Marija Dragica Vukić svjedoči o porukama PŽUB

Poruke „Pravi život u Bogu“ susrela sam na Novu 1991. godinu u Međugorju. Bilo je to samo nekoliko godina nakon mog povratka u Katoličku crkvu nakon mnogih godina duhovnog siromaštva i bijede. Po povratku u moju Crkvu počela sam ići u crkvu svakog dana, čitati Bibliju i duhovnu literaturu.

Premda Hrvatica, živjela sam u Beogradu, u bivšoj Jugoslaviji, i te godine izbio je rat u mojoj domovini, Hrvatskoj, i moj je život postao neizdrživo težak. Imala sam dobar posao, dobro plaćen, ali zbog rata i odvajanja republika, federalne institucije postale su prevelika i najednom se ukazala mogućnost za mirovinu iako sam imala samo 47 godina. Nisam znala da je Bog imao plan za mene, ali ja sam vjerojatno bila prva osoba koja je zgrabila tu prigodu za mirovinom. Tako sam na Novu 1991. godinu odlučila poći u Međugorje zahvaliti Bogu za tu milost, jer me je spasio od neprijateljskog okruženja.

Tom prigodom susrela sam ove poruke u Međugorju – 'slučajno'. Premda sam željela izbjeći jednu stranu gospođu koja mi je htjela pokazati 'nešto veoma naročito', jer sam željela provesti neko vrijeme nasamo s Bogom, ali Bog je želio da ja to vidim.

I tako me ta gospođa ponovno susrela i to je bio najvažniji trenutak u mojemu životu! Ona mi je pokazala ove poruke – prva knjiga, ogromna fotokopirana knjiga, ali kad sam je vidjela ja sam se odmah zaljubila. Nakon toga morala sam čekati gotovo dva mjeseca da dobijem naručenu knjigu iz Amerike, a nikad mi ni na kraj pameti nije bilo da bi Bog želio da ja prevodim ove poruke, jer sam ja potpuno nepodesna i neodgovarajuća osoba za takav rad! I samo da bih mogla prihvatiti tu ideju – nas dvije, moja američka prijateljica Lilian, moja duhovna srodna duša i ja, molile smo mnogo i dale služiti pet misa na tu nakanu! Nisam mogla zamisliti raditi na tako velikom i ozbiljnom poslu, premda je to bio samo prvi dio tog posla! Ali sve se posložilo da bi potvrdilo to – stigao je kompjuter, dva svećenika – profesori – koji su pregledali moj prijevod (recenzent, s duhovne strane i lektor, s jezičke).

Moj se život potpuno promijenio, jer je kroz rad na ovim porukama moj duhovni život rastao i moja svjesnost o Bogu i Njegovoj nazočnosti također. Uvijek sam bila svjesna Njegovih riječi: Mi, nas!

To je bila najbolja škola moga života! Zašto? Zbog činjenice da je Bog moj Učitelj, moja Snaga, moja Nada, zaista moj Put, moj Život i moja Istina! Ja nisam samo postala radnica u Božjem vinogradu! Nakon što sam prevela svih dvanaest knjiga s engleskog na hrvatski jezik, ja sam postala Njegov apostol u širenju Njegove ljubavi na mnogo načina – kroz web stranicu, kroz TLIG radio, kroz govore i skupove na kojima govorim o porukama ili prikazivanjima DVD s Vassulinih skupova u svijetu itd. A onda budući dobro znamo da je molitva moćno oružje protiv Zloga, mi smo oformili nekoliko molitvenih zajednica u Hrvatskoj na kojima se okupljamo nekoliko puta mjesečno da molimo.

Premda sam primila mnogo čuda, željela bih posvjedočiti o nekim u ovom svom svjedočenju. Željela bih spomenuti čudo koje mi se dogodilo na Svetoj misi posljednjeg jutra na našoj duhovnoj obnovi Pravog života u Bogu u Buhl-u, kraj Baden-Badena, u Njemačkoj, koja je održana od 5. do 11. rujna 2003. Misa je slavljena kao zahvala za sve čudesne darove, blagoslove i milosti koje smo mi, nas 75 iz 16 zemalja, primili tijekom te duhovne obnove. A također i za bogate pouke koje smo imali tamo.

Svetu misu je slavilo šest svećenika i primili smo Svetu pričest pod obje prilike. Čim sam primila Svetu pričest, na povratku do svojega mjesta, shvatila sam da je hostija postala drukčija. Postala je veća u mojim ustima i počela sam je žvakati (nikad ne žvačem Svetu hostiju, jer se obično sama po sebi rastopi u ustima) i rekla sam Isusu, bez nekih posebnih osjećaja: „Da, moj Gospodine, Tvoje Tijelo i Tvoja Krv! Hvala Ti mnogo. To je zaista Tvoje Tijelo!“

Pridružila sam se drugima u pjesmi, a onda me je Neasa Murray, iz Irske, koja je sjedila pokraj mene, ali još je uvijek klečala poslije pričesti, dodirnula rukom i pokazala mi svoj jezik! Premda je već prošlo neko vrijeme otkad smo primili Svetu pričest, ugledala sam komadić mesa i shvatila da je to Sveta pričest. Bila sam iznenađena i šapćući rekla: „Meso!“ (Poslije sam shvatila da bi se moralo reći Flesh – Tijelo, a ne meso). Za mene je bilo lako prepoznati to „Tijelo“ jer ono nije bilo bijelo kakva je hostija obično, nego kao pravi komadić mesa.

Poslije smo Neasa i ja otišle posvjedočiti ocu Johnu Abbertonu i ocu Gerhardu Wenzelu, i obojica su nam povjerovali i rekli su nam da je to znak Svete nazočnosti Gospodinove tijekom ove duhovne obnove, ali i poseban blagoslov za nas. O. Gerhard je pitao da li je hostija bila bijela i ja sam odgovorila da nije bila bijela. Bila je baš kao pravi mali komadić mesa – ne crven kao Neasin jezik, nego svjetlo ružičaste boje – različite boje od njezina jezika i veoma vidljiv!

Moram također posvjedočiti za ozdravljenje od kronične bolesti – hemeroida, koje sam dobila tijekom te iste duhovne obnove. Premda nisam očekivala nešto takvo, jer sam samo molila Gospodina da mogu prisustvovati toj duhovnoj obnovi, a poslije ću vjerojatno morati na operaciju, jer je bilo jako loše, ali kad je Thomas rekao da Bog ozdravlja nekoga od kronične bolesti, znala sam da sam to ja. Proces ozdravljenja tamo je započeo.

Poslije duhovne obnove shvatila sam da mi je Bog tada dao tri čuda: primiti hostiju kao komadić Njegova pravog Tijela; vidjeti hostiju u Neassinim ustima kao komadić Tijela, i treće primiti ozdravljenje od tako neugodne bolesti. Bila sam veoma zahvalna Gospodinu za sve njegove blagoslove i za pokazivanje svoje ljubavi i svoje nazočnosti tijekom te duhovne obnove.

I ja sam sve vrijeme veoma zahvalna Gospodinu što mi dopušta da širim Njegovo Pismo ljubavi njegovu narodu koji je u očajničkoj potrebi za Njegovom utjehom.

Mi činimo najbolje što možemo, jer znamo da će ostalo Bog učiniti! Zato je ovoj posao tako plodonosan po cijelome svijetu.

Hvaljen budi Gospodine!

Marija Dragica Vukić

Zagreb, Borongaj aero 9 B

m-d.cro@inet.hr