VASSULINO IZVJEŠTE-Sveta Zemlja 2000.

"POZIV BOŽANSKOG ZARUČNIKA NA POMIRENJE I SJEDINJENJE"

VASSULINO IZVJEŠĆE O MEĐUNARODNOM SKUPU I HODOČAŠĆU TLIG U SVETU ZEMLJU OD 14. DO 26. OŽUJKA 2000.

Zahvaljujem Bogu jer je dobar i Njegova je ljubav vječna. Dan i noć zahvaljujem Bogu podsjećajući sebe na to kako me je po svojoj milosti podignuo i povjerio mi svoju poruku Pravi život u Bogu, dajući mi punu odgovornost o njezinu sadržaju.

Bog je dao hrabrost Jonathanu Kosoyu da ponovno organizira međunarodno okupljanje sudionika Pravog života u Bogu na ekumenski skup u Svetoj zemlji započevši u Betlehemu. Mnogi članovi pritekli su mu u pomoć. Rekla bih poput svetog Pavla: "Ne tražimo da ugodimo ljudima, nego Bogu!" Znamo koliko naš Gospodin kroz svoje poruke traži molitve da bi se Crkva izmirila i sjedinila. Ali se pomirenje tu ne zaustavlja. Mi molimo za pomirenje s Bogom! A to znači da oni koji su se pobunili protiv Boga dođu do mira s Bogom, za pomirenje razdvojenih obitelji, pomirenje među zemljama koje su u ratu i tako dalje.

Mi nismo planirali biti u Svetoj zemlji istodobno sa Svetim ocem, ali se naš program podudario s programom Svetog oca. Zapravo mi smo imali program prije nego smo uopće čuli za odluku Svetog oca. Jednom mi je Bog rekao da u njegovu rječniku ne postoji riječ 'sreća', zato vjerujem da je naš Nebeski Otac želio da i mi budemo tamo u isto vrijeme. Tom je prigodom naša obitelj Pravog života u Bogu u Svetoj zemlji uspjela obiti specijalne ulaznice kako bi naši svećenici mogli sudjelovati u misnom slavlju sa Svetim ocem na Brdu blaženstava 24. ožujka 2000. Zbog toga su bili jako veseli, a mi smo hvalili Gospodina što nam je dao još jedan dar.

Ja sam stigla u Svetu zemlju dva dana prije ostalih, da bih se u Beit Sahouru (Shepherd's Field – Pastirskom polju) susrela s gradonačelnikom gospodinom Hanna Al Atrash. Bili smo pozvani na ručak pod velikim šatorom, zapravo to je restoran koji nam je davao osjećaj da živimo u Isusovo vrijeme. Razgovarali smo mnogo o porukama i poslanju koje mi je Gospodin dao.

Ovaj smo put u Svetoj zemlji imali više od 400 osoba iz više od 50 zemalja. Bilo je više od 60 svećenika iz raznih zemalja, a još nam se pridružilo i nekoliko iz Svete zemlje. Imali smo čast da su nam se pridružili njihove ekselencije mons. Luigi Accogli i mons. Emmanuel Milingo, obojica iz Rima, koji su za vrijeme našega boravka u Betlehemu posjetili katoličkog poglavara i izvijestili o našim aktivnostima. S nama je bio i mons. Julio Teran Dutari, pomoćni biskup Ecuadora, mons. Jaume Gonzalez-Agapito iz Barcelone i mons. Julio Urrego Montoya iz Venezuele. Obradovalo nas je i to što je s nama bio biskup Zakarian iz Armenske crkve iz Lyona. Milošću Božjom imali smo svećenike i pastore iz jedanaest crkvenih denominacija. To su Rimokatolička crkva, Grčka, Ruska, Bugarska, Armenska pravoslavna crkva, Sirijska crkva, Koptska crkva, Luteranska crkva, Anglikanska crkva, Baptistička crkva i Crkva sv. Tome.

Prvi dan hodočašća, 15. svibnja 2000. počeo je prilično rano svečanom procesijom svih svećenika i pomoćnika iz svih crkava. Kraljevski Kyrie eleison pratio je procesiju. Svaki od spomenutih nam se predstavio navodeći i zemlju iz koje dolazi. Poslije sam predstavila i ostale sudionike pojedinačno iz svake zemlje, i tada su ustajali mašući malom zastavicom svoje zemlje. Atmosfera je bila puna radosti i veselja.

Naša misa kojom je otvoren skup slavljena je u rimokatoličkoj crkvi Isusova rođenja u Betlehemu, a meni je određeno da u procesiji naših svećenika nosim Dijete Isusa i položim ga ispred oltara. Već sam shvatila da me Isus razmazio, jer se to Dijete Isus nosi svake godine u velikoj proslavi Badnjaka, na polnoćki i svatko ga vidi na TV u Euro-vijestima.

Na odlasku srela sam grčkog pravoslavnog svećenika, o. Spyridona, koji me ljubazno uzeo za ruku i poveo u razgledanje pravoslavne crkve Isusova rođenja. Poslije nam se on pridružio na večeri i upoznao s porukama Pravog života u Bogu. Sa zadovoljstvom je uzeo knjigu i razgovarao s nekima od naših svećenika.

Program je uključivao pohod svetim mjestima i dva dana za simpozij u Betlehemu. Prvi dan simpozija, 19. ožujka 2000. počeo je također svečanom procesijom svih svećenika i ministranata iz svih crkava koji su došli, uz veličanstvene zvuke napjeva Kyrie eleison. Polusatni govori na simpoziju bili su raznovrsni, vrlo sadržajni, jer su sudionici bili iz raznih crkava. To je podiglo našu nadu za jedinstvom. Vidjeli smo koliko svatko od njih u svojem govoru osjeća žeđu za sjedinjenjem i pomirenjem.

U svojim govorima izabrala sam tri teme.

Prva: Plemenitost Križa.
Druga: Svi smo pozvani da budemo bogovi po sudioništvu.
Treća: Jedinstvo, budimo jedno u Božanskom Trojstvu.

Zamolila sam Gospodina Isusa da mi pomogne napisati ih. Koliko sebe poznajem, ne znam kako napisati ni dvije riječi bez Njegove Božanske pomoći. I tako sam se našla kako pišem ove teme bez ikakve poteškoće. Čak kad sam u jednom trenutku tražila pravu riječ, riječ mi je bila dana glasno. Kako je to bila riječ koju nikad nisam upotrijebila morala sam poslije pogledati u rječnik. I dakako, nije mogla biti prikladnija!

Drugog dana simpozija stigla su još četiri nova sudionika, mons. Julio Teran Dutari iz Ecuadora i mons. Jaume Gonzalez-Agapito iz Španjolske, zajedno s o. Salvadorom, novo zaređenim svećenikom. Na kraju, ali ne i posljednji, došao je pravoslavni arhimandrit iz New Yorka, o. Eugene Pappas.

Tog popodneva o. Eugene nam se posljednji obratio. Sjedila sam u svojemu uglu mirno promatrajući. Razmišljala sam o tome kako nam je Bog napokon poslao grčkog pravoslavnog arhimandrita koji želi, kao i svi mi ovdje okupljeni, pomirenje i sjedinjenje, iskreno.

A on nam je tu, ispred mene, govorio ono što nam Isus govori već godinama o sjedinjenju, skoro navodi poglavlja iz Pravog života u Bogu a da ih nikad nije pročitao. Duh Sveti mu je stavio u usta iste riječi. S gorljivošću i bez straha otvorio je svoje srce svim crkvama koje su tu bile i vidjela sam im na licima da su bili pogođeni onime što su čuli od tog grčkog pravoslavnog arhimandrita. Svaka riječ koju je izgovorio bila je kao jutarnja rosa koja nas je osvježavala. Čovjek je mogao osjetiti dašak Duha Svetoga u tom mnoštvu. On je davao svoje srce ljudima.

Odmah nakon njegova govora zbor je zapjevao orijentalnu pjesmu, a mnoštvo još zapaljeno riječima oca Eugena, požurilo je k njemu da ga zagrli. Svećenici iz svih crkava i ostali, pohitali su k njemu poput djece koja se tiska oko oca. O. Eugena su grlili s lijeva i desna! Svi smo se veselili i zaplesali kao što se sigurno Nebo moralo radovati i plesati. Bili smo jedno! Slava Bogu koji poznaje svoj narod i daje im svježi povjetarac Duha Svetoga.

Od tog časa znamo kakvu će svečanost imati Nebo na Dan sjedinjenja… Bog nam je u svojem milosrđu dao milost da taj put u Svetoj zemlji osjetimo pred okus onoga kakvo će biti jedinstvo kad crkve odluče postati opet kao malo dijete. O. Eugen je pripravio dugačak pisani govor, ali je u posljednjem trenutku odustao, kad se suočio s mnoštvom, odlučio je staviti hrpu papira na stranu i govoriti izravno snagom i dosjetljivošću.

To je bio početak lijepih iznenađenja koje je Gospodin skrivao u rukavu za našu skupinu!

Bog nije prestao izlijevati svoje milosti na našu skupinu Pravog života u Bogu. Sve je isplanirao i predvidio. Okusili smo snagu Njegova Duha, jer nitko ne može objasniti tako golemu otvorenost s grčko-pravoslavne strane u Svetoj zemlji! Jer je 17. ožujka 2000. arhimandrit o. Theodosios Hanna iz crkve svetog Jakova u Svetom grobu dobio specijalno dopuštenje od grčko-pravoslavnog patrijarha da nam 'otvore' vrata i sve nas pozovu na liturgiju s prethodno blagoslovljenim darovima (Svetu pričest), i da svatko od nas može primiti svetu pričest.

Nakon liturgije o. Hanna je došao da se pozdravi sa mnom i da se slikamo. On je otprilike Isusovih godina. Zatim me je pozvao u svoju kuću te sam morala odrediti datum. Kakva svečanost!

Isto se dogodilo i 22. ožujka 2000. na brdu Tabor gdje nam je svima, bez izuzetka, bilo dopušteno primiti svetu pričest u grčko-pravoslavnoj crkvi Preobraženja. O. Eugen je slavio liturgiju. Tri pravoslavna svećenika dijelila su svetu pričest – jedan bugarski i dvojica iz ruske crkve.

Telefonirala sam ocu Hanni i dogovorila posjet za sutradan uveče. Tako sam se te večeri našla kako s dvoje prijatelja idem u privatni dio dvora grčko-pravoslavnog patrijarhata ka kući oca Hanne. Sve je izgledalo poput sna. Ja sam navikla samo na progon. Da, progon je moj kruh svagdanji od dana kad mi je Bog došao govoriti. A sada sam ja pozvana….

Došla sam, a otac Hanna je želio čuti kako je to sve počelo. Ja sam mu svjedočila. Potom sam govorila o jedinstvu koje Krist toliko želi da ga ostvarimo. A on je rekao da i on žarko želi pomirenje i sjedinjenje. Rekao je da me poznaje već dvije godine i koliko je želio da se susretnemo. Zatim je rekao: 'Računajte na mene kao na člana svoje skupine!' I pero me je moglo oboriti kad sam to čula! Zatim je ustao da mi pokaže ostale dijelove dvora i našla sam se na terasi s koje se vidi ulaz i dvorište Svetog groba.

Kakav dar od Isusa! Ne zaslužujem toliko, a eto On me razmazio i nastavlja me nezasluženo maziti. Dok sam gledala zvijezde čula sam kako me o. Hanna zove preko terase. Tamo je bila malena kapelica. Ušli smo i pomolili se. Zatim mi je pokazao s lijeve strane kapelice mali prozor s kojeg se vidjela kupola Svetog groba. Pogledala sam na Isusovu ikonu i rekla mu ako me nastavi iznenađivati prouzročit će mi srčani udar. Isus je, bez bojazni da ću dobiti srčani udar, nastavio. O. Hanna me odveo u svoj ured i pitao putujem li često. Rekla sam da putujem. On je rekao: 'Mogu li vam se pridružiti i ponekad putovati?' Obećala sam poslati mu raspored ugovorenih putovanja, a on može odabrati. Nakon toga ustala sam da bih krenula, a on me zamolio za usluga. Zamolio je od svih nas da se pomolimo za njega. Molimo se za njega. Obećala sam to obznaniti našoj skupini, što sam i učinila.

Jedan od svećenika Patrijarhata, koji je čuo za ovo okupljanje, i bio pozvan da dođe, odbio je govoreći da se ja ne mogu smatrati njihovom članicom , jer nisam primila blagoslov Grčko-pravoslavne crkve. Mora da ga je Bog čuo, jer sam iz Patrijarhata iznenada bila pozvana da pohodim o. Alexiosa, koji se činio prilično otvorenim prema ovoj mojoj karizmi. Tamo sam otišla zajedno s o. Eugenom Pappasom i Niels Christianom Hvidtom, koji nas je predstavio. Prije ikakvog razgovora on nas je pozvao da uđemo u prostrani ured gdje je za stolom sjedio metropolit Vassilis. On je drugi čovjek, odmah iza jeruzalemskog Patrijarha. Opet, nisam mogla vjerovati da sam pozvana.

Metropolita je govorio savršenim engleskim jezikom i bio veoma srdačan. O. Eugen je objasnio razlog svojega boravka u Svetoj zemlji i tako se odmah pokrenuo razgovor o Papinu pohodu Svetoj zemlji. Zatim je mons. Vassilis rekao ocu Eugenu da ovaj raskol u Crkvi nije dobar za Crkvu i da je došlo vrijeme da se nešto učini kako bi se prekinula ta podjela, s čime se je o. Eugen potpuno suglasio. Nastavio je govoriti s humorom da 'glave' blokiraju jedinstvo i da je vrijeme da ih se ukloni i ostvari jedinstvo.

U sebi sam rekla: 'Hvaljen bio Gospodine!' Tako mi se objasnilo otvaranje ovih dviju liturgija…

Zatim je o. Elugen govorio o mojem poslanju i karizmi i završio pokazujući im album gdje su navedena sva moja putovanja i dao kratki bibliografski pregled. Rekla sam mu da me Krist šalje da kristijaniziram dekristijanizirano društvo. Sve je to on pogledao i ohrabrio me da nastavim svoj rad. Zatim mi se okrenuo, podignuo ruku i blagoslovio me. Tako sam primila blagoslov svoje Crkve. O. Alexios me zamolio da mu pošaljem sve knjige "Pravi život u Bogu" prevedene na grčki. Što sam i učinila.

Ne smijemo zaboraviti da mi je Papa već dao svoj blagoslov, a također da je blagoslovio knjige, broj deset na francuskom. Slava Bogu! Jednog jedinog čovjeka nismo susreli, a to je onaj koji se protivio u početku. Ali gle, dok smo hodali okolo i došli na mjesto gdje se još izvode radovi, skoro smo se sudarili s njim. Tako smo se i s njim susreli i imali prigodu nakratko govoriti s njim. Ponudila sam mu knjižicu Sedam darova Duha Svetoga! Neka Duh Sveti uradi ostalo!

Što bi još čovjek mogao tražiti? Na kraju su, 25. ožujka, svi predstavnici "Pravog života u Bogu" dali kratko izvješće o aktivnostima u svojoj zemlji i o molitvenim zajednicama i projektima Beth Myriam – Marijinoj kući. Projektima o otvaranju mjesta, stana ili kuće, gdje bi se siromašnim ljudima dao jedan topli obrok dnevno i ako je moguće jedna ili dvije prostorije za duhovne vježbe. Poželjna je i kapelica. Upravo se u Betlehemu adaptira velika kuća s 33 sobe. Na kuli je kip Gospe Palestinske s raširenim rukama. U Venezueli je također otvoreno jedno mjesto i u Bangladešu. Sprema se otvaranje tih Marijin kuća u Atlanti, SAD, Švicarskoj, Peru, Kolumbiji i Ekvadoru. I sve ih vode dobrovoljci uz pomoć donacija.

Drugi novi projekt je oca Richia, s Flilipina, o promicanju mladeži "Pravog života u Bogu". Mnogi mladi ljudi žele se pridružiti toj skupini i putovati iz mjesta u mjesto i susretati se s drugim mladima. Samo snagom Duha Svetoga takvo se što događa i širi, i zbog toga vjerujemo da je Bog na našoj strani.

Posljednjeg dana uveče održala sam govor o tome kako napreduje evangelizacija i zamolila sam da i Rimokatolička crkva učini ono što smo učinili mi pravoslavci koji smo im se pridružili. A to je da se više pouče o pravoslavlju kao što smo mi naučili o katoličanstvu. Da se nagnu k nama i našoj tradiciji kao što smo se mi nagnuli prema njima, naučivši njihove molitve i molimo ih zajedno s njima i učimo sve o njihovoj misi. Nitko od njih ne osjeća nikakvu razliku kod nas, čak oni koji nas ne znaju zabune se računajući nas za svoje. Mi smo toliko isprepleteni s njima, da čovjek ne osjeća nikakvu razliku.

Gospodin mi je dao u viđenju tri šipke, koje su predstavljale glavne crkve i rekao da će sjedinjenje biti učinjeno samo onda kad se glave tih triju šipaka nagnu jedna prema drugoj da bi se spojile. Zato, učinimo napor i budimo jedno. Budimo jedno u srcu!

Mons. Julio Teran Dutari posljednji je održao govor, zaključujući večer i hvaleći Gospodina koji nas je okupio sa sva četiri kraja svijeta, dajući nam pred okus Jedinstva.

Vassula