EGIPAT 2002.

MEĐUNARODNO EKUMENSKO HODOČAŠĆE "PRAVOG ŽIVOTA U BOGU" ODRŽANO OD 21. DO 31. LISTOPADA 2002. U EGIPTU

Nakon dvije i pol godine članovi obitelji "Pravog života u Bogu" opet su se okupili na hodočašću, ali ovaj put u jednoj drugoj svetoj zemlji, u Egiptu, pod biblijskim geslom "Iz Egipta pozvah sina svojega!" (Mt 2, 15). Opet na hodočašću i opet sa željom da idemo k većem sjedinjenju – ut omnes unum sint!

Prvobitni je plan bio da naše hodočašće započne u Egiptu, a zatim da nakon nekoliko dana autobusima nastavimo put u Svetu zemlju. No, stalni nemiri i ratna događanja spriječili su nas u ostvarenju toga plana i u prolaženju cijeloga puta kojim je Sveta obitelj prošla prije dvije tisuće godina pri bijegu u Egipat. Tako se naše hodočašće odvijalo uglavnom u pohodu mjestima u kojima se Sveta obitelj zadržavala u Egiptu. Tih mjesta ima mnogo, jer je Sveta obitelj u strahu od Heroda mijenjala svoje boravište.

Sigurno da nismo zaobišli ni povijesne i arheološke znamenitosti po kojima je Egipat poznat. A ni toplina i srdačnost koju smo svuda u Egiptu susretali ne smije se propustiti spomenuti pri opisivanju ovog hodočašća.

Više od 280 hodočasnika iz 44 zemlje (od toga pedesetak svećenika) "Pravog života u Bogu", s Vassulom na čelu, okupilo se na tom hodočašću. Opet su tu bili pripadnici raznih crkvenih denominacija (dvanaest), ali ovaj put došli su i nekršćani, dvojica budista i jedan hinduist. Bio bi i musliman, ali nije dobio ulaznu vizu pa se morao vratiti. Zbog nekršćana privučenih porukama "Pravog života u Bogu" i njihova interesa za ovo hodočašće, Vassula se savjetovala u Vatikanu, gdje joj je rečeno da ih slobodno pozove ako su oni zainteresirani.

Vidi se da je Gospodin s razlogom doveo Vassulu u Rim, gdje živi od 1998. Jer, da bi se izbjegli bilo kakvi nesporazumi i osude, Vassula je od Vatikana pribavila posebno odobrenje kojim se katoličkim svećenicima i laicima dopušta da na ovom hodočašću prime svetu pričesti u pravoslavnim crkvama.

Engleska

No, moram najprije zahvaliti Bogu na još jednoj posebnoj milosti koju mi je dao prije samog Egipta. Budući da iz Zagreba nema izravnog leta u Kairo nego preko Londona, naumila sam nekoliko dana ostati u Engleskoj. Tako sam, i ne sluteći, 'upala' na duhovne vježbe koje su članovi engleske udruge "Pravi život u Bogu" organizirali u jednom samostanu te sam uz određenu novčanu naknadu, pet dana provela u katoličkom samostanu u tipičnom engleskom selu nedaleko od Londona. Time je naša mala skupina od samo osam osoba, od toga dvojica svećenika, počela svoje Nebo na zemlji. Slavili smo Boga misama, klanjanjima pred Presvetim, pjesmom, a zahvaljujući mladom svećeniku o. Stefanu, zaređenom prije godinu dana (premda u 49. godini života) našla se tu i gitara! Zahvaljujem od srca dragoj Anne-Marie, koja mi je već prije, uoči hodočašća u Svetu zemlju 2000., velikodušno pružila gostoprimstvo, a sada mi priskrbila i ovu povlasticu.

Preostala 2-3 dana provela sam kod Anne-Marie i njezina muža Michaela odlazeći u lokalnu crkvu, u kojoj je ona vrlo zauzeta, svira na orguljama i svojim prekrasnim glasom uljepšava pjevanje! Nenavikla na javno predstavljanje, bilo mi je malo neugodno kad me je na svakoj misi župnik predstavljao imenom i domovinom, kao gošću Anne-Marie, s kojom u okviru "Pravog života u Bogu" putujem na hodočašće u Egipat. Zahvaljujući Aneti iz Slovenije, koja je poslala oko 1.200 blagoslovljenih međugorskih medaljica našim egipatskim hodočasnicima, mogla sam i ovu zajednicu obradovati Gospinim medaljicama.

Kairo – Egipat

Jedinstvo, ljubav i misa kod Sv. Jurja

A onda smo 21. listopada 2002. u zračnoj luci Heathrow, sastavši se s ostalim hodočasnicima "Pravog života u Bogu" iz ovoga dijela svijeta, poletjeli u Kairo. Sve mi se činilo tako nestvarno da sam se bojala hoću li išta od svega toga zapamtiti!

Prvi dan našega programa, 22. listopada 2002., započeo je liturgijom u grčko pravoslavnoj crkvi sv. Jurja u Starom Kairu. Bila je to velika radost za sve nas zbog ponovnog susreta, kao i zbog ovog velikodušnog nam otvaranja Crkve! Sigurna sam da se i Isus radovao zbog našeg okupljena u bratskoj ljubavi! Osobito stoga što je bilo dopušteno da ga prime svi kršćani iz raznih Crkava, raznih boja i raznih jezika. Sve je to izazivalo ganuće i suze u očima prisutnih.

Posebno smo bili iznenađeni vidjevši da su s nama na hodočašću i vjernici nekršćanskih religija. Bilo je čudno vidjeti budiste iz Bangladeša, odjevene u svoje narančaste sarije, kako pobožno sjede s nama u crkvi i pomno prate najsvetiju kršćansku molitvu – žrtvu Kristovu! A budisti i hinduisti zapravo su ti koji su tražili Vassulu da bi čuli što to Bog poručuje ljudima u ova naša tako pusta vremena.

Kad je liturgija završila, grčki biskup Theofylaktos govorio je našoj obitelji "Pravi život u Bogu", a arhimandrit Pappas je prevodio. Iz duše smo pjevali i zahvaljivali Bogu za sve milosti koje nam je dao.

Zatim smo pohodili najstariju crkvu u Kairu, crkvu sv. Sergiusa. Ona pripada Koptskoj crkvi i sagrađena je na blagoslovljenom mjestu gdje je boravila Sveta obitelj. Posvećena je svetom Sergiusu (Abu Sarga) i Bacchusu, dvojici sirijskih mučenika iz vremena vladavine rimskog cara Maksimijana. U toj se crkvi nalazi kripta na mjestu gdje je Sveta obitelj živjela za vrijeme svojega izbjeglištva u Egipat. Tu smo čuli zanimljivost da koptske crkve uvijek imaju dvanaest stupova, što odgovara dvanaestorici apostola, i da su obično svi stupovi obojeni, osim jednoga, koji podsjeća na Judu, apostola izdajicu koji je prodao Isusa. Koptska je crkva prema obredu ranokršćanske crkve podijeljena u tri dijela. Novokrštenici se najprije primaju u malom predvorju, a onda se spuštaju trima stubama u baptisterij, gdje se pri krštenju uranjaju u vodu. Kad je obred krštenja završen, primaju svetu pričest i tek tada im je dopušteno da uđu u crkvu. U crkvi se svetište nalazi na dvije stube višoj razini i zastorom je odijeljeno od glavne lađe.

Zatim smo posjetili Viseću crkvu, Al Muallaq, posvećenu Djevici Mariji. Zove se Viseća zato što je izdubljena u stijeni 170 m iznad tla. Prekrasna unutrašnjost crkve, izrezbarena pregrada svetišta, cedrovina i ugrađeni umetci od slonovače, koptski istokračni križevi, svaki pak s tri vrha koji simboliziraju Presveto Trojstvo, sve to izaziva divljenje posjetitelja. Središnji je oltar posvećen Blaženoj Djevici Mariji, pokrajnji, desni svetom Ivanu Krstitelju, a lijevi svetom Jurju. Sveti Juraj, koji se nalazi svuda po kršćanskom Egiptu (moj veliki zaštitnik od rođenja, jer je patron mojega sela Đurića), bio je rimski legionar koji se suprotstavio Dioklecijanu i pretrpio mučeništvo u Aziji. Njegovo je tijelo u Egipat donio koptski patrijarh Gabrijel II. u XII. stoljeću.

Vratili smo se u hotel, gdje je priređena ceremonija otvaranja našega ovogodišnjeg međunarodnog skupa, što i nije tako jednostavno u muslimanskoj zemlji. Naime, iako smo imali rezerviranu konferencijsku dvoranu, to nije značilo da smijemo izložiti svete slike ili dati čak i blagi izgled svetosti.

Iskoristila sam prigodu i odmah predala Vassuli nabožne darove iz Međugorja koje joj je poslala Slovenka, Aneta, te medaljice za ostale sudionike hodočašća. Vassula je odmah zgrabila mali Gospin kip pitajući: "Mogu li Gospu nositi u procesiji?" Jer netko se dosjetio: slike i kipovi koji bi inače ukrašavali dvoranu, nosit će se u procesiji. Tako smo ipak imali svoj ugođaj, a nakon procesije, molitve i predstavljanja svećenika, Vassula je objavila da su donesene međugorske medaljice! U tren oka sve su medaljice bile razgrabljene i mnogi su ostali razočarani što nisu uspjeli dobiti ni jednu! Tako nam je Gospa iz Međugorja potvrdila da smo i u Egiptu pod njezinom zaštitom!

Nastavak programa ovog prvog dana bio je neobičan za nas, jer je svečana večera održana na brodu - plovidbom po Nilu uz egipatsku glazbu!

Sutradan smo razgledali drevne piramide i tvornicu papirusa, gdje smo mogli vidjeti proizvodnju papirusa i kupiti svete slike na papirusu, a i posebno izrađenu sliku Svetog Lica za nas.

Putem Izlaska

Opet smo morali žuriti, jer smo u šest autobusa krenuli prema Sinaju. I mi smo prošli kroz Crveno more po suhome, i to autobusima, ali kroz tunel! Išli smo putem Izlaska! Spominjali smo se biblijskog mjesta Mara i gorke vode (Izl 15, 23-26), gdje je Mojsije zavapio Jahvi koji mu pokaza drvo koje Mojsije potom baci u vodu i ona postade slatka, tj. pitka. Zatim Elim (Izl 15, 27), gdje je bilo 70 palmi i 12 izvora, te dalje Refidim i mjesto na kojemu je Mojsije štapom udario u stijenu odakle je potekla voda (Izl 17, 1-6).

Mislili smo negdje usput, na otvorenome, u pustinjskom pijesku, slaviti svetu misu. No noć je došla prebrzo, a da nismo našli pogodno mjesto. Napokon smo oko 21 h stigli u Svetu Katarinu i kao pravi nomadi u okviru hotelskog kompleksa upotrijebili šatorsku nadstrešnicu za svoju kapelu.

Sinaj

Nakon večere rasporedili smo se po sobama, a ja sam u svoju sobu stigla oko 23.30 sati. Ali to nije bio kraj dana! Avantura tek počinje! Naime ta je noć bila određena za penjanje na Sinaj, uz upozorenje da se na to odluče samo oni koje se osjećaju sposobnim za taj veliki napor. Ne osjećam se baš nikad sposobnom, ali uz Božju pomoć, idem! Rečeno je da će nas hotel telefonom pozvati u 1.30 h kako bismo najkasnije u 2 sata krenuli autobusima do polazišta! Mora se ići po noći kako bismo izbjegli nesnosnu vrućinu!

Moja "cimerica", Hildegard, Njemica, udana za Grka, živi na Rodosu, odakle se i poznajemo od 1998., odlučila je ne ići. Ja sam se pak potpuno odjevena ispružila na ležaju, ali nisam mogla zaspati! No, i ne primijetivši zaspala sam i na svoje veliko iznenađenje probudila se u 2 h! Nitko nije zvao, vjerojatno zato što smo bili raštrkani po kućicama, ali sam, odlučna da se penjem, jurnula na recepciju, gdje više nije bilo nikoga od naših!

Ali Bog pomaže ako smo odlučni! Pristali su me odvesti džipom do uobičajenog polazišta u podnožju Sinaja. Tamo su me ostavili pred policijskom postajom, odakle sam potpuno sama krenula u pokazanom smjeru. Pitala sam se tko bi mogao vjerovati da ću u noćni sat ići sama planinskim predjelom Egipta! Ali, bila sam uvjerena da nisam sama, da su svi moji nebeski zaštitnici sa mnom!

Mjesečina je bila tako blistavo sjajna da sam se čudila zašto su tražili da ponesemo baterijske svjetiljke! Zvjezdano nebo i sjajni mjesec obasjavali su široki put preda mnom te sam žurnim koracima grabila naprijed! Ubrzo sam čula glasove i na svoju veliku radost među skupinom ispred sebe prepoznala Deirdre iz Engleske (mislim da je Irkinja). Pridružila sam im se, ali sam ih ubrzo i ostavila hitajući naprijed sada već bitno suženim putem koji se uspinjao.

Kod našega vodiču, kojega je svaki autobus imao, uplatila sam 12$ za unajmljivanje deve, ali kad smo došli do punkta, od deva ni traga te smo krenuli pješice. Napokon se pojaviše goniči s devama, ali ih je bilo samo nekoliko. Zapravo i nije bilo stotinu deva, koliko je rečeno da je rezervirano za našu skupinu. Nakon sat-dva uspjela sam naći slobodnu devu i goniča, te pomalo se brinući, zajahala tu pustinjsku lađu koja se poslušno spustila na tlo da bi me primila! Zaista neobično iskustvo! Ali dobra deva ide i ide, na moj užas držeći se samog ruba, gdje me jeza hvatala pogledavajući u provaliju! Povremeno sam glasnim uzvicima 'Mind the camel!' morala upozoravati pješake na koje je moja deva gotovo nagazila! Iako je tu bilo i drugih skupina i svi smo išli k istom cilju, nekako je svatko bio sam sa sobom. Zato sam se pomalo i pribojavala goniča, pa sam se povremeno dozivala sa svojima, uzvikujući prolaznicima: "True Life in God?" Odgovori su goniču davali na znanje da nisam sama. A gonič-beduin nije priznavao moju uplatu vodiču i uporno je tražio da njemu osobno platim za devu, što sam na kraju i morala učiniti. Pri kraju je počeo šibom tjerati devu koja je počela kasati, kako bi se još jednom vratio po drugu mušteriju!

Hvala Bogu, sretno sam stigla do onog najtežeg mjesta odakle se dalje moralo ići pješice, katkad se hvatajući za visoke kamene blokove Sinaja isklesane kao stube. Tu, u sjenovitim i opasnim dijelovima, baterijska svjetiljka i te kako je dobrodošla, premda je mjesečina i dalje bila čudesno jaka!

Valja reći da je penjanje na Sinaj zaista dojmljivo! Osobito što gore, na zaravnjenu vrhu, vjetar tako šiba i probija kroz kosti da se čovjeku čini kako se i sam planinski masiv ljulja! Izlazak sunca je nešto prekrasno! Tanka ružičasta crta gledana odozgo, koja izranja, prelijeva se u čudesne nijanse, raste, širi se i zaokružuje u rumenu loptu izaziva muk okupljenih! Lagana jakna, koju sam pri usponu svukla i svezala oko struka, sada je bila nedostatna da me zaštiti od hladnoće. Mnogi su imali deke u koje su se umotali, jer je bilo dosta ljudi koji su željeli što dulje uživati u rađanju ovoga dana. Neki su uspjeli ući u mali samostan na samom vrhu i u kapelicu Presvetoga Trojstva, a neki su prije silaska tražili okrjepu u toploj kavi ili čaju.

Silazak, nakon što se prođu one strašne stube, posve je prihvatljiv, ali traje sat i pol do dva. Naišla sam na Luciena, Švicarca, velikog prijatelja Međugorja, te smo zajedno silazili, uz napomenu da je on povremeno nestajao slikajući dojmljive krajolike u dolini između dviju velikih planina s obiju strana samostana. Bilo je ugodno saznati da će autobusi doći pred samostan i odvesti nas do hotela. Mislim da me ni noge više ne bi poslužile. Tako smo oko devet sati stigli u hotel na doručak i kratko osvježenje, a onda smo se odmah vratili u samostan svete Katarine na liturgiju.

Sveta Katarina

No samostan je bio pretrpan. Stotine Rusa, koji su se penjali na Sinaj, sada su se također našli u samostanu. Te su gužve relativna novost za Svetu Katarinu, jer samo do prije dvadeset godina tu nije bilo nikakva hotela koji bi mogao prihvatiti hodočasnike. Mogli bismo se upitati je li riječ o razvoju turizma ili je to znak duhovnog oživljavanja.

Stalno sam se pitala gdje je to mjesto na kojemu je Mojsije primio Deset zapovijedi Božjih! Napokon imala sam milost doći u neposrednu blizinu toga svetoga mjesta! Ono se nalazi u sklopu samostana Svete Katarine (u podnožju Sinaja) u posebnoj kapeli. Na mjestu gdje je bio gorući grm nalazi se zvijezda, a iznad zvijezde je oltar. U toj je kapeli smješten sarkofag s moćima svete Katarine. Vodič je doveo samo nekoliko, a nismo se izuvali na tom svetom mjestu jer nam nije bilo dopušteno stupiti u kapelu. No, mir i ozračje su mi nezaboravni – jer grm u meni i dalje gori onom neizgorivom vatrom!

Neki su pak imali druge milosti - da poljube relikvije svete Katarine ili dobiju prsten koji je neko vrijeme stajao uz njezine moći. Nažalost nisam ništa znala o tom prstenu, tek sam u autobusu čula o tome, ali rado bih imala taj prsten jer je sveta Katarina zaštitnica moje starije kćeri Tatjane-Katarine i moje mame Kate.

Crveno more i Sharm El Sheikh

Istog dana, u četvrtak 24. listopada, tj. četvrtog dana našeg hodočašća, krenuli smo u Sharm El Sheikh, predivan hotelski kompleks na prekrasnom Crvenom moru. Dogovoreno je da možemo uživati u svim pogodnostima toga golemog hotelskog naselja, uključujući veliku konferencijsku dvoranu, koja je nama bila nužna za misu, molitvu i naše druženje. Tu smo iste večeri imali svetu misu. No, kad su čuli naše oduševljeno pjevanje, rečeno nam je da više ne smijemo pjevati! A kako možeš Boga slaviti, a ne pjevati? Idućeg smo jutra pak tiho zapjevali, ali na to je bilo odmah odgovoreno zabranom i samog ulaska u dvoranu. Čak su i neke knjige i druge nabožne stvari ostale u dvorani koja nam više nije bila dostupna.

Tako smo se, nesretni zbog gubitka dvorane i mise, morali zadovoljiti uživanjem u prekrasnim zemaljskim Božjim darovima. Kupanje i sunčanje u listopadu u toplom Crvenom moru bio je pravi Božji dar i jednodnevni odmor! Mnogi su unajmili peraja i naočale da bi promatrali podvodni svijet, bogat koraljima i čudesno lijepim ribama te ostalim podmorskim svijetom. Čuvari plaže ne dopuštaju hodanje po vodi, i premda je plićak dug i ne može se odmah plivati, oni budno paze da se hodanje svede na najmanju mjeru, kako se ne bi uništavao taj raskošni morski svijet.

Sada mi je "cimerica" bila iz španjolskog govornog područja, ali opet smo imale nešto zajedničko! Naime, Maria Margarita, sa svojim mužem, kolumbijskim veleposlanikom, živjela je 6-7 godina u Beogradu, gdje je on, nažalost, premda mlad, iznenada preminuo. Tako smo zapravo u Beogradu odlazile u istu crkvu, misa za diplomate bila nedjeljom u 11,30 sati, a naša pučka u 10 sati. Ona se sada pak razboljela, te sam potražila hotelskog liječnika. Kad sam ga našla i ugovorila pregled za Margaritu, obradovala sam se čuvši da je pročitao prvu knjigu poruka "Pravi život u Bogu" prevedenu na arapski! Rekao mi je kako su svi zadivljeni našom radošću i entuzijazmom unatoč svim našim očitim različitostima.

Luxor

Iz Sharm El Sheikha u subotu smo, podijeljeni u dvije skupine, avionom odletjeli u Luxor i odsjeli u prekrasnom hotelu Sv. Jurja. Između sebe smo se organizirali za kasne mise u svećeničkim sobama, tako da nam nijedan dan nije prošao bez mise. Time smo zapravo odmah i posvetili mjesto svojega pribivanja, što nas je također veselilo.

Idućeg smo dana pošli u Dolinu kraljeva i razgledali grobnice drevnih faraona. Premda je unutra bila velika vrućina i vlaga, obradovali smo se vidjevši da su rani kršćani upotrebljavali te grobnice za slavljenje Boga. U grobnici Ramzesa II. još su vidljivi kršćanski znakovi. Iscrpljena tim hodanjem i vrućinom, odlučila sam se poslije ručka, a prije mise, malo odmoriti. Moja "cimerica", opet Margarita, ali ovaj put Šveđanka, bila je snažnija te je s ostalima pohodila Karnak, drevni hram s golemim stupovima, koji je stoljećima bio zatrpan naslagama pijeska. A da bi to bilo dojmljivije, i oni su doživjeli pravu pješčanu oluju, koju sam ja vidjela samo kroz zatvoreni prozor!

Svetu misu imali smo u katoličkoj crkvi nakon redovne mise za njihove vjernike.. Crkva je bila puna kipova i slika baš kao i u nas u Hrvatskoj.

Da bi Bog pokazao neobičnost u svakom pogledu, i za nas okupljene iz čitavoga svijeta, i za Egipćane, nakon ovoga vrućeg dana i pješčane oluje, na izlasku iz crkve morali smo trčati do autobusa jer nas je kiša lijepo iznenadila. Vrlo neobično za Luxor u listopadu - kiša i grmljavina! Čak je u našoj konferencijskoj dvorani strop prokisnuo!

Almuharraq

Idućeg jutra ustali smo u 5 sati i pod naoružanom policijskom pratnjom krenuli smo na put dug gotovo 800 km. Nikakvo stajanje nije bilo dopušteno, a policijska se pratnja samo smjenjivala na ulazu u njihova lokalna područja. Po njihovu naoružanju shvaćala sam u kakvom se kraju nalazimo, tamo gdje smo dobili više naoružanih vojnika, vjerojatno je i područje opasnije. No, to nije slučaj samo zbog naše međunarodne skupine (za teroriste bismo bili baš zgodna meta), nego to je propis općenito za sve turističke skupine. Zapravo stalno smo bili pod policijskim nadzorom, bez ikakve mogućnosti izlaska iz autobusa. I slikati se moglo samo iz autobusa. Tako smo se do 14 sati morali strpjeti, što je za neke bilo doista teško. No, za one navikle na stegu i pripravne da ne piju i ne jedu, znatno lakše! Ali nitko se nije bunio i, hvala Bogu, preživjeli smo.

Vassula je bila s nama u autobusu i na raskrižju prema koptskom pravoslavnom samostanu Presvete Djevice Marije, Almuharraq, u naš autobus, koji je vodio konvoj od šest autobusa, udario je automobil, natovaren robom na krovu, i prevrnuo se. Teško su ozljeđene dvije osobe u automobilu, a nama nije bilo ništa, premda su na toj strani pokraj Vassule sjedili mnogi svećenici. Odmah je švicarski svećenik počeo molitvu, te smo molili i Božanskom milosrđu preporučili ozlijeđene. Poslije smo saznali da mu kočnice nisu radile. Bogu hvala, kako smo uvečer čuli, ozlijeđeni su bili izvan životne opasnosti! Naš je autobus bio oštećen i sutradan zamijenjen boljim, kojim smo nastavili put u Kairo.

Gemma

A sada opet o Božjem čudu! S nama je u autobusu bila Gemma di Gliorgi, Talijanka sa Sicilije, štićenica Padre Pija, jer ju je Bog po njegovu zagovoru i vjeri njezine bake,obdario posebnom milošću.

Zapravo, dobro je što ovo hodočašće nisam stigla opisati prije, došlo je na red u vrijeme korizme 2003., a upravo sam preko Interneta, tj. našeg TLIG foruma, primila Vassulino izvješće o njezinu novom hodočašću s Gemmom.

Gemma je rođena slijepa, s očima bez mrežnice (retine). Njezinoj baki to nije mnogo značilo, nego se usrdno molila Bogu za čudo. Saznavši za Padre Pija, povela je Gemmu, kojoj je tada bilo 7 godina, k Padre Piju da ga zamoli za njegove molitve. Nisu niti stigle do Padre Pija, a Gemma je u putu ozdravila, počela je gledati i prvo što je vidjela bilo je more i brod, a onda se okrenula i pogledala svoju baku. Kad su stigle k Padre Piju on ih je primio i odmah upitao baku zašto su došle kad je Gema počela gledati!

Od tada je Gemma postala poznata diljem Italije i spominje se u mnogim knjigama o Padre Piju. Vassula ju je srela 2002. godine upravo kad je pohodila Svetog oca koji je prepoznao Gemmu i dao joj krunicu. Čudo je što ona i dalje nema retinu, a vidi! Liječnici su zbunjeni…

Nakon tog susreta Vassula ju je pozvala na naše hodočašće u Egipat i tako smo i mi svjedoci toga čuda. A i novi susret u ovoj godini između Vassule i Gemme opet je Bog organizirao! Naime, zajedno su se našle na putu u Singapur, Gemma je putovala na Filipine, a Vassula u Bangladeš. Po povratku iz Azije Gemma je pozvala Vassulu na hodočašće k Padre Piju, pa je s njima pošao i Nicky – Niels Christian Hvidt (poznat sa slike iz X. knjige kad je papi Ivanu Pavlu II. predavao Vassulinu knjigu) te su prešli gotovo tisuću kilometara da bi pohodili Pietralcinu, rodno selo Padre Pija, te San Goiovanni Rotondo. Valja spomenuti da je Gemma tamo kao kod kuće i zahvaljujući njoj vidjeli su svaki kutak ovih mjesta. Svi su se zajedno pomolili s Padre Paulom, koji veoma sliči Padre Piju i koji ih je upozorio da se ne smije prilaziti ograđenu grobu, pa ni cvijet ostaviti. Kad je on otišao, a bilo je već vrijeme zatvaranja, Gemma je uspjela nagovoriti stražara da ih propusti i iskoristila dolazak jedog redovnika koji je otvorio ogradu i na grob Padre Pija položila torbu s pismima s Filipina, jer je to obećala tamošnjim vjernicima. Svi su opet izmolili Očenaš i podijelivši im ljiljane koji su ležali oko groba Padre Pija, ponio je Gemminu torbu s pismima, nakon čega su svi sretni otišli.

Moram spomenuti da mi je sve to veoma blisko, jer je Padre Pio postao zaštitnik hrvatskog izdanja "Pravog života u Bogu" i prije nego sam znala! S njim sam se sprijateljila iako sam ga htjela izbjeći, smatrajući da imam i previše svetaca s kojima se svakodnevno družim kroz molitvu i da se ne smijem pretrpavati novim molitvama. Tek sam prigodom prevođenja shvatila da je to bila milost što je Padre Pio bio u pomoći od samog početka!

A sada se vraćam na Egipat! Da, imala sam milost vidjeti te oči bez mrežnice! Zamolila sam Gemmu da mi dopusti vidjeti to čudo, te u autobusu, gdje nije bila jaka svjetlost, skinula je tamne naočale i ja sam ugledala more Božanskog milosrđa! Zaplakala sam, a i sada, dok o tome pišem, naviru mi suze sjećajući se očiju bez mrežnice koje vide! Zahvalila sam joj od srca i nisam mogla a da je poslije ne pratim pogledom, da se uvjerim da ona zaista vidi! Da, ona vidi! No, jaka joj svjetlost smeta. Na našem putovanju imala je družicu, Talijanku, koja govori engleski! Aleluja! Hvala Ti, Gospodine, na Tvojim čudesima!

Naš vodič u autobusu bio je dobar i drag, a govorio je engleski i talijanski. Svaki put, kad bi propustio tumačenje izreći i na talijanskom, Vassula ga je odmah opominjala. Pitala sam se koliko ima tih Talijana u autobusu, jer mi se nije činilo da ih ima mnogo. Poslije sam shvatila i zahvaljivala Bogu! Jer broj zaista ne znači uvijek sve!

Nastavak o Almuharraqu

Sad se vraćam na čudesni koptski samostan Almuharraq koji je također sagrađen na mjestu gdje je Sveta obitelj našla utočište. Tu smo, u novijemu zdanju, u crkvi Sv. Jurja, slavili svetu misu i izazivali veliku pozornost domaćina i drugih hodočasnika, svatko se čudio zajedništvu tolikih različitosti!

Napokon smo oko 16 sati otvorili svoje "lunch-pakete" koje nam je pripremio sv. Juraj, tj. hotel iz Luxora. Premda je autobus udaren s te strane, paketi su ostali neoštećeni, te smo uspjeli nešto i pojesti toga dana.

A onda smo otišli pogledati stariji dio samostana, crkvu sagrađenu na samom mjestu gdje je boravila sveta Obitelj. Na ulazu se mora izuti obuća, jer se ulazi na sveto tlo. U njoj su, u središnjem dijelu, koptski redovnici upravo imali večernju, pa su pozvali i naše svećenike da im se pridruže, koji su poslije pojedinačno ulazili u svetište i obilazili oko kamenog oltara. Dobili smo sveto ulje koje je stajalo uz relikvije svetaca pokopanih u tom samostanu, što smo i mi i naši svećenici smatrali posebnom povlasticom.

Tog dana, 28. listopada, bio je spomendan njihova 23. aleksandrijskog partrijarha (385.-412.). Već je on uvidio da je crkva premala i htio je sagraditi drugu, dostojnu toga mjesta, ali mu je Presveta Djevica u viđenju rekla da je volja njezina Sina da crkva ostane kakva jest, da svjedoči svim naraštajima o Kristovoj poniznosti. To je razlog što kameni oltar stoji unutar svetišta, koje je nekad bilo boravište svete Obitelji. Tako crkva zapravo datira iz prvoga stoljeća, dok je samostan izgrađen potkraj trećega i početkom četvrtoga stoljeća.

Također se vjeruje da je Djevica Marija govorila patrijarhu Teofilu o putu Svete obitelji u Egipat. Koptski je svećenik rekao da su od Gospodina dobili uvjeravanja da će taj samostan opstati sve do svršetka svijeta, tj. do Sudnjega dana.

Povratak u Kairo

Vratili smo se u autobuse i nastavili put – još oko 350 km do Kaira. U hotel Marriott trebali bi stići oko tri sata u jutro. Doručak je određen za 8 h. No, to je za Vassulu i još neke ispalo mnogo duže! Naime, hotel nas je čekao do 1 sat, a onda su neke sobe izdali drugim gostima, pa su onda naše ljude morali smještati u druge hotele, što je potrajalo do 5 sati. Vassula, uvijek brižna, nije otišla dok se sve nije sredilo!

Naš ponovni boravak u Kairu, od 29. listopada do kraja hodočašća, počeo je svetom misom u katoličkoj katedrali, a onda smo pohodili Zeitun, crkvu Svete Marije, na čijoj se kupoli ukazivala Gospa koju su vidjeli i brojni muslimani. Zatim smo pohodili Mattariya, Marijino drvo, mjesto na kojemu se po predaji zaustavila sveta Obitelj kraj zdenca. Drvo iz toga vremena, premda suho, još je tamo. Poduprto je sa svih strana i ograđeno da mu se ne bi moglo prići. Naime, prije nekoliko godina vlasti su bile odlučile posjeći ga, ali kad je sjekira udarila u drvo potekla je krv. Zato je sada to drvo ograđeno ogradom i čuva ga naoružana straža. Tu se nalazi i mali muzej.

"Ploveća Biblija"

Popodne smo posjetili Ma'adi, mjesto koje se još zove 'Ploveća Biblija'. Prema raznim proučavanjima koje je Koptska crkva poduzela, i prema njihovoj predaji, sveta Obitelj je boravila na ovom mjestu na obali Nila. Sveta je Obitelj putovala kroz mjesta u kojima su živjeli Židovi, boraveći u raznim obiteljima, kako Herod ne bi mogao saznati gdje se točno nalaze. Vjeruje se da je sveta Obitelj ostala u Ma'adi oko deset dana, a možda i čitav mjesec. Usmena predaja govori da su s tog mjesta, na kojemu se sada nalazi crkva Svete Marije, u čamcu od papirusa, zaplovili prema Gornjem Egiptu. Posljednje mjesto na kojem se zaustavila Sveta obitelj bilo je brdo Asyut (Dronka). Na brdu Gabal Asyut ukazao se Josipu anđeo Gospodnji i rekao da se mogu vratiti u Palestinu (Mt 2, 19).

A evo što se dogodilo prije tridesetak godina: Naime, nakon mise u crkvi Ma'adi, u petak 12. ožujka 1976., ljudi su primijetili da nešto pliva rijekom, uz same stube s kojih se vjeruje da se sveta Obitelj ukrcala za plovidbu u Gornji Egipat. Neki su ljudi sišli dolje da bolje promotre i otkrili da je to bila Biblija koja je plivala rijekom. Izvadili su je, a ona je bila otvorena na Izajiji 19, 25 ("Nek' je blagoslovljen, moj narod egipatski, djelo mojih ruku…"). Unatoč tomu što je bila natopljena vodom i teška ona je ipak plivala. To se smatra čudom i znakom posebnoga Božjeg blagoslova. Ta Biblija izložena je u malom muzeju u posebnoj vitrini.

Posljednji dan našega hodočašća, 30. listopada 2002., počeo je svetom misom u katoličkoj crkvi sv. Josipa na otoku Zamaleku, na Nilu. Ručak na brodu uključivao je opet i plovidbu Nilom, što je za nas donekle prošlo nezapaženo, jer smo bili usmjereni jedni na druge, okupljeni da još malo porazgovaramo i upoznamo se.

A onda nas je čekalo još jedno iznenađenje! Rečeno nam je da bi nas koptski papa Schenouda III. želio pozdraviti na svojoj općoj audijenciji srijedom uvečer u koptskoj katedrali u Kairu. Kapacitet crkve je oko sedam tisuća ljudi i sve je bilo puno, a prednja sjedala bila su rezervirana za nas. A onda smo čuli da bi njihov papa volio čuti i neku pjesmu od nas, te smo radosno otpjevali Aleluju i Doxa, Doxa – pjesme koje možemo svi pjevati. Sve nas je zajedno pozdravio, a onda se posebno pozdravio s Vassulom i sa svakim od naših svećenika i redovnika. Imao je dugački popis pitanja koja su mu vjernici postavili i na koja je on te večeri odgovarao. To je bilo uoči obljetnice njegova izbora.

Poslije smo saznali da je Vassula, koja je sa svojim sinom Fabijanom ostala još tjedan dana, bila pozvana u nedjelju u privatnu audijenciju koptskom papi.

Zaista lijepa završnica našega međunarodnog ekumenskog hodočašća! Jer 31. listopada, puni dojmova i radosti, rastali smo se odlazeći svojim kućama raspršenima po čitavome svijetu.

Pa molimo Gospodina: Dođi Kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja…

Marija-Dragica

Zagreb, korizma – ožujak 2003.

Pogledajte galeriju