EKUMENSKI SKUP U FARFI - ITALIJA - studeni 2001.

Vassiliki Rydén

Studeni 2001.

Ovo je tekst Vassulina govora sa simpozija o ekumenizmu održanog u talijanskom mjestu Farfa, nedaleko od Rima, u studenome 2001. Simpozij su organizirale Sestre svete Brigite. Vassula je pozvana da s gledišta svjetovne osobe govori o sjedinjenju. Svaki je sudionik govorio jedan sat, a nakon toga slijedili su rasprava i pitanja.

Organizacijski odbor sastojao se od rimokatolika i luterana. Na skupu je bio i katolički biskup Švedske, kao i mnogi profesori teologije, monsignori i razni svećenici. Na četverodnevnom simpoziju bilo je mnogo govornika od kojih su svi, osim Vassule, bili teolozi i svećenici.

Kad je Vassula završila svoj govor i čekala na pitanja kako bi počela rasprava, teolog koji je vodio simpozij plakao je. Zatim je rekao: "Govor o jedinstvu koji smo upravo čuli bila je najgorljivija propovijed koju sam ikad čuo u cijelom svojemu životu. Zato ne želim nikakvih pitanja, jer ovo je govorio proročki glas, pa kad dolazi prorokovati, mi slušamo i izvršavamo ono što se od nas traži."

Gospodine, ja molim kao što si Ti molio: da svi budemo jedno, kao što je Otac u Tebi i Ti u Njemu, tako da ostali svijet povjeruje da je Otac taj koji Te je poslao. Zbog toga i mi molimo za ovce koje nisu u Tvojemu toru, da i one slušaju Tvoj glas. Molimo da Te svijet počne ljubiti od danas pa zauvijek. Amen.

Uvod

Prvo i najvažnije, zahvaljujem našemu Gospodinu za ovo duhovno vodstvo, jer je milost dana od Boga za sve nas to što nam daje mogućnost da širimo Njegovo Kraljevstvo, dovodeći nas bliže u pomirenje. Jer svaka tankoćutnost s naše strane u svrhu obnavljanja rasklimane Kristove kuće, duboko dira Gospodina. Svaki korak učinjen k duhovnom sjedinjenju i čitavo se nebo raduje! Svaka molitva prikazana za obnavljanje Kristova Tijela i Očeva se srdžba umanjuje. Svako okupljanje u Njegovo Sveto Ime za jedinstvo, i blagoslovi se izlijevaju na one koji sudjeluju na tim skupovima. Zato slavim Boga koji nas nikad nije iznevjerio.

U ovom satu htjela bih vam u tri teme predstaviti ulogu svjetovne osobe u Crkvi. Prva je tema metanoja, plod poniznosti koji vodi k pomirenju i sjedinjenju; druga se tema odnosi na naš grijeh podijeljenosti, a treća tema govori o ulozi Duha Svetoga u našemu vođenju k sjedinjenju.

Kad sam primila poziv da govorim o ekumenskoj duhovnosti odlučila sam govoriti o svojemu posebnom iskustvu s Bogom. Ja se ne usudim formulirati neku klasificiranu 'duhovnost' iz svojega intimnoga 'razgovora s Kristom'. Radije bih ostavila slobodu Bogu koji je podigao proroke i koji je govorio i objavio se 'više puta i na više načina' (Heb 1, 1) da opet prenese svoju poruku po slaboj ruci, članu Kristova Tijela. U tom smislu ono što slijedi drukčiji je način svjedočenja od mistične tradicije Crkve. Zato, ono što budete čuli u ovome satu nije nikakvo akademsko teološko izlaganje, jednostavno zato što ja nisam teologinja, nego prije živi primjer svjetovnog svjedoka sjedinjenja kojega je Bog pozvao u svoju službu.

Dolazim iz Grčke pravoslavne crkve. U knjizi o nauku Pravoslavne crkve, knjiga I, koju je objavio gospodin Tembelas godine 1997., na 79. stranici piše: 'Objave su definirane kao čin koji Bog poduzima i u njima On svoja razumna stvorenja upozorava na otajstvo svojega postojanja, narav i volju, u skladu s njihovim ograničenim intelektualnim sposobnostima…' itd. Valjalo bi pročitati stranicu 78. na kojoj se opisuje potreba da Bog osobno vodi svoj narod. Ima još mnogo smjeranja na ulogu svjetovnjaka u Pravoslovnoj crkvi, ali ograničeno vrijeme priječi nas da ih ovdje detaljnije proučimo.

Zatim poznato je da je i Drugi vatikanski koncil istaknuo koliko je važno da svjetovnjaci pridonose širenju Radosne vijesti kroz mnogovrsne darove kojima je Bog obdario svoju Crkvu. U Lumen Gentiumu taj Koncil jasno kazuje da svjetovnjaci sudjeluju u proročkoj službi Kristovoj. Krist je ispunio tu proročku službu ne samo po svećenicima, nego i po laicima. On ih, prema tome, i jedne i druge, ustanovljuje kao svjedoke i opskrbljuje ih smislom za vjeru i milošću Riječi (LG 35). Svaki svjetovnjak ima ulogu u službi Evanđelja u skladu s karizmom koju mu je Bog dao i preko darova koji su mu dani, i on postaje svjedok i živi instrument u poslanju Crkve 'po onoj mjeri po kojoj je Krist htio dati svoj dar' (Ef 4, 7). Zato je, iz onoga što crkve kazuju, očito da laici imaju veoma važnu ulogu u svijetu i da su karizme koje Duh Sveti izlijeva na svoj narod uvijek na službu zajednici i na korist Crkvi.

Od samog početka ovoga poziva, Gospodin mi se po milosti približio s kraljevskom rasipnošću, obraćajući mi se u pjesništvu, jer vjera i krjeposti njegov je dragi razgovor tijekom ovih posljednjih šesnaest godina. Bez ikakvih zasluga bila sam pozvana i odazvala sam se. Sveto pismo kaže: 'Vjerovah, zato govorih'. (2 Kor 4, 13). A onda je Gospodin tražio da ga priznam i, priznavajući ga, On mi je pokazao svoj Križ sjedinjenja.

Jedno od prvih Kristovih pitanja bilo je: 'Koja je kuća važnija, tvoja kuća ili moja kuća?' Odgovorila sam: 'Tvoja kuća, Gospodine.' Onda je On rekao: 'Oživi moju Kuću, ukrasi moju Kuću, sjedini moju Kuću.' Bila sam pogođena svojom bespomoćnošću i osjećala sam se bijedno. Jauknula sam: 'Ja ne znam kako da to činim. Ja ne znam ništa!' Na to je Krist rekao: 'Ostani ništa; ja želim ništicu i u tvojoj ništavnosti pokazat ću svoj autoritet, svoju moć i da Ja Jesam. Zato umri sebi i dopusti mojemu Duhu Svetomu da diše u tebi.' Od tada dalje tražio je da hodam s Njim, ali tek nakon što sam prošla kroz mnoge duhovne vatre. Na taj sam način primila Božje sjeme bez ikakvih svojih zasluga. Pisano je: 'Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba' (Iv 3, 27).

Ovo djelo Duha Svetoga objavljeno je u jedanaest knjiga i prevedeno na 40 jezika (pod imenom: Pravi život u Bogu). U tim duhovnim pisanjima vidimo kako nam Bog daje mogućnost usavršavanja kako bismo postigli pobožanstvenjenje kroz njegovu Božanstvenost i postati bogovi po sudioništvu. Plodovi su toga djela brojni, zato što i oni dolaze od Gospodina. Vrijedno je spomenuti jedno od njih. Danas po čitavome svijetu postoji više od tisuću ekumenskih molitvenih zajednica koje su formirane pod utjecajem ovih nadahnutih pisanja pod imenom "Pravi život u Bogu". Te ekumenske molitvene zajednice sastoje se od raznih crkvenih denominacija koje se okupljaju da bi molile za sjedinjenje i pomirenje Crkava. Iz tih zajednica otvoreno je devet dobrotvornih kuća u kojima se hrane siromašni i potrebiti. Te se kuće zovu Beth Myriam, što znači Kuća Marijina. Po milosti Božjoj priprema se otvaranje i novih u skoroj budućnosti.

Do sada sam, po milosti Božjoj, bila pozvana u šezdeset zemalja da svjedočim o ovom velikom Božjem djelu. Govorila sam na više od 700 skupova rimokatolicima, pravoslavnima i raznim drugim crkvama. Ne mogu odbiti govoriti ni drugoj našoj braći i sestrama koji nisu kršćani. Gospodin je otvorio svoja vrata i nekršćanima. Tako su me zvali Židovi, hinduisti, muslimani i budisti, koji su nakon što im je upućena Riječ Božja, našli svoju slobodu i pomirili se s Trojedinim Bogom, tražeći sakrament krštenja. Jer Krist je za to molio Oca i rekao: 'Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me' (Iv 17, 20).

U ožujku 2000. Gospodin nam je dopustio da se okupimo u mjestu njegova rođenja, Betlehemu. Došlo je 450 sudionika sa svih strana svijeta! Da, sudionici iz 55 zemalja, iz 12 raznih Crkava, sudjelovali su na međunarodnom molitvenom skupu za mir i sjedinjenje. Okupili smo se kao jedna obitelj. S nama je bilo 75 svećenika iz 12 raznih Crkava, ali i drugih svećenika iz Svete zemlje, koji su nam se, čuvši za taj molitveni skup, također pridružili. Dirnuti porukama Pravog života u Bogu, taj su ekumenski događaj koordinirali Židovi i Palestinci. Oni vjeruju u Kristovo otkupljenje i u njegov spasenjski plan za naše vrijeme i dobrovoljno su sudjelovali u organiziranju toga skupa.

Kad čovjek zna kako se u današnje vrijeme Palestinci i Židovi bore jedni protiv drugih, njihovo je pomirenje znak snage Duha Svetoga koji je spojio ta dva naroda da rade na sastanku za mir među podijeljenim kršćanima. Kao što Sveto pismo kaže: 'Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir' (Jak 3, 18). To je lekcija za sve nas.

Promatrati sve te svećenike odjevene u različita svećenička ruha, a opet svi kršćani, jedni kraj drugih, razdragani, koji sve dijele ne praveći nikakvu razliku među sobom, sudjeluju u molitvi i liturgiji, očito da je bio trijumf za našega Gospodina. Mi smo živjeli i imali predokus onoga što će jednoga dana biti jedinstvo među kršćanima i dali smo slavu Bogu. Prije govora i predstavljanja imali smo procesiju svih svećenika odjevenih u svoja svećenička ruha. Bilo je to veličanstveno! Neki su nosili slike, drugi kipove Presvetoga Srca i Blažene Djevice Marije. Zapravo Gospin kip nosio je luteranski pastor, koji je zbog toga bio veoma ponosan. Neki su nosili tamjan, neki svijeće. Grčkopravoslavni svećenici nosili su oko vrata krunice koje su zamijenili za svoje križeve i Panayias za krunice rimokatoličkih svećenika i svi su stupali pjevajući bizantski himan Kyrie eleisson.

Da smo imali moć i vlast, mi bismo uspostavili jedinstvo i

objavili ga svijetu…

Svećenici iz različitih Crkava govorili su nam o sjedinjenju. Njihov je govor odjekivao kao da je došao iz jednoga glasa i jednog uma. Tijekom tih govora osjetili smo veliku želju da svi budemo jedno. Čak se dogodio i veoma dirljivi trenutak dok je nekoliko svećenika iz različitih crkava bilo na podiju kad je jedan rimokatolički svećenik pao na koljena i počeo ljubiti noge drugim svećenicima moleći za oproštenje. Dirnut do suza tim spontanim činom poniznosti koptski svećenik učinio je isto i, puzeći po tlu ,ljubio je noge svoje braće u Kristu. Gledali smo i vidjeli žeđu koju su laici i svećenici imali za sjedinjenjem. Ali smo istodobno osjetili i velike rane nastale na mističnom Tijelu Kristovu zbog naše podijeljenosti. To je i bio razlog što smo osjetili toliku radost i utjehu iskusivši tu iskrenu poniznost i pomirenje. Da je to bio službeni sastanak i da smo bili službeni predstavnici Crkve, da smo imali moć i vlast, mi bismo odmah uspostavili jedinstvo i objavili ga svijetu.

Podjela nije samo grijeh nego i zločin…

Najveći je zločin imati odvojene nadnevke Uskrsa

Većina nas umorna je od te podijeljenosti, zato što to nije u skladu s našim zakonom ljubavi. Krist je još umorniji gledajući nas podijeljene. Veselje i usklici radosti svih tih naroda koji su bili okupljeni, pozivajući na potpuno sjedinjenje među kršćanima pokazuje da podijeljenost nije samo grijeh nego i zločin. Kažem vam, najveći zločin od svih jest imati odvojene nadnevke Uskrsa! Kako bi bilo dobro kad bi svi jednoglasno istog dana klicali: 'Christos Anesti!' ('Krist je uskrsnuo!') Mi svi kažemo, 'Budi volja Tvoja kako na Nebu tako i na Zemlji…'. Pa što onda zadržava službenike Crkve da izvršavaju volju Božju i objave pomirenje ako već laici i svećenici po svijetu žive jedinstvo? Jedinstvo je počelo jučer… Mi smo ga vidjeli… Mi smo ga živjeli… Mi smo se radovali u njemu i mi ga želimo isto toliko koliko ga želi Duh Sveti. Isus Krist sve nas je ujedinio svojom Krvlju, pa kako čovjek može nijekati to jedinstvo? 'Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svojemu tijelu. Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novoga čovjeka…' (Ef 2, 14-15). Kako mi možemo Bogu reći 'ne' ako nas On želi sjediniti? Je li to zbog toga što je naše srce otvrdnulo? Jesmo li zaboravili riječi Svetoga Oca kad je rekao: 'Elementi koji nas sjedinjuju mnogo su veći od onih koji nas dijele'? Zato bismo morali uzeti te elemente i upotrijebiti ih da olakšamo put u potpuno sjedinjenje.

Milosti koje smo primili u te dane u Svetoj zemlji, brojne su! Grčkopravoslavni arhimandrit iz jeruzalemskog patrijarhata, čuvši da smo tamo, pozvao je svih 450 sudionika u crkvu Svetoga groba, a drugoga dana u crkvu na brdu Tabor, da prisustvujemo liturgiji, pa čak i da sudjelujemo u već posvećenim darovima, ako to želimo i ako vjerujemo u svetu nazočnost Isusovu u toj svetoj pričesti.

Pravoslavni, luterani, katolici, anglikanci, baptisti, molili su krunicu…

Bilo je mnogo trenutaka radosti gledajući pravoslavne, luterane, katolike, anglikance, baptiste i druge kako zajednički mole krunicu, svi jedni kraj drugih, a ne povučeni u stranu zato što bi to bila molitva koju mole samo rimokatolici. Naprotiv, mi nismo pravili razliku. Molitva krunice povezala nas je, a izloženi Presveti Oltarski Sakrament još i više. Jer klečali smo pred našim Gospodinom i u tu smo osjetili jedinstvenost da smo zaista sinovi i kćeri Svevišnjega, zato što je svatko bio pokrenut Duhom Svetim (Rim 8, 14). Naša su srca bila sjedinjena i u Kristovoj smo se nazočnosti osjećali zaista sjedinjenima u duhu i u Božjoj ljubavi. Doista, u tim smo trenucima imali jedan duh i jedno srce, svi sjedinjeni u Kristovu Srcu. Poslije su svi svećenici rekli da će, kad se vrate kućama, nastaviti širiti taj duh jedinstva i svjedočit će svojoj braći o onome što su doživjeli i što su vidjeli, tako da se i oni raduju u jednome Gospodinu.

Iz našega okupljanja za vrijeme tog hodočašća u Svetoj zemlji, osjetili smo da je molitva bila mnogo moćnija od govora i razgovora, jer jedva da smo otvorili usta da zajedno molimo, a naše su se molitve već čule i na njih je bilo odgovoreno. Baš kao kad je Sveti otac u listopadu 1986. u Asizu, pozvao predstavnike velikih svjetskih religija da mole za mir, jedan kraj drugoga, mi trebamo slijediti taj primjer i još više promicati takve susrete međureligijskih dijaloga u budućnosti.

A sada, nakon ovog uvoda, prelazim na prvu temu, a to je metanoja - pokajanje.

Bog nas poziva na duboko pokajanje,

što je plod poniznosti, koji će nas voditi u pomirenje i sjedinjenje

Mi, ljudi Crkve, moramo shvatiti da živimo u stalnom grijehu, grijehu svoje podijeljenosti. "Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će i svaki grad ili kuća u sebi razdijeljena neće opstati" (Mt 12, 25.) Čak ako ova podijeljenost nije došla izravno od nas, nego od naših predaka, ipak mi je održavamo živom sve dok ostajemo podijeljeni. Ne možemo reći da je Bog zadovoljan kad su pastiri još uvijek razdvojeni. Ne možemo govoriti o jedinstvu bez prolaženja kroz metanoju i dok ne počnemo živjeti dvije najveće zapovijedi Božje. To bi bilo kao kad bismo željeli sagraditi kuću a da najprije ne položimo temelje.

Tražimo li jedinstvo onakvo kakvim ga Duh Božji želi

Temelj jedinstva moraju biti poniznost i božanska ljubav te obraćenje našega srca. Jer kako možemo vjerovati da ćemo postići sjedinjenje ako se ne pokajemo i ne živimo u potpunosti dvije najveće zapovijedi koje su utemeljene na zakonu ljubavi? Sjeme jedinstva bilo bi neprestance sijano u suhu i neplodnu zemlju i nikakva presadnica ne bi niknula u takvoj suhoći koju čini tvrdoća našega srca. Moramo sjesti i upitati se: Tražimo li možda jedinstvo u skladu sa svojim duhom pa smo možda zbog toga još uvijek podijeljeni, ili tražimo ga onakva kakva ga Duh Božji želi, ali se mi ne slažemo s njime?

Pokajmo se u poniznosti…

Zbog toga, u strahu Božjem, znajući da Bog zna što smo mi zapravo, istinska metanoja prvi je i najvažniji korak koji je potreban da bi priskrbili potrebnu svjetlost koja će nas voditi k duhovnom jedinstvu. Metanoja koja nam je potrebna, golema je sila sama po sebi koja će nas preobraziti i bit će plodonosna. Zato budimo bogati u siromaštvu, baš kao onaj svećenik koji je pao na koljena, plačući i ljubeći noge svojoj braći koji pripadaju drugim Crkvama tražeći oproštenje, tako se pokajmo i mi u poniznosti. Moramo srušiti stare opeke unutar svojega srca, opeke netolerancije, oholosti, nedostatka praštanja, nezahvalnosti, razjedinjenosti, nedostatka ljubavi, i izgraditi Kristovu crkvu unutar svojega srca, priznajući jedan drugoga u svojemu srcu i dopuštajući da Bog više bude u nama, da nam donese svoj mir. Bogu se mora prinijeti kenoza[1] iz dublje metanoje, tako da nas Bog izobilno ispuni samim sobom i tada ćemo "postati ugodna žrtva posvećena Duhom Svetim" (Rim 15, 16).

Metanoja - obraćenje srca i potpuno preobraženje - vode u svjetlost

Kao što znamo, Bog nam se neprestance daje kako bi održao našu dušu živom, ali nakon naše metanoje Bog će nam se očitovati u moći i milosti dok nam bude izražavao želje svojega Srca, pokazujući nam kako da upotrijebimo ključ za sjedinjenje. Metanoja nas ne će samo voditi u obraćenje srca, nego će doći do potpuna preobraženja, jer metanoja su vrata koja vode duše iz tame u svjetlost. Zato do dana današnjega mi ne možemo reći da hodamo u svjetlosti, jer smo još uvijek podijeljeni i iskomadani. Ako ne uđemo u svjetlost, kako možemo vidjeti Božansku volju našega Boga da napredujemo u sjedinjenju i da spoznamo na koji način On to želi? Kako da osjetimo svoj put i kamo to idemo ako smo još uvijek u mraku? Ako se ne požurimo, ono malo treperavoga plamena što je ostalo u nama ugasit će se. Moramo se požuriti i ostaviti po strani predrasude i namjesto toga doliti ulja iz pričuva poniznosti i ljubavi da bi se tinjajući plamen razgorio u živu zublju.

Moramo imati samo jednu želju:

žeđati za čistim oživljujućim izvorom koji daje život

A svaka bi Crkva morala biti voljna umrijeti svojemu egu i svojoj krutosti, a onda će kroz taj čin poniznosti Kristova nazočnost zasjati u njima. Svaka bi Crkva morala ići kroz neprestano pokajanje i prionuti uz Krista pridružujući mu se u Njegovoj ljubavi prema ljudskom rodu. Tim činom poniznosti pogrješke Crkve, prošle i sadašnje, bit će očišćene i jedinstvo će se ostvariti. Kad jednom snizimo svoj glas, počet ćemo slušati Kristov glas. Samo kad sagnemo glave mi ćemo dopustiti da se Kristova glava vidi, a ne naša, samo kad se potpuno spustimo, Krist će nas moći podići da vidimo njegovu slavu. Pisano je: "Ponizite se pred Gospodinom i On će vas uzvisiti!"(Jak 4, 10). Onda, i samo onda, bit ćemo kadri spoznati Gospodinovu božansku volju, jer nakon što nas je sveo na ništicu, On će pokazati svoju moć i Njegova će sveta nazočnost poput rijeke ploviti pustinjom naše duše ozdravljajući nas. A tada, kad je naše zdravlje obnovljeno, naša će nam duša zabranjivati da padnemo natrag i da pijemo otrov koji smo pili u svojoj jadnoj podijeljenosti. Imat ćemo samo jednu želju, a to je da žeđamo za čistim oživljujućim izvorom koji daje život. Štoviše, taj čisti bistri izvor, ne samo da će nas liječiti nego će nas preplaviti milosrđem i ljubavlju. Dajući tako Duhu Svetomu slobodan prolaz u nas, on će nas lako obuzeti preplavljući nas svojom svjetlošću, ostvarujući u nama potpunu metamorfozu, preobražavajući nas u nebo.

Bez preobražaja nismo kadri prodrijeti u Božje dubine

Gospodin mi je jednom dopustio čuti ove riječi: "Ako dopustiš mojemu Duhu Svetomu da te obuzme, On može tvoju dušu preobraziti iz pustinje u vrt gdje ću se ja u tebi odmarati. Duh Sveti može preobraziti tvoju dušu u palaču u kojoj ja mogu biti kralj i vladati nad tobom. Duh Sveti može preobraziti tvoju dušu u Nebo u kojemu ćeš me slaviti!"

Da bismo postigli sjedinjenje moramo proći kroz preobraženje i sve dok ne počnemo dijeliti isti kalež za istim oltarom, to preobraženje u nama nije izvršeno, jer još živimo u podijeljenosti. Zato pođimo u metanoju kako bismo dopustili da se u nama ostvari preobraženje po Duhu Svetomu. Bez toga preobraženja ne ćemo biti kadri prodrijeti u Božje dubine, da vidimo Boga i razumijemo ga. To viđenje Boga svakako će privući naša srca u jedno. U iskustvu viđenja Boga naša će duša također uvidjeti koliko ga svojom podijeljenošću vrijeđamo. To će biti očišćenje ili manji sud, ali početak našega novoga života u istome Kristu.

Poput anđela hodat ćemo nebeskim dvorima…

U tom ćemo preobraženju, premda još uvijek među ljudima, otkriti da je naš duh u Nebu. I premda će se naše tijelo kretati među ljudima, naša duša i duh, obuzeta Božanskom voljom, ispunjena plemenitošću Božjega svjetla, kao u anđela, hodat će nebeskim dvorima među svecima i anđelima postajući u duhu jedno s Božanskim. Tada će se molitva 'Očenaš' ispuniti, jer Njegovo će Kraljevstvo doći i Njegova će se volja vršiti na zemlji kao i na nebu. Od tada će sva naša djela biti savršena i učinjena bez ikakve mane, jer će biti božanska i prema Božjem naumu. Shvatili smo da se naš duh nikad ne može uzdići k nebu po nama samima, nego samo ga Bog može podići u Nebo otkrivajući, s velikom radošću, svoje tajne. Da smo odgovorili na Kristovu molbu "da svi budemo jedno" ili da smo odgovorili na Njegov poziv da iskažemo poslušnost Njegovu pozivu, danas bismo dijelili isti kalež oko istog oltara i govorili bismo: "Sada hodam s Bogom i vladam zajedno s Njim".

Jedinstvo je jedina nada za jačanje Crkve

Crkva mora ojačati, a jedinstvo je jedina nada za jačanje Crkve. Kako je danas, Crkva u svojoj slabosti gubi svoj sjaj dotle da ne može čak ni uspravno stajati i crpsti ulje i ozdravljujuće pomazanje s Izvora Života koji je Duh Sveti. U svojemu strahu da ne izgubi svoje blago, ali uglavnom svoj identitet, rekla bih, osobito Pravoslavna crkva, ne samo da zatvara svoje prozore nego se trudi da i vrata budu pažljivo zaključana, ne shvaćajući da se unutra nakupila plijesan. Zbog svojega straha ona priječi ulazak milosti koja bi je bez straha vodila u jedinstvo i pomirenje. Netko tko djeluje iz straha i osigurava da su prozori i vrata brižljivo zatvoreni obično se boji da će mu blago biti pokradeno.

Krist je razderao zavjesu nadvoje,

mireći stvorenje i Stvoritelja…

No ne ponaša se tako samo Pravoslavna crkva nego i druge Crkve. Zašto se one boje i izoliraju se? Zašto neki još uvijek zaključavaju svoja vrata? Nije li Krist pomirio pogana i Židova i stavio ih da se zajedno klanjaju jednome Kristu? Nije li Krist nadvoje razderao zavjesu koja je dijelila Boga od čovjeka, mireći stvorenje i Stvoritelja? Nije li Krist razorio vrata pakla i oslobodio duh? Pa što bi Krist još mogao učiniti a da već nije učinio? Zašto se Crkve do dana današnjega još uvijek zatvaraju i podižu zidove da bi očuvale tu podijeljenost? Kad bismo se samo ostavili svojih strahova, svoje krutosti i svoje sumnjičavosti, danas ne bismo govorili o sjedinjenju jer bismo već slavili Svetu Euharistiju oko jednog oltara.

Duh Sveti mora podići nove apostole…

Kad bi Crkve bile kadre izdići se iznad negativnih prepreka koje ih dijele, prepreka koje su, prema Svetome pismu, protiv ostvarenja jedinstva među nama u vjeri, ljubavi i klanjanju, Krist bi bio vjeran svojemu obećanju o ostvarenju vremena mira u cijelome svijetu. Taj će mir svako biće privući u mistično Tijelo Kristovo, ispunjavajući Njegove riječi koje nam je dao u svojoj molitvi Ocu, kad je rekao: "da svi budu jedno, kao što si Ti Oče u meni i ja u Tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me Ti poslao!" (Iv 17, 21). Ova Kristova molitva Ocu da budemo tako sjedinjeni, jasno intonira da će cijelo stvorenje biti privučeno u duhovno jedinstvo, a ne u jedinstvo koje se potpisuje nekim ugovorom. No takvo duhovno jedinstvo, u kojemu će cijelo stvorenje biti uključeno, ne može se ostvariti bez izlijevanja sile Duha Božjega na čovječanstvo. Zato Duh Sveti mora podići nove apostole da idu i evangeliziraju svijet i privlače vjeru cijeloga svijeta u Krista. S obzirom na našu postojeću podijeljenost, rekla bih da je tu Crkva pokazala svoju slabost.

Duh Sveti će na kraju natjerati čak i gluhe, koji se zatvaraju, da ga čuju…

Ipak, usprkos našoj grješnosti, Sveti Duh milosti ne će tu stati zbog naših ljudskih pogrješaka, ambicija i naše nesposobnosti da se snizimo i pomirimo kako bismo postigli jedinstvo. Kristova ljubav prema ljudskom rodu tjera ga da se u naše dane sagne sa svojih visina sve do nas sa svojom Predragocjenom krvi da bi sakrio te nesavršenosti. Duh Sveti poznaje naše slabosti i pogrješke, zato čovjek ne može reći da je Duh Sveti prestao izlijevati svoje milosti; On je tu, pravi veliku buku tako da će ga na kraju čak i gluhi, koji se zatvaraju, čuti i napokon otvoriti vrata svojega srca; a oni koji su bili mrtvi, oživjet će. Oni koji su prestali postojati, opet će jednom postojati.

Crkve moraju dopustiti Duhu Svetomu da u njih udahne uskrisujući dah…

Jedna od milosti koje nam Duh Sveti daje u ova, naša vremena jesu apostoli koje Bog pripravlja da iz svojih usta izliju riječi Božje. Ali, ako naš duh i srce ne mogu biti lako dirnuti i čuti ih, možda je to zato što smo postali previše tehnički usmjereni i, nažalost, preveliki realisti. U ovom tehničkom okruženju Kristova je milost okrivljivana, baš kao i jednostavnost duhovnog života u Bogu. Zato je veoma važno da osobito Pravoslavna crkva, ali i druge Crkve, dopuste Duhu Svetomu da slobodno udahne u njih uskrisujući dah. U tom uskrsnuću oni će ustati i shvatiti da je evangelizacija potreba da se svijet, koji se toliko otuđio od Boga, pomiri. Evangelizacija dekristijaniziranoga društva također je i sredstvo kojim se ljudima svih rasa i uvjerenja omogućuje da se vrate k Bogu i počnu tražiti Lice Božje. Svako stvorenje na zemlji može imati koristi od toga i predati se Bogu, a Duh Sveti učinit će ostalo i iskorijeniti sve prepreke koje priječe put u potpuno duhovno jedinstvo.

Mi govorimo o Zakonu, ali ga ne nosimo u srcu

Bog od nas traži promjenu u nama samima. Neki će reći: "Ali mi smo se uvijek držali zakona Crkve i poštovali ga…" Nije dovoljno držati se zakona Crkve i poštovati ga. Naša nas krutost osuđuje. Mnogo puta govorimo o Zakonu, ali ga ne nosimo u srcu. Srce Zakona jest ljubav; ali toliko smo puta živjeli po slovu Zakona, a zanemarivali živjeti po srcu Zakona. Često smo zanemarivali teže stvari Zakona, koji su ljubav, milosrđe i dobra vjera.

Morali bismo biti voljni više moliti zajedno

Morali bismo biti voljni više moliti zajedno, zato što se molitva čuje i na nju se odgovara, jer razgovori su samo izgovorene riječi i formalnosti. No, to ne znači da bismo trebali isključiti konferencije i rasprave, nikako. Ali, što je za nas važnije, slovo ili Duh? Ako kažemo slovo, onda ćemo s Božjim poslovima raditi poput administratora i ne ćemo biti opravdati niti ćemo ikad išta postići, jer će to biti kao da kažemo Duhu Svetomu: "Ja više nisam dijete i mogu sam hodati!" Slovo će tako ubiti Duha i mi ćemo biti pravi administratori premećući samo papir i napuštajući svaki sastanak prazna srca.

… onda će Duh oživjeti slovo i Zakon, i On će nam pokazati pravi nauk…

Stoga, što je važnije, Zakon ili Duh? Ako kažemo Zakon, onda već osuđujemo svojega brata koji sjedi kraj nas i pripada drugoj Crkvi, a on će pak nas suditi i čut ćemo jedni od drugih: "Mi smo u potpunoj istini i mi smo u pravu". I opet ćemo komadati Krista i opet ništa ne ćemo postići. Ako počnemo s doktrinom i njezinim sadržajem, onda ćemo završiti možda još više podijeljeni i raskomadani, nikad ne postižući ono ključno. Time ne mislim da trebamo kršiti nauk, jer nauk je egzistencija Crkve. Ali, ako jednom dopustimo Duhu Svetomu da nas On vodi, namjesto da mi vodimo Duha Svetoga, onda će Duh oživjeti slovo i Zakon, i On će nam pokazati pravi nauk, da je Isus Krist jedino djelotvorno načelo u nama, usprkos našim razlikama u doktrinalnoj terminologiji. Za takav čin ljubavi potrebni su posvemašnje siromaštvo u duhu i neizmjerna velikodušnost. Zato neka naši doktrinalni dijalozi počnu s Duhom Svetim. Neka on bude onaj koji nas vuče za rukav da bi nam pokazao u našemu srcu da se bît nauka mora temeljiti na ljubavi, žrtvi, otkupljenju i potpunoj nepristranosti.

Naš grijeh podijeljenosti

To što smo podijeljeni i raskomadani, to je zbog naše netolerantnosti jednih prema drugima i našega duha oholosti. Mi smo prognali važan znak vjere, a to je božansku ljubav, jer Krist je o krjeposti ljubavi rekao: "Ako imate ljubavi jedni prema drugima svi će znati da ste moji učenici!" A opet, Kristova ljubav sili ga da izlije neizmjerno milosrđe na našu podijeljenost, podijeljenost koja nam je donijela suhoću i tvrdoću srca, pustošeći Crkvu i dovodeći do općeg raskola u kršćanskome svijetu.

Sve dok se utječu svojemu vlastitom duhu, oni će nastaviti hodati u tami

Današnji svijet, raskolnički kakav jest, nema mjesta za Boga, jer je zaokupljen svojim samoostvarenjem. Svijet danas odbija dati slavu Bogu i mi živimo u vrijeme kad je svako dobro pretvoreno u zlo. Kršćani se zbog svoje podijeljenosti ili neprestance dekristijaniziraju ili stalno upadaju u pogrješke. Pogledajmo oko sebe i vidjet ćemo: jedan je dio Crkve zaslijepljen zbog svojega racionalističkoga duha. Sve dotle dok se utječu svojemu vlastitom duhu, oni će nastaviti hodati u tami. Oni će nastaviti naviještati svoje zakone namjesto Božjega Zakona. Oni će nastojati promijeniti tradiciju Crkve prema ljudskim tumačenjima bez Istine koja je u Kristu. Moramo se moliti za kršćane koji olako potkopavaju Kristovo Božanstvo i orobljavaju Crkvu otuđujući ne samo slike, kipove i vrijednosti, nego tjerajući iz nje i stvarnu nazočnost Kristovu u Euharistiji. Ako oni naviještaju Krista kao slavnoga Kralja i potvrđuju njegovu snagu, naviještaju njegovu strašnu moć, pjevaju mu pohvale, priznaju mu svemogućnost i njegova moćna čudesa, moramo ih zapitati zašto im je onda Krist postao kamen spoticanja kad se počne mjeriti veličanstvenost njegova Božanstva u njegovoj nazočnosti u Euharistiji. Dok oni ne budu njegovu Božanstvenost vidjeli duhovnim očima, oni će nastaviti biti poput drjemljiva čovjeka koji ništa ne shvaća od onoga što mu se govori.

Gospodin mi je dopustio da od njega čujem ove riječi: "Ja sam Vrhovni svećenik nad cijelom svojom Kućom, Kućom koju su ljudi u svojem nedostatku ljubavi žalosno podijelili. Pa zar ću stalno gledati svoju Kuću podijeljenu i u takvoj pobuni, a da ne interveniram? Mojoj se Euharistiji sve manje daje važnost.

Neka svaka rasa zna da moje tijelo i krv dolaze od moje Majke; Moje tijelo dolazi od Presvete Djevice, od prečiste krvi…".

Mi se drsko bunimo protiv Boga i sve nebeske sile

Prividnost i molitva usnama nikad ne dopiru do Krista, ali kad usvojimo međusobnu ljubav koja vodi k miru i međusobnu razumijevanju, njegov se Duh raduje. Kako mi danas možemo očekivati da se njegov Duh raduje svakog blagdana Uskrsa kad nadnevci Uskrsa nisu isti, još uvijek nisu službeno ujednačeni, osim ako se ne dogodi da slučajno budu zajedno kao što se to dogodilo ove godine? Kako se može radovati njegov Duh kad su članovi njegova mističnoga Tijela još uvijek raspršeni kao suhe kosti iz Ezekijelova viđenja? Mi se drsko bunimo protiv Boga i cijele nebeske sile. Neustrašivo kršimo njegov Zakon ljubavi pred njegovim prijestoljem. Sveto pismo kaže: "Tko dakle može dobro činiti, a ne čini, počinja grijeh" (Jak 4, 17). Sveto pismo ne laže i ne može ga se odbijati.

Samo onda kad Crkva bude ozdravljenja kroz sjedinjenje

i nanovo zadobije svoju snagu,

bit će kadra pomiriti svijet s Bogom

Zatim, kako možemo očekivati da Crkva bude vjerodostojna u očima ostaloga svijeta u propovijedanju mira, ljubavi, jedinstva, bratstva i pomirenja zemljama koje masakriraju svoj narod, kad mi, istodobno, u svojoj sredini, masakriramo Tijelo Kristovo odapinjući često otrovne strelice jedni na druge? Mi, koji smo Kristovo kraljevsko kućanstvo, trampili smo slavu za sramotu. Bog nas sve poziva, a poziva nas da budemo jedno, tako da svijet može vjerovati (Iv 17, 21). Zato, samo onda kad Crkva bude ozdravljena sjedinjenjem i nanovo zadobije svoju snagu, bit će kadra pomiriti svijet s Bogom. Istodobno, učvršćena kao što će biti, ona će biti kadra svrgnuti sve tamne sile koje zamračuju svijet i vladavinu Zloga koji nas drži raspršenima.

Uloga Duha Svetoga u vođenju u duhovno jedinstvo

Samo Sveti Duh milosti može brzo povesti Crkvu u jedinstvo učinivši da nadvladamo sve strahove kako bismo išli naprijed. Duh Sveti je tu da do korijena izgori sve što nas drži podijeljenima i odgađa naše sjedinjenje. Dakako da je Zli svjestan toga i on podiže pobune tamo gdje ih normalno ne bi trebalo biti i, teško priječeći djelovanje Crkve, odgađa sjedinjenje. Zato mislim da je veoma važno podložiti se Duhu Svetomu i više pozornosti posvetiti karizmama koje on daje Crkvi. Morali bismo prestati gasiti oganj Duha Svetoga, koji bi mogao obasjati nutrinu Crkve. Zato je važno dopustiti sebi da budemo vođeni milošću, a ne strahom. Neka Duh Sveti bude poput paruzije unutar Crkve.

Koliko dugo još mora biti probodeno i iskidano Tvoje Predragocjeno Tijelo

prije no shvatimo da smo mi, kao oruđe samoga 'djelitelja' podijelili Tvoje Tijelo

Tijelo Kristovo, Crkva, kao što znamo, uvijek raste po Duhu Svetome, i rast će sve do Posljednjega dana, jer je Krist stijena, graditelj Crkve, kao i Pastir svojega naroda. Krist je Vrhovni svećenik nad svojom Kućom, Kućom koju su ljudi žalosno podijelili u svojemu nedostatku ljubavi. Ljepota i slava, plod koji je nekoć pružala, u početku svojega postojanja, pao je poput truloga ploda. Ako je ovo krivo, gdje je onda ona apostolska Crkva koja je u svojoj gorljivosti svjedočila Krista, polažući samu sebe na oltar mučeništva, koja se ponizila u areni srama i boli, radije nego da zataji Krista? Gdje je učenička gorljivost vjere koja je gorjela željom za globalnom evangelizacijom? O Kriste, koliko dugo Tvoje Predragocjeno Tijelo još mora biti probodeno i raskomadano prije no što shvatimo da smo mi, kao oruđe 'djelitelja', podijelili Tvoje Tijelo. Mi smo to učinili ne želeći i ne znajući. Pomozi nam naći i sačuvati onaj sveti ostatak Tvoje Crkve. Pomozi nam opet je ujediniti, jer jedinstvo Crkve određuje Tvoj Drugi dolazak kao planetarnu objavu.

Pravo duhovno jedinstvo jest i bit će u srcu

Premda znamo da postoji ontološki jaz između Duha Svetoga i nas, Duh Sveti ga može ukloniti i može nas dosegnuti da bi nam pokazao da je pravi kršćanin onaj koji je iznutra kršćanin, da pravo duhovno jedinstvo jest i bit će u srcu. Jedinstvo ne će biti po slovu, nego po Duhu.

Zaista, bez obzira na to koliko očekujemo od Crkve, bez obzira na to kako vidimo njezine pogrješke, ali i trijumfe, bez obzira na to što Križ jedinstva polažemo na njezina pleća, na kraju iz iskustva znamo, da će taj Križ nositi oni čista srca. Ako bismo se sada odlučili za jedinstvo, onda moramo otvoriti svoje srce i primiti one duše koje su obdarene Duhom Svetim. Kad se napokon budemo pouzdavali u siromašne u duhu, koji su voljni nositi Križ jedinstva na svojim plećima, onda ćemo imati potpuno otvoreno polje na kojemu bismo mogli početi sijati sjeme istinskoga kršćanskog jedinstva koje će obratiti svijet i namirisati ga. Crkve bi trebale dopustiti Duhu Svetomu, koji je nutarnji izvor kršćanskog jedinstva, da ih najprije obnovi i namiriše, a onda bi one namirisale narod za narodom, dovodeći ih sve da budu jedno u Istini, i tako namirisale mistično Tijelo Kristovo. Zato bi Crkve, osobito naša, Pravoslavna crkva, trebale biti pažljive kako ne bi ugasile Duha i prognale razne darove koje On dijeli za dobro Crkve, nego dopustiti da Njegov plamen očisti i zapali Crkvu iznutra kako bi napredovala u duhovno jedinstvo.

Duh Sveti poziva svoju Zaručnicu na jedinstvo i kaže:

"Molite da ja, savršena punina Boga, krajnja granica vašega duha, svjetlost u vašim očima, siđem među vas da bih pokazao svijetu kako je bio u krivu. Da pokažem Crkvama grijeh njihove podijeljenosti. I kako su, premda svakodnevno objavljuju da postoji jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje i jedan Bog koji je Otac svih, iznad svih, kroza sve i u svima, nesmiljeni jedni s drugima. Mi ne možemo reći: 'Učinili ste sve da sačuvate jedinstvo koje sam vam ponudio na početku, kad ste još bili dijete i u mojim rukama'.

Danas vi kažete: 'Ja nisam više dijete i ja mogu sam hodati!' I otada ste istupili iz mojega zagrljaja i priučili svoje korake da idete vlastitim putem…

O dijete Očevo! Plode Sinov! Grade moj i Zaručnice moja! Tvoj te miomiris napustio… Hoće li preostati ijedan preživjeli kad se spustim u punoj snazi?" ("Pravi život u Bogu", 9. studenoga 1994.)

Mislim i da je vrijeme da prestanemo stvarati nove Getsemanije za našega Gospodina. Namjesto toga, položimo vijence ljubavi na Njegovu glavu. Zaključit ću govoreći da će sjedinjenje doći samo onda kad svi mi počnemo iskreno ljubiti Isusa Krista.

[1] Kenosis - kenoza - progresivno odvajanje, postupno mrtvljenje egoizma i samodopadnosti. Rječnik kršćanske duhovnosti: "Kršćanski život po milosti može postati kenoza Duha Svetoga… Kenozijski način Duha Svetoga u oblikovanju nove individualne verzije neiscrpne Kristove slike (SCM Press Ltd. 1983.)