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio'. Nažalost, veoma često mi smo ti koji određujemo što je grijeh, a što nije, što je istina, a što nije istina, prema svojim osjećajima i sklonostima. Ali čineći tako, nemamo pravi odnos s Bogom; mi samo tražimo utjehu za sebe, a ne spasenje koje nam Bog nudi; mi tražimo zadovoljavanje, a ne pokajanje.

A što je s pokajanjem danas? Što je glavni grijeh protiv toga? To su novi oblici istog starog grijeha kojega nalazimo u Knjizi postanka: napast ignoriranja Boga; da i mi postanemo kao On, da ga zamijenimo. Veoma često čujemo u novelama i filmovima ove riječi: „Vjeruj u sebe!“ Poticaj da gradimo krjeposti na samopouzdanju rijetko leži iza tih nedužnih riječi, nego prije na napasti da čovjek bude onaj koji određuje što je dobro ili zlo, što je istina, da sebe učini Bogom.

Pokajanje je proces i prolaz u vrijeme. Ponekad iskusimo jake promjene u kajanju, ali postoji i svakodnevni tijek i postupno poboljšanje našeg kršćanskog života. Na primjer, možda shvatim da sam predugo osjećao ljubomoru zbog nekog člana obitelji. Možda dođem do toga da shvatim da ja zapravo ne prihvaćam Božju volju i da mu zapravo ne vjerujem. Ili možda shvatim da je moje djelovanje motivirano ambicijom. Zrelost dolazi postupno kroz iskustvo i tu je potrebno vrijeme da zaista spoznamo sebe i da naučimo ljubiti.

Tako se kajemo i odbacujemo grijeh, nevjeru, nepravdu, svako djelo i stav koji se protivi volji i zakonu Kristovu. Na kraju, to je ono što mi pokušavamo činiti stalnom borbom protiv svojih mana i sebičnosti. To je očito. Ali nama je potrebno i nešto više. Mi također moramo odbaciti privrženost grijehu; boriti se protiv privlačnosti koju grijeh može imati. Da pojasnim. Ako pacijent ne može jesti meso, jer mu je liječnik tako rekao, on sluša i ne jede meso, ali on ga želi, on želi da može jesti meso i ljubomoran je na one koji ga mogu jesti. Ponekad mi ne činimo grijeh, ali mi nosimo tu želju, mi bismo željeli moći počiniti grijeh i smatramo sretnicima one koji to mogu. Ali mi ne možemo tolerirati grijeh. Mi moramo iščupati njegovo korijenje iz svojeg srca, jer svaki grijeh je uvreda Bogu. Grijeh je loš, smrtonosan i odvratan. Tolerantnost prema grijehu priječi nas da ljubimo Krista. To je kao da čovjek ode u šetnju sa ženom, i sve što čini jest gleda druge žene izražavajući želju da bude s njima. Nisam siguran da bi njegova žena bila obradovana time.

U kajanju moramo imati poniznost i blagost prema sebi. Ponekad smo žalosni zbog svojega pada, teško se optužujemo, osjećamo se razočarani, mi smo razočarani zbog svoje razočaranosti ili srdžbe protiv sebe i zbog srdžbe što smo srditi itd. Ponekad se pravimo da smo iznenađeni i kažemo: „Kako sam samo mogao takvo što učiniti“, ili „Ja se ne mogu prepoznati“ itd. Tako mi odbijamo pokajanje zbog bahatosti ili zbog toga što sebe odbijamo. Evo riječi sv. Franje Saleškog, kad govori o poniznosti i blagosti prema samome sebi.

„Ustani kad padneš, srdačno, s poniznošću pred Bogom. Priznaj svoju slabost bez iznenađenja zbog svoga pada, jer nije čudno ako je slabost slaba, bolest bolesna ili grješnost grješna. Ali svim svojim srcem odbaci uvredu protiv Boga i s hrabrošću i pouzdanjem u njegovo milosrđe kreni stazom krjeposti koja ti je ostala.“

Obično kad govorimo o pokajanju, mi mislimo na osobno ili pojedinačno pokajanje. Htio bih reći nekoliko riječi o kolektivnom kajanju, kajanju kao zajednice, kajanju kao lokalne crkve, kao Božjih ljudi. Ponekad vidimo – često prekasno – da smo kao zajednica bili odvučeni u fanatizam ili nismo pokazivali pažnju prema potrebitima ili strancima; slijedimo mentalitet svijeta, samozadovoljni smo. Ponekad prihvatimo potrebu da se pokajemo u svom osobnom životu, ali ne priznajemo pogrješke ili grijehe koje činimo kao zajednica, ili ne želimo priznati da naša župa, naša crkva, ima pukotina i potrebno joj je pokajanje u kojemu mi moramo sudjelovati. Ali mi bi se trebali zapitati koliko je zdrava naša zajednica. Često mislimo da je naša zajednica uvijek zdrava, ali je li to istina? Zato pred sobom imamo dvostruki napor: individualno kajanje i kolektivno kajanje. To nije uvijek lako. Jer često budemo odvedeni u neslaganje i sukobe. Pogledajmo primjer prorokâ, kako je njihov govor bio uznemirujući za neke ljude i kako su bili proganjani. Ali mi ne možemo zatvoriti oči na pogrješke zajednice ili na kolektivne grijehe.

Svi znamo za slučajeve obraćenja s nevjere u vjeru. A također vidimo i kretanja iz jedne Crkve u drugu. Je li i to obraćenje? Da li je to dobro? Da, jeste, ako slijedimo Božju volju i ako smo vođeni željom da slijedimo Krista i njegovu istinu. No, nije obraćenje ako mi odaberemo slijediti zajednicu i slagati se s njom, ako idemo tamo gdje smo privučeni ili ako se bolje osjećamo, ili ako izaberem zajednicu gdje se osjećam sigurnim. U pravom pokajanju mi slijedimo Krista i volju Božju, čak ako je u početku protivno našem osjećaju, ali konačno mi vjerujemo da – premda u početku teško – to je put sreće. Mi danas vidimo mnoge promjene koje su stvar osobnog ukusa ili osobnog mišljenja. To nije pokajanje. To je ideologija ili narcisoidnost. Jer previše ljudi danas, nažalost, govori da religija nije stvar istine, nego stvar osobnog ukusa.

Vidio sam duboke promjene u duhovnosti i u duhovnom životu, u percepciji i osjetljivosti, a da ljudi nisu promijenili ni zajednicu, ni vjeroispovijed. Neki su ljudi napustili svoj odbojni ili neprijateljski stav prema svemu drukčijem; napustili su svoj zatvoreni mentalitet, često s velikim naporom, s bolnim odvajanjem. To je pravo obraćenje, čak ako će oni uvijek pripadati istoj zajednici koju su pripadali prije obraćenja. Sjetimo se Iv 16, 13: „A kad dođe on, Duh Istine, uvest će nas u svu istinu.“ Svi smo pozvani, jer Gospodin želi sve nas uvesti u punu istinu, a ne u djelomične istine.

Želim da naša Crkva bude Crkva obraćenih ljudi, Crkva vjernika koji ne osuđuju druge s bahatošću, nego pozivaju druge ljude na pokajanje. Žalosno je kad naše zajednice često pozivaju druge k vjeri, ali ne nalaze hrabrosti da ih pozovu na pokajanje, zato što im više vole ugoditi. Na taj način mi prihvaćamo stvari koje ne bismo smjeli imati u svojim zajednicama. Mi se prilagođavamo prema svijetu i slijedimo duh svijeta, a ne duh evanđelja, mi tražimo da ugodimo ljudima, mi tražimo svjetovnu slavu, želimo uspjeh, veliko okupljanje velikih brojeva, volimo novac, moć, želimo biti utjecajni. A ja želim da svi mi budemo zajednica koja ne osuđuje druge, a ipak nikad ne prestaje pozivati na pokajanje.

O. Theodore Kontidis