Fr VINCENT COSATTI
LJUBAV VIŠE NIJE LJUBAV AKO SE NE DIJELI
"Ljubav više nije ljubav ako se ne dijeli!" To je ono što bi Majka Terezija rekla da bi ukazala što je istinska ljubav, prava ljubav, ljubav onakva kakvoj nas je Isus učio i zapovjedio nam da živimo: „Novu zapovijed vam dajem: Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga." (Iv 13,34)
"Ljubav više nije ljubav ako se ne dijeli." Sama priroda ljubavi nalazi se, dakle, u zajedništvu koje se dijeli s drugima. Važno je davati i to davati maksimum onoga što je u nama. Tko ima pet talenata, tko dva, tko samo jedan. Nije važno koliko, kako je rekla Sveta Terezija od Djeteta Isusa, "Ljubiti je davati i davati sebe." Ako bi htjeli parafrazirati Gospodina, On bi nam rekao: "Daj sve što imaš, a ja ću učiniti ostalo." I čudo se ispunilo. Ne zanima nas gdje, kada i kako će Gospodin djelovati u srcu bližnjega. Neka nam je jedina briga dati sebe. Doista, nema li veće radosti u davanju nego li u primanju?
Upravo je ta briga za dijeljenjem motivirala Gospodina da nam ponudi djelo Pravi život u Bogu. On kaže Vassuli: "Izabrao sam tebe da dijeliš sve što imam." (PŽUB, 25. listopada 1988.) I svima nama također kaže: "Dao sam vam sve da bi se vaša duša uzdignula k meni i baštinila moje Kraljevstvo." (PŽUB, 2. listopada 1989.) "Kao čovjek koji poziva svoje prijatelje da dijele njegovu imovinu, i ja vas pozivam da dijelite moj imetak." (PŽUB, 19. prosinca 1990.) „Dođite! Dođite i uđite u moje Kraljevstvo i podijelite sa mnom sve što imam!“
Ako je dakle čistoća ljubavi nužnost davanja ljubavi kroz dar, a osobito dar sebe samoga, svega što posjedujemo, odsutnost ljubavi je grijeh. Sebično zadržavanje svega za sebe, poput onog lika iz evanđelja koji nema veće brige nego srušiti žitnice kako bi napravio veće, skupljati sve svoje usjeve i svu svoju robu, a zatim reći sebi: „Ah, koliko sam sretan, imam zaliha u spremištima koje će trajati nekoliko godina; tako da se mogu odmarati, jesti, piti i uživati u životu ...“ Ali jadni čovječe, Gospodin će mu odgovoriti, „kakvu sreću možeš imati od svih tih dobara ako još noćas zatražim natrag tvoju dušu?“ (Luka 12, 16-21)
To je dakle ishodište naše podjele. Bez dijeljenja jedinstvo nije moguće. Gospodin nam govori na vrlo jasan način: „Jedinstvo je dijeliti svetu pričest i vjerovati u moju stvarnu nazočnost u svetoj Euharistiji! Jedinstvo je, dijete moje, da jedni drugima dajete svoje bogatstvo! (PŽUB, 13. travnja 1991.)
Zašto nam je tako teško podijeliti tko smo i što imamo? Razlog tomu, reći ćete, leži u strahu od nepoznatog od drugih, zbog previše nagonskih pretpostavki ili sebičnosti, ljubomore, oholosti, itd. Svakako svega pomalo. Mislim da prilično klasičan način očitovanja ovih poteškoća dijeljenja leži u pretpostavki vjerovanja da smo mi jedini nositelji istine. To znači vidjeti i shvatiti drugoga u našoj slici i sličnosti. "Ogledalce, moje prekrasno ogledalce, reci mi tko je najljepši?" Sve je u našoj glavi. Nekako smo skloni gledati stvari na nezdrav i jednostran način.
Da bi ilustrirali ovu stvarnost, oci pustinjaci daju nam malu priču o dvojici redovnika koji su se jako voljeli, služili jedan drugome, davali jedan drugome ono što su posjedovali s puno bratske ljubavi i radosti. A onda, jednog lijepog dana, dok su sjedili jedan pored drugoga, sletjela je mala ptica točno ispred njih. Počeli su raspravljati o njoj. Jedan od njih smatrao je da je to vrabac, a drugi da je možda češljugar. Postupno, polako, ali sigurno, ova rasprava - je li to vrabac ili češljugar - vodila ih u svađu i borbu dok nije došlo do tučnjave.
Čovjek je kadar služiti bližnjega, često mu pomagati, ali samo dotle dok se od njega ne traži da se odrekne svojih vlastitih ideja, njegova načina gledanja na neki aspekt stvarnosti. Čovjek se osjeća gotovo uvrijeđenim kad se netko usprotivi njegovoj osobnoj ideji. Uhvaćen tada u ravnodušnost i odbijanje drugoga, često završava prekidom međuljudskih odnosa i nedostatkom zanimanja za različitost drugog. Ne zanima me u čemu se razlikuje od mene.
Međutim, ne možemo kroz intelektualno i racionalno rasuđivanje uvjeriti druge u Istinu koja obitava u nama, već će to ovisiti o našoj sposobnosti da svjedočimo o daru sebe samoga. Gospodin je rekao: "Reci onima koje je moje Srce odabralo da ih ja nikada neću iznevjeriti! Zaručnik će opskrbiti njihove potrebe! Neka svatko u njima vidi istinskog svjedoka! Neka svatko zna da je u njima istina u načinu na koji sve to dijele!“ (PŽUB, 17. rujna 1992.)
Dodajem završni aspekt koji opisuje i samu bît Božanske ljubavi. To je milost. Gospodin kaže: „Ljubite jedni druge, budite miroljubivi jedni s drugima, oprostite kao što ja vama opraštam vaše grijehe, na zlo uzvratite ljubavlju, budite dobri! Budite savršeni!" (PŽUB 14. srpnja 1988.) a onda opet: O, ljubljene duše, čujte moj zov odozgo: “Ispunite svoja srca mojom Božanskom ljubavlju! Ispunite svoja srca i učite opraštati jedni drugima, ne sudite jedni druge! Opraštajući jedni drugima počet ćete uzlaziti na stazu Jedinstva! Ne osuđujući svoga bližnjega, zvat ćete se zaista mojima!“ (PŽUB 20. veljače 1989.)
Čuli ste zov odozgo koji „ispunjava naša srca“! Zaista, sve naše riječi imat će efekta, ako Božanska Ljubav, kao što apostol Pavao kaže, “bude izlivena u našim srcima po Duhu Svetomu koji nam je dan!“ (Rim 5, 5). Jer nam to Gospodin, koji nas stalno podsjeća na svoju Riječ, potvrđuje: „Ovih te dana s veseljem poučavam kako svi moji sinovi i kćeri mogu postati bogovi po sudioništvu, ako mi dopuste da ulijem u njih svoju Božansku ljubav. Želim povećati svoju vladavinu u njima i da ih posjedujem, kao što želim da i oni posjeduju mene!“ (PŽUB, 30. lipnja 1999.)
Fr Vincent Cosatti