Rodos 2014, mons. George Kahale, Caracas

2014. TLIG, RODOS

POKORA I JEDINSTVO

Izlaganje nadbiskupa mons. Georga Kahhale-a,

Melkitska crkva, Caracas, Venezuela

„Pa će molitva učinjena s vjerom spasiti bolesnika; Gospodin će ga podići i ako je učinio grijehe, dobit će oproštenje. Prema tome, ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!“ (Jak 5, 15-16).

Ovaj redak iz poslanice apostola Jakova uvodi nas ravno u predmet pokore kao sredstva za Sjedinjenje. Molitva je ključna činjenica u pomirenju s našim Gospodinom i među nama, kao što nas je Isus učio u molitvi Očenaš.

U ova vremena čovjek je dezorijentiran, nalazi da je stranac Bogu, stranac sebi i svijetu. Međutim, mi pastiri i vjernici, pozvani smo na fundamentalno služenje, a to je pomirenje. Potrebno nam je pomirenje ljudi s Bogom, ljudi između sebe, ljudi s čitavim svemirom, kao što su to govorili crkveni oci Orijentalne Crkve. Mi shvaćamo da je od Kristova utjelovljenja, svako područje u svijetu otvoreno božanskoj nazočnosti: „Bog nije došao da osudi svijet, nego da ga spasi.“ Kao takvi, svjesni smo zadatka ujedinjenja u pomirenja koje Bog želi povjeriti Crkvi, vjernicima i onima koji vjeruju u to poslanje čovjeka poput „Dobrog Samaritanca“ za zdravlje tijela i duha.

Istina, danas više nego ikad, čovječanstvu je potrebno oproštenje i pomirenje. Znakovi podijeljenosti su očiti: političke ili ekonomske suprotnosti baziraju se na nutarnjim prilikama, koje su još mučnije. Čovjek je razočaran zbog zamornog traženja Istine.

Propovijedanje o milosrdnoj ljubavi Božjoj prvi je i trenutni odaziv Crkve, s obzirom na probleme duboke podijeljenosti srca čovječanstva. Kristovo propovijedanje, njegova Osoba i poslanje prikazani su kroz njegovu Poruku, a osobito u njegovoj Muci i smrti na križu, što je srž poruke Pomirenja. Crkva se suočava sa zadatkom predstavljanja sebe pred Bogom, koji ne želi da ljudi budu poniženi ili povrijeđeni, nego su to djeca koja imaju svoga Oca, djeca na koju Otac uvijek može računati, koju ljubi i čeka na njih.

Kako provoditi službu pomirenja među ljudima?

Crkva je potpuno svjesna da mora ispuniti službu pomirenje među ljudima, kao što je to Crkva učinila u drugom Vatikanskom saboru, koji je „Sakrament pomirenja“, veza stvarnog jedinstva svih ljudskih stilova. Crkva je današnja opcija prema kojoj se čovječanstvo može približiti u svojemu traženju jedinstva i pomirenja kao što je navedeno u enciklici „Lumen Gentium“.

„Svi su ljudi pozvani na to jedinstvo naroda Božjeg koji želi i promiče univerzalni mir.“

Mi s ponosom kažemo da po Crkvi, koju je utemeljio Isus Krist, mi možemo ići natrag u puno Jedinstvo, za kojim svijet čezne i koji mu je potreban.

Kad mi, kršćani, govorimo o pokori, mi insistiramo na katoličkom i pravoslavnom poimanju iste, pomirenje s Crkvom za grijehe učinjene nakon krštenja.

Može postojati razlika u teološkom viđenju pokore između katolika i pravoslavnih. Orijentalna literatura crkvenih otaca insistira na pokajanju kao asketskom i moralnom fenomenu. Međutim, pokora nastavlja biti sakrament pomirenja između grješnika i Boga. Crkva je tu posrednik da predstavi pomirenog čovjeka pred Stvoritelja. Sv. Ivan Krizostom govori grješniku ovako: „Ako si griješio, idi u crkvu i pokaj se, jer tamo ćeš naći Liječnika duše, a ne suca“. Tako Crkva treba predstavljati okrilje za pokoru, kao put oslobođenja i zdravlja duše, a ne sudsku dvoranu.

Bog ne samo da se približio našoj osobnoj povijesti kroz pokoru, nego ju je još proširio kroz kolektivno i ljudsko viđenje. Isus Krist, njegov ljubljeni Sin, osigurao je i postavio svoj Šator u našem svijetu: on sudjeluje u životu ovoga svijeta kroz dvostruko kretanje Ljubavi: na jednoj strani je njegovo ljudsko Srce, gdje se uklapa sva patnja čovjekova života kroz sva vremena; i kroz život Uskrslog Krista koji komunicira sa svijetom kao moć koja nam omogućava da živimo povijest na razini kozmosa.

Zaključak: Duhovni život kao plod pokore ima kolektivnu dimenziju, a ja bih čak rekao ekumensku dimenziju. Milost Kristova izlivena je na čovječanstvo, na Crkvu i na svijet kroz osjetljive znakove koje nazivamo sakramentima ustanovljenim za naše spasenje. Mi, a taj mi podrazumijeva nas, učenike Isusove, namjesto da pokazujemo sliku podijeljenih ljudi, odvojenih jednih od drugih, moramo ponuditi sliku zrelih ljudi u vjeri, koji su sposobni susresti se iznad tenzija, zahvalni za zajedničko, iskreno i nesebično traženje Istine, koja je naš Spasitelj Isus Krist.

Puno pomirenje Crkve zadatak je koji se odnosi na sve nas, a istodobno je nada utemeljena u molitvi i pomirbenoj moći Kristova Križa.

Mons. Geoges Kahhale

Caracas, 14. rujna 2014. Blagdan Uzvišenja Svetog Križa.