Hula protiv Duha Svetoga
Piše VassulaPrije nekoliko godina napisala sam članak o huli protiv Duha Svetoga. Ovime želim osvježiti taj članak dodajući nekoliko novih misli.
Mnogi ljudi pitaju što je zapravo hula protiv Duha Svetoga. Hula protiv Duha Svetoga je kad čovjek osuđuje Božja milosrdna djelovanja i pripisuje ih Zlomu i zlim duhovima kad je očito da je to djelovanje Duha Svetoga. Najbolji primjer imamo u Svetom pismu u Mt 12, 22-32 i Mk 3, 22-30. Na Isusovo čudo ozdravljenja opsjednutog čovjeka, koji je bio slijep i nijem, farizeji, koji su ga mrzili, čuvši o tom milosrdnom djelu rekoše: „Taj čovjek izgoni đavla po Belzebubu!“ Isus je odgovorio da je on učinio to djelo po sili Duha Svetoga. Rekao je: „Zato će se svaki grijeh i hula oprostiti ljudima, ali hula protiv Duha Svetoga ne će se oprostiti nikada. Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjega, može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome“. A u evanđelju sv. Marka stoji: „'Zaista, kažem vam, sva grješna djela i pogrde, ma kolike bile, oprostit će se sinovima ljudskim. Ali tko pogrdi Duha Svetoga, taj ne će imati oprosta nikada, nego će biti opterećen vječnim grijehom'. Ovo reče, jer su govorili: 'Ima nečistog duha.'“
Plodovi poruka Pravog života u Bogu, i plodovi ovog apostolata, mnogostruki su, i većini ljudi koji ih propisno proučavaju postaje jasno je da je Duh Sveti njihov Tvorac. To znači da ljudi koji kleveću poruke Pravi život u Bogu unatoč tomu što su potpuno svjesni ovih znakova Duha Svetoga, rizikuju huljenje protiv Duha Svetoga.
Poruke Pravi život u Bogu dane su mi da ih zapisujem, ne po mojemu izboru, nego po Božjem, i nakon što sam Bogu rekla „Da“ počela sam objavljivati njegove poruke na daleko i široko, pozivajući svakoga na pokajanje. Ja ne bih bila kadra sama učiniti taj golemi zadatak da to dolazi samo od mene, nego svi ovi znakovi pokazuju da ove poruke dolaze od Boga. Bog se osobno brine o svojim djelima i zato njegove poruke, usprkos podmuklim preprekama koje se postavljaju, ništa ne zaustavlja i one se samo šire i rastu.
Poruke su sada doprle do sva četiri kraja zemlje prerastajući, kao što je pretkazano, iz potočića u rijeku, a iz rijeke u ocean. Nitko se ne može suprotstaviti Bogu. Postoje mnogi očiti znakovi, na pr. njihov snažni rast usprkos preprekama, zatim mnogostruka obraćenja i obnove duha, potičući nevjerujuće na pokajanje itd. To su znakovi milosti da poruke dolaze od Duha Božjega. Postoje dokazi o čudesnim ozdravljenjima po istom tom Duhu što je i zabilježeno. Međutim, neki ljudi još uvijek negiraju te očite plodove i više vole preuzeti rizik i počiniti grijeh protiv Duha Svetoga. Pa za trenutak pogledajmo neke primjere iz povijesti teologije, a osobito mistične teologije, koji naglašavaju tu opasnost.
Možda je zgodno započeti s osvrtom na novu knjigu koja je nedavno izašla pod naslovom „Krišćansko proroštvo - Postbiblijska tradicija“ koju je napisao prof. Niels Christian Hvidt (u nakladi Oxford University Press-a) kojoj je tadašnji prefekt Kongracije za nauk vjere, kardinal Ratzinger, današnji papa, napisao predgovor. Knjiga se temelji na doktorskoj disertaciji prof. Hvidta i objašnjava u detalje svrhu krišćanskog proroštva, zašto postoji potreba za proroštvom kad već imamo Bibliju i kako razlučiti pravo od krivog proroštva. U poglavlju naslovljenom „Prorštvo u ranoj Crkvi“ prof. Hvidt se poziva na opominjanja u jednom važnom izvoru rane Crkve, Didaché[1], i kaže slijedeće:
Didaché snažno upozorava protiv osuđivanja onih koji nose znakove koji pokazuju da su poslani od Duha Božjega, jer bi to moglo značiti hulu protiv Duha Svetoga - što je jedini neoprostivi grijeh. Dvjestočetrdeset proroka bilo je držano visoko cijenjenima te autor Didaché opominje vjerne da ne osuđuju pravog proroka. „I nemojte iskušavati ni jednog proroka koji govori u Duhu, niti ga osuđivati; jer svaki grijeh se može oprostiti, ali ovaj grijeh se ne će oprostiti“. Kao što G. Schöllgen ispravno ističe, prosuđivanje istinskih proroka je nužan, ali posebno zahtjevan posao, zato što proroci 'imaju na raspolaganju dar božanskog izvora, koji je, u pravilu, neprodoran ljudskoj prosudbi.' To znači, svaka osoba koja govori protiv istinskog proroka riskira da učini grijeh protiv Duha Svetoga, jer istinski prorok govori po sili Duha Svetoga. U tome leži ozbiljna posljedica proroštva za one koji su obdareni raspoznvanjem: čovjek koji govori protiv istinskog proroka govori protiv samog Duha Božjega. Ali to ne znači da proroci ne trebaju biti testirani“ (knjiga prof. Hvidta, str. 86).
Bog također nadahnjuje svece da objasne hulu svojim riječima, od kojih ću dati ovdje nekoliko primjera. Izabrala sam ove:
Riječi Vječnoga Oca upućene sv. Katarini Sienskoj bile su slijedeće: „Po tim i drugim grijesima ljudi upadaju u krive prosudbe, kao što ću to ovdje objasniti. Oni se neprestance sablažnjavaju nad mojim djelima koja su sva pravedna i sva su izvršena u istini kroz ljubav i milosrđe. S tom krivom prosudbom i s otrovom zavisti i oholosti, djela mojega Sina bila su oklevetana i nepravedno osuđena, i s lažima, njegovi su neprijatelji rekli: „Ovaj čovjek djeluje po Belzebubu“. Ti zli ljudi, ogrezli u sebeljublju, nečistoći, oholosti i pohlepi, ukopani u zavist i izopačenu lakomislenost s nestrpljivošću, oduvijek se sablažnjavaju nada mnom i nad mojim slugama, za koje oni smatraju da lažno prakticiraju krjeposti, zato što je njihovo srce pokvareno, i izgubišvi okus, dobre im se stvari čine zlima, a loše stvari, a to znači neuredan život, čine im se dobrima.
Sv. Simeon, poznat kao Novi teolog, pisao je: „Braćo i očevi, kao što najsvetija riječ Spasiteljeva kaže: 'Svaki grijeh će biti ljudima oprošten, osim onomu koji huli protiv Duha Svetoga, njemu ne će biti oprošten, ni u ovom svijetu, ni na onom koji dolazi.'“ Zato zapitajmo se: Što je hula protiv Duha Svetoga? Hula protiv Duha Svetoga je pripisivanje njegovih djela suprotnom duhu, kao što Bazilije Veliki kaže. Kako to čovjek čini? Kad god čovjek vidi čudesa ostvarena po Duhu Svetomu, ili opazi bilo koji od drugih božanskih darova, na bilo kome od svoje braće - kao što su: kajanje, ili suze, ili poniznost, ili božansko znanje, ili riječ mudrosti odozgo, ili bilo što drugo što je izliveno od Duha Svetoga na one koji ljube Boga - pa kaže da to dolazi od đavolske prijevare. On tada također huli i protiv Duha Svetoga koji djeluje u njima, a oni, kao sinovi Božji, vođeni po Božjem Duhu izvršavaju zapovijedi svojega Boga i Oca, a ovaj za njih kaže da su prevareni od demona. To je ono što su Židovi u staro vrijeme rekli protiv Sina Božjega.“
Sv. Silouan pisao je: „'Neprihvaćajući' (dar našega Gospdina dan nekomu), kršćanin se čuva od opasnosti zamjenjivanja demonskih spletki s Božanskim nadahnućem i na taj način 'daje pažnju zavodničkim duhovima i đavolskim doktrinama' i namjesto iskazivanja poštovanja božanskom zamijenjuje to s đavolskim. Ali 'ne odbijajući' čovjek izbjegava drugu opasnost - naime pripisuje božansko djelovanje demonima i tako upada u grijeh 'hule protiv Duha Svetoga', poput farizeja koji su tvrdili da ne istjeruje Isus đavle nego to čini po Belzebubu, đavolskom knezu. Druga opasnost je veća od prve, jer duša, naviknuta na odbijanje milosti, omrzne, i raste naviknuta na odbijanje Boga te bi se tako odredila na vječnom planu, da joj grijeh 'ne će biti oprošten, ni na ovom ni na drugom svijetu'. Dok duša koja odmah prepozna svoje krivo djelovanje, kroz pokajanje zadobiva spasenje, jer nema ni jednog neoprostivog grijeha osim onoga za kojega se duša ne pokaje.“
Ako čovjek ima problem u prihvaćanju privatnih ili proročkih objava, čiji plodovi ukazuju da je Duh Svet njihov Tvorac, najbolja stvar je onda to ostaviti na miru, kao što je u Didaché rečeno. Ti ljudi moraju biti poslušni onomu što je Krist rekao u Svetom pismu i ne suditi (Mt 7, 1-2) nego razaznati drvo po njegovim plodovima kao što je rečeno u Mt 7, 18-20.
Također je jasno da Krista iritira ljudska sumnjičavost, a osobito kad kleveću Kristove darove dane odabranim dušama. Krist je tražio od Sv. Gertrude da tiska i objavi njegove riječi koje joj je uputio, ali je ona oklijevala iz straha zbog nevjerice i klevete. Onda joj je on rekao: „A što se tiče onih srdaca tako zlih da će htjeti oklevetati moje darove, neka njihovi grijesi padnu na njihove glave, a ti ostaješ nedužna...“ U Mk 16, 14 pisano je: „Napokon se ukaza Jedanaestorici dok su bili za stolom te ih prekori zbog njihove nevjere i okorjelosti srca, jer nisu vjerovali onima koji su ga vidjeli pošto je uskrsnuo.“
Budući da neki ljudi postaju veoma uznemirani zbog tog grijeha (jer se ne oprašta), o. John Abberton dodaje ovaj dio kako bi bilo jasnije zašto nije oprostiv - „Uglavnom zbog toga što osoba koja učini taj grijeh ostaje uporna i ne traži oproštenje. Strogo govoreći svi grijesi se mogu oprostiti, ali ovaj grijeh, zbog svoje naravi, ne može zato što to uključuje ono što Crkva opisuje kao krajnju okorjelost što znači odbijanje prihvatiti oproštenje i odlučuje ostati uporan. Taj grijeh može također počiniti netko koji odbija Božje milosrđe i upada u očajanje da će biti spašen (kao Juda).“
Dakako ima mnogo drugih primjera huljenja koje su nam dali Crkveni oci i teolozi, kao i drugih obdarenih duša kojima je Isus govorio i koji još uvijek nisu službeno kanonizirani od Crkve, ali njihova kazivanja nisu drukčija od ovih gore spomenutih svetaca koje sam navela i od onoga što je Isus Krist rekao farizejima.
Vassula
[1] Didache (Nauka dvanaestorice apostola), kompendij starorkšć. nauke i prakse (poč. 2. st.).