TLIG HODOČAŠĆE U SVETU ZEMLJU 2013. Vassulin glavni govor o jedinstvu kršćana na hodočašću

Još 14. listopada 1991. Gospodin Isus je rekao:

„Tvoje je poslanje, da dovedeš sve ljude pod jedno Ime, moje Ime, da zajednički lome Kruh.“

Temeljna poruka „Pravog života u Bogu“ je Jedinstvo. To je poziv na okretanje našega života u neprekidnu molitvu. To je poziv da idemo kroz istinsko pokajanje, da se pokajemo zbog svoje podijeljenosti, i da se pomirimo s Bogom i sa svojim bližnjima. To je hitan poziv za Crkve da se ujedine u različitosti. Isus kaže: „Ja sam poučavao tebe i druge, i nemojte tu stati, proslijedite dalje to poučavanje koje sam vam dao … evangelizirajte s ljubavlju za Ljubav.“

„Ujedinite moje crkve; pravi kršćanin je onaj koji je kršćanin iznutra, a jedinstvo jest i bit će u srcu; sjedinjenje ne će biti slovom nego duhom;“

Mnogi pitaju zašto Bog govori u ova naša vremena? Gospodin Bog dolazi da nam ponovi svoju Riječ i podsjeti nas na svoje odredbe i svoj Zakon. Zato On kaže: „Reci im da Bog kojeg su oni zaboravili nikad nije zaboravio njih.“

Naš Gospodin Isus poziva svoje svećenike i pita svoje pastire:

„Ima li ikoga voljnog da radi s gorljivošću i ljubavlju na ponovnoj izgradnji ove poljuljane Kuće? Ima li ikoga koji je voljan braniti tu Kuću? Ima li ikoga koji sada razumije što ja govorim? Ima li itko u mojoj Kući koji je pripravan da širi Kraljevstvo Božje?“ (20.10.1998.)

„Želim da moja cijela Crkva bude sjedinjena; oni koji ustrajavaju na ostajanju odvojenima već su odvojili moje Srce od svojega; shvatite ozbiljnost svoje podijeljenosti, hitnost mojega poziva i važnosti mojega zahtjeva; potrebno mi je vaše srce da vas sjedinim i ponovno izgradim svoju Crkvu ujedinjenu u jedno, unutar vašega srca; sve što tražim jest ljubav koja bi srušila barijere vaše podijeljenosti …“ (20.10.1991.)

Tadašnji ekumenski patrijarh, Atenagora Carigradski, koji je bio tako blizak s papom Pavlom VI. oko ostvarivanja jedinstva, napisao je: „Ako smo zadovoljni time da ponavljamo svoje formule, čineći ih još tvrđima protiv svoje braće kršćana, onda će naše naslijeđe biti nešto mrtvo. Sudjelovanje, poniznost, pomirenje, čini nas pravim pravoslavcima, ne zadržavati vjeru samo za sebe - da smo tako činili mi bi jednostavno još jednom potvrdili povijesno ispovijedanje vjere - ali za jedinstvo svih, kao nesebično svjedočenje nepodijeljene Crkve.“

U našim naporima morali bi biti voljni više moliti zajedno, zato što se molitva čuje i na nju se odgovara, dok su dijalozi i formule samo izgovorene riječi. No, to ne znači da bi trebali eliminirati naše dijaloge ili formule, nipošto.

Ali što je važnije za nas, slovo ili Duh? Ako kažemo slovo, onda ćemo raditi kao administrativci koji rade na Božjim pitanjima i ne ćemo biti opravdani niti ćemo ikad išta postići, jer bi to bilo kao da kažemo Duhu: „Gledaj sada, ja više nisam dijete i ja mogu sam hodati.“ Tada bi slovo odagnalo Duha i mi bismo postali pravi administrativci koji bi samo ispunjavali dokumente, a svaki bi skup napuštali prazna srca.

Isus je 14. listopada 1991. rekao: „Reci im da je Srce Božje Ljubav, a da je srce Zakona utemeljeno na Ljubavi; reci mojem narodu da ja ne želim administrativce u svojoj Kući; oni ne će biti opravdani u moj Dan, zato što su upravo oni koji su industrijalizirali moju Kuću.“

Pa što je važnije: zakon ili Duh? Ako kažemo zakon onda već sudimo svojega brata koji sjedi kraj nas zato što pripada drugoj Crkvi, dok bi on također osuđivao nas i mi bi čuli jedni druge govoriti: „Mi smo u punoj istini i mi smo oni koji su pravi.“ I opet bi komadali Krista i opet ništa ne bismo postigli.

Ako počnemo s doktrinom i njezinim sadržajima, opet bi se zaustavili, možda čak više podijeljeni i raskidani, nikad ne dopirući do srži. Time ne mislim da bi pogazili doktrinu, jer je doktrina samo postojanje Crkve. Ali ako mi dopustimo Duhu Svetomu da nas vodi za rukav, namjesto da mi pokušavamo voditi Duha Svetoga, tada bi Duh oživio slovo i zakon i On bi nam pokazao pravu doktrinu, da je Isus Krist jedini aktivni princip u nama unatoč našim različitostima u doktrinalnoj terminologiji. Zbog tog čina ljubavi nama je potrebno krajnje siromaštvoduha, a to je poniznost, i neizmjerna velikodušnost.

Zato neka naš doktrinalni dijalog započne s Duhom Svetim. Njemu dajmo da bude onaj koji će nas voditi za naš rukav da bi nam pokazao u našem srcu da je srž doktrine morala biti utemeljena na ljubavi i poniznosti, a koji su ključ jedinstva.

A onda je 20. svibnja 1987. Gospodin opet rekao: „Kako neko tijelo može funkcionirati ako su jedan ili dva njegova dijela bolesna ili ranjena ili rastrgana? Hoće li ono imati jednaku sposobnost i snagu kao ono koje je cijelo? Moja je Crkva moje Tijelo, pa kako može moje Tijelo funkcionirati kad su ga osakatili?“

Sedam mjeseci poslije, 23. prosinca 1987.: „Znaš li ti zašto su moji jaganjci raspršeni, a moje Tijelo osakaćeno? Znaš li ti zašto u mojoj Crkvi vlada nesklad? To je zbog toga što oni hodaju po noći, bez ikakva svjetla da ih vodi; tražite mene koji sam Svjetlo i ja ću vas voditi, odbacite svoju zadrtost i okorjelost; budite blagi i ponizni; otvorite svoja srca i dopustite mojoj snazi da vas ispuni; ja sam vaš Dobri Pastir koji vas ljubi;“

12. travnja 1990.: Ako mi dopustite da uđem u vaše srce, ja ću vam dati da vidite moje rane zadane mi u kući mojih najboljih prijatelja; bit ćete zastrašeni njihovom dubinom i pogođeni brojnim ožiljcima divljački zadanih mojemu Tijelu; rane mojega Tijela takve su da su me ostavile osakaćene u njihovoj bitki;

Kad je papa Franjo govorio na svojoj tjednoj općoj audijenciji 19. lipnja 2013.. rekao je: „Crkva je tijelo Kristovo, ali kad se katolici svađaju između sebe ili kad su katolici i drugi kršćani u sukobi jedni s drugim, oni čine da Kristovo tijelo trpi. Ne dajte da to tijelo trpi zbog naše podijeljenosti i naših sukoba.“

„Jedinstvo je milost za koju moramo moliti Gospodina, tako da nas On oslobodi od napasti podjele, svađa među nama, sebičnosti, da se ne žalimo jedni na druge - koliko štete, koliko zla koje se stvara brbljanjem“, rekao je. „Koliko je štete napravljeno podjelom između katolika i drugih kršćanskih zajednica. Evangelici kršćani, pravoslavni kršćani, katolički kršćani - zašto smo mi razdijeljeni? Mi moramo nastojati doći do jedinstva.“

„Molimo se da nam Gospodin da jedinstvo“, rekao je. „Molimo se da nas Gospodin učini članovima tijela Kristova, sve više sjedinjeni s Kristom, da nam pomogne da učinimo da Krist ne trpi zbog naših sukoba, naše podijeljenosti,“ rekao je.

(Tako da je Papa spreman za jedinstvo, a mi? Jesu li druge Crkve spremne kao što je on spreman?“

A još 4. travnja 1987. Gospodin je žalosno rekao: „Moje je Tijelo umorno i ranjeno. Moje je Tijelo Crkva; ja želim osnažiti svoju Crkvu;“

Naš Gospodin ne bi upotrijebio riječ „osnažiti“ da je Crkva jaka i zdrava, ali mi moramo priznati da zbog toga što ostajemo podijeljeni, zaista smo oslabili Crkvu, sravnili je sa zemljom, toliko da je nekoliko puta naš Gospodin rekao da je njegova Crkva u ruševinama, a mnogi članovi Crkve su blizu raspadanju.

Kad me je Gospodin pitao: „Koja je kuća važnija, tvoja kuća ili moja Kuća?“ A moj je odgovor bio: „Tvoja Kuća, Gospodine“, On je rekao: „Oživi moju Kuću, ukrasi moju Kuću i sjedini moju Kuću.“ On nije rekao ponovno izgradi moju Kuću, nego je rekao: „oživi moju Kuću“, jak izričaj, koji pokazuje koliko smo naudili Crkvi … To je tako žalosno

Dana 2. lipnja 1987. Isus je tražio da nacrtam tri željezne šipke, koje stoje kruto jedna pored druge. One su predstavljale protestantske Crkve, Rimokatoličku i Pravoslavnu. Onda je zatražio da opet nacrtam šipke sjedinjujući njihove vrhove, tako da šipke budu zajedno, spojene, i rekao je:

da bi se sjedinili vi se svi morate sagnuti umekšavajući se

Da, umekšavajući se od tvrdoće, jer tvrdoća kao što su željezne šipke nesavitljiva je. Osam dana poslije Gospodin me je opet pozvao i rekao: Hoćeš li me susresti u Crkvi? Zbunjena, upitala sam: Kojoj Crkvi, Gospodine, na koju Ti misliš?

On je odgovorio: Sve su Crkve moje, sve su one moje; sve one pripadaju meni i samo meni, ja sam Crkva. Ja sam Glava Crkve. … Ja sam Jedan Bog i imam Jedno Tijelo, Tijelo koje su oni osakatili; mlinski kameni su oštetili moje Tijelo.

- Rekla sam: Moj Bože, izgledaš tako uzrujan!! Zaista je bio uzrujan!!

- On je odgovorio: Uzrujan? O, Vassula, zašto, zašto su me oni tako okrutno rastrgali? Moje me Tijelo boli, ono je rastrzano …

U ovoj poruci Gospodin nas podsjeća da je On Glava svoga mističnog tiiela tj. Crkve . Ali mi smo u svojoj aroganciji i oholosti osigurali da odvojimo Glavu, jer bez Glave nitko nam ne može diktirati, niti prigovarati, niti nas ispravljati. Tijelo ne može reći: mi smo uspjeli ušutkati Krista.

Kako ćemo naći svoj put i kako ćemo ići ako smo odvojili Glavu? Ne možemo reći da hodamo u Svjetlu jer smo još uvijek podijeljeni i iskomadani. Gospodin je 7. listopada 1991. rekao:

„reci im također kako mi se gade nevjerna srca; njihovo svečano držanje i njihove rasprave, umaraju me; reci im kako se okrećem na stranu od njihove nadutosti i ukočenosti; njihove prosudbe izgledaju zaista velike i dojmljive za ljude, ali ne i za mene, ne mogu čestitati umirućoj Crkvi skoro truljenje; reci onima koji žele čuti ovako:

ukoliko ne snize svoj glas, nikad ne će čuti moj; snize li svoj glas, tada će početi slušati moj i tako vršiti moju volju; ja sam Jedan, a ipak svaki od njih načinio je svoga vlastitog Krista; ja sam Glava svoga Tijela, a ipak, sve što vidim njihove su glave, ne moja; reci im da spuste svoje glave, pa će vidjeti moju; reci im da se spuste, kako bi ih ja mogao podignuti k sebi;“

Opet je, u onoj istoj generalnoj audijenciji, 19. lipnja ove (2013.) godine, Papa Franjo rekao: „I kao i svako pravo tijelo, objasnio je, Crkva ima glavu - Isusa Krista, koji je vodi, hrani i podupire - pa ako se katolici čvrsto ne sjedine u Isusu, glavi, tada tijelo umire.

„Ostanimo sjedinjeni u Isusu“, rekao je Papa Franjo. „Pouzdajmo se u njega, usmjerimo svoj život u skladu s njegovim Evanđeljem, hranimo se dnevnom molitvom, slušajmo Riječ Božju, sudjelujmo u sakramentima.

Članovi Pravoslavne delegacije, koja je došla iz Carigrada, da se sastanu s papom Franjom na blagdan svetih Petra i Pavla, rekli su: „Jedinstvo nije luksuz, nego imperativ…“ Papa im je rekao: „Potraga za jedinstvom među kršćanima je hitna zadaća, hitnija više nego ikad, mi to ne možemo zanemariti. Naše svjedočenje zahtijeva da bi napokon mogli naviještati jednim glasom Dobru vijest Evanđelja i zajedno slaviti Božanska otajstva našeg novog života u Kristu.“

20. listopada 1990. Gospodin je rekao: „s vašim iskupljivanjima i žarkim molitvama ponuđenih mi s ljubavlju, možete promijeniti buduće nesreće, možete prigušiti plamsanje gnjeva moga Oca; Boga se može ublažiti s vašim molitvama; vi možete uresiti moju Crkvu; vi možete okupiti moj narod pod mojim Imenom da slave misu oko jednog oltara …“

Mnogo prije tih Papinih riječi, Isus je još 19. travnja 1988. rekao:

„Gle moje radosti kad se jednom svi okupite oko jednog oltara i za jednim oltarom svi me slavite; priznajući svoje pogrješke, kajući se zbog svoje pobune, misleći na moju ljubav koju njegujem prema vama i ljubeći jedni druge kao što vas ja ljubim; djeco, budite savršeni!“

A još je jače Isus zaviknuo 14. listopada 1991.:

„Sjedinite se! okupite se! zazivajte zajedno moje Ime! posvećujte moje tijelo i moju Krv zajedno! ne proganjajte Put! skrušite se i sagnite se da biste se mogli sjediniti i slaviti me; vi govorite o Duhu, ali ne djelujete u Duhu; govorite o Putu, ali prvi ga zastirete! - kako me malo poznajete ....

zazivate moje Ime, a opet, ubijate moju djecu između svetišta i oltara; zaista vam kažem, sve će vam to biti pribrojeno na Sudnjem danu; možete li se suočiti sa mnom i iskreno reći: “ja sam se pomirio sa svojom braćom”; možete li iskreno reći: “nisam se razdvajao od braće pod Tvojim Svetim Imenom; smatrao sam ih jednakima”; kad mi iznesete svoj slučaj, ja ću vam tada u lice reći: “odlazite, niste svoju braću smatrali jednakima; svakodnevno ste mrcvarili moje Tijelo; gdje vam je vaš trijumf? dok sam ja gradio, vi ste rušili; dok sam ja skupljao, vi ste razbacivali; dok sam ja sjedinjavao, vi ste razdvajali!”

a ipak, čak i danas, ako mi dođete takvi kavi ste, ja vas mogu ozdraviti i preobraziti i vi ćete me slaviti;“

Ako mi ostajemo u tom grijehu podijeljenosti, kako onda možemo očekivati da će Tijelo Kristovo biti prepoznato u nama kad ga ostavljamo u tako žalosnom stanju? Ne budimo beživotna stvar ili grob zato što Riječi našeg Gospodina ne stavljamo u akciju. Budimo savršena slika Jedinstva i učinimo onako kako On kaže.

30. lipnja 1987. Gospodin je rekao: „Vassula, duboko u mome Tijelu zaboden mi je vrh koplja koji mi probada Srce. Tamo je uvijek; želim da se to koplje ukloni; proslavi moje Tijelo uspostavljajući mir, jedinstvo i ljubav.“

Takav metaforički način govora prilično je uobičajen u Isusovu jeziku. Međutim, prije ili poslije On bi mi objasnio značenje. Dao mi je razumjeti da oštrica koplja predstavlja našu podijeljenost. Ona je još uvijek duboko u Njegovu Srcu, što znači u srži Crkve. Zatim je Gospodin izrekao svoju želju, rekao je: „Želim da se to koplje ukloni…“ Prošlo je 26 godina od ove poruke, a koplje još uvijek stoji u Njegovu Srcu.

U prethodnoj poruci (od 14. studenoga 1991.) Isus je Rekao: „Ja sam vas ostavio s jednom Crkvom, ali jedva da sam otišao, jedva da sam okrenuo leđa, kako bih otišao k Ocu, vi ste sveli moju Kuću na pustoš! Srozali ste je do zemlje! A moje stado luta lijevo i desno. Pa koliko još dugo moram piti čašu vaše razdvojenosti? Čašu muke i pustoši!“

Međutim, bez obzira koliko se Crkva mučila da postigne Jedinstvo, sve dok blagdan Uskrsa ne bude objedinjen i zajedno proslavljan, naša podijeljenost ostaje i ne će biti napretka, jer Krist Gospodin već godinama traži od svojih pastira da objedine datume Uskrsa obećavajući nam da ako se ovo učini, On će učiniti ostalo da bi nas sve sjedinio u različitosti.

„Ja sam uzeo vaše grijehe na sebe, pomirio sam vas s Ocem i svoj život položio za vas; pa što bih još mogao učiniti, a da nisam već učinio?“ (20. siječnja 1992.) „A sada upućujem posebni apel svima onima koji su pod mojim Imenom i rade na sjedinjenju i miru; pozivam vas da mi dođete poput djeteta, da se suočite sa mnom, i da mi odgovorite na ova pitanja: braćo, jeste li učinili što je u vašoj moći da očuvate jedinstvo moga Tijela?“ (10. ožujka 1990.)

Hoću li ja, brate, još jednom prolaziti kroz bol kroz koju prolazim iz godine u godinu? Ili ćete mi dati odmora ovaj put? moram li i opet piti čašu vaše razdvojenosti? Ili ćete dati odmora mome Tijelu i za moju ljubav sjediniti blagdan Uskrsa? U sjedinjenju Uskrsa, olakšat ćete mi bol, brate, i radovat ćete se u meni i ja u vama; a ja ću obnoviti vid u mnogih.“ (14. listopada 1991.)

Jednoga dana (27. listopada 1987.) kad sam Gospodinu rekla kako je točno da smo mi pod njegovim autoritetom, ali, sve je organizirano i postoji sustav pripadanja jednoj od kršćanskih zajednica, On mi je rekao:

„Svi ste vi jednaki u mojim očima, ja nikad nisam želio da se moje Tijelo podijeli, vi ste ti koji ste me raščlanili! Vi ste odlučili o mojemu Tijelu! Vi ste me osakatili.

Ja sam nastavila i rekla mu: „Gospodine ne želim se prepirati, ali zar ja ne mogu reći da sam pravoslavka? Ja sam pravoslavka.

On je podignuo glas i uzviknuo:

Pravoslavni! Katolici! Protestanti! Svi vi pripadate meni! Vi ste svi jedno u mojim očima! Ja ne pravim nikakvu razliku.

Sigurno možemo reći da mnogi nisu uzeli ozbiljno ove Kristove riječi … Kako nevjeran i pokvaren čovjek može biti! Unatoč Evanđelju koje nas poziva da budemo sjedinjeni, unatoč poticanju Duha, naša podijeljenost ostaje.

S obzirom na to da mi ostajemo podijeljeni, priznajmo da se naša ljudska priroda stalno upletala u Božje planove, naš ego, naša nepopustljivost, ista kao što je bila faraonova, i naša oholost ili naš strah, sve je to postalo čvrsta debela željezna šipka koja ignorira uzdisanje Duha Svetoga koji od nas traži da se sagnemo u poniznosti i ljubavi da bi se sjedinili. Mi smo se svatko za sebe ogradili u našem vlastitom kraljevstvu.

Ljubav nedostaje. Isus kaže. Ova podijeljenost usmjerena je protiv Krista. Bez obzira koliko bi netko od nas želio izgledati vjerodostojan i pravedan u očima svijeta, i bez obzira koliko Zdravomarija ili posveta ili Kyrie eleison bi učinili, naše opiranje da Kristovu volju stavimo u akciju, ispred svoje volje i sjedinimo se oko jednog oltara, je znak straha i neposlušnosti. Sve dok se naša srce ne zapale ljubavlju za Kristom i s vatrom Duha Svetoga, mi ćemo ostati raspršene suhe kosti iz Ezekijelova viđenja. Jedinstvo će doći samo onda kad svi mi počnemo iskreno ljubiti Isusa Krista.

Ova sterilnost i neaktivnost koja zadržava jedinstvo ide protiv onoga što je Isus molio Oca u svojoj molitve kad je rekao: „Da oni budu jedno u nama, kao što si Ti u meni i ja u Tebi, tako da svijet može vjerovati da si me Ti poslao.“ (Iv 17, 21) A još više kad mi ništa ne činimo da bismo doveli do jedinstva u Crkvi, nego ostajemo šutljivi poput grobova na velikom groblju.

Molimo za vođe svake Crkve da okupe sve članove Mističnog Tijela Kristova i uz pomoć Duha Svetoga čitaju znakove vremena koji nas pozivaju na jedinstvo oko jednog oltara dijeleći jedan Kalež i jedan Kruh i zajednički naviještamo jednim glasom da je jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, koji djeluje po svima i u svima stanuje. (Ef 4, 6)