TLIG HODOČAŠĆE U RIM - rujan 2011. izvješće s hodočašća

Prošlo je već četrnaest godina kako je održano hodočašće „True Life in God“ na Rodos i Patmos, otok na kojem je sveti Ivan proveo ostatak svojega života i primio knjigu Otkrivenja (Apokalipse).

Patmos je jedno od najsvetijih pravoslavnih mjesta. Od tada smo putovali u Jeruzalem, a potom u Egipat gdje smo išli stopama Svete Obitelji u vrijeme njihova progonstva. Posljednjih godina posjetili smo mjesta u Libanonu, Jordanu i Siriji te posjetili druga mjesta gdje je sveti Pavao svjedočio, kao što je Turska i Grčka. Napokon, naš nas je Gospodin poslao u vječni grad Rim, sjedište Rimokatoličke crkve, utemeljenoj na krvi mnogih ranokršćanskih mučenika.

Papa Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici „Ut unum sint“ iz 1995. rekao: „Po Božjoj providnosti Petar slijedeći Isusa, završava svoje putovanje u Rimu, i u Rimu daje svoj najveći dokaz ljubavi i vjernosti. Poput Pavla, apostola pogana, i on daje svoje vrhunsko svjedočenje u Rimu. Na taj je način Crkva u Rimu postala Crkva Petra i Pavla.“

Oni koji sudjeluju na hodočašću zapravo samo predstavljaju sve one koji su dirnuti ili pozvani po porukama True Life in God. Na prvom hodočašću 1997. bilo je oko 80 predstavnika iz raznih crkvenih denominacija, predstavljajući neke od zemalja u kojima je Vassula već bila i govorila. Oni su se okupili u ime pomirenja, mira i jedinstva. Od tada hodočašća su rasla u broju hodočasnika. Ovaj put ih je gotovo 800 došlo u Rim iz 60-tak zemalja i 15 kršćanskih denominacija. Među tih 800 hodočasnika bilo je 95 klerika koje je Duh Sveti nadahnuo da sudjeluju, od kojih su mnogi nadbiskupi i biskupi, te su se okupili i iskusili jedinstvo u različitosti.

Na ovom hodočašću bili smo blagoslovljeni sudjelovanjem kardinala Telesphore-a Toppo-a, velikog podupiratelja ovih poruka, Vassulina poslanja i jedinstva kršćana. Moramo spomenuti i mons. Rene Laurentina, svjetski poznatog mariologa i teologa, sada u svojim devedesetim godinama, gotovo slijepog, ali koji nikad ne propušta ni jedno od naših hodočašća. On je od početka branio Vassulu, čak toliko da je napisao knjigu o Vassuli pod naslovom: „Kad Bog daje znak!“ Po prvi put je fra Petar Ljubičić iz Hrvatske nazočio našem hodočašću. On je onaj svećenik koji će svijetu objaviti Međugorske tajne tri dana prije samog događanja. Fra Petar je velikodušno dao svoje svjedočenje o snazi poruka Pravog života u Bogu u videu koji se može vidjeti na internetu.

Vassulino poslanje proširilo se ne samo na kršćansko jedinstvo, nego i na međuvjerski dijalog, jer Bog govori svim svojim stvorenjima. Sada je već devet godina kako na našim hodočašćima prisustvuju međuvjerski prestavnici iz Bangladeša. Veleč. Mahatero Suddhananda, budist, kao i muslimanski imam te dvojica hinduista vjerno sudjeluju na našim hodočašćima, promičući mir i sklad u svojim govorima.

Unatoč progonima koje je True Life in God neizbježno iskusio i dalje nastavlja prolaziti kroz ista iskustva, glas Kristov kojim poziva svoj narod na obraćenje i sjedinjenje, ne može biti ušutkan. Plima istine nastavlja okupljati moment sile, jer bitka za duše bijesni sve jače i ta mreža koju Krist baca u naša vremena mora potegnuti svoj ulov. Isus je 25. rujna 1997. rekao: 'mnoštvo će naroda doći da nas upoznaju u intimnom jedinstvu'. Sada su tisuće ljudi diljem svijeta nadahnute ovim porukama. Činjenica da se naše zajednice True Life in God umnožavaju svaki put kad se čitatelji ovih poruka okupljaju na našim hodočašćima, dokaz je da je Duh Gospodinov nazočan, da okuplja svoj narod.

Ne samo da se broj hodočasnika brojčano povećavao, nego se povećavala i zrelost ljubavi među zajednicama. Budući da čitamo poruke i dopuštamo si biti obraćeni, mi ulazimo u intimnost jedinstva s Kristom koja može biti iskazana jedino u ljubavi jednih prema drugima. Jedan pravoslavni svećenik, koji je bio teško proganjan zbog svoje podrške Vassulinom poslanju, rekao je s radošću: „Ovo je moja obitelj. Ja ovo osjećam kao svoju pravu obitelj.“ Mi smo postali svjesni što jedinstvo s Kristom znači. Mi smo obitelj koja nadmašuje kulturu, denominaciju, rasu, status i sva područja koja dopuštaju ljudima da se razlikuju i siju podjelu. Da bi se mogli okupiti u Rimu mnogi su ljudi morali učiniti mnoge žrtve.

Prošlih nekoliko godina bivalo je sve teže dobiti vize za zapadnu Europu ako dolazite iz Afrike, Azije ili nekih drugih zemalja. To je zahtijevalo veliku upornost i postojanost. Jedan je afrički svećenik rekao da je morao putovati 400 km do veleposlanstva. A onda opet istu razdaljinu natrag. Ukupno je morao proći tri puta tu razdaljinu prije no što je napokon dobio vizu. Svoju zahvalnost za financijsku pomoć iskazao je obiteljiTrue Life in God ovim riječima: „Pišem vam u suzama radosnicama i zadivljen Božjom neizmjernom ljubavlju prema meni i mojoj obitelji! Za ovu mogućnost sudjelovanja na Osmom ekumenskom hodočašću u Italiju, u Rim, hvalim Boga za Njegovu beskrajnu skrb i za vaša velika gostoljubiva srca . Moja obitelj, biskup i svi župljani iskazuju svoju najsrdačniju zahvalnost za vašu veliku potporu. To je naša obitelj True Life in God koja pomaže naše svećenike i sve one koji dolaze iz siromašnih zemalja.

Naše je duhovno putovanje počelo 4. rujna sa slavljenjem svete mise, koju je predvodio njegova eminencija kardinal Telesphore Toppo. Svi su hodočasnici sudjelovali u duhu pobožnosti i jedinstva i bili sretni što su mogli opet dijeliti „Kruh zajedništva“. Poslije svete mise njegova eminencija mons. Toppo, pozdravio je našu skupinu i iskazao pohvalu za naše okupljanje: kleru i laicim iz raznih denominacija okupljenih u Ime našega Gospodina da naviještaju i žive kršćansko jedinstvo. Kao znak zahvalnosti njegovoj eminenciji što nastavlja podupirati True Life in God Vassula mu je u ime True Life in God predala prekrasnu ručne izrade ikonu Isusa Pantokratora. Kardinal Toppo nam je svima zahvalio za ovaj prekrasni dar.

Poslije mise pošli smo na Trg svetog Petra na Angelus, a poslije smo posjetili Tri Fontane, mjesto mučeništva svetog Pavla. Zatim smo pohodili La Madonna della Rivelazione (Gospa od Otkrivenja) i prekrasnu baziliku Svetog Pavla izvan zidina.

Popodne istog dana bila je procesija čitavog klera nazočnog na ovom hodočašću, nakon toga se svatko od njih predstavio. Kad čovjek promatra tu procesiju svih tih raznih crkvenih denominacija, gdje je svaki svećenik odjeven u svoju službenu odoru, čovjek ne može ostati nedirnut. To pokazuje bogatstvo Crkve Kristove u svoj njezinoj svečanoj odjeći, sjaju i različitostima.

Idućeg dana, 5. rujna, krenuli smo u Lanciano, u pohod veoma posebnom mjestu, mjestu euharistijskog čuda iz 14. stoljeća. To je čudo koje su znanstvenici ispitivali i koje je uvršteno u Unescovu baštinu. To je moćan svjedok svakomu tko sumnja u nazočnost Kristovu u Euharistiji. Tu su i tijelo i Krv sačuvani stoljećima. Tijelo koje je u dehidriranom obliku, živi mišić srca, a za pet kuglica krvi zabilježeno je da su iste težine bez obzira da li je jedna kuglica ili su više njih zajedno. Euharistija je dakako centralna poruka True Life in God, jer nas Isus poziva da je slavimo oko jednog stola. Našu misu slavio je u glavnoj crkvi u Lancianu kardinal Telesphore Toppo, a koncelebrirali su nadbiskup Concessao i biskup Felix Toppo. Veoma toplu dobrodošlicu izrekao nam je lokalni biskup, veoma impresioniran, rekao je da je primio mnogo hodočasnika tijekom godina, ali ovo je bila daleko najveća skupina koju je on ikd vidio. To je dakako bilo zabilježeno u lokalnim novinama i na televiziji. Nakon mise gradonačelnik Lanciana, Mario Pupillo, toplo je pozdravio Vassulu i kardinala Toppoa, a onda otpratio njegovu eminenciju u San Giovani in Venere u razgledanje.

6. rujna naše je putovanje započelo opet blagoslovom svete liturgije, armenske božanske liturgije, koju je slavio nadbiskup Mouradian iz Argentine, zajedno s nekoliko nadbiskupa i biskupa iz Armenske Crkve.

Nakon svete liturgije otišli smo pohoditi Via Appia i katakombe. Dok su katakombe slikovito opisivale život ranih kršćana, one su također za nas bile i inspiracija, jer su katakombe sačuvale grobove prvih mučenika, svjedoka čiste i postojane vjere.

Poslije podne posjetili smo „Santa Scala“; stepenice koje su vodile u pretorij Poncija Pilata u Jeruzalemu, kojima je Isus Krist hodao tijekom suda. Hodočasnici su se penjali tim stubama u tišini, veliki dio njih na koljenima, moleći se i razmišljajući kako je naš Gospodin išao njima. Posjetili smo i baziliku di Santa Croce u Gerusalemme, koja je bila izgrađena kao dio carske palače carice svete Helene, a onda smo pohodili kapelicu svetih relikvija, gdje smo vidjeli veliki komad križa Dobrog razbojnika, kost kažiprsta za koji je rečeno da je nepokvarljivi prst svetog Tome kojeg je postavio u rane Uskrslog Krista, dva trna iz trnove krune, tri dijela od Pravog križa i jedan čavao koji je korišten u raspinjanju. Također je na displeu bio „Titulus Crucis“, natpis koji je bio stavljen na vrh Pravog križa tj. Isusova Križa. Kakav blagoslov i povlastica vidjeti taj 'dragocjeni nakit' koji je naš Gospodin koristio za naše spasenje.

U kasno popodne imali smo naš prvi sastanak True Life in God o jedinstvu kršćana. Vassula je zamolila nadbiskupa Concessao-a da nam pročita svoje pismo koje joj je pisao još 2009. U tom pismu on je opisao svoja razmišljanja i osjećaje nakon kontemplacije o pitanju koje je Vassula postavila na našem posljednjem hodočašću u Grčkoj, kad je Vassula upitala katolike: „Što bi Pravoslavna crkva i druge crkve mogle učiniti tako da katolici mogu reći vi ste sada u punom zajedništvu s nama i zato bi se prepreka podijeljenosti mogla ukinuti?“ U to vrijeme nitko zaista nije mogao dati pravi odgovor; nadbiskup Concesso joj je poslije odgovorio i tako je to njegovo pismo pročitano svima nama. Evo nekih glavnih točaka:

· Jedinstvo kršćana mora se provesti zato što je Isus molio za to. Da on nije bio nadahnut Duhom Svetim ili da to nije bila Očeva volja on ne bi molio za to.

· Jedinstvo kršćana je Božje djelo i on će to ostvariti. Mi smo samo instrumenti u njegovim rukama.

· Mi ne možemo procijeniti vrijeme ostvarenja njegova plana. On će to učiniti u svoje vrijeme i na način na koji on to hoće. Tko zna, može doći kao iznenađenje, kao što se to toliko često događa u povijesti, možda i uskoro, pred našim vlastitim očima.

· Mi se moramo moliti kao da sve zavisi o Bogu, a raditi kao da sve zavisi o nama. (Mislim da je to savjet koji je sveti Ignacije dao Isusovcima).

Mnogi svećenici, nadahnuti pismom nadbiskupa Concessaoa podijelili su svoju zabrinutost i jaku želju za jedinstvom.

Naš je dan završio molitvom za ozdravljenje koju je vodio otac Teofilo Rodrigues, koji je došao čak iz Paname, da bi s nama bio samo dva dana. Bila je to zaista čast imati ga s nama.

Idućeg dana, 7. rujna, nakon doručka, u duhu velikog raspoloženja, pošli smo na Opću papinu aducijenciju. Svi smo se tomu radovali. Međutim na naše iznenađenje naša grupa nije bila najavljena, premda je nas bilo gotovo 800 ljudi. Druge grupe, čak i one sa šest osoba, bile su spomenute! Svi smo bili ovime jako razočarani, jer mi, kao kršćani i veoma zauzeti u radu za Jedinstvom kršćana, ignorirani smo.

Veleč. John Twisleton govoreći o ovom našem iskustvu, rekao je: „Istinska prava duhovna namjera očita je, počevši od Vassule pa dalje, u poniznom prihvaćanju da smo ignorirani od strane ljudi iz protokola na Trgu svetog Petra prošle srijede, unatoč velikom broju naše grupe. Ljudi iz TLIG tj. PŽUB ne troše uzalud svoju žalost nego je prikazuju Bogu, to je sjajni podsjetnik svima nama. Neka ova žrtva pomogne napredovanju djela kardinala Kocha i njegovom ekumenskom uredu.“

Unatoč razočaranju mi nismo izgubili dobar duh i nadu. Popodne smo imali Etiopsku misu koja je bila tako uzdižuća. Misu je slavio biskup Markos Gebre Medhin. Pjesme, pohvale Bogu i ples, izveli su Etiopljani, hodočasnici, i pružili nam osjećaj radosti. Božanska liturgija bila je ispunjena pohvalama i molbama Bogu. Čovjek bi se mogao zapitati: „Kakva je svrha imati razne crkve da bi slavile svoju misu?“ Cilj je da svatko nauči da sve crkve pripadaju jednom Bogu i jednom Tijelu; i da je Krist glava Tijela. Duh Sveti nas vodi da živimo i prakticiramo jedinstvo koje je nam je Krist ostavio od svojega vremena kad je bio na zemlji i za koje se on molio svome Ocu; da budemo jedno kao što je on jedno s Ocem. To odražava također jedinstvo o kojemu Crkve govore u svom dijalogu: Jedinstvo u različitosti, pokazuje bogastvo svake Crkve.

Naš je dan završio našim uobičajenim TLIG susretom o važnosti Jedinstva kršćana. Susret je otvorio nizozemski biskup Joseph Punt sa svojim govorom. On je biskup u Haarlemu-Amsterdam. Njegov je govor bio tako inspirativan da nas je nagnano da obnovimo i dublje se posvetimo našem radu za jedinstvo kršćana. On je rekao: „Podijeljenost između kršćana uvijek je bio grijeh, duboka rana u Srcu našega Gospodina. U naša vremena ona je postala prijetnja za opstanak samog kršćanstva i čovječanstva u cjelini. Mi se moramo sjediniti odmah! Sjedinjenje datuma Uskrsa bio bi čudesan prvi korak koji bi veoma obradovao Srce našega Gospodina“. U slavljenju dva datuma Uskrsa 'crkve daju podijeljeno svjedočenje tom velikom misteriju te tako to postaje kompromis vjerodostojnosti i djelotvornosti objavljivanja Evanđelja u svijetu.'

Govor biskupa Punta je zaista bilo veliko nadahnuće sudionicima. U svom govoru poslije njega, o. Damian Weber govorio je o važnosti jedinstva i veoma nas ohrabrivao da nastavio dalje, jer Bog je s nama na ovom skupu. Rekao je da se nikad ne smijemo bojati progona, nego da nastavimo postojano na tom putu Jedinstva kao što to činimo.

Bilo je još svećenika iz raznih denominacija, kao na pr. biskup Markos Gebre Medhin, o. Petros Berga i Aba Mesafint među ostalima koji ne samo da su iskazali svoj entuzijazam za jedinstvo kršćana, nego i svoju želju da nešto učine oko toga.

Slijedećeg dana pošli smo na svoj drugi veliki put u San Giovanni Rotondo, gdje je Padre Pio živio 40 godina. On se također ukazao Vassuli, što je spomenuto u knjigama. To je bio dugo, ali veoma lijepo putovanje kroz planine Abruzzi-a, a onda južno uz Jadransku obalu ukrašenu rascvalim oleandrima. Putovanje je trajalo šest sati, a bila je to lijepa prigoda za molitvu i naše druženje u našim lijepim autobusima. U svetištu smo proveli četiri sada, a vrhunac je bila misa za koju smo imali povlasticu da je imamo u istoj crkvi u kojoj je Padre Pio slavio svetu misu. Nadbiskup Concessao, zajedno s biskupom Toppom slavio je misu. Ovdje smo opet bili toplo pozdravljeni od strane lokalnog svećenika koji nam je ponešto rekao o životu Padre Pia. Padre Pio bio je teško proganjan u svome životu, ali plodovi njegove svetosti su veoma očiti.

Idućeg dana, 9. rujna, u jutro, posjetili smo Sikstinsku kapelu i Baziliku svetog Petra, te Bazilu Svete Marije Velike i crkvu svetog Petra u okovima popodne.

Uvečer, za vrijeme uobičajenog TLIG skupa, mnogi su svećenici koji nisu imali prigodu izreći svoju potporu jedinstvu kršćana, to su učinili tada. Theodora, jedna od organizatora, bila je zamoljena da pročita pismo oca Petrosa Berga, koji nije mogao sudjelovati u cijelom hodočaničkom programu zbog svojih pastoralnih dužnosti u svojoj župi u Nizozemskoj, a njegovo srce je još uvijek bilo s nama. On je bio toliko nadahnuti govorima i razgovorima da čim je došao u Nizozemsku spoznao je neke sugestije kako bi mogao promicati jedinstvo kršćana.

Dalje, tu je bilo i pismo pravoslavne Etiopske zajednice u Jeruzaelmu, koji su hvaliti naše okupljanje i izrazlili svoju srdačnu želju za mirom, jedinstvom i ljubavlju.

U subotu, 10. rujna, otišli smo na naše posljednje putovanje u Asiz, u pohod crkvi svete Klare i bazilike svetog Franje.

Naša posljednja misa slavljena je u crkvi Santa Maria degli Angeli. Bila je to maronitska misa, slavljena na jeziku kojim je Isus govorio - aramejskom, a slavio ju je o. Nabil Mouannes. Teško je opisati radost i žar te mise. Maroniti na Srednjem istoku živjeli su usred velikih nemira i progona. Biskupove riječi zadržale su upaljeni duh progonjene crkve na Srednjem Istoku. Zaista, kršćani postaju ranljiviji suočavajući se s političkim događajima. Budući da poziv na jedinstvo postaje sve žešći, mi možemo u jednozvučju navijestiti svijetu Uskrslog Krista...(Anne- Marie Peters)

Pogledajte galeriju