TURSKA 2007.

IZVJEŠĆE SA 6. EKUMENSKOG HODOČAŠĆA „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“

U TURSKU I OTOK PATMOS U GRČKOJ

SVIBANJ 2007.

Šesto međunarodno i međureligijsko hodočašće „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“ odvijalo se od 19. do 29. svibnja 2007. kroz biblijsku Tursku, pohod sedmerim crkvama iz Otkrivenja i špilji Otkrivenja na otoku Patmosu, u Grčkoj. Taj izvanredni doživljaj nažalost potpuno je zasjenila iznenadna smrt moga muža Miloša, koji je umro u 67. godini u Beogradu, 19. lipnja 2007., na mjesečni spomen dan Bogorodice Beogradske. Sada, dva i pol mjeseca nakon njegove smrti, pokušavam oživjeti sjećanje na taj veličanstveni susret s Vassulom i prijateljima „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“ iz čitavog svijeta. Jer, zadaću koja mi je dana, moram izvršavati i u zgodno i nezgodno vrijeme, onako kako dolazi

Na tom hodočašću „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“, najvećem do sada, sudjelovalo je 500 hodočasnika iz 59 zemalja, među kojima je bio jedan kardinal, jedan nadbiskup, devet biskupa, svećenika i laika iz osamnaest kršćanskih denominacija i drugih vjera.

Govor koji je Vassula održala 25. svibnja 2007. na našem skupu u hotelu Adakule, u Kusadasiu, u Turskoj, snažan je proročki poziv svim kršćanima i svim denominacijama. Zapravo dobro prodrma savjest i potiče na odaziv. Izazvao je ovacije prisutnih cijele dvije minute. Vassula se pak na izraženo oduševljenje okrenula k slikama Isusa i Marije i rekla: „Hvala Isuse i Marijo!“

Prema naputku o. Johna Abbertona i o. Tonya Sullivana, duhovnih vođa iz Egnleske, taj bi govor prijatelji PRAVOG ŽIVOTA U BOGU trebali dijeliti svećenicima i svim dužnosnicima Crkve, svim Crkvama i biskupima. Jer PRAVI ŽIVOT U BOGU je poziv na sjedinjenje.

Isto tako svi bi morali velikodušno širiti i novu knjigu „JEDINSTVO – KRJEPOST LJUBAVI“ koja upravo izlazi, a sadrži sve poruke o sjedinjenju iz svih do sada objavljenih knjiga i uz nju priložiti ovaj Vassulin govor.

A mi prijatelji, „PRAVOG ŽIVOTA U BOGU“, moramo i dalje moliti i postiti kako bi ove poruke o sjedinjenju otvorile uši i promijenile srca ljudi. Dopustimo da milost ovog posljednjeg hodočašća cvjeta i širi se diljem svijeta.

Sada o hodočašću. Nemoguće je ukratko opisati tako obimno i bogato hodočašće, premda je svako hodočašće takvo, jer je poduzeto u slavu Božju. Ovaj put makar nisam bila sama, jer su iz Slovenije išle Brigita i Veronika i već od Ljubljane smo putovale zajedno. Nakon noćnog leta i presjedanja u Istambulu za Kayseri, gdje je na aerodromu bio prihvat, prepoznavanje i susreti starih znanaca, autobusima smo prevezeni u hotele gdje smo stigli oko 4 h u jutro. Raspoređena sam u sobu s Irkinjom Colett (Kolet), a Slovenke su bile u drugom hotelu. Taj prvi dan je bio dan okupljanja i upoznavanja. No i taj početak je bio dragocjen jer sam odmah srela Luciena Lombarda, iz Švicarske, koji mi je šapnuo da će naš veliki prijatelj, diljem svijeta poznati francuski teolog, o. Renè Laurentin „just now“ (upravo sada) slaviti svetu misu u svojoj sobi. I tako se, uz o. Laurentina, u toj sobici našlo još nas dvanaestero te je to opet bila, premda na francuskom, nekako posebno svečana sveta misa! Suze su mi potekle od ganuća. Poslije „Kraljice Neba“ (opet na francuskom ali Gospa je čula moje srce), zahvale Gospi, zahvalila sam se i ocu Laurentinu, a on odmah pita jesam li bila u Međugorju. Popodne sam ga još jednom susrela kraj bazena. Premda je gotovo slijep, no, Bogu hvala ima dva pomoćnika, nije propustio malo proplivati u hladnom bazenu. Bazeni su bili valjda u svakom hotelu, ali više nismo imali vremena za njih. Tu sam susrela Njemicu, Roswitu, iz istočnog Berlina, koja pomaže u prihvatu umirućih prostitutki s ulica u Indiji, u okviru reda sestara Misionarki ljubavi Majke Terezije (od donacija kupila im je tamo kuću). Tu sam upoznala i 34-godišnjeg Johna Paula (Ivana Pavla, pa sam mu u šali dodala Treći), grko katolika, Ukrajinca iz Kanade, koji je prvi put s nama.

No, uveče, u 18 h, bila je prekrasna misa u dvorani, za sve pristigle, a zatim druženje i večera. Vassula je stigla oko 22 h i svi smo je pozdravili pljeskom. Te noći smo Koleta i ja dobile i treću cimerku, s. Martu, redovnicu, isto Irkinju, koja živi u Italiji, a bila je pratilja pok. biskupa Accolia, koji je bio nuncij u Bangladešu kad je Vassulino poslanje tek počelo. Dragu Koletu je na kraju zadesila žalost. U posljednjoj noći našega hodočašća umrla joj je majka u Irskoj, ali dragi Bog je omogućio Koleti da stigne na vrijeme kući za pokop.

Kretanje te „putujuće Crkve“ nije jednostavno, ali je bilo dobro organizirano. Jer, iako smo dosta vremena provodili u autobusima, nije to bilo izgubljeno vrijeme. A bili smo raspoređeni u autobuse obilježene brojevima, uz određenu boju vrpce s karticama s našim imenima i zemljama, koje smo nosili oko vrata, po jezičkim skupinama. Imali smo i turskog turističkog vodiča, ali je bio i naš „kapetan“ autobusa, tj. netko iz našeg organizacionog odbora, iz PRAVOG ŽIVOTA U BOGU. Često puta smo se morali obuzdavati da slušamo vodiča, koji se je zaista trsio da nam što zornije prikaže Tursku, koju očito voli, ali često puta u puno boljem svjetlu nego je mi poznajemo iz povijesti. Naime ponekad smo više voljeli moliti ili govoriti o porukama nego slušati turističke informacije. Ali moralo se tolerirati i njegove ambicije.

Tako organizirani krenuli smo Idućeg jutra, u nedjelju 20. svibnja, u crkvu, uređenu u nekom kulturnom centru, ali dekoriranu s velikim Isusovim i Gospinim slikama na plastificiranom platnu (tamo nije lako naći crkvu u blizini), gdje smo slavili predivnu misu sa 60-tak svećenika.

Potom smo pošli u obilazak Capadocije te za posjeta katakombama, u podzemnoj crkvi u obliku križa, iz doba prvih kršćana, otpjevali smo „Doxa, Doxa“ („Slava, Slava“), uz „dirigentsku palicu“ našeg brata Otfrieda, Kineza, za kojega molim da ga uzmemo u svoje molitve, jer je na Malu Gospu, 8. rujna 2007. njegovo svećeničko ređenje.

Capadocija je jedinstvena po svojem krajobrazu, vulkanskim stijenama, ali i zbog toga što su tu došli prvi kršćani, prvi Isusovi sljedbenici, i njegovi apostoli. Tu su osnovali kršćansku koloniju kako bi izbjegli progonu vojnika Rimskog carstva. Bazilije Veliki (329-379) biskup Cezareje, današnjeg Kayseria, potaknuo je stvaranje mnogih takvih kolonija i tu se održao tisućgodišnji aktivni monaški način života.

I danas postoje čitavi podzemni gradovi Capadocije izgrađeni u vulkanskim naslagama, u kojima su boravili kršćani, a imali su i po osam razina. Još uvijek postoje tuneli od kojih su četiri otvorena za posjetioce, što daje dobar uvid u život u takvim labirintima. Izgrađeni ventilacijski otvori omogućavali su cirkuliranje zraka s površine te sve do najnižih razina unutar nastambi. Imali smo prigodu proći, dakako duboko pognuti, takvim tunelom.

Drugog dana, u ponedjeljak 21. svibnja 2007. imali smo misu u hotelu, namjesto u crkvi svetog Konstantina i sv. Helene (ili Jelene, križarice kako se kod nas zove), jer nam je preporučeno da iz sigurnosnih razloga ne idemo u tom pravcu. Dakako da kolona od dvanaest autobusa ne izlazi na cestu samo tek tako. Zatim smo otišli u obilazak Gioreme, muzeja na otvorenom, gdje smo vidjeli zanimljive vulkanske stupove, nastale erozijom vulkanskih stijena, s bazaltnim „kapama“ koji djeluju malo i zastrašujuće jer se čovjeku čini da se svakog časa mogu srušiti. Za jedan od tih stupova, ili figura, vodič nam je rekao da su ljudi prepoznali lik Majke Božje, a vidjevši je, i mi smo se suglasili.

Trećeg dana krenuli smo na put dug 630 km u Konyu (Ikoniju), premda samo panoramski prolaz kroz Ikonij gdje su sv. Pavao i sv. Barnaba propovijedali za svojega prvog misijskog putovanja, te za Pamukkale (Hierapolis). Prije polaska, u jutro u 6.30 h, u dvorani hotela imali smo anglikansku misu, a slavio ju je anglikanski biskup iz Svete zemlje.

Idućeg smo dana pak imali pravoslavnu liturgiju koju je slavio brazilski biskup ukrajinskog porijekla, o. Jeremay, a pjevao je grčki zbor. Zatim polazak za Pamukkale (što znači Dvorac pamuka, dok je staro ime bilo Hierapolis, što znači Sveti grad – sv. Pavao spominje Laodiceju i Hijeropol u poslanici Kol 4, 13), gdje smo posjetili ljekovite izvore tj. toplice, drevno kazalište - amfiteatar, Necropolis i mjesto mučeništva sv. Filipa, apostola.

Zanimljiva je bila sugestija našeg turskog vodiča, koji nam je zbog kratkoće vremena predlagao da pođemo vidjeti amfiteatar iz rimskog vremena, jer tamo na brdu, na mjestu mučeništva sv. Filipa „ionako se nema što vidjeti, samo kamenje“! Pa u pravu je, jer ta sveta mjesta tamo nisu dostojno čašćena ni obilježena, osim ponekim bijednim kamenim spomenikom, ali on nije znao što za nas u duhovnom smislu to mjesto znači. Ali uspjeli smo sve obići. Tako sam se, vjerojatno zbog malo pokore koju mi je Gospodin dao kroz nekoliko mjeseci, pa i tijekom tog hodočašća, šepajući, i uz pomoć drugih, uspela na to sveto mjesto. Tamo smo se sabrali i zajednički molili. To mi je mjesto posebno ostalo u srcu i od tada mi je sv. Filip puno bliži. Dakako da je silazak s brda uz bolne noge bio još teži, ali hvala Bogu, sve je sretno prošlo.

Necropolis je veoma vrijedan arheološki spomenik Hierapolisa, izvan sjevernih gradskih zidina. Jedno od najvećih i najočuvanijih antičkih groblja u cijeloj Turskoj.. Laodiceja se nekad zvala Dispolis, a onda Rhoas, no 260 pr. Kr. sirijski kralj Antiochus II obnovio je i nazvao po svojoj ženi Laodici. Nalazio se na cesti istok zapad i bio je jedan od najvažnijih gradova Male Azije i vrlo rano postao središtem kršćanstva – sedma crkva iz Otkrivenja (Otk 3,14-22, Kol 2,1; Kol 4, 15)

Uveče smo imali prigodu vidjeti film koji nam je pripravio i komentirao Avo Vardanian, naš veoma zauzeti član obitelji PRAVOG ŽIVOTA U BOGU, iz Sydney, iz Australije. On i njegova žena Suzy, Armenci, poznati su već po milosnim darovima kojima ih Bog obdaruje, uključujući ulje koje ulji iz kipa Bezgrješnog Srca Marijina u njihovoj kući, gdje se već godinama održavaju ekumenski molitveni susreti i gdje se počela moliti krunica. Dobila sam dvije kuglice vate natopljene tim svetim uljem pa je jedna poslana u Beograd. Film koji nam je Avo prikazivao bio je o Marijani i krvavim suzama, o čemu ću svakako pisati i staviti na našu hrvatsku web stranicu, jer to je veliki milosni dar Božji, jedan od znakova naših vremena i zato bi morao biti dostupan ljudima.

Poslije filma nastavljena je zanimljiva glazbena večer duhovne glazbe gdje su se lijepo predstavile pojedine zemlje, koja je trajala dugo pa sam se povukla prije završetka, jer je u jutro ustajanje u 6 h. No, idućeg jutra, kao i obično, prije polaska, prvo smo slavili svetu misu, te imali prigodu čuti lijepu propovijed filipinskog svećenika poznatog nam još s našeg hodočašća u Egipat. Bilo mi je drago vidjeti Veroniku i Brigitu, Slovenke, u zboru. Odlazak u Filadelfiju (Philadelphia na grčkom znači „bratska ljubav“), koja je stradala u nekoliko potresa i obilazak ostataka ruševina šeste crkve iz Otk 3, 7-13. Danas se zove Alashehis (a na turskom „Ala“). Ruševine tj. preostali golemi stupovi pokazuju da je to bilo zaista velebno zdanje – pa smo se, hodočasnici iz našeg autobusa, opet zajednički pomolili, a onda nastavili autobusom za Sard.

Usput smo ručali, da bi nastavili pohod petoj crkvi iz Otkrivenja (Otk 3, 16). Najprije je to bio gimnazium, svojevrsni „hram“ borilačkih vještina iz drugog stoljeća, od kojeg je onda u trećem stoljeću postala sinagoga, pa se zbog veličanstvenog objekta i lokacije, našla u središtu urbanog područja, namjesto periferije kako je to bilo tipično za sinagoge, te kao najstarija sinagoga dobila na ugledu, ali pokazivala snagu i bogatstvo židovske zajednice u gradu. Potom je postala bizantska crkva, ali bio je to i Artemidin hram.

No, tu smo, u kamenom tlu na samom ulazu na prostrani plato, vidjeli uklesan kristogram, znak prvih kršćana kojim su na skriveni način obilježavali svoje hramove, a koji sadrži kršćanske istine. Mi ga pak potpuno vidljiva stalno susrećemo u ovim porukama, ali ovako lijepo nacrtanom u koloru jasno se vide svi dijelovi posebno, a prema ovom dolje navedenom pojedinačnom značenju:

Isus I

Krist Χ

Sin Θ

Božji Υ

Spasitelj Σ

To jest: IΧΘΥΣ – ISUS KRIST SIN BOŽJI SPASITELJ

Uveče smo stigli u Kusadasi, i odsjeli kao i obično u dva hotela, da bi poslije zajedničke večere imali sastanak, molitvu, pjesmu i molitvu ozdravljenja. Uz Vassulu molili su mnogi svećenici i mnogi su padali u počinak u Duhu.

Idući dan, tj. petak, 25. svibnja 2007. bio je opet na svoj način poseban, jer smo išli u Merymanu, Gospino svetište kraj Efeza, tj. kućicu u koju se sklonila da bi izbjegla progonu rimljana i gdje je do svojega uznesenja živjela sa sv. Ivanom, evanđelistom. Kućica je stradala u mnogim potresima, ali je 1951. otkrivena zahvaljujući njemačkoj redovnici, Katarini Emerik, koja je tu lokaciju vidjela u viđenju. Priznata od strane Vatikana kao Kuća Blažene Djevice Marije, obnovljena je i kao crkvica privlači mnoge kršćane, ali i muslimane, koji joj se dolaze moliti. Zanimljivo da nam je i naš vodič, dakako musliman, u autobusu savjetovao da napišemo svoju zamolbu Gospi i utaknemo na posebno ugrađene okvire na zidu niže svetišta. Rekao je da se isključivo smije napisati jedna želja – on valjda ne zna koliko je naša Gospa bogata pa joj stavlja naša ograničenja. Tu se nalazi i izvor vode koji je također tada pronađen, a zna se koliko su tamo rijetka nalazišta vode. Srećom da sam nabavila i bocu, premda od pola litre, ali i kap te dragocjene vode ozdravljujuća je i za dušu i za tijelo.

Sveta misa je služena na otvorenome i svi su se svećenici okupili oko oltara, premda neki samo kao vjernici, jer pripadaju drugim denominacijama, a predslavio je kardinal

iz Indije. Osjećaj blaženstva bio je tako jak da ga se ne može zaboraviti. A onda pak za mene veliko iznenađene – naime najednom sam čula da zbor pjeva pjesmu na hrvatskom jeziku i jedva se snašla! Naime, Česi su svirali i pjevali međugorsku pjesmu “Gospa, Majka moja“, a svi ostali članovi zbora lako su se uklopili zbog jednostavne melodije i refrena. Pohitala sam k njima i ne samo da sam s njima pjevala, nego i 'plesala' u ritmu te drage pjesme.

Potom odlazak u Efez, gdje smo pohodili bizantsku crkvu i grob sv. Ivana, evanđeliste. Čovjek se zaista osjeća tužno na grobu takvog velikog sveca, zapravo na mjestu za koje se pretpostavlja da je sv. Ivan pokopan, obilježenom samo jednom kamenom pločom i jednom manjom s njegovim imenom, ali bez kršćanskih obilježja.

Efez se u Otkrivenju spominje kao prva crkva (Otk 2, 1-7: 18, 19-20; 24-28, 19 i posl. Ef), jer su se u Efezu nastanili Židovi i tu je posijano sjeme Evanđelja odmah nakon Pedesetnice (Dj 2, 9; 6, 9). Sv. Pavao je posjetio Efez negdje oko 51. godine, na povratku iz Grčke u Siriju, sa svojega drugog misijskog putovanja (Dj 18, 18-21; 20, 15 itd).

Od drevnog Efeza ostala je gotovo cijela jedna ulica, s nešto preostalih portala i zidina, s freskama, stupovima i ornamentima. U rimsko vrijeme Efez je nosio naslov prvog i najvećeg grada Azije koji se odlikovao Dianinim hramom, najvećim amfiteatrom koje je mogao primiti pedeset tisuća gledatelja i bio najveći u svijetu. Tu su se održavale borbe divljih zvijeri, ali i gladijatorske borbe, tj. borbe ljudi sa zvijerima.

U Efezu je godine 431. održan Treći ekumenski sabor, na kojem je definirano da je Krist Utjelovljena Riječ Božja, a Marija da je Theotokos - Majka Božja - Bogorodica. (Bibl. čitanja: 1 Kor 4, 9; 9, 24-25; 15, 32)

Kasno uveče, poslije večere, Vassula nam je održala svoj sjajni govor, koji može poslužiti svakom čovjeku na njegovu putu k jedinstvu Crkve, i zato ćemo taj govor ponuditi svim dobronamjernim ljudima koji ga budu htjeli.

Iste večeri je poštovani Suddhananda Mahathero, budistički poglavar iz Bangladeša, onaj isti za kojega smo bili zamoljeni moliti, jer je bio u kritičnom stanju, ali hvala Bogu eto ga opet s nama. Izrekao je svoju zahvalnost kršćanskom svijetu, a posebice katolicima i CARITASU Bangladeša, na ljubaznoj pomoći i novčanoj potpori, bez koje zapravo ne bi mogli funkcionirati u svojemu socijalnom i obrazovnom radu, jer se skrbe za 600 dječaka. Moram spomenuti da je Vassula osobno išla iz autobusa u autobus kako bi potakla prikupljanje dobrovoljnih priloga za budističko sirotište u Bangladešu.

Premda smo u sobe došli iza ponoći, ustajanje je određeno za 5.30 h, jer je pred nama bio put za Patmos, tj. Grčku, pa je potrebno vrijeme za carinske formalnost. Zbog brojnosti ukrcani smo u dva broda, a onda dalja podjela po velikim jezičkim skupinama, za donju i gornju palubu. Jer, na svakom brodu i na objema palubama slavljena je sveta misa na morskoj pučini. A dogodilo se da je na misi kojoj sam ja prebivala misno slavlje bilo još svečanije, jer je mali Jean Baptiste (Ivan Krstitelj), sedmogodišnji Danac, imao prvu pričest. A naša Međugorska Gospa se opet proslavila, jer sam tek čuvši pjesmu „Gospa, Majka moja“, shvatila da Česi sviraju na toj misi. Jedan pak od svećenika koncelebranata imao je na štoli sliku Međugorske Gospe, te sam podignuvši svoju torbicu s Međugorskom Gospom tako i na treći način zahvalila Gospi za njezinu nazočnost. A na brodu sam srela japanski bračni par Sugawara, s kćerkicom Marijom, znancima s duhovnih vježbi u Barceloni, u svibnju 2006. Tada je Marija imala samo četiri mjeseca, ali je nesmetano sisala u gužvi, pa se sada i ovdje odlično osjeća okružena mnoštvom ljudi, ali sada hrabro trčkara na svojim nožicama.

Na Patmos smo sigli oko podne i odmah autobusima krenuli posjetiti špilju Otkrivenja i pravoslavni samostan sv. Ivana. Dakako ponovni dolazak u tu svetu špilju bio je izniman duhovni događaj. Premda je prošlo nekoliko godina od mojega posjeta ovom svetom mjestu, nekako se čovjeku učini da nije ni odlazio, jednostavno se onaj raniji pohod i ovaj sadašnji stope, posadašnji i osjećaš se „kod kuće“! A moraš brzo izaći, jer kolona hodočasnika čeka da uđe!

A osim toga predstojao nam je još jedan veliki i svečani događaj! Jer, toga dana, u subotu, uoči Duhova, imali smo „grčko vjenčanje“.Vjenčali su se članovi naše velike obitelji PRAVOG ŽIVOTA U BOGU, Mark Jordan iz Amerike i Vassulina nećakinja Maria, iz Švicarske, u prekrasnoj crkvici na Patmosu. No, nismo mogli ni približno svi stati u crkvicu, a ledeni vjetar nas je tako zapuhavao te pošto smo pljeskom pozdravili mladi par (poduže smo čekali mladu, pa se čak malo i zabrinuli), sišli smo do autobusa i brzu kupovinu nabožnih sitnica, uglavnom ikona sv. Ivana, te u pronalaženje svoga smještaja (bili smo smješteni na više mjesta zbog malih hotela), a onda i restorana.

Ali iznenađenju nikad kraja! Dogodilo se da sam baš ja bila u toj taverni gdje su poslije vjenčanja došli mladenci i rodbina, dakako i Vassula. Tu se nastavilo svadbeno slavlje uz duhovnu glazbu, ali i uz obavezni grčki ples. Tako smo obilježili i dolazak Duhova, jer je hvala Bogu, ove godine Uskrs slavljen istog dana.

Sutradan je bila pak proslava Duhova i održana je svečana pravoslavna liturgija na otvorenome, na platou, poput amfiteatra, ispod samostana sv. Ivana. Poslije smo čuli da se od strane obližnjeg samostana baš i nije dobro gledalo na tu našu proslavu Duhova, što je i razumljivo za nenavikle na toliku raznolikost. A naše je slavljenje odjekivalo sve do neba!

Poslije mise ručak te povratak preko mora u Tursku, a onda autobusima za Kusadasi. Na brodu smo molili krunicu, ali je mladi Johanna još želio da na latinskom pjevamo Dođi Duše Sveti - Veni Creator Spiritus – pa smo zamolili oca Johna Abbertona, koji se našao uz nas, da povede, čemu se on ljubazno odazvao. A kao i uvijek, sa sobom sam imala knjige s latinskom misom i glavnim molitvama na latinskom. Tako su Englez, Šveđanin i Hrvatica jednoglasno zazivali Duha Svetoga na pučini. Poslije sam iskoristila prigodu malo porazgovarati i s Vassulom.

Idućeg jutra, na Duhovski ponedjeljak, krenuli smo za Smirnu, Pergam i Tiatiru. U Smirni smo (druga crkva u Otk 2, 8-11) u katoličkoj crkvi Gospe od Krunice, s kipovima i slikama, slavili Duhovsku misu. Vjerojatno u Smirni ima više katolika nego u drugim dijelovima Turske. Poslije mise otišli smo u Pergam (treća crkva u Otk 2, 12-17). Tu smo posjetili ostatke Crvene bizantske crkve (od crvenih opeka), ali nismo stigli posjetiti Acropolis niti proći kroz Tiatiru (četvrta Crkva iz Otk 2, 18-29), morali smo odustati zbog vremena i velike udaljenosti.

To je bio posljednji dan našeg hodočašća, a uveče je bila predviđena oproštajna večera i pozdravni govori, no, hotel više nije imao zanimanja za nas. Našu smo završnu konferenciju poslije večere održali kraj bazena na otvorenome, uz povremenu kišicu i prohladni vjetar. Ali Vassula, koja ni jednom rječju nije spomenula taj „izgon“ iz dvorane u kojoj smo mislili održati zvršne govore, hrabro se popela na stol i naslonjena na neki stup vodila završnu riječ. Srećom da ima uvijek veliku podršku svojih sunarodnjaka, te je tu bio i pokretni razglas, jer inače ne bismo je mogli čuti, a nadam se da su i snimljene riječi zahvale i pohvala Bogu za sve dobro koje nam je udijelio na tom hodočašću. Ona je jednostavno pozivala predstavnike pojedinih vjera i crkava da iznesu svoje dojmove, a kako nije bilo moguće osigurati još i prevoditelje, kad je pozvala brazilskog pravoslavnog biskupa, porijeklom Ukrajinca, simpatično ga je ohrabrila da se ne dâ smesti nego neka govori engleski, a ona i onako voli njegov izgovor. Ali mi smo ga razumjeli.

Svi su, puni oduševljenja za ostvareno zajedništvo i slavljenje Boga, izražavali svoju zahvalnost Bogu, ali i ljudima s kojima su to mogli podijeliti. Zanimljiv je bio i govor muslimanskog imama iz Bangladeša koji se divio i toj širokoj lepezi dobi koja se kretala od 17-mjesečne Marije do 77-godišnjeg o. Rene Lorentina, a da to nije bila nikakva smetnja. Bio je zadivljen i mladeži PRAVOG ŽIVOTA U BOGU koji su organizirali svoj autobus, pomalo zanemarujući dobnu granicu od 16 do 30 godina, ovdje je išla od 11 do gotovo 40! Ali oni su željeli organizirati svoj program u autobusu, a vjerujem da su se neki od njih ponovno našli na jednotjednom godišnjem susretu mladeži u Njemačkoj, koji organizira Barbara već tri-četiri godine, kao uspomenu na susret mladih u Kölnu s papom Ivanom Pavlom II.

Tako sam saznala da je Yasminina 11-godišnja kći, Louise, iz našeg autobusa, oduševljeno otišla u njihov autobus. Yasemin je iz Švedske, ali rođena u Turskoj, po nacionalnosti Aramejka, čije je porijeklo iz Mezopotamije, pripadnica Siro pravoslavne crkve. Nazivaju se sirijski kršćani, a ne Turci. Područje u Turskoj iz kojeg potječu zove se Tourabdin – brdo slugu Božjih. S njom je, pored kćeri Louise, bio i sin George i svi govore turski, švedski i engleski (u Švedskoj je engleski obavezan u školi, pa zato tako dobro govore engleski). Turska vlada ih naziva Kurdima, ali oni su Aramejci, a poslije 1971. raseljeni su diljem svijeta. Sada ponovno uče svoj aramejski jezik. U Švedskoj ih ima oko 70.000 tisuća i imaju 30-tak župa. U vrijeme zajedničkog moljenja krunice u autobusu ona je predmolila jednu deseticu na aramejskom, a drugu na švedskom jeziku.

Zaista je neobično kad se u molitvi krunice čuju razni jezici. Jednom sam morala pitati predmoliteljicu koji je to jezik bio, a bio je s otoka Papua Nova Guineja. Čini mi se da je to bila mješavina latinskog i engleskog! Ali bez obzira na različitost jezika mi smo zajednički molili i uspjevali sjediniti svoja srca.

Jedno vrijeme je sa mnom u autobusu sjedio 23. godišnji Johanna, Šveđanin, i zapravo prvo sam njega upoznala, a onda Yasemini. On je odlučio biti siro pravoslavac, pa je čak proveo godinu dana u njihovu samostanu u Švedskoj. Ovo je njegovo prvo hodočašće s nama. Za duga puta predložio je da nas dvoje molimo krunicu, a poslije smo pjevali Očenaš na aramejskom, koliko sam uspjevala, ali i Salve Regina, koju je pak on želio naučiti. Zato sam sada, više saznavši o aramejskom, malo izmijenila Očenaš, koliko je to moguće fonetski napisati ovim našim latinskim slovima, a na aramejskom nam, na žalost, i onako ne bi pomoglo.

Još bih se vratila na Vassulinu završnicu, koju je ona nimalo ne štedeći se održala na kraju dugotrajnog i napornog hodočašća u prilično neugodnim uvjetima. To je zapravo svima nama lijepa lekcija! Nikad ne treba odustajati niti biti nakraj srca zbog toga što je netko neosjetljiv ili ti zalupi vrata pred nosom! Idemo dalje, uložimo još u tu jednu milju, budimo optimisti, jer mi ćemo biti suđeni za svoja djela, a ako ljubimo Boga onda nas ništa ne će zaustaviti na tom putu. Jer na koncu „na muci se poznaju junaci“!

Bog vas blagoslovio.

(Marija Dragica)

VASSULIN GOVOR O POUKAMA O SJEDINJENJU

SADRŽANIM U PORUKAMA PRAVI ŽIVOT U BOGU

GOVOR JE ODRŽALA NA EKUMENSKOM HODOČAŠĆU U TURSKOJ

25. SVIBNJA 2007.

Crkva je jedna i uvijek je bila jedna, ali ljudi Crkve su se svojim svađama, predrasudama, svojom ohološću i uglavnom zbog nedostatka ljubavi jednih prema drugima, podijelili između sebe, i mi to svi znamo!

Krist Gospodin, povrijeđen, rekao je u poruci: „Moje Kraljevstvo na zemlji moja je Crkva, a Euharistija je život moje Crkve. Ove Crkve koju sam vam ja osobno dao. Ja sam vas ostavio s jednom Crkvom. Ali jedva da sam otišao, jedva da sam okrenuo leđa kako bih otišao k Ocu, vi ste sveli moju Kuću na pustoš! Srozali ste je do zemlje! A moje stado luta lijevo i desno... Pa koliko još dugo moram piti čašu vaše razdvojenosti? Čašu muke i pustoši!“ (14. studenoga 1991.)

Morali bi se obazirati na ovo jadikovanje koje dolazi od Krista Gospodina te da potraga za pomirenjem i sjedinjenjem prožme cijeli život Crkve i postane naš prioritet tako da bi postigli taj cilj, a što je Kristov cilj. To je naša dužnost prema Bogu, to je naša obveza prema Bogu, to je naša odgovornost za očuvanje vjerodostojnosti Crkve.

Zato, bez obzira koliko se Crkva naprezala u postizanju toga cilja, sve dok blagdan Uskrsa ne bude sjedinjen i ne dođe do njegova zajedničkog slavljena, naša podijeljenost ostaje i ne će biti napretka, jer Krist Gospodin sada već godinama traži sjedinjenje datuma Uskrsa, obećavši nam ukoliko to bude učinjeno, on će učiniti sve ostalo kako bi nas sve sjedinio i doveo u potpuno jedinstvo.

Isus je rekao: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ (Iv 15, 9-10) Ako ne, Gospodin kaže: “Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore.“ (Iv 15, 6).

Očito da mnogi nisu uzeli ove Gospodinove riječi obziljno. Kako lažan i pokvaren čovjek može biti! Unatoč evanđelju koje nas poziva da ostanemo sjedinjeni, unatoč poticanjima Duha, naša podijeljenost ostaje. Zato „Pravi život u Bogu“ više ne smije dopustiti da nas svlada ta gangrena koja ubija funkcioniranje Tijela, nego se moramo boriti vezama ljubavi. Svi se moramo osjetiti odgovornima što smo dopustili toj bolesti da opustoši Mistično Tijelo Kristovo, iako ta podijeljenost ne dolazi od nas nego od naših predaka progutavši jedinstvo Crkve.

Crkva bi također morala dopustiti pristup poniznosti i slušati vapaje svih nas, nas laika, koji također imamo pravo očitovati se, koji očajnički tražimo jedinstvo i bliskost... Bez laika nema ni Crkve... Mi, laički ljudi, mi svi željno želimo jedinstvo.

Budući da znamo kako se Bog gnuša podijeljenosti, jer je to pogrješno i sablazan, zašto onda neki ljudi Crkve, hotimice, stalno vrijeđaju Krista insistirajući na održavanju te podijeljenosti živom?

Da bi se Jedinstvo živjelo s ljubalju i poniznošću nije samo sentimentalno pitanje, niti je to trgovanje vjerom i Istinom, nego to znači objaviti Istinu Svetog pisma, i oživjeti svaku riječ Evanđelja. Ne smijemo ostati mrtvi prema Riječi Božjoj.

Kršćani koji ostaju podijeljeni ne žive u Istini, bez obzira koliko željeli izgledati vjerodostojni i pravedni u očima svijeta, i bez obzira koliko izmolili Zdravo Marija i izvršili pobožnosti, njihov nedostatak ljubavi i njihov nedostatak poniznosti znak su propusta toliko očitog da ga svi primjećujemo.

Kršćani su sada već stoljećima podijeljeni, neki priznaju svoj grijeh, a neki žalobno priznaju kako oni nemaju moć da bi zajednički sudjelovali u Svetoj euharistiji. Pa što to zadržava Crkvu? Ono što ih zadržava jest činjenica da se ne mogu složiti, niti pomiriti, niti oprostiti, zato što, opet, nedostaju ljubav i poniznost. Sve dok se njihova srca ne zapale ljubavlju prema Kristu i to ognjem Duha Svetoga, ostat će neaktivni i inertni baš poput suhih kostiju iz Ezekijelova viđenja.

Ljubav je korijen i temelj jedinstva. To što Crkva još uvijek ne živi u punom zajedništvu zbog toga je što sve o čemu se izjasnu ili govore i što objasne, učinjeno je bez ljubavi, sterilno je. Ta podijeljenost usmjerena je protiv Krista. Svi koji se nazivaju Kršćanima i ostaju podijeljeni prekršili su zapovijed Isusa Krista koji je rekao: „Ljubite jedni druge.“ Suočimo se s time, kršćani koji ne ljube i žive samo za svoju slavu, nikad se ne će pomiriti, jer još uvijek nisu potpuno urasli u Krista.

Sjetimo se što je Krist Gospodin rekao na Posljednjoj večeri kad je podigao i blagoslovio kruh govoreći svojim učenicima: „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.“ Potom je uzeo kalež i zahvalivši dao im ga govoreći: „Pijte od ovoga, svi, ovo je moja Krv, Krv Saveza, koja se proliva za sve za oproštenje grijeha...“

To je Kristova zapovijed i zato je mi, svi mi, moramo poslušati. Kako možemo reći da živimo u Kristu ako ne živimo u miru ili pomirenju jedni s drugima? Je li se ikad dogodilo da ljudi u Crkvi svednevice žive u grijehu podijeljenosti? Zato, ako nam je to poznato, pastiri i svi mi, moramo odlučiti.

Postoje dva izbora. Prvi izbor pripada Bogu i dolazi od Boga, a to je: živjeti u ljubavi, miru, poniznosti, pomirenosti i jedinstvu. Drugi izbor pripada Sotoni i dolazi od njega a to je: mržnja, rat, oholost, nedostatak opraštanja, egoizam i podijeljenost. Zato nije tako teško odabrati. Ali onda, kad izaberemo i uzmemo Božju stranu, ali ne djelujemo, bit ćemo odgovorni, i svi ćemo morati platiti za svaku arogantnost, svaku oholost, svaku predrasudu, za naše gunđanje, za nedostatak milosrđa, za našu hladnoću i za svaku riječ koju smo izrekli jedni protiv drugih, za svoj egoizam itd, zato što kršimo Kristove zapovijedi. To je toliko jednostavno.

Na Sudnji dan ne ćemo Bogu moći reći da nam u naše vrijeme nije iskazivao svoje milosrđe i da nam nije pokazivao svoje nacrte, niti ćemo se moći praviti da ga nismo čuli u njegovim pozivima ili da ga nismo razumjeli. Poznato mi je također, kao i vama, da nas znakovi vremena pozivaju, sve nas, na sjedinjenje. Pa kako onda da neki crkveni autoriteti nisu kadri čitati te znakove vremena? Mi ne možemo zanemariti te znakove koji dolaze od Duha Svetoga, a ipak neki to čine. To je zbog toga što su izgubili osjećaj za nadnaravno i vjeruju samo u naturalizam, a to je ozbiljan grijeh.

Takvo sterilno djelovanje ide protiv onoga što je Krist Gospodin molio Oca u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi kad je rekao: „Neka svi budu jedno, kao što si Ti u meni i ja u Tebi, tako da svijet vjeruje da si me Ti poslao!“ (Iv 17, 21). I još više kad ništa ne činimo oko toga da bi došlo do sjedinjenja u Crkvi nego ostajemo nijemi, poput grobova na velikom groblju.

Ako vam itko kaže da činite krivo kad živite duhovno jedinstvo ili bliskost kao danas i ovih posljednjih dana, upitajte te ljude:

„Zašto iskušavate Boga namećući pastirima da ostanu podijeljeni? Ako me pitate o činu pomirenja i ljubavi, morate znati da ja samo slijedim Kristovu zapovijed. Pa što je za vas najbolje da činite, da slijedite zapovijed Isusa Krista ili da se oglušite o nju? Zar je grijeh ljubiti i pomiriti se jedan s drugim? Ne, očito da nije; prije da je grijeh kršenje i odbijanje zapovijedi našega Gospodina i poziva na sjedinjenje. Vaš grijeh podijeljenosti razorio je dio Crkve i opustošio je, i vi to znate. Pa kako je onda Tijelo Kristovo prepoznatljivo u nama ako ostajemo razdijeljeni? Kako svijet može vjerovati da je Otac poslao Krista? Ja, što se mene tiče, izabrao sam ne biti poput onih grobova koji su kao beživotne stvari raspršeni i razderani na komadiće svojim egoizmom i svojim duhom oholosti, predrasudama i svojim interesima, nego ja ću slušati zapovijed našega Gospodina i ja ću ostati u njemu, jer uz pomoć Duha Svetoga čitam znakove vremena koji nas pozivaju na sjedinjenje, da se okupljamo oko jednog oltara... Želim biti savršena slika jedinstva, velikodušno vukući svakoga u život, „Pravi život u Bogu“ i prebivati u Presvetomu Trojstvu.“

I vidjet ćete, prijatelji moji, kad ove riječi budu izgovorene, reakcija onih koji zadržavaju jedinstvo i koji drže ključeve Kraljevstva Božjeg, koji sami ne ulaze niti dopuštaju drugima ući; bit će identična onima vladara, starješina i književnika, velikih svećenika Ane, Kajfe, Ivana, Aleksandra i svih članova velikosvećeničke loze koji su progonili Petra i Ivana, koji su rekli jedni drugima: „Da se ovo ne raširi još više u narodu, strogo im zabranimo da ubuduće ikomu govore o imenu Isusovu.“ (Djela 4, 17).

Danas bi naš odgovor također bio isti kao Petrov i Ivanov koji su odvratili: „Sami prosudite je li pravo pred Bogom da se više pokoravamo vama nego Bogu! A što je do nas mi ne možemo drukčije nego govoriti što smo vidjeli i čuli.“ (Djela 4, 19). I kad je u drugoj prilici Petar s apostolima, pred Velikim vijećem rekao velikom svećeniku: „Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima.“ (Djela 5, 29)

Također ih upitajte: „Tko od nas dvoje griješi? Onaj koji se pomirio s braćom i dijeli kalež i kruh i slijedi Kristove zapovijedi, ili onaj koji se nije pomirio i održava podjelu živom, sipa otrov na svoga brata i tako pristaje uz Razdjelitelja? Je li Krist Gopodin Bog podjele ili jedinstva? Ja, što se mene tiče, vjerujem da sam na pravoj strani, zato što sam izabrao pomirenje, ono koje nam Evanđelje propovijeda. Uvjeren sam da ne griješim niti da sam neposlušan niti da vrijeđam Mistično Tijelo Kristovo, niti da objavljujem štetni moral vjernicima; naprotiv, ja sam pomiren sa svojom braćom u poniznosti i ljubavi, živim duhovno jedinstvo za kojim već stoljećima vapije naš Gospodin.“

To im trebate reći.

Gospodin je rekao u poruci: „Podigni svoj glas u mojoj Kući i pitaj moje pastire: 'Ima li ikoga voljnog raditi s odlučnošću i ljubavlju na ponovnoj izgradnji ove poljuljane Kuće? Ima li tamo ikoga voljnog da brani tu Kuću? Ima li tamo ikoga koji sad razumije što govorim? Ima li u Gospodnjoj Kući ikoga koji je raspoložen da širi Kraljevstvo Božje?'“ (20. listopada 1998.)

Zamolimo našega Gospodina da nam pošalje svojega Duha Svetoga koji je izvor kršćanskog jedinstva da prosvijetli one koji još uvijek postavljaju zapreke na putu jedinstva.

Moramo moliti Duha Svetoga također i da nas ojača i da nam dade Duha jakosti kako bi bili kadri nastaviti gorljivo i s velikim žarom vršiti volju Božju i da se nikad ne obeshrabrimo ili umorimo ako se ikakvo zlo djelo sruči na nas od strane onih koji ne slušaju pozive Duha Svetoga: da budemo jedno. Krist Gospodin kaže u svojoj poruci: “Mogu izreći samo jednu riječ na njihovim zborivima i s tom jednom jedinom riječi sjediniti svoju Crkvu. Ali slava Neba bit će mi dana kroz siromaštvo i grješnost. I to preko onih koje nazivaju prezira vrijednima.“ (13. listopada 1991.)

Tako ja ovdje, zajedno sa svim kontemplativnim čitateljima „Pravog života u Bogu“ zauzimam stav siromaštva, grješnosti, što učeni i mudri smatraju prezira vrijednim, i pozivam dužnosnike Crkve da za ljubav Kristove ljubavi prestanu sa svojim prepirkama između sebe, svojom neiskrenošću i indiferentnošću prema jedinstvu i dopuste Duhu Svetomu da ih vodi, da slušaju stenjanje Duha koji traži, zapovijeda nam da se ujedinimo oko jednog oltara, da dijelimo jedan kalež i jedan kruh i zajedno jednim glasom navještamo da je jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje i jedan Bog koji je Otac svih, nad svima i kroz sve i u svima.